Filozofija slobode: Vlasništvo

Ko je vaš vlasnik? Da li neko drugi osim vas ima pravo da vam govori šta da radite sa vašim tijelom, ili sa vašom imovinom? Ovaj video istražuje osnovne koncepte Frederic Bastiat-a i John Locke-a po pitanju individualne slobode pojedinca i vlasništva nad osobom i imovinom.

Ovaj video je napravljen od strane Fondacije za slobodno društvo (The Foundation for a Free Society). Pomozite nam da napravimo još ovakvih klipova. Vise o ovome na: http://www.f4fs.org

Originalni izvor: TheF4FS YouTube kanal

Preveo: Dražen Jeftenić

(video na dnu transkripta)

Transkript:

A sada filozofija slobode: vlasništvo (imovina)

Da li ste se ikada zapitati ko je vaš vlasnik? Postoje samo dva odgovora na ovo pitanje: A. Vi posjedujete sami sebe, ili B. Neko drugi (drugi pojedinac ili grupa ljudi) je vaš vlasnik. Koncept samovlasništva nalaže da svaka osoba samim tim što je ljudsko biće ima apsolutno pravo kontrole nad svojim tijelom i da ostane slobodna bez spoljnog miješanja.

Naši osnivači su vjerovali da je samovlasništvo očigledna istina. Ovo ih je dovelo do zaključka da svaki pojedinac ima pravo na život, slobodu i potragu za vlastitom srećom. John Locke je rekao ... Ne taj John Locke... John Locke je 1689 godine rekao: “Svaki čovjek je svoje lično vlasništvo. Na to nema niko pravo, sem njega samog.” Locke je takođe vjerovao da pošto čovjek posjeduje sebe, on takođe posjeduje i proizvode svog rada. Kako bismo živjeli naše živote, upražnjavali naše slobode, i tragali za srećom, moramo se boriti sa elementima u našoj životnoj sredini.

U svom prirodnom stanju, mnoge sirovine nemaju pravu vrijednost. Kombinacijom rada i kreativnosti sa prirodnim resursima, te sirovine su pretvorene u mnoštvo korisne robe neophodne za opstanak i uživanje. Kako to izgleda? Možete srušiti drvo i napraviti brvnaru. Ubrati jabuke i napraviti pitu. Ili u savremenom kontekstu, kupiti mnoštvo električnih i mehaničkih komponenti i napraviti stvari poput računara, mobilnih telefona, i vremenske mašine. U redu, da ne pretjerujemo, ali shvatili ste poentu.

U krajnjoj liniji, kada je riječ o fizičkim resursima, neko mora da ih kontroliše da bi ih koristili u produktivne svrhe. Pitanje je, ko? To je ili: 1. pojedinac koji pretvara resurse iz prirodnog stanja u proizvodnost, ili 2. oni pripadaju drugom pojedincu: vašem komšiji, svekrvi, siledžiji pored puta. Ili grupi pojedinaca: Kongresu, IRS-u, Ujedinjenim nacijama, itd... Ili 3. na komunalan način ti resursi pripadaju svijetu, jednak dio za svakog pojedinca u čitavom ljudskom rodu.

Da li je zaista moguće da svaki pojedinac posjeduje jednak dio zemlje? I ko odlučuje koja će siromašna duša dobiti milijarditi komad zemlje u sred Sahare. Da li je uopšte moguće da posjedovanje vlasništva na ovaj način bude produktivno? Izgledi za to su mali. Bilo bi samo pitanje vremena kada bi ti posjedi bili predati maloj grupi predstavnika pod nadzor. To nas u osnovi vraća na opciju broj 2. Konačno, individualno vlasništvo i kontrola imovine je jedino logično rješenje da se obezbijedi da prirodni resursi ostvare svoj najveći produktivni potencijal.

Na čemu nas to ostavlja? Prvo: mi posjedujemo svoja tijela; drugo: mi posjedujemo svoje vlasništvo. I kao što je Frederic Bastiat jednom mudro rekao: ,,Život, sloboda i vlasništvo ne postoje jer je čovjek napravio zakone. Naprotiv, činjenica je da su život, sloboda, i vlasništvo su postojali prije zakona, a što je potaknulo čovjeka da ih kasnije i napravi. U drugim riječima, primarni cilj državne vlasti je da štiti imovinska prava pojedinca od agresije.

Slijedeći put ćemo pogledati jednu od Bastiat-ovih omiljenih tema: legalna pljačka. U kojoj, kako smo na žalost saznali, ne učestvuju vikinzi.