Zašto bogati tolerišu da ih se pljačka

Autor: Jeffrey Tucker, Beautiful Anarchy

U zlatno doba kasnog 19. vijeka, američki bogataši hodali su visoko. Bili su obučeni kako im je priličilo. Najbolji šeširi, štapovi, repovi, čizme, šta god su poželjeli. Gradili su slavne palate za cijeli svijet da vidi. Putovali su u stilu, i činili su to javno. Profilisani su u popularnim časopisima. Oni su uistinu idolizirani, studirani, i oponašani.

Današnji bogati su drugačiji. Nose farmerke i patike i neprikladne džempere. Ako grade velike kuće, oni se potrude da su one nepristupačne i skoro nevidljive. Oni pričaju kao i svi drugi. Oni utiču na način ponašanja svakidašnjih ljudi. Oni se pretvaraju da su kao i svi ostali. Ako su slavno bogati, oni od sebe dobrovoljno daju ogromne svote, ponekad čak i u sumnjive svrhe. Oni čak pozivaju i na poreze na sebe.

Šta se promijenilo?

Evo jedne teorije: Imovinska prava su danas slaba. To mi je došlo gledajući u Indeks ekonomskih sloboda i kako SAD klizi sve niže i niže. Glavni razlog dat u anketi je taj da imovinska prava ovdje više nisu bezbijedna. Država može da uđe u vašu fabriku i zatvorii je u bilo kom momentu. Ona može da zamrzne vaš bankovni račun. Ona može da spriječi spajanja i akvizicije. Ona može udariti regulacije koje vaš proizvod čine nemarketabilnim. Civilne konfiskacije su uobičajene.

Što je imovina vise ranjiva na pljačke od strane bilo kog izvora, ljudi utoliko vise imaju podsticaj da sakriju svoje bogatstvo. U ekstremnim slučajevima, bogati mogu imati razloge da javno unište svoje bogatstvo kao signal voljnim pljačkašima. Na primjer: Nisam vrijedim onoliko koliko ti misliš da vrijedim. To može biti razlog zašto su toliki među bogatašima agresivni u svojim pozivanjima na više poreze. To je način da se kaže, "Moj Novac nije bitan za mene, tako da ne bi trebao da bude bitan ni za vas. Ostavite me na miru."

Razmišljam o cijeloj ovoj temi zbog izuzetno zanimljivog pismenog djela ekonomiste Peter-a Leeson-a. Ono se zove ljudsko žrtvovanje ("Human Sacrifice"). On je zapravo u potrazi ekonomskog objašnjenja za istrajnost ljudskog žrtvovanja u nekim plemenskim uslovima. To i nije tako iznenađujuća tema za njega. On je, poslije svega, autor Nevidljive kuke: Skrivena ekonomija pirata (The Invisible Hook: The Hidden Economics of Pirates), knjiga koja je postala jedna od najpohvaljenijih i najpriznatijih istorijskih knjiga u poslednjih nekoliko godina. Ona je takođe fantastična za čitanje.

Njegov novi rad gleda u ekonomiju ljudskog žrtvovanja. On se fokusira na iskustva 19. vijeka od Konda, autohtonih indijskih ljudi koji se nalaze u istočnoj provinciji Orisa u Indiji.

To je bila poljoprivredna zajednica koja je različito napredovala u zavisnosti od vremenskih uslova. Tamo, godišnji ritual žrtvovanja ljudskih bića iz drugih plemena, kupljenih novcem prikupljenim unutar plemena, je praktikovano sa entuzijastičnim trubljenjem u raskošnim trubjenjem ceremonijama. To je bilo brutalno i grozno. Broj izgubljenih života je nebrojiv, ali veoma veliki, sudeći po svim raspoloživim izveštajima.

Cijela stvar je opravdavana na vjerskoj osnovi. Ali možda tu ima još jedan razlog?

Razmotrite naizgled nepovezane činjenice: veliki problem koji je brinuo Konde bio je među-plemenski odnosi. Unutar svojih zajednica, imali su mir i bezbjednost. Ali izvan njih, bila je nesigurnost i haos. Nije bilo neuobičajeno za Konde da napadnu druga plemena i kradu ono što su mogli, niti je to bilo neuobičajeno za autsajdere da urade isto njima. Sva plemena živila su u strahu jedni od drugih. Imovinska prava su uvijek bila podložna invaziji.

Profesor Leeson pokušava da poveže tačke u svemu tome i pronađe smisao za žrtvovanja u pogledu nesigurnosti imovinskih prava. Organizovanjem nevjerovatno upadljivih prikaza bezobzirnosti prema nečemu tako dragocjenom kao što je ljudsko biće, a plaćeno novcem zajednice, Leeson teoretiše da je pleme pokušavalo da emituje ideju da oni zaista nisu imali ništa vrijedno za ukrasti od njih. Bio je to javni akt u svrhu odbrane od zavisti i invazije.

Upečatljivo je to da su se žrtvovanja održavala u sred poljoprivredne sezone. "Žrtvujući ljude između sjetve i žetve usijeva, zajednice Konda su preventivno uništavale bogatstvo", piše Leeson. "Žrtvovanjem ljudi tokom poljoprivrednog ciklusa, ali ne značajno nakon njenog završetka, zajednice Konda uništile bi bogatstvo prije nego što su druge zajednice mogle da shvate rezultate njihovog stvaranja i, u slučaju ako su te vrijednosti motivisale agresiju, prije nego što su se zajednice mogle mobilisati za takvu agresiju."

Sada, da ilustruje tezu, Leeson gleda na iskustvo kako je ta praksa okončana. Razumljivo, britanske kolonijalne sile su učinile sve što su mogle da to zaustave. Oni su pokušali moralnim ubeđivanjem. Oni su pokušali prijetnjama nasiljem. Pokušali su čistim novčanim isplaćivanjima. Ali ništa nije djelovalo. Ljudska žrtvovanja su se nastavila.

Konačno, kolonijalne sile su pokušale nešto kreativnije. Oni su ponudili pregovaranja i pravosudne usluge koje bi donosile mir i trgovinu između plemena, pod uslovom da Kondi zaustave ritualno žrtvovanje ljudskih bića. Kondi su spremno prihvatili i ta praksa je okončana.

Profesor Leeson kratko spekuliše o implikacijama ovoga. Koliko je drugih napravilo šou siromaštva i uništavanja bogatstva kao sredstvo za odagnavanje poticaja ka nasilju? On predlaže da se ovo pomaže u odgonetanju zašto su monasi u Srednjem vijeku prihvatili siromaštvo kao dio svoje vjerske discipline. Razdoblje Srednjeg vijeka su bila opasna vremena za biti bogat, a manastiri su često bili upravo to. Da bi se izbjeglo privlačenje kraljivaca, pljačkaša i osvajača, monasi su se zavjetovali na siromaštvo. (Ovim se ne namjerava omalovažiti religioznu motivaciju, već samo želim da kažem da je ona takođe imala i praktičnu svrhu.)

To po meni ima veoma mnogo smisla.

A primjene ove ideje su svuda oko nas. Ja poznam ljude koji voze stare automobile kada su lako mogli da priušte nove jer žele da izbjegnu poticaj na krađu. Isto važi i za ljude koji bi mogli da žive u velikim kućama u centru grada, ali umjesto toga biraju male stanove i drže svoju veliku nepokretnu imovinu van pogleda javnosti.

To takođe objašnjava fenomen koji je počeo da se zove "samo-mrzeći milijarderi", koji upadljivo paradiraju svoju privrženost ideologiji blagostanja i redistributivnoj politici. To je sve napor samo-zaštite u vremenima kada su vlasnička prava toliko nesigurna. Bolje napraviti prikaz vašeg nepoštovanja prema bogatstvu nego dovoditi u iskušenje državu da vas liši od svega onog što imate.

Sjetite se ovog sljedeći put kad vidite džemperom-oklopljenog Bill Gates-a kako daje stotine miliona dolara u dalekosežne dobrotvorne svrhe koje vjerovatno i sami znate da neće donijeti veliku korist. I razmotrite to da je ovo možda razlog zašto direktori veoma uspješnih kompanija vole da prate primjer Steve Jobs-a u oblačenju farmerki i patika. Oni su možda čak voljni odreći se i velikih kuća u korist minimalističkih stanova.

Ljudi rade ono što rade da bi preživjeli. Kada imovinska prava nisu sigurna, imućni ljudi čine javna djela samožrtvovanja da bi preživjeli.

Ako ponovo dođe vrijeme kada će imovinska prava opet postati bezbjedna, mi ćemo tada vidjeti promjenu ponašanja. Niko od nas neće biti zaista bezbjedan sve dok bogati ne počnu ponovo da hodaju ulicama sa ponosom, da žive u velikim kućama u punom pogledu svakidašnjih ljudi, i počnu da se oblače u skladu sa svojim životnim mogućnostima.

Uostalom, svijet koji nije bezbjedan za bogate nije bezbjedan niti za nas ostale.

Prevedeno i republicirano uz dozvolu autora. Original na engleskom jeziku možete čitati na slijedećem linku.

Preveo Jadranko Brkić