Da li živimo u neoliberalizmu? Vodič za početnike

(video na dnu članka)

transkript:
U medijima gotovo svakodnevno možemo čuti kako živimo u sistemu brutalnog, nehumanog, "divljeg" neoliberalnog kapitalizma. Neoliberalizam kod prosječnog čovjeka danas, ima vrlo negativan prizvuk i gotovo  sva zla ovog svijeta od  ratova i nasilja, preko nezaposlenosti, monopola, ekonomske krize,  enormnih državnih drugova pa sve do moralnog i kulturnog propadanja društva (šta god neko pod tim podrazumijevao) se pripisuju neoliberalizmu. Riječ neoliberalizam na sigurnom je putu da zamijeni fašizam kao novi pojam za ultimativno zlo. Na tom tragu su i nove ljevičarske jezičke konstrukcije poput liberalni fašizam ili neoliberalni fašizam, koje nas nekako perfidno nastoje ubijediti da između fašizma i neoliberalizma razlike i nema.

Pri tom niko i ne pokušava objasniti šta bi zapravo ideja neoliberalizma u teoriji trebala podrazumijevati. Vještica odgovorna za sve nedaće ovog svijeta je pronađena i potrebnu je čim prije spaliti na lomači. Svako onaj ko se usudi na bilo koji način suprotstaviti vladajućoj anti-neoliberalnoj doktrini, zahtjevima za više regulacija, više države i daleko manje tržišta i ličnih sloboda, proglašava se heretikom, tj. slugom krupnog kapitala.

No, šta je zapravo neoliberalizam? Oni ekonomisti koji su proglašeni očevima neoliberalizma poput Miltona Friedmana ili Friedricha Hayeka, i kojima se danas, u globalnoj anti-kapitalističkoj histeriji zabija glogov kolac u mrtvačke kosti, sebe nikad nisu nazivali neoliberalima nego najčešće klasičnim liberalima ili libertarijancima.

Nakon Velike depresije 1929. godine na svjetsku scenu je stupila Keynsova intervencionistička ekonomska doktrina i ostavila ekonomski liberalizam gotovo punih 50 godina na dubokoj margini, vjerujući da je on zastarjeo i neadekvatan ekonomski sistem. Iako je kroz sve to vrijeme liberalna ekonomska misao bila izuzetno kvalitetna i izražavana prvenstveno kroz djelovanje Austrijske škole ekonomije, "Austrijance" tada nije imao ko da sluša. Početkom 70. u zapadnom svijetu dolazi do velike krize kejnzijanske ekonomije, a  kao predvodnik liberalne ekonomske misli sad se pojavljuje Milton Friedman sa svojom čikaškom školom. Državni udar u Čileu 1973. pod vodstvom Augusta Pinocheta kojim je svrgnut socijalistički predsjednik Allende, bio je prva velika prilika za uskrsnuće ekonomskog liberalizma u praksi. Iako diktator, Pinochet vođenje ekonomije prepušta bivšim čileanskim studentima čikaške škole. U državi započinje masovna privatizacija, smanjenje javne potrošnje, regulacija i poreza. Rezultat: Čile je u svega nekoliko godina postao najrazvijenija država latinske Amerika i jedna od najslobodnijih ekonomija svijeta.

Značajniji ulazak "neoliberalizma" na svjetsku scenu dešava se 1979. godine pobjedom Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, odnosno Ronalda Reagana u SAD-u dvije godine kasnije. Deregulacija tržišta, privatizacija, smanjenje javne potrošnje, poreza i inflacije dovest će do ekonomskog preporoda ove dvije zemlje, a dvojac Thatcher-Reagan predvodit će zapadni blok do konačne pobjede nad Sovjetskim savezom. Iako se jedan klasični liberal sasvim sigurno neće slagati sa svakim aspektom njihove politike, posebno u socijalnoj sferi, smanjenje javne potrošnje, deregulacija, slobodno tržište, individualna sloboda i mali porezi su ono čemu svaki libertarijanac ili ako hoćete neoliberal teži. Reagan i Thatcherka se danas, i pored očitih ekonomskih uspjeha, od strane ljevičarske, ali i nacional-socijalističke desničarske klike doživljavaju kao vrlo negativne pojave u 20. stoljeću koje su navodno dovele do velike socijalne nejednakosti, pohlepe, nehumanog društvenog poretka, pa čak se u njima vide i glavni krivci za današnju ekonomsku krizu. No, činjenica je da su oni svoje države samo malim dijelom vratili vratili tradiciji ekonomski sloboda i individualizma, što je rezultiralo i ekonomskim rastom. A koliko su se nakon njih "neoliberalne" ekonomske ideje učvrstile u praksi, prosudite na osnovu sljedećih primjera. Neki od temeljnih principa koje zastupaju klasični liberali, ili ako baš insistirate, neoliberali su sljedeći:

1. Minimalna država

Neoliberali su zagovornici minimalne države "noćobdije"  čija je uloga da ograniči ljudsko ponašanje i tako sprijeći pojedince da narušavaju prava i slobode drugih. Država je samo zaštitno tijelo čija je osnovna uloga da obezbijedi okvir mira i društvenog reda u kome će građani živjeti načinom koji smatraju najboljim. Služeći se Lockeovom čuvenom izrekom, država radi kao noćni čuvar čije službe djeluju samo kad je ugrožen poredak. Zbog toga minimalna država, ima tri osnovne funkcije. Prije svega, postoji radi održavanja unutrašnjeg reda. Drugo, obezbjeđuje poštovanje ugovora, odnosno dobrovoljnih sporazuma koje su sklopili građani i, treće, pruža zaštitu od napada spolja. Stoga je institucijalni aparat minimalne države ograničen na policijske snage, sudstvo i neki oblik vojske. Privredne, socijalne, kuturne, moralne i druge odgovornosti pripadaju pojedincu, odnosno one su sastavni dio civilnog društva.

Koliko ovakvih država u svijetu poznajete?

2. Državna fiskalna disciplina

Države ne bi trebale pretjerano zaduživati svoje građane i juriti budžetske deficite jer oni s vremenom vode u inflaciju i smanjenje produktivnosti.

Koliko se ovo načelo primjenjuje u praksi prosudite na osnovu sljedećih podataka- javni dug SAD-a iznosi 95% BDP-a, Portugala 93%, Velike Britanije 75%, Grčke 142%, Italije 119%, Japana 220%, Njemačke 84%, Francuske 82%, Bosne i Hercegovine 39%, Hrvatske 58%, Srbije 40%.

3. Mali porezi

Neoliberali su pobornici vrlo malih, simboličnih poreza koji će biti dostatni za finansiranje minimalne države. Što je veća država, njena administracija i njena javna potrošnja, time je i potreba za porezima veća. Osim što su protivnici velikih poreza, neoliberali se protive i progresivnom oporezivanju, jer smatraju da je od nasilnog uzimanja novca građana, još nemoralnije kažnjavanje uspješnijih i sposobnih pojedinaca društva većim poreznim stopama. Većina država razvijenog svijeta primjenjuje progresivni porezni sistem, u SAD-u, koje se neopravdano smatraju prijestolnicom neoliberalizma, porez na dohodak se kreće 0-35%, a u Švedskoj se porez na dohodak penje čak i do 59%. U većini država Evropske Unije porezi na dohodak su veći od 30%.

4. Privatizacija državnih firmi

Ovo je jedan od rijetkih neoliberalnih principa koja je zaista i primjenjen u većini država, ali ne zbog slijepog slijeđenja neoliberalne ekonomske doktrine, nego prosto zbog činjenice da se javno vlasništvo u privredi nebrojeno puta pokazalo pogubnim. U suprotnom ne bi propao Sovjetski savez.

5. Deregulacija

Neoliberali se zalažu za potpunu deregulaciju tržišta vjerujući da je tržište u stanju da se samo regulira i da mu nisu potrebne nikakve dodatne državne intervencije i regulacije, te da su kupci ti koji trebaju odlučivati šta je kvalitetno za njih i koje će proizvode konzumirati. Kao najbolji primjer sušte suprotnosti od ovog načela možemo uzeti EU sa njenim silnim blesavim propisima, poput toga kojih dimenzija moraju biti banana ili jaje da bi se mogli plasirati na EU tržište, a da biste uopće i mogli prodati neki proizvod neophodno je dobijanje određenih certifikata. Neoliberalno? I ne baš?

6. Mala javna potrošnja

Neoliberali se zalažu za minimalnu javnu potrošnju, koja bi trebala iznositi svega nekoliko procenata BDP-a. Ali neka govore ponovo podaci. Javna potrošnja u SAD-u iznosi 39% BDP-a, Njemačkoj  44%, Italiji 49%, Švedskoj 53%, Danskoj 52%, Francuskoj 53%, Grčkoj 47%, Velikoj Britaniji 47%, Bosni i Hercegovini 50%, Hrvatskoj 41%, Srbiji 44%.

7. Nemiješanje države u ekonomiju

Jedno od temeljnih načela neoliberalizma je nemiješanje države u ekonomske tokove i procese, neoliberali vjeruju da je tržište u stanju da se samo regulira i da svaki vid državne intervencije dugoročno dovodi samo do slabljenja ekonomije i smanjenja slobode pojedinca. Nakon New Deala, nedavno spašavanje propalih firmi i banaka gubitaša, novcem poreskih obveznika, bilo je brutalno kršenje ovog osnovnog načela ekonomskog liberalizma i zapravo potez koji je daleko bliži socijalističkom vođenju privrede.

Zato, sljedeći put kada čujete da živimo u brutalnom, surovom, divljem, nehumanom neoliberalnom kapitalizmu razmislite koliko to ima dodira sa realnošću i odlučite kome ćete vjerovati: televizoru i raznim socijalističkim i nacional-socijalističkim aktivistima i kvazi intelektualcima, ili pak svom zdravom razumu.