Ayn Rand – Greška poistovjećavanja dvaju vrsta kapitalizma

Ayn Rand objašnjava da u postoje dvije vrste kapitalista i da samo jedan od njih obožava slobodno tržište.

Izvor: LibertyPen YouTube kanal.

Transkript:

Ayn Rand: Postoji veoma bitna konfuzija. Ono što trebamo razlikovati su: kapitalistički industrijalci koji posluju na slobodnom tržištu i oni koji posluju uz pomoć države. Budući da su Sjedinjene Američke Države već od svog nastanka mješovita ekonomija, dakle nije u potpunosti slobodna kapitalistička zemlja, već je samo najslobodnija do tada u istoriji, postojale su državne kontrole i miješanje vlade u ekonomiju od početka, samo su ove kontrole bile marginalne i minimalne, te u početku nisu bile u stanju da spriječe veličanstveni napredak ove zemlje.

Postoje dva načina da se obogatite - i samo dva. Jedan način je proizvodnjom bogatstva i trgovinom s drugim ljudima dobrovoljnom razmjenom u obostranu korist. Ili, sticanjem bogatstva silom. Da biste bogatstvo stekli silom, morate biti ili stvarni kriminalac ili legalizovani kriminalac. To jest, čovjek koji koristi moć vlasti da mu dodijeli posebne privilegije koje nemaju njegovi konkurenti, i tako stekne bogatstvo legalizovanom silom; silom zakona. Obe vrste kapitalista postojale su u ovoj zemlji od njenog nastanka, i to je presudna tačka: sva zla koja su se popularno pripisivala kapitalistima i kapitalizmu u 19. vijeku su zapravo počinjena miješanjem države u ekonomiju na strani onih kapitalista koji nisu bili slobodni preduzetnici, koji nisu poslovali slobodnom tržišnom konkurencijom, i nisu se uzdigli zaslugom ili ne isključivo zaslugom, već predominantno i primarno uz pomoć države.

Najbolji primjer ove situacije je u istoriji željeznica. Željeznica koja je pobudila najveću osudu u narodu, s određenim pravom, je bila Central Pacific of California, danas poznata kao Southern Pacific. Ovo je bila jedna od dvije željeznice izgrađene državnim subvencijama. Ovo je bila prva transkontinentalna željeznica. U 19. vijeku, vlada je dala subvencije željeznicama Union Pacific i Central Pacific, dvjema privatnim grupama, da sagrade transkontinentalnu željeznicu, gradeći sa oba kraja kontinenta. U oba slučaja, glavni motiv ljudi koji su uključeni u izgradnju ove pruge - iako ne jedini, ali glavni motiv - bio je dobijanje subvencija, a ne izgradnja željeznice. Štaviše, još nije postojala ekonomska potreba za transkontinentalnom željeznicom. Nije bilo dovoljno tereta za transport da opravda privatna ulaganja. Ali vlada - pod propagandom sličnom današnjoj - sa takvim izgovorima kao što je prestiž zemlje - je odlučila da gradi željeznicu, i to su učinili davanjem subvencija privatnim grupama.

Ovo je klasičan primjer kapitaliste mješovite ekonomije. Odnosno, čovjeka koji se uzdiže - ne zaslugom i ekonomskim prosuđivanjem - već sa vladinom pomoći i posebnom privilegijom. Graditelji ove transkontinentalne pruge imali su prednost kojoj nijedan privatni konkurent nije mogao da konkuriše. Imali su državne subvencije. Kao posljedica toga, Central Pacific je održavao monopol u državi Kaliforniji oko 30 godina. Ne samo da su imali prvobitnu prednost, već su kontrolišući i podmićivajući zakonodavstvo Kalifornije, progurali zakone koji su zabranjivali ulazak bilo kojeg konkurenta u Kaliforniju. Preciznije, zakon je zabranio bilo kojoj konkurentskoj željeznici da ulazi u bilo koju kalifornijsku luku, a pošto je najveći dio teretnog saobraćaja dolazio kroz luke, to je značilo da nijedna željeznica ne bi mogla ekonomski opstati u državi Kaliforniji ako nema pristup lukama. Bilo je nekoliko pokušaja konkurisanja od strane drugih privatnih kompanija da razbiju monopol koji je uživao Central Pacific u Kaliforniji, i naravno da u tome nisu uspjeli. Central Pacific se uključio u istinski nemoralne i nepravilne ekonomske prakse. Naime, oni su svake godine proizvoljno mijenjali svoje tarifne stope, naplaćujući onoliko koliko su poljoprivrednici proizvodili, ne ostavljajući im praktično ništa kao profit i jedva bilo koje sjeme za slijedeći usjev.

Etatistički kolektivistički intelektualci, naravno, krivili su željeznicu, privatnu industriju. Čuveni roman Franka Norisa „Hobotnica“, koji je okrivljavao željezničke kompanije, zasnovan je na aktivnostima kompanije Central Pacific i bio je temelj za ogromnu mržnju prema željeznicama. Međutim razmotrite, ko je bio negativac u ovoj situaciji? Ne privatno preduzeće, ne slobodno tržište, već akt države - prvobitne subvencije savezne vlade, a zatim ojačane zakonodavstvom Kalifornije, koje su zadržale monopol Central Pacific željeznice i omogućile joj da učestvuje u svim takvim zloupotrebama, potčinjavajući volju javnosti u svoju korist.

To je akt vlasti. Potrebna je posebna privilegija da se uspostavi bilo kakav prisilni monopol, i istorija željeznice Central Pacific je klasični primjer toga. Vlada i zakonodavno tijelo su bili krivi za zloupotrebe koje su se dešavale. Umjesto da se utvrdi ta činjenica, slobodno preduzetništvo, slobodno tržište, je bilo to koje je preuzelo krivicu. Ako bi se postavilo pitanje da li je to problem nepoštenih zakonodavaca, odgovor je ne. Problem je u tome što nijedan zakonodavac koji ima moć kontrole ne može biti iskren ili neiskren.

Nepoštenje ne leži u osobi, već u instituciji. Kada država ima proizvoljnu vlast nad ekonomijom, bez obzira na sve kontrole i propise, one će nužno biti nepravedne jer bi ih se moralo primijeniti na silu u korist jedne grupe ljudi a na štetu drugih.

Prava lekcija za naučiti trebala je biti spoznaja da državna kontrola može stvoriti samo štetu, nepravdu i izobličenje u ekonomiji, te je treba ukinuti. Vlada nije trebala imati moć da se miješa u ekonomiju; nije trebala da ima ekonomsku moć. Ali, budući da jeste i dokle god jeste, zloupotrebe su se nužno morale dešavati sa svakom kontrolom što je dovelo do daljnjih i katastrofalnijih kontrola.

Sve do danas, ljudi još nisu shvatili tu lekciju. I kad god bilo šta pođe po zlu u bilo kojoj industriji, krivicu uvijek preuzima slobodno tržište, slobodni kapitalista. I, naglašavam ovo bez izuzetka, ako istražite, ustanovit ćete da je izvor zla ili zlostavljanja bila država - vladine kontrole, a ne slobodni preduzetnici ili slobodno tržište.

Preveo Jadranko Brkić