Ili kako je "država" nesposobna da štedi

Jedna potpuno banalna i vjerovatno ​svim prolaznicima kroz ulicu Carice Milice u Banjaluci neprimjetna stvar me je podstakla da napišem ovih par redaka.

Svi smo čuli priče razno-raznih medija o "štednji" u Evropi (koja je kako se vidi uglavnom imaginarna) ili kod nas. Poslije lokalinih izbora u mnogim opštinama su i stare i nove vlasti odmah započele sa raznim oblicima štednje, smanjivanjem broj zaposlenih da bi se na njihova mjesta opet primili neki drugi. Toplane (tamo gdje ih ima) uglavnom nisu radile, trava na gradskom zemljištu nije pokošena što je nažalost već imalo i one najgore posljedice za koje naravno niko neće odgovarati i za koje nikoga nije briga, a počelo se i sa restrikcijama gradske rasvjete.

Tako je bilo i u Banjaluci. Već krajem februara bez najave i objašnjenja ulična rasvjeta je počela sa neredovnim radom u pojedinim gradskim naseljima.Navikli na potpuno neefikasan i raspadnut sistem građani ovo većinom nisu ni primjetili, mnogi Banjalučani su bili ubijeđeni da je u njihovoj ulici došlo do kvara te je tako štedjnja na svjetlu prošla uglavnom neprimjećeno.

Prolazeći juče oko 14h, kroz naselje Obilićevo nisam mogao a da ne primjetim upaljenu gradsku rasvjetu. Kako se vidi na fotografiji vrijeme je čak bilo i sunčano. 

Naravno da je ovo samo jedan od malih, sporednih, banalnih primjera, te da može postojati beskonačno mnogo objašnjenja ili opravdanja, ali je tako često i tako očigledno i samo dobro simboliše rasulo, neodgovornost i rasipanje koje država zaparvo jeste. U suštini sve ovo je za očekivati i ne treba biti iznenađen. Država je nesposobna da štedi.

Mnogi ekonomisti tzv. Austrijske ekonomske škole su jasno pokazali neefikasnost koju svi kolektivistički sistemi nose, država prije svega. Na primjer prof. Hans-Hermann Hoppe često pokazuje na prvi pogled paradoksalnu činjenicu da su demokratska uređenja po ovom i sličnim pitanjima lošija čak i od monarhija (a da pri tome on ne zagovara monarhističko uređenje).
Neki od problema su očigledna pozicija vlasti, moć na četiri (ili pet) godina u kojoj čitav politički aparat ili njegov dio ima podsticaj da izrabljuje, okoristi se što više u što kraćem roku. Ovo je često popraćeno primjerom - ako imate dvije vrste stanara, prve koji se svake četiri godine mogu smijeniti, ti vlasnici stana na četiri godine praktično mogu bez posledica da raspolažu sa tom imovinom i na drugu stranu imate doživotnog vlasnika stana koji podjednako raspolaže tom imovinom bez posljedica, ali ju i ostavlja svojim potomcima u nasljedstvo. Jasan je podsticaj i prirodna racionalizacija u ovoj neprirodnoj situaciji moći, da se prva grupa stanara neće podjednako brižno odnositi prema imovini kojom raspolažu, zlobnici će reći da neki od tih vlasnika i namjerno mogu da eksplatišu i devastiraju stan ako iz toga mogu izvući neku ličnu korist. Stav "poslije mene potop" se može desiti i u drugom primjeru (stalnog vlasnika stana), ali je izgleda pravilo za prvi gdje je domaćinsko vladanje imovinom izuztak.
Profesor takođe navodi da u demokratijama funkcionalne privilegije i privilegije funkcija i dalje postoje, državni službenici sve dok djeluju u toj ulozi se vode i zaštićeni su javnim pravom i u privilegovanoj su poziciji u odnosu na osobe koje djeluju pod građanskim (ili privatnim) zakonima. Konkretno, državni službenici finansiraju i subvencioniraju sami sebe kroz poreze koje nameću ostalima. To znači da oni ne zarađuju svoje prihode kao svi ostali, privatni proizvođači i oni koji pružaju usluge, kroz dobrovoljnu prodaju i kupovinu. Naprotiv državni službenici se upuštaju u ono što se u privatnom, građanskom pravu smatra krađom i prevarom.

Pod demokratijom privilegije su dostupne svima. Svako se sada može upustiti u ono što se u privatnim interakcijama smatra krađom. Onda je predvidivo da se javlja tendencija ka rastu "cijena" rada državnih službenika, a paralelno sa tim i tendencija ka smanjenju kvaliteta.  
Dakle, imamo privremeno plemstvo koje smatra državu za svoje privatno vlasništvo na određen vremenski period, privremeni i promjenjljivi monopolistički pazikuća je postavljen na čelo države. On nije vlasnik države, ali sve dok je na vlasti njemu je dopušteno da koristi državu za svoju i dobrobit svojih štićenika. On posjeduje sva prava na upotrebu ove imovine, a praktično nikakve obaveze. Ovo logično ne smanjuje eksplataciju, već naprotiv daje svaki podsticaj i čini ju bezbrižnom i sa manje obzira na sam kapital kojim se privremeno raspolaže. Eksplatacija postaje sve brža, a devastacija kapitalnih dobara sistematski promovisana. ( ~ predavanje prof. Hoppe-a )

Ova neizbježna pojava o rastu cijena i padu kvaliteta, dakle rasipanju i uništavanju kapitalnih dobara, je u svim post-socijalističkim socijalizmima (u šta naše društvo danas spada) veoma izražena i kako vidimo nerealno je očekivati da se taj i takav sistem reformiše sam od sebe, iznutra.
Pretpostavljam da je ovako postavljena priča očigledna i većini jasna, te je sa moje strane otkrivanje tople vode, ali isto tako je očigledno da ju građani zanemaruju svaki put kada kažu reforma "javnog" sektora, državna štednja, smanjenje državne potrošnje, ili pak izbori.
Kako su govorili za Sovjetski Savez, sistem nije sposoban za reformu odozgo, ali se može urušiti odozdo.
I sve dok kritičnoj masi građana ovo ne bude kristalno jasno, sve dok se ne postavi ključno pitanje: Šta je zapravo uloga države(!?), imaćemo iste pogubne rezultate - djecu će nam i dalje ujedati zmije u najvećim gradskim naseljima, bebe će​ formalno-pravno da ne postoje, trošiće se tamo gdje ne treba i kada ne treba, ulična rasvjeta će raditi danju, a gasiti se noću.

(Naravno, sinoć kada sam prošao istom tom ulicom poslije 22h svjetla nije bilo.)

Komentari

Objavi novi komentar

Sadržaj ovog polja je privatan i neće biti javno prikazan.
CAPTCHA
Ovo pitanje je za potvrdu da ste vi validan korisnik i da onemogucimo automatizirane spam poruke.
To prevent automated spam submissions leave this field empty.