Šta je regulatorna zarobljenost?

Nekada davno, bilo je uobičajeno vjerovati da su regulacije uspostavljene kako bi se povećala korist za društvo. Od 1970-ih, ekonomska teorija regulacije je došla u prvi plan u polju istraživanja politike. Jednostavno rečeno, birači zahtijevaju povoljne regulacije i političari ih snabdijevaju u zamjenu za političku podršku. Prilikom donošenja političke odluke, zakonodavci upoređuju političku podršku na obe strane. Grupa koja stvara najviše političkog pritiska najčešće preovlađuje, a u većini slučajeva ona vjerovatno predstavlja privatne interese, a ne interese potrošača. Pogledajte kako Susan Dudley, profesor na univerzitetu George Washington, objašnjava koncept regulatorne zarobljenosti. Izvor: EconFree YouTube kanal.

Transkript:

Regulatorna zarobljenost je stara teorija o regulacijama koji ukazuje na to da će regulatori ili regulatorne agencije biti zarobljeni od strane samih industrija koje regulišu. Na primjer, regulacija avio-kompanija. Regulacije zapravo koriste regulisanim djelatnostima a na račun potrošača. Jedino je deregulacija koju smo vidjeli u kasnim 1970-im dovela do sniženja cijena i eksplozije inovacija, ali je uklanjanje te regulacije zapravo ono što je donijelo korist potrošačima.

Uglavnom možete vidjeti da državne usluge traže veće kompanije. Dijelom zato što veća preduzeća imaju tu sposobnost, oni imaju urede u Wašingtonu, oni imaju resurse, oni imaju advokate i lobiste, oni se mogu nositi sa državnim regulacijama. Dok manje kompanije nemaju tu mogućnost.

Kada sam radila u vladi vidjela sam proizvođače cigareta kako od FDA agencije traže regulaciju cigareta. Vidjela sam biotehnološke kompanije kako traže regulisanje biotehnoloških proizvoda. Često ćete vidjeti biznis grupe i grupe za zaštitu životne sredine ili potrošačke grupe koje djeluju kao da rade zajedno. Ili, u stvari, ponekad je podrška biznisa regulaciji nevidljiva. Primjer toga bi bili standardi efikasnosti uređaja. Na primjer, standardi veš mašina koji su postavljeni prije nekoliko godina. Proizvođači mašina za veš su zapravo napisali tu regulaciju. I kada pročitate transkript njihovog sastanka, argumentirali su za regulisanje govoreći: Mi proizvodimo ove skupe nove mašine za pranje koje su energetski mnogo efikasnije, a ljudi ih ne kupuju. Potrošači dođu u izložbene salone, vide skupu mašinu, mi im kažemo da će ih to koštati manje tokom životnog trajanja mašine, i oni kažu: Ne, mi bismo radije kupili ovu jeftiniju mašinu, čak i ako ona koristi malo više vode.

Tvrdili su u tim transkriptima da: ako možemo da pridobijemo vladu da zahtijeva skupe mašine onda više nećemo morati brinuti o potrošačkom prihvatanju naših proizvoda, jer oni tada neće imati drugog izbora. I naravno, novi standardi za energetsku efikasnost veš mašina su postavljeni, nikad ni ne pominjući taj cilj, cilj je bio samo energetska efikasnost. Dakle, to je veliki plemeniti cilj, ali u međuvremenu je uistinu podržan od strane kompanija koje će od toga imati korist.

 

Preveo Jadranko Brkić