Uvijek je neizbježno jedno te isto pitanje: "Kakva bi uloga države trebala biti u civilizovanom društvu?"

Autor: Chris Rossini

Država je sila.

To je sve.

Ona nije Majka Terezija. Ona nije staratelj. Ona nije dobrotvorna organizacija, niti ruka pomoći. Ona nije biznis. Nije dadilja. Ona nije “regulator.”

Ona je sila.

Prvi čin države, prije nego što može da učini bilo šta drugo, jeste upotreba sile protiv nekoga. Zbog toga su se osnivači Amerike toliko mučili da državu okuju lancima. Na nesreću, ti lanci su prekinuti prije jednog vijeka, a država se danas prvenstveno posmatra kao nešto što ima moć da od jednog čovjeka da bi dala drugom.

Svakidašnji pojedinci u civilizovanom društvu nemaju ovu mogućnost. Ako kradete od jednog čovjeka da biste dali drugom (bez obzira na to koji je vaš izgovor), vi činite krivično djelo i bićete pravedno kažnjeni. Imovina drugih je svojina drugih. Nije vaše za uzimanje.

Privatno vlasništvo je temelj civilizacije. Bez toga, imali bismo rat slobodnog otimanja, gdje bi samo najjači i najborbeniji uspijevali i uzimali na silu sve što žele od slabijih.

Poštivanje vrhovne imovine svake osobe (njenog života) i njene materijalne imovine odagnava opšti rat otimačine izvan ljudskog iskustva.

Uz privatno vlasništvo, slabi i siromašni ljudi imaju šanse. Ako jaki i bogati napadnu na njih, jaki i bogati pravedno će biti kažnjeni. Niti gruba snaga niti bankovni račun nikoga ne izuzimaju od kazne ako napadne druge.

Privatno vlasništvo daje slabim i siromašnim prostor. Daje im priliku da se uzdignu i postanu jaki i bogati ukoliko to žele.

Privatno vlasništvo štiti sve od rata slobodne otimačine tipa 'ako nešto želite, samo idite i uzmite ga od nekoga drugog.'

Osim ako...

Osim ako se državi dodijeli moć da naudi čovjekovom životu ili oduzme nečije vlasništvo ... To u potpunosti mijenja igru.

Sve se mijenja kada se državi dodijeli moralni "izgovor" i ima mogućnost da radi ono što je pojedincu zabranjeno. Pod tim uslovima dešava se rat slobodne otimačine.

Vlada tako postaje primarno sredstvo za pljačku drugih.

Na kraju krajeva, to je zakonito!

Slabi i siromašni više nisu zaštićeni. Njihova privatna svojina više nije sigurna.

Kada je vladi bilo zabranjeno pljačkati i kada je bila tu da ih zaštiti od agresije, slabi i siromašni imali su šanse. Sad, kada država djeluje kao pljačkaš, slabi i siromašni će platiti najveću cijenu.

Sada jaki i bogati mogu zlostavljati slabe i siromašne, i to pod pokroviteljstvom države.

Naravno, prvi posao je “edukacija” stanovništva ubjeđujući ih da država mora biti u stanju da uzima od jednog da bi dala drugome.

Napokon, to je način na koji vlada "pomaže." Preciznije, to je način na koji će vlada "pomoći" slabe i siromašne.

I tako, oni koji su "obrazovani" postaju najveći i najglasniji glas za "sistem" vlade-kao-pljačkaša.

Pošto privatno vlasništvo više nije bezbjedno, jaz između bogatih i siromašnih se vještački povećava na nečuvene razmjere.

Pa ipak, "obrazovani" plaču još glasnije za više istog! Više "pomoći"! Država treba da "pomogne" još više!

Nikada država nije "pomogla" toliko mnogo ... i nikada nije bilo toliko osiromašenih i kojima je potrebna stvarna i istinska pomoć.

Sve dok je uloga vlade da ima izuzeće da krade sve što želi, ne može biti drugačijeg rezultata.

Više istog uzroka samo će vam donijeti više istih efekata.

Jedini način da se postigne drugačiji rezultat je da se državi opet zabrani da radi ono što je pojedincima zabranjeno.

Nema krađe!

Od strane bilo koga.

Privatno vlasništvo još jednom mora biti osigurano za slabe i siromašne.

Osim ako i dok se to ne dogodi, jaki i bogati i dalje će jesti na njihov račun.

A državna "pomoć" će nastaviti siromašnima da dere kožu i odvodi ih dublje u besparicu.

Izvor: Ron Paul Liberty Report

Prevedeno i publicirano uz pismenu dozvolu autora.

Preveo: Jadranko Brkić