Bauk desnog radikalizma u Hrvatskoj

Gostujući na manifestaciji Dani antifašizma u Opatiji, hrvatski predsjednik Josipović je, kako izvještavaju mediji, u prigodnom obraćanju dao kratak osvrt na "realnu opasnost od desnog ekstremizma u Europi". Vjerojatno donekle svjestan da nazoči skupu poklonika hrvatskog lijevog ekstremizma, koji slave tekovine totalitarne komunističke vladavine Josipa Broza i njene "antifašističke temelje", Josipović je duhu tog skupa prilagodio i svoju retoriku, pa je lijevi ekstremizam na početku isključio kao opasnost po demokratsko društvo i okomio se na desni radikalizam: "Ne treba se u suvremenom europskom društvu bojati lijevog radikalizma i ekstremizma. Europskim demokracijama puno više prijeti desni radikalizam, jer ponegdje desničari znaju dobiti ozbiljan broj mjesta u parlamentu, stoga moramo učiniti sve što je moguće da se povijest ne ponovi. Ključnu riječ u toj borbi mora imati demokracija koja će onemogućiti da se spriječe nasilni politički pokreti, no ona sama nije dovoljna." 
 

Po mom sudu, prilično je opasno kada jedan državni dužnosnik, i to najviši po rangu, govori o tome da parlamentarna demokracija "nije dovoljna" da bi se rešio neki politički problem, pa i kada je reč o obračunavanju sa političkim radikalizmom. Zvuči kao prizivanje političkog radikalizma, zar ne? Nije jasno na šta je Josipović mislio kada govori o tome da "desničari znaju dobiti ozbiljan broj mjesta u parlamentu". Ekstremna desnica gotovo svuda, pa i u Hrvatskoj, tavori oko izbornog praga. U Hrvatskoj samo jedno zastupničko mjesto u Saboru ima stranka koja bi se mogla označiti kao ekstremno desničarska. Zašto bi neko, u državi u kojoj je desni radikalizam prilično marginalna pojava, upozoravao na opasnost od njenog jačanja? Vjerojatno ne postoji drugi razlog osim da dotični usvaja jednu prilično nekonvencionalnu definiciju desnog radikalizma, ili pak želi da održi privid kakvog angažmana i apeluje na ideološku budnost, boreći se protiv političkih utvara. - Ako ga već nije ponio "antifašistički duh" skupa, pa se prisjetio Hitlerovog dolaska na vlast demokratskim putem, što je prilično konvencionalna mudrost među lijevim ekstremistima, kada nekom žele da ogade parlamentarnu demokraciju. Ali, nije valjda da je predsjednik Hrvatske lijevi ekstremista koji ne gaji nepovjerenje u institucije parlamentarne demokracije?

Kada ukazuje na opasnosti od desnog radikalizma, Josipović misli nešto više od desnog ekstremizma. On  bi, naime, da stvar zahvata u korijenu, radikalno. Jer, znamo, stvar sa desnim radikalizmom stoji kao sa repom ili krumpirom - ima ga više u korijenu, pod zemljom, nego na površini. Stoga nas i ne smije zavarati ako ga, uslijed političke kratkovidosti i nedovoljne ideološke budnosti, primjećujemo samo na marginama političkog života, jel. Pa gdje je korijen desnog radikalizma, po našem predsjedniku? Pogađate - u krizi liberalnog kapitalizma i njegovoj nesposobnosti da riješi probleme koje je, kako se to kaže, sam generisao! "Ne smijemo zaboraviti da virus radikalizma može lako zaraziti društvo,a društvena je kriza okruženje u kojem ovaj virus nailazi na vrlo plodno tlo. U trenucima kada model liberalnog  kapitalizma dolazi do zida, on  očito ne daje odgovore na probleme s kojima se susrećemo." Sada je jasno:Obračun sa desnim radikalizmom - makar njega bilo samo na marginama političkog života - je samo "simptom" jednog dubljeg "strukturnog poremećaja" društvenog sistema liberalnog kapitalizma (takozvano "dolaženje do zida"). Da bi se efikasno obračunalo sa opasnošću desnog radikalizma (makar ta opasnost bila i samo bauk), moramo se prvo obračunati sa liberalnim kapitalizmom i krizom koju on "producira", a koja se politički izražava kroz porast desnog ekstremizma. A za taj obračun su dozvoljena i neparlamentarna politička sredstva.

Ovo je, kao što sam rekao, konvencionalna mudrost u radikalno-ljevičarskim krugovima, koju sada kao prigodnu političku parolu ponavlja i predsjednik Josipović. Nju su prvi lansirali lijevi radikali iz tzv. Frankfurtskog kruga ili "kritičke teorije društva", Herbert Marcuze, Max Horkheimer i Theodor Adorno, koji su uspon Hitlera na vlast iskoristili kako bi teorijski kompromitovali sistem parlamentarne demokracije i liberalnog kapitalizma, koje su i inače odbacivali kao "buržoaske predrasude". Ta KTD-ovska mudrolija koje izjednačava fašizam i kapitalizam, a Hitlera vidi kao političkog eksponenta krupnog kapitala, prilično je brzo uhvatila korijena i postala konvencionalna mudrost dominantno lijeve akademske javnosti, odakle se raširila u sve intelektualne pore društva. Tu mudrost danas možemo naći zacementiranu kako u programima akademskih studija, u medijima, ali i u izjavama najviših političkih dužnosnika. Međutim, ona svojom popularnošću nije dobila i na intelektualnoj ubjedljivosti, ma koliko je bučno i sa visokih pozicija propagirali.

Hitler, naime, jest bio neprijatelj boljševizma, ali taj neprijateljski odnos je bilo više neprijateljstvo prema rivalskoj antikapitalističkoj i antidemokratskoj ideologiji, od koga je dosta toga potilički posudio iz arsenala boljševičke totalitarne vlasti (koncentracioni logori, antiparlamentarizam, partijska država, da spomenem samo nešto iz tog arsenala), nego što je bio zaštitnik liberalnog kapitalizma od socijalizma i politički predstavnik krupnog kapitala koji je gajio mržnju prema radnicima. U stvari, Hitler je ideološki bio na ljevici - bio je socijalista, koji je liberalni kapitalizam (gotovo poput našeg predsjednika) smatrao stoglavom aždajom, kojoj ne treba sjeći glavu po glavu, nego je uništiti "u korijenu". Pridjev "socijalistički" u nazivu Hitlerove stranke nije samo usputni privjesak. Taj naziv je osmišljen i sasvim odgovara programu te partije. Za ilustraciju neka posluži jedan Hitlerov govor iz 1927. godine na prvomajskoj manifestaciji. "Mi smo socijalisti, mi smo neprijatelji današnjeg kapitalističkog ekonomskog sistema eksploatacije ekonomski slabih, sa njegovim nepravičnim cijenama rada, sa njegovim besprizornim vrednovanjem ljudskih bića prema bogatstvu i imovini koju posjeduju, umjesto prema odgovornosti i učinkovitosti, i mi smo potpuno odlučni da uništimo ovaj sistem po svaku cijenu." Najčuveniji "desni radikal" je, po vlastitom priznanju, izgleda bio socijalista u najboljem duhu lijevog radikalizma. Smatrao je da je liberalni kapitalizam nepravedan društveni sistem od koga potječu sva zla ovoga svijeta i koji, stoga, mora biti uništen u korijenu

Kao što vidimo, naš ne-baš-parlamentarni predsjednik bi da se bori protiv desnog ekstremizma u Europi i u Hrvatskoj istim sredstvima koja je preporučivao najznamenitiji predstavnik europskog desnog ekstremizma. Pored originalnosti, ovom prijedlogu svakako nedostaje i političke bistrine. Josipović bi, čini se, po onoj narodnoj "klin se klinom izbija" da vodi svoju borbu protiv desnog radikalizma? I gdje to Josipović upozorava na disfunkcionalnost i "udaranje u zid" liberalnog kapitalizma? U zemlji koja liberalni kapitalizam nije vidjela još od Dubrovačke republike! Prema svim analizama relevantnih ekonomista, današnja ekonomska kriza generirana je socijalističkim politikama i miješanjem vlada zapadnih zemalja u ekonomiju, čime su proizvedene velike distorzije na tržištu, koje su i dovele do krize. Ali ne, predsjednik Josipović nekako zna da je za krizu odgovoran liberalni kapitalizam i da je jedini lijek od iskušavanja opasnih političkih posljedica te krize da "u korijenu" dokinemo mrski kapitalizam i svim snagama težimo uspostavljanju ideala socijalističkog sistema "socijalne jednakosti i jednakih šansi za sve". 

Primjer Grčke, na koji je također ukazao predsjednik, veoma je poučan za Hrvatsku. Grčka je, kao što znamo, zemlja u neozvaničenom bankrotu, iz koga, uz sve bail-oute Europske unije i mjerama štednje, neće izaći narednih desetak godina (da budemo optimistični). Ta kriza je kumulirana besprimjernim socijalističkim rasipništvom svih grčkih vlada od početka osamdesetih do danas, koje su htjele da svojim građanima omoguće zaradu bez rada "pravilnom raspodjelom bogatstva", kako se to ljepše kaže. Te socijalističke politike grčkih vlada su bile kako dio jednog općeg trenda vođenja socijalističkih ekonomskih politika u svijetu tokom druge polovice XX vijeka, tako i specifičnog grčkog političkog milieua. Taj politički milieu nije karakterističan samo za Grču, nego i za većinu mediteranskih zemalja (pogađate, sve su one prvi kandidati za ekonomski bakrot), koje su se demokratizovale naslijedivši desničarske diktature. U svim tim zemljama su, uslijed tih specifičnih povijesnih okolnosti, ljevica i socijalizam postali sinonim za demokraciju, a desnica za autoritarizam i, direktnije, fašizam. Ekonomski socijalizam je imao ideološko pokriće razvoja političke demokratije i progresa.

I Hrvatska u velikoj mjeri baštini ovaj specifični kulturno-politički milieu mediteranskih zemalja. Autoritarni režim Franje Tuđmana je percipiran kao režim desničarskog nacionalističkog populizma. Franjo Tuđman jest bio ekstremni nacionalista i politički autor jednog od najvećih etničkih čišćenja na evropskom tlu tokom devedesetih, ali je također uspostavio ekonomski sistem koji se zasniva na političkom klijentelizmu i sistemu privilegija. Moderna demokratska Hrvatska je, u tom smislu, uspostavljena kao društvo statusa, a ne društvo ugovora - društvo u kome ne postoje građani, nego klijenti, članovi ove ili one socijalne grupe, abonenti i konzumenti ovog ili onog "kolektivnog prava". Obilno pomagan donacijama i jeftinim kreditima od strane zapadnog svijeta, radi saniranja posljedica rata na teritoriji Hrvatske i borbe protiv Miloševićevog agresivnog lokalnog imperijalizma i iredentizma, taj sistem je te donacije i kredite trošio za socijalne programe radi održavanja na vlasti, stvarajući tako sistem zavisnosti građana od državne pomoći. Hrvatska je jedna od zemalja koja je najmanje učinila na liberalizaciji ekonomije i demontaži socijalističkog sistema privilegija, u kojoj još uvijek postoje čitave socijalne grupe radno sposobnih građana (prije svega branitelji), koji koriste sistem socijalne, političke i ekonomske ovisnosti, koji je stvorio Tuđman. Glavni problem Tuđmanovog političkog naslijeđa u Hrvatskoj danas, tako, nije nacionalizam ili "desni radikalizam", nego socijalizam. Ili, drukčije - ako hoćemo da se efikasno borimo protiv "desnog ekstremizma" u Hrvatskoj, treba prvo dokončati institucionalizovani sistem lijevog ekstremizma, koji je od bivšeg socijalističkog sistema naslijeđen, konzerviran i gotovo neokrnjen perpetuiran u post-socijalističkoj Hrvatskoj.

Kada se govori o uskoj sprezi politike i ekonomije, Hrvatska je tu regionalni šampion, a njeno drugo ime je korupcija. Ako imamo u vidu moć sindikata, ogroman državni uticaj na privredu, odbijanje da se privatiziraju neki "nacionalni šampioni", pa i dominantnu medijsku i državnu propagandu, onda bismo ekonomski sistem današnje Hrvatske najpodesnije mogli opisati kao korporativistički ili kao ekonomski fašizam. A vidjeli smo gore da je ekonomski fašizam, a ne liberalni kapitalizam, onaj socijalno-ekonomski milieu koji pogoduje narastanju desnog populizma. Ako bismo išli u analizu i Josipovićeve aluzije o Hitlerovom dolasku na vlast "demokratskim putem", uočili bismo da je Hitler naslijedio jedan takav klijentelistički i veoma etatizovani sistem Vajmarske republike. Vajmarska republika je bila prva država na svetu koja je tzv. socijalna prava uneo u Ustav i koja je ustavno bila definirana kao "socijalna država". Hitler, po dolasku na vlast, taj sistem nije mijenjao, nego se na njega nadovezao i "unaprijedio" ga glomaznim državnim programima borbe protiv nezaposlenosti, planskom ekonomijom i pokretanjem ratne industrije. Te Hitlerove ekonomske politike je poznati lord Keynes hvalio kao briljantne ekonomske poteze, a Hitlera opisao kao nekoga ko na najbolji način sprovodi njegovu doktrinu. Drugo - pomalo uglađeno - ime ekonomskog fašizma je kejnzijanizam. Ako bismo ekonomski fašizam (ili kejnzijanstvo) nazvali, dakle, tek varijantom socijalističke ekonomske politike - koja doduše priznaje instituciju privatnog vlasništva (Hitler je planirao poslije rata da ukine i tu instituciju i zavede potpuni socijalizam) ali sa dominantnim uplivom politike u kreiranje ekonomije - ne bismo pogriješili. Ne bismo pogriješili ni kada bismo ustvrdili da sve političke stranke u Hrvatskoj u svojim programima imaju dominantno korporativističke, odnosno, fašističke ekonomske ideje. Stranka predsjednika Josipovića pruža najveći doprinos očuvanju i dalje dograđivanju ovog sveopćeg socio-ekonomskog konsenzusa u političkom životu Hrvatske.

Kada Josipović napada "desni radikalizam", on u stvari napada "liberalni kapitalizam". U zemlji u kojoj je najveći domet u liberalizaciji i demontaži socijalističkog sistema bilo uspostavljanje sistema korporativizma - koji se, iz nekog razloga uporno zove neoliberalnim kapitalizmom! - a koji se lijeva koalicija, čiji je predstavnik predsjednik Josipović, trudi svim silama održati i dodatno ojačati (recimo, sistemom upravo najavljenih javnih radova), koristi se svaka prilika, pa makar to bilo i na jednom "antifašističkom" skupu u organizaciji jedne srednje škole, koji slavi uspostavljanje totalitarnog komunističkog sistema u bivšoj Jugoslaviji - a koji antifašizam i zvanična državna propaganda smatra "temeljem hrvatske demokracije" - da se, dakle, pod firmom napada na "desni radikalizam", napada liberalni kapitalizam, slavi socijalizam i relativizuje značaj ionako krhkog sistema parlamentarne demokracije u Hrvatskoj. Josipovićev napad na "desni radikalizam" u Hrvatskoj, nije ništa drugo do pokušaj političke normalizacije lijevog radikalizma. 

To je taj dominantni kulturno-politički milieu današnje Hrvatske. Šta drugo možemo reći, osim da "lijevi radikalizam nije problem" u današnjoj Hrvatskoj, jedino zato što je lijevi radikalizam u Hrvatskoj dominantan politički način razmišljanja i dominantan ekonomsko-društveni sistem. Tom sistemu je "desni radikalizam" potreban kao bauk, koga treba i "antifašistički" izmisliti ako već ne postoji, kako bi se legitimizirao i politički normalizirao sistem lijevog ekstremizma. Po istom provjerenom modelu po kome je komunizmu bio potreban "antifašizam" kako bi legitimizirao svoj sistem totalitarnog nasilja, jednopartijske diktature i marksističke ideologije kao "demokratski" i "humanistički". Demokratska i europska Hrvatska u tom maskiranju i borbi protiv virtualnog fašizma baštini nesporno bogato naslijeđe svog ideološkog pretka.