Thick libertarijanci ili o ustašama i partizanima

U podjeli libertarijanaca na thick and thin, usprkos nekim svojim čvrstim uvjerenjima, sklonija sam thin verziji. Smatram kako osoba ne treba biti humanist, vjernik ni altruist da bi bila dosljedni libertarijanac ili anarhist.

Može biti nihilist, rasist, mizantrop, imenujte bilo koji antipatični epitet, ako poštuje NAP i zaustavlja se samo na mržnji i fizičkom rastoju od crnaca, žena, muškaraca, ljudi općenito ili bilo koga da ne voli, bez upotrebe sile protiv svog objekta mržnje - poštujem ju kao libertarijanca.

Štoviše, smatram da je puno moralnija osoba od bilo kojeg socijalista koji državnog prisilom pokušava natjerati druge da se drže njegovog viđenja morala ili etike. Uvjerenost u vlastitu moralnu nadmoćnost i ispravnost nije toliko opasna sama po sebi; opasna postaje onda kad osoba uvjerena u svoju moralnu superiornost smatra da joj je opravdano posegnuti za silom kako bi nametnula svoje viđenje morala drugima.

Ta upotreba sile je karakteristika svih država, bile one takozvane lijeve ili desne, progresivne ili konzervativne. Svaka ideologija u onom trenutku kada se sliže sa državom i pokuša se silom nametnuti "za opće dobro" postaje nemoralna i štetna. Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Nisu svi ljudi isti, nemamo svi iste moralne vrijednosti niti način života. Ono sto je dobro za mladog homoseksualnog arhitekta iz velegrada može biti doživljeno kao degradacija i dekadencija kumici sa sela. Problem nije u toj različitosti shvaćanja svijeta i društva; njezina zgađenost "dekadentnošću" mladog homoseksualca je shvatljiva reakcija, njegovo ismijavanje njezine "zadrtosti" je shvatljiva reakcija. Problem nastaje kada bilo koja od dvije strane sudjeluje u odlučivanju o sudbini one druge. Tu nema kompromisa, ne postoji win-win situacija nego samo opresija i nasilje jedne strane prema drugoj - a najčešće ni jedna na kraju u potpunosti nije zadovoljna ishodom.

Naravno, nisu u pitanju samo osobne slobode, jednako se radi i o ekonomskim (osobno smatram to dvoje neodvojim). Vjerske procesije, osiguranje nogometnih utakmica, gay parade, poljoprivredni poticaji, studiji indologije…sve je to financirano u većoj ili manjoj mjeri iz džepa kumice, gaya, nogometnog navijača i svih nas ostalih.

Jasno da zbog različitog svjetonazora i osobnih interesa niti jedna strana nije sretna. Štoviše, samo se hrani netrpeljivost, jer u osobi kojoj se homoseksualizam gadi, pri pogledu na gay paradu činjenica da ju je i sama djelomično i nedobrovoljno financirala može samo izazvati jos veći bijes i osjećaj nepravde. Isto tako homoseksualac može osjetit gađenje i bijes pri pogledu na raskošnu crkvu koja se financira njegovim novcem i pritom organizira referendume kako bi mu zakonski onemogućila da ozakoni svoju vezu i zove ju kako želi.

Dakle, teza je da država, osim sto ugnjetava, još i dodatno hrani netrpeljivost i mržnju među ljudima različitih svjetonazora. Ljudima koji se možda uopće ne bi mrzili nego bi ih bilo baš briga jedne za druge i gledali bi svoja posla.

Zanimljivo je da takve dvoumne podjele postoje i među ljudima koji se deklariraju kao anarhisti i libertarijanci, od kojih bi se nekako očekivalo razumnije i šire sagledavanje društvenih problema. Libertarijanci (i trolovi :)) po domaćim društvenim mrežama rado kreću u suptilna ili manje suptilna čerupanja po pitanju moralnih,vjerskih i etičkih vrijednosti. Svašta se moglo pročitati, od tvrdnji da ateisti ne mogu biti "pravi" libertarijanci jer po defaultu naginju komunizmu (ovu tvrdnju si mogu objasniti samo njihovim odrastanjem u socijalističkom režimu u kojem su vjernici zasigurno morali osjećati barem blagi disidentizam prema tom režimu), do optužbi za ljevičarenje radi bilo kakve progresivne misli. Naravno, bilo je i suprotnih slučajeva, ali ljudi koji bi načelno trebali zagovarati istu stvar, a to je državno nepetljanje u njihove živote, završe na banalnim omalovažavanjima stavova drugačijih od njihovih.

Je li to njihovo pravo? Normalno da jest. Ali u tim silnim raspravama gubi se mogućnost usredotočavanja na stvarni zajednički problem - državu.

Možda najvažnije i najštetnije od svega, odbije se dobar dio progresivnijih ljudi koji bi se inače mogli zainteresirati za libertarijanizam, jer često ismijavanje i izražavanje netrpeljivosti i optužbi prema progresivnijim mislima navodi neupućenu osobu na potpuno krivu (i negativnu) sliku o libertarijanizmu.

Isina je da su ljevičari skloni svojatanju nekih progresivnih ideja na koje pak zapravo nemaju ekskluzivu. Uostalom, brojni, ekonomski "desni" i slobodarski mislioci i teoretičari su također bili progresivci i ateisti. To su stavovi koje su zapravo vrlo osobne prirode i ne bi trebale biti sključivo povezivane s određenim ekonomskim školama ili dijeljene na lijeve ili desne. Danas imamo katoličkog papu koju je latentni socijalist, imamo i navodne desničare konzervativce koji su ekonomski ljevičari, imamo i libertarijance feministe, humaniste, brutaliste i vjerske ekstremiste….

Kako je rekao Penn Gillete: My whole take on libertarianism is simply that I don't know what's best for other people"

S tom mišlju, osobno mogu biti ateist, feminist, vjernik, konzervativac, to nema nikakve veze sa validnošću mojih libertarijanskih stajališta ukoliko se protivim forsiranju i nametanju tih ideja drugima. U potpunosti poštujem svakoga tko ima drugačija mišljenja o religiji ili moralu od mene, dokle god mi ih ne pokušava državnom prisilom nametnuti. Nije mi bitna motivacija tuđeg slobodarstva, dokle god je principjelno.

Libertarijanci, ako žele doprijeti do što većeg broja ljudi i proširiti svoju misao, bi trebali ta osobna pitanja ostaviti sa strane za rasprave u nekom sasvim drugom kontekstu te se fokusirati na zajednički cilj, a to je borba i širenje ideja protiv državne opresije. Ukoliko je cilj libertarijanaca upoznati i zainteresirati što širi krug ljudi za slobodarske ideje, zasigurno neće osvojiti previše srca tipičnim međusobnim prepucavanjem oko banalnih stvari koje bi samo pravom etatistu bilo bitno u političkom kontekstu.

Pogotovo u društvu koje je još dobrano zapleteno u primitivnoj zamci besmislene i zastarjele lijevo desne dihotomije fiktivnih ustaša i partizana.

Originalna publikacija na blogu cats & liberty