Pristupanje Republike Hrvatske Europskoj Uniji

Prvi srpnja 2013 slavio se kao veliki uspjeh Republike Hrvatske. Tako barem govore svi značajniji dnevni i tjedni mediji u Republici Hrvatskoj. Nakon više od desteljeća ustrajanja, Republika Hrvatska postala je članica Europske Unije. Međutim, točan podatak je da je na taj dan slavio samo manji broj građana. Većina građana čin ulaska u Europsku Uniju nije doživjela kao uspjeh svoje zemlje, a posebice ne kao svoj uspjeh. I to s razlogom. Republika Hrvatska nije uspješna zemlja. Niti će ju samo članstvo u Europskoj Uniji učiniti uspješnom.

Razlog tog neuspjeha međutim nije višegodišnja recesija koja je znatno umanjila prihode i standard građana. Razlog tog neuspjeha nisu pet uzastopnih godina pada bruto proizvoda, koje Republiku Hrvatsku svrstavaju uz bok Grčkoj kao dvije zemlje članice Europske Unije sa najgorim performansama gospodarstva od početka recesije. Razlog tog neuspjeha nije niti enormna nezaposlenost (preko 18% u cijelokupnoj populaciji, te preko 51% među mladima do 25 godina). Razlog tog neuspjeha nije niti kronični nedostatak investicija u Republiku Hrvatsku te potpuna averzija svakog ozbiljnijeg investitora prema Republici Hrvatskoj. Navedeno samo su posljedice neuspjeha Republike Hrvatske.

***

Pravi razlozi tog neuspjeha sežu puno dalje u prošlost, i utkani su u samu strukturu i institucionalne okvire Republike Hrvatske. Da bi shvatili razloge tog neuspjeha, moramo se prisjetiti da je RH i prije pristupanja EU već jednom bila članica jedne nadnacionalne tvorevine, obilježene planskom ekonomijom, autokratskim političkim vodstvom, te nemogućnošću sudjelovanja građana u političkom odlučivanju. Javna vlast imala je potpunu kontrolu nad svim aspektima života svojih građana, zabranjujući građanima bilo kakvo djelovanje koje politički vrh nije smatrao politički oportunim. Jasno, u odsutstvu bilo kakve slobode i inicijative građana izostaje i ekonomski život cijele zajednice, stoga je ekonomski život takvog društva umjetno održavan na životu deviznim doznakama iz inozemstva. Ishod takvih sustava Margaret Thatcher fenomenalno je sažela u jednoj rečenici: "The problem with socialism is that eventually you run out of other people's money [to spend]." - u prevodu: "problem sa socijalizmom jeste što na kraju uvijek ponestane novca drugih ljudi." Takav sustav urušio se čim je počeo presušivati izvor financiranja koji ga je održavao na životu.

Nestankom tog sustava nisu, međutim, nestali politički akteri i politički odnosi koje je taj sustav iznijedrio. Da bi sustav opstao, potreban mu je bio novi izvor financiranja, te je političko vodstvo dozvolio određene [tržišne] slobode, međutim nikad u cijelosti, držeći društvo u nekakvom obliku perpetualne tranzicije iz socijalizma u slobodno društvo, a u stvarnosti održavajući i dalje odnose starog sustava, odnose institucionalne ekstrakcije imovine građanja i odnose grubog kršenja ekonomskih i osobnih sloboda. Glavni mehanizam takvih odnosa jest dominacija izvršne vlasti u odlučivanju o pravima građana, dok je sudska vlast potčinjena izvršnoj te predstavlja samo njezinu produženu ruku. Građani de facto nemaju efikasno sredstvo zaštite svojih [imovinskih] prava. U takvim okolnostima, rudimentarno i prigušeno tržište nije u stanju nositi teret javne vlasti, te da bi održao opseg svoje vlasti, odnosno pokušao izvršiti ekspanziju iste, politički vrh ponovo se morao okrenuti financiranju izvana, te je priliku vidio u obliku europskih integracija.

****

Osnovni cilj Europske Unije stvaranje je zajedničkog tržišta koje će osigurati slobodno kretanje robe, usluga, ljudi i kapitala [ “4 temeljne slobode” EU] Zamišljeno je da se navedene slobode trebaju ostvariti uklanjanjem prepreka razvoju tržišta i stvaranjem institucija slobodnog društva koje bi afirmirale takve odnose. Političko vodstvo republike Hrvatske, međutim, nikada nije imalo na umu ukidanje prepreka razvoju trgovine i gospodarstva općenito, budući da bi razvijanje tržišta i institucija slobodnog društva potkopalo njihovu dominantnu poziciju nad građanima, umanjilo njihovu mogućnosti zadiranja u prava građana te značajno smanjilo količinu resursa pod njihovom izravnom kontrolom. Umjesto toga, fokus politike bio je usmjeren ka strukturnim i kohezijskim fondovima Europske Unije, koje politički vrh Republike Hrvatske, stasao u doba socijalizma, doživljava kao “vreću bez dna”, nepresušan izvor financiranja njihove javne vlasti. Zanimljivo, u zadnjih desetak godina, koliko pratim proces približavanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, ne sjećam se da se izvan uskih akademskih krugova o 4 slobode EU opće davalo pozornosti. Iz medijske kampanje usmjerene građanima jasno se iščitava stav političkog vrha prema Europskoj Uniji: sva pozornost usmjerena je prema fondovskom financiranju javnih projekata, te je jasno iskazana glavna briga političara bila nedostatak stručnog kadra unutar javne uprave koji bi bili zaduženi za izradu i provedbu predmetnih projekata, odnosno ustaljenim rječnikom hrvatskih političara “povlačenje novaca iz fondova”. (Ironično, nedostatak stručnog kadra u javnom sektoru posljedica je nepotizma, preferiranja rodbinskih veza nad kvalifikacijama, kadrovskog problema kojega su stvorili upravo ti isti politički akteri.) Uz nove izvore financiranja, pristupanje Europskoj Uniji javna vlast vidi kao legitimitet proširivanju svojih ovlasti, dodatnih regulacija, povećavanja javnog sektora na štetu privatnog, a sve u svrhu jačanja moći političara nad ostalim građanima. Europska Unija predstavlja samo novo sredstvo u rukama političara kojim učvršćuju svoju moć i vlast, te perpetuiraju ekstrakcionističku politiku prema građanima i drugim subjektima privatnog prava.

Slijedom navedenog, lako je zaključiti da sam čin pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji neće ju učiniti uspješnom zemljom. Dok je god fokus politike usmjeren isključivo na „povlačenje novaca iz fondova“, građani neće prosperirati. Fondovska sredstva, namijenjena javnom sektoru, pod kontrolom su javne vlasti, te jedino mogu povećati moć korumpiranih političara i njihovih partnera u korupciji i kriminalu. Jedini put prema pravom prosperitetu je razvijanje tržišta i aktiviranje vlastitih kapaciteta, što je jedino moguće razvijanjem institucija slobodnog društva, u prvom redu uspostavljanjem vladavine prava, efikasnog pravosuđa nezavisnog od političkog utjecaja. Jedino u takvom okruženju građani Republike Hrvatske mogu zaštititi svoja prava i svoju imovinu od protupravnog zadiranja od strane korumpiranih političara. Jedino u takvom okruženju vladavine prava, investitori će se odlučiti na izravna ulaganja unutar Republike Hrvatske. Jedino u takvom okruženju moguće je ostvariti gospodarski rast i prosperitet građana. Samo tada će se republika Hrvatska moći smatrati uspješnom zemljom. U odsutstvu takvih reformi, EU i ostale države člance brzo će uvidjeti da je socijalističko političko vodstvo RH ništa doli gomila muktaša koji znaju samo pronevjeriti tuđi novac, te će ukoliko ostanu na vlasti, stvoriti samo probleme koje će morati sanirati ostale članice EU. A dobar način započinjanja potrebnih reformi je uskratiti korumpiranim političarima novčanih sredstava koja ih održavaju na vlasti.

Građanin

Full English version is available on Adriatic Institute Libertas blog: http://adriaticinstitute.blogspot.hk/2013/07/a-citizens-perspective-accession-of.html

Komentari

Objavi novi komentar

Sadržaj ovog polja je privatan i neće biti javno prikazan.
CAPTCHA
Ovo pitanje je za potvrdu da ste vi validan korisnik i da onemogucimo automatizirane spam poruke.
To prevent automated spam submissions leave this field empty.