Otrov zvani nacionalizam

Autor Sheldon Richman

6. februar, 2015.

“Napred, laka brigado!”

Jel tu bilo prestravljena covjeka?

Nijedan vojnik nije znao

Da je neko jako pogriješio:

Nije nihovo da odgovore,

Nije nihovo da prosuđuju zašto,

Već je njihovo da postupaju i ginu:

U dolinu smrti

Odjahaše njih šest stotina.

Juriš lake brigade,” Alfred, Lord Tennyson

Razlog za otrov uperen u one koji dovode u pitanje herojski status Američkog snajpera Chris Kyle-a može se objasniti sa jednom riječju: nacionalizam.

Nacionalizam je otrov. Nacinalizam napada um, onemogućuje razmišljanje, i samouništenje čini privlačnim. Nacionalizam sije sjeme mržnje i rata. Nacionalizam titulu ratnik čini počasnom umjesto pogrdnom kao što bi zapravo trebalo da bude.

Možemo da vidimo prosti ružni nacionalizam u mnogim odbranama Kyle-a. Branioci čini se imaju samo jedan radni princip: Ako je Kyjle američki vojnik i ljudi koje je on ubio nisu Amerikanci, onda je on heroj. Tačka. Nijedna druga činjenica nije relevantna. Nije važno to da Kyle bio samo šaraf u imperijskoj vojnoj mašini koja je vodila osvajački rat u ime geopolitičkih i ekonomskih interesa vladajuće elite, da je činio svoja ubijanja na stranom tlu, i da nijedan Iračanin nije došao u Sjedinjene Države sa ciljem da naudi njemu ili drugim Amerikancima. (Suprotno onome što Kyle-ovi branioci izgleda vjeruju, nije bilo nijednog Iračanina među 19 otmičara na dan 9/11, iako da je to bilo drugačije, ubistvo miliona drugih Iračana i raseljavanje miliona više ne bi bilo opravdano.) Sve što je očigledno važno mnogim Kyle-ovim fanovima je da je ovaj čovjek rođen u Americi, pridružio se američkoj vojsci, i vjerno poslušao naređenja da ubija ljude koje je zvao divljacima.

To je ono što nacionalizam čini ljudskom biću.

Ružnoća nacionalizma je često primjetna čak i onima koji ga gaje i u čije ime čine strašna djela. Stoga oni racionalizuju. Oni otvoreno ne navijaju za ubijanje Iračana zato jer su Iračani (ili Arapi ili muslimani); već oni radije koriste izgovor o samoodbrani: ako mi njih ne ubijemo, oni će ubiti nas. Kyle i njegovi drugovi su štitili Ameriku i američku slobodu, kažu njegovi branioci.

Ali ako ste vidjeli film Američki snajper, baziran na Kyle-ovoj knjizi, čuli ste Kyle-ovu suprugu, Taya, kako odbija tu tvrdnju. Iznenađen sam da je ovaj kratki dijalog ignorisan (koliko mi je poznato) u obimnim pisanjima o ovom filmu. Kako se Kyle sprema za još jednu turneju u Iraku, njegova nezadovoljna supruga ga pita zbog čega ide nazad. "Za tebe," kaže on, i u produženom značenju, za Ameriku.

Ne, ne ideš za to,” odbrusi ona.

On se poziva na dobrobit Iračana, govoreći svojoj ženi da biti daleko od kuće još jedan dugi period neće biti problem, jer je njihova porodica mogla priuštiti vremena, a Iračani to nisu mogli. Ona nije prihvatila ni taj izgovor. Ona je duboko uznemirena time što bi njen muž radije pokušao da popravi Irak (kao da bi on i njegovi drugovi mogli to da urade upotrebom vojne sile) nego pobrinuo se za svoju porodicu.

Interesantno je to da Taya Kyle (ako se ova scena zapravo i dogodila) imala jasniju sliku o svijetu nego Kyle-ovi oštri nacionalistički branitelji, koji slave snajperistu za izvršavanje naređenja bez pogovora. (Jedan je čak odobravanjem aludirao na Tennyson-ovu poemu.)

Bez nacionalizma, takve izopačenosti - smišljanja imaginarnih prijetnji, uobraženost u težnji da se spasi jedno društvo o kojem osoba ne zna apsolutno ništa, izvrtanje ratničkih metoda u vrline - bi bile nepotrebne. Stvari bi se mogle nazivati onim što zapravo jesu. Neko ko položi zakletvu koja ga u praktičnom smislu obavezuje da ubije koga god mu trenutni stanar Bijele kuće kaže da ubije, "ne pitajući ništa o ispravnosti cilja," bi se nazivao hladnokrvnim ubicom, a ne herojem.

Nacionalizam, ako je suditi po tome kako se ponašaju nacionalisti, je nepokolebljiva, gotovo religiozna odanost naciji, tumačena kao kvazi-mistični entitet - "Amerika" - koja ne može biti u krivu i tako ima ovlašćenje da komanduje poštovanje i poslušnost. Nacija prevazilazi određene političke funkcije, ali vlada, odnosno država, je sastavni dio entiteta. Nacija (zemlja) se ne može zamisliti bez države. To ne bi bilo isto. Kada američki nacionalista misli o svojoj zemlji, on ne misle samo na kopnenu masu sa njenim osobenostima, na narod (doista raznolika grupa), i na njenu istoriju (mnoštvo svačega), jer ta lista ne oslikava u potpunosti ono što podrazumijevaju pod Amerikom.

Vlada predstavlja i izražava volju i mišljenje nacije. (Da se razumijemo, nacionalista može misliti da su ljudi pogriješili u odabiru svojih "lidera", u kojem slučaju je narod pogrešno predvođen i stvari moraju biti "vraćene" na pravi put.) Moć odjeljivanja dozvoljava neke ljude koji misle za sebe da su individualisti dok gledaju naciju u ovim korporativnim pogledima.

Sjetimo se da je ovaj kvazi-mistični entitet ono što jeste samo zbog bezbrojnih nepredviđenih događaja izvršenih od strane nesavršenih ljudi. SAD nije počela svoje postojanje sa 50 država, naravno. Da su događaji prošli drugačije, možda je mogla uključiti i neki dio ili cijelu Kanadu i ništa od onog što je nekada bio dio Meksika. Možda je mogla biti bez teritorije Floride i 828.000 kvadratnih milja koje su sačinjavale Louisianu. Sadašnje granice su bile rezultat (često krvavog) ljudskog djelovanja, ali ne u potpunosti ljudskim dizajnom. Tako je bilo i sa drugim narodima. Nekada nije bilo nacija kao što mislimo o njima danas.

"Zaboravljanje, čak bih otišao tako daleko da kažem istorijska greška, je ključni faktor u stvaranju nacije", rekao je Ernest Renan u svom poznatom predavanju iz 1882 pod naslovom "Šta je to nacija?," "što je razlog zašto napredak u istorijskim studijama često predstavlja opasnost za [princip] nacionalnosti. Zaista, istorijsko istraživanje dovodi do lakih djela nasilja koja su se desila na izvoru svih političkih formacija ... Jedinstvo se uvijek postiže putem brutalnosti. "(Ludwig von Mises je pohvalio Renana i njegovo predavanje u Svemoćnoj vladi.)

Ovaj integralni odnos između nacije i države je razlog zašto nacionalisti odbacuju tvrdnje da se može voliti svoju zemlju dok istovremeno prezirući državu. To je nemoguće po njihovoj definiciji zemlje. Suprotstaviti se državi je znači suprotstaviti se zemlji. Možete se protiviti određenom predsjedniku, ali se ne usuđujte protiviti vojsci. Možete da pokušate da redefinišete zemlju tako da bi je učinili nečim dostojnim voljenja, ali nećete ubijediti nacionalistu.

Nije slučajno da vlade nikada ne propuste priliku da pozovu svoja stada da "vole svoju zemlju," čime oni misle na: biti voljan dati bilo kakvu žrtvu u njeno ime, sa "žrtvom" definisano od strane političara. Usađivanje nacionalizma je uvijek primarna misija države i njenih škola jer, kako je Ernst Gellner napisao u djelu Nacije i nacionalizam, "Nacionalizam je to ono ugrožava nacije, a ne obrnuto."

Ta misija stoji iza skoro mandatornih recitacija Zavjeta na vjernost (napisanog od strane javno priznatog kolektiviste), pozdravljanja "trupa" za "njihovu službu" u bilo kojoj i svakoj prilicu, i sviranja državne himne i ostalih nacionalističkih pjesama na sportskim priredbama. To je ono što stoji iza ponavljanih, kompulzivnih uvjeravanja da je "Amerika najbolja zemlja na svijetu." Vladajuća elita shvata da će ljubav prema zemlji neminovno naći svoju primjenu i odanost državi, bez obzira šta bi disidenti mogli o tome da kažu.

Neki od nas žele razlikovati nacionalizam od patriotizma, ali ja ne mislim da to uspijeva. Patriota ima lozu koja uključuje grčku riječ za "otadžbinu", patris; "od nečijih očeva," patrios; i "otac", pater. Ovo ukazuje roditeljski odnos zemlje prema građaninu. To ne može jednostavno da znači "zemlja nečijih očeva" jer ljudi misle da treba da se osjećaju patriotski o zemljama na koje njihovi očevi nikada nisu kročili. Vratili smo se natrag do tog kvazi-mističnog entiteta, Amerike. Otuda je moja definicija patriote: onaj koji, bez obzira na teškoće, stavlja moć iznad partije.

Ja razumijem nečiju ljubav prema mjestu koje je znao kao dijete. Razumijem ljubav prema domu, porodici, zajednici, susjedima, i ljudima sa kojima se dijelilo iskustvo i vjerovanja. Razumijem ljubav prema čestitim principima kao što je izraženo u istorijskim dokumentima (kao što je Deklaracija o nezavisnosti). Ta vrsta ljubavi ne potiče mržnju prema drugima niti stvara divljenje prema ratniku koji uživa ubijajući druge po narudžbi. Za to je potreban otrov nacionalizma i opsednutost nacijom koju to stvara.

 

(prevedeno i publicirano uz pismeno odobrenje autora)

Originalni izvor: The Future of Freedom Foundation

 

Preveo: Jadranko Brkić