Kako sam otišao u izgnanstvo da bih sačuvao moral i pronašao slobodu

Bjekstvo od epidemije korupcije i birokracije u post-jugoslovenskom periodu

Autor: Jadranko Brkic

Šta da radite kada jednog dana porastete dovoljno da shvatite da društvo u kojem ste odgajani funkcioniše na sistemu duboko institucionalizovane korupcije, i kada vam postane jasno da ostvarenje vaših životnih snova zavisi o odbacivanju vaših u djetinjstvu izgrađenih moralnih principa i igranju u toj istoj nemoralnoj igri?

Moja priča počinje u ljeto 2005, ubrzo nakon što sam završio devetogodišnje obrazovanja u SAD i vratio se kući u mojoj rodnoj Bosni i Hercegovini. Naoružan sa diplomama iz oblasti računarstva i informacijskog menadžmenta i sa četiri godine radnog iskustva, bio sam uzbuđen mojim povratkom kući u namjeri da se dam u potragu za mogućnostima i počnem mijenjati svijet oko sebe.

Indeks ekonomskih sloboda Heritage fondacije za BiH za 2013.

Read more about Bosnia and Herzegovina Economy. See more from the 2013 Index.

Tada je Bosna i Hercegovina bila samo deset godina iza njenog nedavnog krvavog rata, i osjetio sam da ono što je mojoj zemlji u to vrijeme bilo najpotrebnije je svjež, mlad, i nacionalno neopterećen talenat i energija sa pozitivnim novim pogledima na svijet, koji bi pomogao u obnovi ekonomije i zacjeljenju rana koje su još uvijek široko razdvajale naše društvo. Ovaj osjećaj bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme praćen je i velikim pritiskom od strane familije i prijatelja, pošto su svi imali velika očekivanja od mene.

Nakon kraćeg oporavka, entuzijastično sam krenuo tražiti moj prvi posao kod kuće. Naravno, tržište rada nije bilo baš ohrabrujuće, zbog očiglednih razloga kao što su ratom razorena i još uvijek neoporavljena infrastruktura, loše izvršena privatizacija, kao i mali i nerazvijeni privatni sektor.

Većina funkcionalnih preduzeća koja su zapošljavala bili su državni monopoli. Te firme su bile u rukama vladajućih političkih stranaka, a ubrzo sam saznao i to da su poslovi koje su oni nudili bili rezervisani za šire krugove rodbina i ortake partijskih funkcionera, kao i za sve druge koji bi se zakleli za partijsku lojalnost i one koji su mogli kupiti posao.

U vezi ovog zadnje pomenutog, to znači podmićivanje partijski afiliranih zvaničnika državnih kompanija sa velikim sumama novca. Radna mjesta u državnim preduzećima su bila a i još uvijek su najsigurnija i daleko najbolje plaćena radna mjesta u zemlji. Imajući u vidu zvaničnu cifru nezaposlenosti od preko 45 posto, plaćanje mita za dobivanje radnog mjesta postaje racionalan i posve normalan akt. A ono što je ironično je to da ova radnja sadrži jedan posve tržišni elemenat, gdje najviši ponuđači osvajaju privilegije dobivanja zaposlenja.

Ova neobična rabota nije bio moj prvi susret sa nemoralnom praksom u bilo kojem društvu, tako da u to vrijeme nisam mnogo razmišljao tome, već sam imajući izbora svoju pažnju bio preusmjerio isključivo na privatni sektor, koji je kako sam vjerovao bio više tehnološki orijentisan od ustaljenih državnih preduzeća. Ipak, poslije višemjesečnog traganja nisam bio uspješan u pronalaženju odgovarajućeg posla koji bi bio dovoljno izazovan za mene.

Zabrinut zbog produžene pauze nakon mog zadnjeg zaposlenja, svjestan činjenice da tehnološke vještine brzo zastarjevaju i zbog čega zahtijevaju neprestano obnavljanje i praksu, donijeo sam tešku odluku da svoje snove za sada stavim na čekanje i da se pridružim mojoj djevojci sa univerziteta u njenom rodnom Hong Kongu. Naš prvobitni plan je bio da se ona pridruži meni u Bosni nakon što ja ovdje osiguram našu buduću egzistenciju.

Boravkom u Hong Kongu i Kini u narednih nekoliko mjeseci ostao sam duboko impresioniran nevjerovatno velikim razmjerama ekonomskih aktivnosti koje sam sretao na svakom koraku. Posebice me je dojmio veliki optimizam njihovog društva i pozitivna energija kojom su uvijek grabili naprijed. Ovaj dojam je bio utoliko veći zato što su stanovišta društva i energija koje sam ranije osjetio u mojoj Bosni i Hercegovini bili izrazito negativni. Međutim, u Kini čak i oni koji su imali manje srece i radili su u fabrikama pri teškim radnim uslovima imali su razloge za optimizam, jer im je okretanje komunističkog režima ka market ekonomiji donijelo mogućnosti da napuste rižna polja i unaprijede svoje živote baveći se produktivnijim i bolje plaćenim zanimanjima.

Skok godinu dana unaprijed i našao sam se u braku, uživajući u blagodetima ekonomskih sloboda Hong Konga. No ono što je još važnije bilo je spoznanje o mogućnostima koje je pružala Kina, shvativši da bih mogao da ponesem te mogućnosti sa sobom nazad u moju zemlju i ispunim svoj san života i rada u domovini. Sjećam se govoreći samome sebi da ako ne mogu da nađem posao kod kuće onda ću ga sam stvoriti tako što ću postati preduzetnik.

Tako sam proveo još neko vrijeme istražujući poslovne mogućnosti iz Kine, uspostavljajući potencijalne poslovne kontakte, analizirajući poslovne prilike u Bosni, i pripremajući biznis plan. Moja poslovna ideja je trebalo da započne kao mala maloprodajna i uslužna kompanija prodaje i servisa elektronske opreme, računara i kancelarijskog materijala uvezenih iz Kine, a uz kasnije proširenje i na proizvodnju. Nekoliko godina ranije sam radio u jednoj takvoj kompaniji u Sjedinjenim Državama, tako da sam bio uvjeren da sam imao dobru ideju o tome kako i šta sam namjeravao ponuditi mojim budućim kupcima.

Dok je ovako nešto bilo veoma teško izvesti i održati se u poslovanju u veoma razvijenom, konkurentnom, i kapitalno intenzivnom Hong Kongu, isto se činilo kao savršeno logično da se isproba na Balkanu. Prodaja i servisiranje računara i elektronske opreme je bilo veoma nerazvijeno, i bilo je teško doći do kvalitetne robe i profesionalnih usluga.

Naoružan poslovnim kontaktima, informacijama o najnovijim tehnološkim proizvodima i materijalima, biznis planom, i početnom investicijom, vratio sam se u Bosnu da izgladim sve detalje mog plana i registrujem obrt u skladu sa poslovnim običajima u mojoj zemlji.

I tako dok sam korak po korak analizirao poslovne informacije u zemlji, počeo sam da shvatam koliko je ustvari teško bilo da se pokrene bilo koja vrsta biznisa u Bosni i Hercegovini. Posebice, veliki troškovi vezani za različite i naizgled nepotrebne vladine propise i ogromne poreze, značilo je da najvjerovatnije neću moći priuštiti izdvojiti dodatna sredstva da investiram u svoje zaposlenike u cilju pružanja visokog kvaliteta usluga mojim kupcima.

Iako bitno odvraćen ovim novih saznanjima, posjetio sam lokalni ured za registraciju preduzeća da počnem proces registracije mog obrta. Nakon tridesetak minuta brzog i detaljnog objašnjenja od strane nadležne službenice, uspjeo sam samo da shvatim da mi je potrebna hrpa papirologije debela 10 centimetara, više desetina saglasnosti iz raznih državnih institucija, nekoliko hiljada maraka za razne procedure, i dva mjeseca da se to sve završi.

Nakon što sam na kraju njenog izlaganja konačno dobio priliku da progovorim i zatražim proceduru registracije u pisanoj formi kao i formulare, rečeno mi je da je biro to sve nekada imao, ali da ih više namaju. Šta? Ured za registraciju obrta bez formulara? "Da li te potrebne informacije i formulare imate dostupne na internetu?" upitao sam. Ne postoje!

Zatim mi je sa tonom saosjećanja rekla da trebam da se "nekako snađem oko toga," ili u drugim riječima da pronađem formulare putem nekih drugih kanala, kao što su to učinili i drugi aplikanti čije debele fascikle sa poslovnim aplikacijama se nalaze na njenom stolu.

"Pa, kako su to oni pribavili?" pitao sam. Tada mi je, blagim tonom kao da šapuće, službenica rekla da će mi ona, kao i u drugim slučajevima prije mene, izaći u susret da mi pomogne, rekavši to na takav način koji sugeriše kao da ona nije odgovorna za činjenicu da instrukcije i formulari nisu bili na raspolaganju na prvom mestu. Dala mi je upute o tome kako bih trebalo da dolazim u njenu kancelariju petnaestak puta u narednih dva meseca, uveravajući me da će učiniti sve od sebe da pribavi formulare jedan po jedan i da će mi dati konkretna uputstva kako budemo skupa proslijedili korak po korak sa postupkom registracije.

U nevjerici da državni ured koji se bavi registracijom obrta ne posjeduje neophodne formulare i zbunjen ovom navodno velikodušnom ponudom za pomoć od strane zadužene službenice, otišao sam da o svemu tome opet razmislim. Bio sam obećao da ću vratiti kasnije sa imenom moje buduće firme, čije je određivanje bilo prvi korak u postupku registracije preduzeća.

Moj vjerni pratilac koji mi je se bio pridružio na ovom sastanku mi je kasnije rekao da je moj problem u tome što meni nije jasno zašto su stvari takve kakve su, i što ne znam kako se one rješavaju. "Pa, kako se stvari rješavaju?" pitao sam. "Shvatićeš ti to eventualno kako se stvari ovdje rade", bio je odgovor.

Sljedeće na redu bila je posjeta lokalnom vladinom uredu za građevinske dozvole, da pitam o dobivanju građevinske dozvole za poslovni objekat. Moja familija poseduje veliki zemljišni posjed na atraktivnoj lokaciji uz prometnu magistralnu cestu. Razmišljanje je bilo takvo da kada bih mogao da izgradim manje skladište i prodavnicu, mogao bih napraviti velike uštede jer tako ne bih morao plaćati kiriju. Takođe, time bi firma posjedovala svu njenu nepokretnu infrastrukturu od prvoga dana, a da ne pominjemo i dodatnu prednost da bi se ti objekti kasnije lako mogli nadograđivati i proširivati kako bi se biznis razvijao.

Nakon što sam sa uzbuđenjem zaduženoj službenici ukratko objasnio svoje namjere, ona se nasmijala i rekla mi da sam napravio glupost što sam se uopšte vratio u svoju zemlju. Osjećaj koji me je tada prožimao bio je ništa u poređenju sa osjećajem koji sam dobio petnaestak minuta kasnije, nakon što mi je rečeno da ne postoji nikakva šansa za dozvolu za bilo kakvu gradnju na mom porodičnom zemljištu.

Brzo sam se razbjesnio iskusivši to da mi državni birokrata može odrediti šta ja mogu i šta ne mogu da uradim sa svojom imovinom. Zatim sam joj u tom velikom uznemirenju drhtavim glasom ispričao kako je i moj otac prije mene za vrijeme prethodnog komunističkog režima prije četrdeset godina pokušavao da na tom istom zemljištu pokrene biznis i da je bio odbijen. Komunisti su uništili njegov životni san, a novi "demokratski" režim je sada uništavao moj.

No, i iz ovog susreta sam ipak na kraju uspjeo izaći blago optimističan, nakon što mi je rečeno da se vratim sam, bez pratioca, u neko drugo vrijeme i da ćemo "vidjeti šta može da se uradi." Moj vjerni saputnik me je kasnije opet uvjeravao kako ću biti u stanju da izmirim stvari kada “nadođem” kako se sve to rješava.

Moram da kažem da je se u ovom drugom susretu sa državnom birokracijom u meni nešto taj dan prelomilo. Prije toga smatrao sam da ukoliko i ne bih moga dobiti građevinsku dozvolu da to nije ništa strašno, te da bih se zadovoljio iznajmljivanjem poslovnog prostora za moj biznis. Međutim, ovo novo lično iskustvo da vlast odlučuje šta ću moći i šta neću moći da uradim sa mojom imovinom ostavilo je jedan sasvim drugačiji do sada ne iskušan uticaj na mene. Emocije koje su me oduvijek vezale za tu zemlju bile su posebno jake, u najmanju ruku radi sjećanja iz moga djetinjstva kako sam kao klinac radio rame uz rame sa svojim ocem na toj istoj zemlji, učeći o važnosti ljudskog truda i rada i prolivajući znoj pretvarajuci prirodu u stvari od koristi.

Druge emocije koje su me takođe vezale za tu zemlju su gorka sjećanja zadiranja države na tu zemlju i njenog privremenog iskorištavanja kad god je to vlast smatrala potrebnim. O tome su nas obavještavali samo nakon što bi se prvo naselili na njoj, prekasno za bilo kakvo opiranje. Slične stvari se dešavaju i danas, gdje se moja majka uz sve manje i manje snage hvata u koštac sa vlašću i bespomoćno guta arogantne povrede prava privatnog vlasništva. Biti u mogućnosti da konačno preuzmemo punu kontrolu nad onim što je s pravom naše je tada viđeno kao konačno trajno rješenje za te probleme.

Nakon dijeljenja ovog mog iskustva sa prijateljima koji su bili dobro upućeni sa državnim birokratijama, oni me je uverili da je metoda ludila koju sam iskusio zapravo veoma racionalna. Od njih sam konačno saznao da su suptilni način govora kao i zagonetan način na koji su se stvari rade u zemlji bili takvi u cilju maksimizacije korupcije. Shvatio sam i to da je svojim šifrovanim jezikom moj vjerni saputnik, poznajući me dobro, ranije u stvari pokušavao da me pažljivo pripremi za stvarnost, a da me pri tom u isto vrijeme i ne obeshrabri od mojih namjera.

Saznao sam da je moj postepeni korak-po-korak postupak registracije kompanije trebalo da poveća kontakt sa i zavisnost o vladinim zvaničnicima. Na taj način bih morao da platim za sve specijalne kriminalne usluge koje su bile u njihovim nadležnostima. Činjenica da su ti ljudi uživali neka od najbolje plaćenih zaposlenja u zemlji je bilo nevažno; ove birokrate imaju ovlašćenja donošenja odluka koje su za njih vrijedile mnogo džeparca, tako da je kočenje standardnih procedura i privatno nuđenje kratkih postupaka bilo u njihovom velikom interesu.

Mojim prikupljanjem informacija i slijeđenjem registracione procedure na svoju ruku, iako potpuno legalno a praktično teško izvodivo, ne bi bilo proizvelo mnoge šanse za davanje mita kao što bi to bio slučaj kada sva neophodna informacija nije dostupna i kada je čitava procedura na bezbroj drugih umjetnih i tragikomičnih načina desetkovana u čekanju za novčani input. U suštini, stalno bih morao hraniti birokratsku neman, a sličan scenario me je čekao i u uredu za građevinske dozvole.

Plaćanje mita za bilo kakve radnje pa i za preovladavanje državnih birokratskih prepreka je bilo nešto što za mene apsolutno nije dolazilo u obzir. Držeći moje odgojne principe blizu srca, te nemajući treninga u takvom nemoralnom zanatu niti od jednog od mojih američkih poslodavaca, imao sam namjeru da sve probleme rješavam na dosljedan i pošten način.

No prije nego što sam i pomišljao da se vratim u bilo koju od tih državnih institucija da bijem bitku sa korumpiranim birokratima, bio sam odlučio prvo saznati da li bi hvatanje u koštac sa njima uopšte bilo vrijedno truda, ili bi me birokratske prepreke čekale i onda kada budem imao registrovan biznis budem spreman za rad. Dotadašnja iskustva i još neke glasine su počeli da liče na jedan šablon korumpiranog ponašanja, što me je navelo na sumnje da je to upravo moglo i da bude tako.

Mnogi razgovori sa poslovnim ljudima su uskoro potvrdili moju sumnju i naslikali sliku totalne korupcije u državnim institucijama. Saznao sam da je vlast imala svoje prste u svakom aspektu poslovanja, putem armade regulatornih agencija koje sprovode hiljade nejasnih i smiješnih propisa i zakona, dizajniranih da popunjavaju državnu kasu i džepove vladinih inspektora novcem od proizvoljnih kazni. A toliko brojni i toliko nejasni su ti zakoni da je inspekcijskim službama zagarantovano da će pronaći nepravilnosti svaki put.

Svjesni svojih moći, birokrati su navikli da očekuju mito od preduzetnika samo da ih ostave na miru. Na primjer, zamislite trgovinsku kompaniju koja se bavi uvozom i izvozom robe i čiji kontejneri robe su zadržani na carini, jer carinski inspektori nisu dobili plavu kovertu sa gotovinom u njoj. Ovo je i danas veoma česta praksa i problem sa kojim sve uvozno-izvozne kompanije moraju da se nose, ili u protivnom rizikuju ogromne finansijske gubitke jer isporuka njihove često sezonske i lako kvarljive robe može da kasni.

Sa ovim jednostavnim primjerom takve nečuvene arogancije i moći vladinih agencija, nije teško zamisliti kakve sve druge mogućnosti za korupciju postoje u zemlji u kojoj država zapošljava pedeset posto radne snage.

Korupcija u današnjoj Bosni i Hercegovini kao i u susjednim zemljama je zaostavština 'bogate kulturne baštine' nalijeđene iz prethodnog režima komunističke Jugoslavije. Pošto su u Jugoslaviji svi navodno bili ravnopravni i dobivali su ravnopravan tretman i njegu (to jest tretirani su podjednako loše), ljudi su razvili način kako da budu tretirani malo jednakije od drugih.

Ja imam mnogo ličnih sjećanja o ovakvim pričama iz vremena bivše Jugoslavije, koje sam kao klinac apsorbovao slušajući razgovore odraslih u nedjeljnim mjesnim okupljanjima. Na primjer, ako je neki pojedinac trebao da ima medicinsku operaciju i trebao je provesti neko vreme u bolnici, članovi porodice su savjetovani na davanje poklona doktorima i drugom medicinskom osoblju za vrijeme boravka pacijenta. Sve bolnice su bile državne, tako da je svo bolničko osoblje financirano putem univerzalne zdravstvene zaštite, a ne primanjima dobivenim od pacijenata u tržišnim transakcijama. Nedostatkom tržišnog sistema poslovanja nije bilo podsticaja za cjelokupno bolničko osoblje da rade bolje od prosječnog posla, pa je mito postalo načinom da se to postigne.

Vrste poklona koji su davani ovisili su o profesijama i ličnim mogućnostima onih koji su ih davali. Osim očiglednih darova u obliku plavih koverti, to su često bili i domaći poljoprivredni proizvodi kao što su kace sa sirom, suvo meso, džakovi sa krompirima, pa zatim i različite zanatske usluge i slično. Ovo je samo jedan primjer duboko ukorenjene korupcije koja i danas besprijekorno funkcioniše. Mada treba istaći i to da su se ukusi zdravstvenih radnika promijenili, te da danas gotovo isključivo prihvataju samo gotovinu. Ali to se uostalom da i razumjeti, jer vjerovatno više nije cool da gospoda u ovo moderno doba okolo teglji smrdljive kace sira i prašnjave džakove krompira.

U svakom slučaju, ako u Bosni i Hercegovini želite nešto važnije uraditi, nema sumnje da za to trebate poznavati nekoga moćnog ili morate biti voljni zalepršati plavim kovertama. U protivnom, jako male su šanse da će se to što namjeravate postići dogoditi putem drugdje u svijetu uobičajenih kanala rada. Osim ako masno ne platite nećete dobiti posao; ako ne pogurate, vaši zahtjevi neće biti obrađeni ili će biti izgubljeni; ako stvari ne čitate između redova, nećete obaviti registraciju preduzeća, niti ćete dobiti građevinsku dozvolu; ako neman prethodno ne nahranite, vaš obrt neće poslovati glatko, nećete dobiti odgovarajuću njegu u bolnici, niti ćete moći uraditi bilo šta drugo što ima veze sa državom.

S obzirom da država u Bosni i Hercegovini direktno oduzima gotovo 50% plodova individualnog rada, te da putem drugih dodatnih poreza i birokratskih opterećenja otima još bar dodatnih 20%, izbjegavanje posla sa vlašću je za opljačkani i osiromašeni narod gotovo neizvodivo.

U mom slučaju, svi do sada gore opisani primjeri korupcije kao i mnogi drugi koje sam iskusio i na koje mi je skrenuta pažnja, bili su više nego dovoljni razlozi da odustanem od svojih poslovnih planova. Da, jako dobro sam razumio da ono što odvaja dobrog bizmismena od lošeg je sposobnost prilagođavanja promjenama u poslovnom okruženju i prebrođavanju teških prepreka. Međutim šta ako su te prepreke su iznad svega duboko moralne?

Sve to nisu bili samo izolovani slučajevi. Da jesu, borba protiv korumpirane birokracije na par mjesta kako bi se došlo do rezultata bi bila vrijedna dodatnog truda i vremena. Međutim bilo je sasvim jasno da u takvom okruženju sa duboko institucionalizovanom korupcijom, svaki pošteni preduzetnik, bez obzira na njegove sposobnosti i požrtvovanje, bi vrlo brzo morao da popusti pod stalnim zahtjevima birokrata i uključi se u korupciju ili zatvori svoj obrt. Za one koji su iskreno zainteresirani za suzbijanje ovog problema, vrijedi spomenuti obzervaciju da birokrati ne mogu prodavati samo one usluge koje nisu u njihovoj moći da pružaju.

Ovaj moj poraz je uticao veoma negativno na mene, pogoršan nedostatkom razumijevanja od kritičara koji nisu imali simpatije za moju nespremnost da se podredim široko-prihvaćenim normama društva. Ipak, povlačeći se nazad u moju oazu slobode u Hong Kongu, shvatio sam da sam ipak izvojevao i jednu pobjedu koju sam mogao da proslavim. Bila je to moralna pobjeda nepokolebljivih principa da radim ono što sam vjerovao da je ispravno, bez obzira na to koliko ti principi bili u suprotnosti sa moralnim vrijednostima u društvu u kojem sam odrastao.

Iako tu pobjedu nisam ni sa kim imao podijeliti, bio je to dobar osjećaj znajući da je to nešto što mi niko nije mogao oduzeti. To cijelo iskustvo je bio početak moje lične transformacije koja me je eventualno dovela na put aktivizma i životne posvećenosti ka ciljevima ljudske slobode.

originalna publikacija na engleskom jeziku na sajtu The Stateless Man

Jadranko Brkić je osnivač i menadžer libertarijanske mreže alternativnih medija Sloboda i prosperitet TV kao i osnivač i menadžer edukativne kampanje za liberalnu Bosnu i Hercegovinu Sloboda i prosperitet BiH.

Komentari

Objavi novi komentar

Sadržaj ovog polja je privatan i neće biti javno prikazan.
CAPTCHA
Ovo pitanje je za potvrdu da ste vi validan korisnik i da onemogucimo automatizirane spam poruke.
To prevent automated spam submissions leave this field empty.