Imigracijsko pitanje u libertarijanizmu

Autor: Per Bylund – 18. septembar, 2018.

Prije više od decenije, napisao sam članak objavljen u Mises.org o libertarijanskoj imigracijskoj zagonetki. “Zagonetka” su bile naizgled nepremostive razlike između, ako ne i suprotstavljajući stavovi, dva libertarijanska pogleda na imigracijsko pitanje. Poenta teksta je bila da se pokaže da su ova stajališta više kompatibilna nego što većina libertarijanaca imaju tendenciju da misle; oba, u stvari, zastupaju princip neagresije, ali ističu njegove različite aspekte.

Od tada, međutim, debata je postala više polarizovana i više ili manje je izazvala raskol unutar libertarijanskog pokreta.

Dva libertarijanska stajališta po pitanju imigracije, prosto rečeno, su stajališta klasičnog liberalnizma o "otvorenim granicama" ("bez granica" da budemo precizniji) i novije stajalište "troškovnog principa" ili principa "imovinskog prava", najčešće viđenog u djelima, Hans-Hermann Hoppe-a. Ovo drugo je u proteklih nekoliko godina, barem djelimično kao reakcija na krizu "masovne imigracije" u Evropi, steklo prilično veliki broj sljedbenika i, kao rezultat toga, debata je intenzivirana. (Hoppe-ov argument je takođe, u uvrnutom smjeru, legitimizirao veoma etatistički takozvani "alt-right" pokret koji je, nekim čudom, čini se privukao mnoge libertarijance.)

Utopija nasuprot politike mogućnosti

Razlike između dva položaja nisu u tome kakav bi libertarijanski svijet izgledao. Takav divan svijet ne bi imao vlade, tako da bi pitanje migracija čisto bilo pitanje kako vlasnici imovine, bez obzira da li ona bila privatna ili zajednička/kolektivna, izaberu da je koriste. Migracija je onda pitanje kupovine imovine ili dobijanja dozvole od sadašnjih vlasnika za ulazak i boravak na njihovoj zemlji; kretanje ne bi bilo ograničeno, ali upotreba tuđe imovine bi bilo. Takav svijet zapravo nema nijedan od problema koje ove dvije solucije pokušavaju da riješe. Konflikt je međutim oko toga kako se slobodarski princip neagresije primjenjuje pragmatično u svijetu u kojem živimo. Dakle, u svijetu država (vlasti).

Jednostavno rečeno, argument otvorenih granica kaže da vlasti nemaju pravo ograničavati ili na bilo koji drugi način miješati se u izbor ljudi da migriraju. Stoga, forsiranje kontrole granica, koje su teritorijalna ograničenja na vlast države, je nelegitimno. Hoppe-anci, s druge strane, tvrde da vlada nema pravo da pozove (ili čak subvencioniše) imigrante u zemlju, jer će to uvijek biti na štetu poreskih obveznika - rezidenata - a time i kršenje njihovih imovinskih prava.

Oba argumenta su moguća u skladu sa principom neagresije. To je razlog zašto uopšte postoji debata, i zašto libertarijanci mogu da se ne slažu o tome šta je "ispravan" stav o imigraciji u svijetu vladavine država.

Međutim, debata o tome je manjkava. Iako se Hoppe-anski argument koristio i još uvijek se koristi (s pravom) kao izazov i kritika argumenta "otvorenih granica", postoji iznenađujuće malo ozbiljne analize o razlozima troškovnog principa.

U ovom eseju ja pokušavam da premostim ovaj jaz, i ono što smatram da je osnovni nedostatak u Hoppe-anskoj logici. iako je argument spomenut u nekoliko Hoppe-ovih spisa (i u djelima drugih), koja imaju tendenciju da govore o drugačijim aspektima, ja ću se ovdje fokusirati na jedan specifičan esej: nedavno objavljen izvod iz Hoppe-ovog govora, publiciranog na sajtu LewRockwell.com pod naslovom Imigracija i libertarijanizam. (Tu će biti razloga da se drugim tekstovima bavimo odvojeno.)

Hoppe-anski argument

Hoppe s pravom primjećuje da u libertarijanskom svijetu imigracija je ne predstavlja problem. U svijetu globalnog libertarijanizma, migracija bi bila predmet imovinskih prava. Ili, kako to on kaže, "problem imigracije nestaje", jer, sa svim zemljištem u privatnom (ili društvenom) u vlasništvu, "Ne postoji pravo na imigraciju."

Dok Hoppe koristi ovaj argument, koji je po mom mišljenju ispravan, kao način podizanja sumnje u mišljenje po pitanju "otvorenih granica", ja ne vidim kako ijedan libertarijanac može argumentovati protiv toga. U libertarijanskom svijetu, svako ko posjeduje ili ugovorom kontroliše imovinu ima pravo da pozove i/ili odbije druge da žive na tom komadu imovine. To nije pitanje državnih granica nacije. Hoppe je veoma jasan o tome, i napominje da "Pravo na" slobodnu "migraciju postoji samo za ničiju zemlju, za otvoreni prostor." Zaista. Niko nema pravo na pravedno stečenu imovinu drugih.

Hoppe nadalje ističe da je državno vlasništvo nelegitimno, što bi takođe trebalo da bude nešto sa čim se svi libertarijanci mogu složiti.

Problem nastaje kada Hoppe polaže tvrdnju principa troškova, a to je da, barem logički, "državno vlasništvo je nelegitimno jer je zasnovano na prethodnoj eksproprijaciji, [pa] iz toga ne proizilazi da je neželjeno i slobodno za sviju na korištenje. Ono je finansirano iz lokalnih, regionalnih, nacionalnih ili federalnih poreskih plaćanja, i stoga su onda poreski obveznici, i niko drugi, oni koji su legitimni vlasnici sve javne imovine."

Njegov argument je da libertarijanci pobornici "otvorenih granica" zanemaruju tu činjenicu: da stanovnici polažu pravo na takozvanu javnu imovinu a što stranci/imigranti ne mogu činiti. Zaista, po riječima Hoppe-a, za imigraciju da bi bila legitimna, "Troškovi financiranja imovine zajednice od strane rezidentnih poreskih obveznika ne bi trebli da rasti niti njen kvalitet da pada zbog prisustva imigranata." Sve drugo znači subvencionisanje imigracije prisiljavajući domaće stanovništvo da plati troškove nepozvanih imigranata, koji žive na račun stanovnika.

Problem koji ja imam sa ovim argumentom, je prilično naivno (čitaj: nepravilno) gledište na agresiju države i na stepen štete koju ona nanosi. Konkretno, stanovište da je moć jedne države ograničena na ljude koji žive unutar njenih teritorijalnih granica. To jednostavno nije tačno, i da bismo vidjeli zašto moramo da razmotrimo stvarne troškove vlade (prije svega u vidu poreza, kako to Hoppe pominje) i indirektne troškove (u smislu izgubljenih mogućnosti) - ni jedno od kojih se zapravo ograničava samo na stanovnike na teritoriji pod kontrolom države.

Oporezivanje i država

U pogledu poreza na dohodak, ne bi trebalo da bude mnogo protivljenja argumentu da svaka država polaže vlasništvo nad ljudima koji zvanično borave u granicama njenih teritorijalnih granica. Amerikanac plaća porez na prihod vladi SAD, Šveđanin plaća porez na dohodak švedskoj vladi, a Njemac plaća porez na prihod njemačkoj vladi. Gdje to nije slučaj, to je uglavnom zbog toga što državljanin zemlje živi negdje drugdje, i to onda postaje pitanje posebnih poreskih regulativa između država.

Ali porez na prihod nije jedini porez koji plaćamo. Mnogi porezi utiču na trgovinu preko granice, kao što su uvozne i izvozne tarife, ali i stvari kao što je porez na promet u određenom stepenu jer se odnosi na turiste ili on-line trgovine. Tu su i tarife, kvote i druge trgovinske barijere posebno dizajnirane da naškode "stranim" pojedincima i preduzećima u korist domaćih. Dok su ovi porezi su različiti u različitim zemljama i ne utiču na one koji odluče da ne posluju u toj zemlji ili sa domaćim akterima, to i dalje ozbiljno dovodi u pitanje tvrdnju "rezidenstskih poreskih obveznika."

Ako "stranci" (nerezidenti) u trgovini sa domaćim akterima su pogođeni sa specifičnim kaznenim porezima, onda jednostavno nije ispravno tvrditi da oni koji žive u zemlji polažu jedinstvene prohtjeve prema "javnoj imovini" pod kontrolom države. Ako takođe dodamo implikacije monetarne politike, omiljena tema za Austro-libertarijance, što izaziva inflaciju i utiče na investicije i monetarne kurseve, trebalo bi da bude jasno da oporezivanje, direktno i indirektno, svakako ne utiče samo na one koji žive u zemlji (američki dolar bi trebalo da bude očigledan primjer).

Drugim riječima, svaka država ne izaziva štetu samo svojim stanovnicima, iako to možda može da učini u većoj mjeri, i stoga "javno vlasništvo" u zemlji nije financirano isključivo od strane onih koji žive u toj zemlji.

Gubitak mogućnosti i država

Državna moć se ne očituje samo izravnom krađom kojom se bavi. Moć se takođe može vidjeti u gubitku mogućnosti zbog državnih ograničenja. Na primjer, pod prohibicijom alkohola bilo je više mogućnosti za stvaranje vrijednosti, posebno u vezi sa proizvodnjom i prodajom alkoholnih pića, koji su potisnuti od strane vlade. Te mogućnosti su izgubljene.

Iako težimo da se fokusiramo na efekat propisa u zemlji, nije tačno da država izaziva štetu samo svojoj "sopstvenoj" populaciji. Samo postojanje granica, i njihove primjene, ukazuje na to da su nerezidenti lišeni mogućnosti koje bi im inače bile dostupne.

Na primjer, tarife na čelik mogu značiti veću profitabilnost za domaće proizvođače čelika, ali samo na račun stranih proizvođača koji bi inače bili u stanju da koriste potrošačima u toj zemlji nudeći čelik po nižim cijenama. Tarife na čelik, drugim riječima, znači ograničenje mogućnosti za domaće potrošače (ili proizvođače koji koriste čelik kao sirovinu) i strane proizvođače čelika.

Stoga postoje mnoge mogućnosti koje bi inače bile dostupne, a koje jednostavno ostaju neostvarene, kao što argumentiram u svojoj knjizi iz 2016. The Seen, the Unseen, and the Unrealized, jer država nameće regulacije. Ali takvi propisi nisu ograničeni na, i ne utiču samo na aktere u "zaštićenim" granicama države. Oni takođe utiču i na nerezidente - u stvari, "zaštita" granica se često koristi posebno sa namjerom da se naškodi nerezidentima.

Opseg državne moći

Ako važi slučaj da bilo koja država ne samo tlači stanovnike u okviru svojih teritorijalnih granica, već i krade od njih (putem poreza) i ograničava mogućnosti nerezidentima, onda argument protiv imigracije na osnovu troškova javne imovine pada u vodu.

Može se, naravno, tvrditi da je to stvar stepena, da su oni koji žive van teritorijalnih granica neke države manje potlačeni od onih koji žive unutar granica. To može biti tačno, ali onda to više nema veze sa tim da li je neko stanovnik ili ne. Kao što libertarijanci često napominju, porezi plaćeni i stepen do kojeg su mogućnosti neostvarene dosta variraju među stanovnicima takođe. Zaigurno se ne može reći da domaći poreski potrošač ima veće pravo na javnu imovinu u svojoj zemlji nego strani poreski obveznik u njoj?

Libertarijanski kolektivizam

Problem sa Hoppe-anskim argumentom nastaje ne zato što postoji greška u viđenju države kao nasilnika (prirodnih ili tradicionalnih) imovinskih prava. Naprotiv, država samim svojim postojanjem krši imovinska prava, a to je razlog žašto libertarijanci moraju da se suprotstave državi. Problem je u tome što se Hoppe-anska analiza aplicira na apstraktnom, kolektivnom nivou nacionalne države - ne na nivou pojedinca.

U pogledu kršenja svojine od strane države, postoji u stvari vrlo malo argumenata koji se mogu priložiti za sve ljude u okviru vladavine jedne države koje se ne mogu, u nekim aspektima u još većoj mjeri, priložiti za ljude koji žive na drugom mjestu. Država ne tlači sve podjednako, i njeni štetni efekti nisu ograničeni na one koji žive u okviru teritorije pod njenom kontrolom.

Pretpostaviti, kao što Hoppe-anci izgleda čine, da država ugnjetava jedan kolektiv (kao što su nacija ili narod) više nego druge kolektive, nije rješenje za ovaj problem - već to samo donosi nove probleme. To je i direktna suprotnost metodološkom individualizmu na koji se libertarijanci tradicionalno oslanjaju.

Originalna publikacija na engleskom jeziku na sajtu The Libertarian Institute.

Per Bylund je Asistent profesor Preduzetništva i Records-Johnston profesor Slobodnog preduzetništva u Školi preduzetništva u državnom univerzitetu Oklahoma. On je udruženi akademik pri institutu Mises kao i viši suradnik pri institutu Ludwig von Mises-institutet i Sverige. Njegov Twitter @PerBylund

Prevedeno i publicirano uz pismeno odobrenje autora. Preveo Jadranko Brkic.