Kineska štednja nasuprot američke potrošnje

Autor: Peter Wong

Ranije ovog mjeseca, IMF je objavio novi izvještaj u kojem se ističe da putem kalkulacija Pariteta kupovne moći (PPP), je procijenjeno da je BDP Kine u 2014 godini dostigao $17.6 bilijona (svi dolari u ovom članku su američki dolari), prestižući američku koja vrijedi $17.4 bilijona, i tako postala najveća ekonomija na svijetu. MarketWatch je nedavno potom publicirao članak pod naslovomIt’s Official: America is now No. 2(Oficijelno je: Amerika je sada broj 2). Članak ističe da kada je od Ulysses S. Grant preuzeo dužnost predsjednika 1869. godine, SAD je po prvi put pala sa liderske pozicije u globalnoj ekonomiji, na drugo mjesto. I mada dugo svjesni kineskog uspona, oni koji su se ponosili američkom ekonomskom dominacijom se suočavaju sa nelagodnom realnošću.

Mjerenje BDP-a i još toga

Naravno, u mnogim aspektimai u najmanju ruku pod nominalnim BDP-om koji u obzir uzima devizne kurseve — Američka proizvodnja je još uvijek 70 procenata iznad Kineske. Američki BDP po glavi stanovnika je značajno nadmašio Kinu u tom pogledu. Ali po stopi sadašnjeg ekonomskog rasta Kine, jaz od 70 procenata se može lako zatvoriti u roku od jedne decenije. U 2000. godini, sjećam se da sam u potrazi za ekonomskim podatcima po kategoriji zemalja na sajtu CIA čitao da je BDP Kine u PPP okvirima već bio prevazišao Japan. Konačno, 2010 godine nominalni BDP je oficijelno prevazišao onaj u Japanu, vodstvo Kine koje se od tog trenutka sve više povećava. Što se tiče BDP-a po glavi stanovnika, Kina neće nadmašiti SAD u doglednoj budućnosti; međutim, važno je shvatiti da se konkurencija za globalno liderstvo zapravo određuje ukupnom ekonomskom snagom zemlje. Iako mnoge evropske zemlje (npr, Švicarska, Norveška, Lihtenštajn) imaju veću proizvodnju po glavi stanovnika nego Amerika, njihove male populacije i teritorije omogućavaju veoma ograničen uticaj u globalnoj areni. Nije ni čudo zašto MarketWatch upućuje na uspon Kine kao istorijski trenutak, opisujući to kao "geopolitički zemljotres sa visokim očitanjem na Rihterovoj skali." MarketWatch zatim opisuje padove britanske, francuske i španske imperije kao uzrokovanih njihovim ekonomijama, implicirajući da su Sjedinjene Države krenule istim putem kao i stare imperije.

Iako sam Kinez, ja se ustručavam da budem previše entuzijastičan bazirano samo na usponu kineske ekonomije i njenim novo-postignutim međunarodnom statusu. Američko-kineska dinamika me ponukala na razmišljanje o SAD-u u periodu poslije Drugog svjetskog rata, kada je SAD privukla međunarodno priznati talenat preko različitih sektora iz cijelog svijeta. SAD i dalje drži apsolutnu prednost u ovoj oblasti, i ima najveći broj primaoca Nobelovih nagrada za inovacije i tehnologiju godišnje. Kineska zatvorena praksa plagijarenja može postići samo ograničen uspjeh. Pa kako onda mogu Kinezi, i dalje se u velikoj mjeri oslanjajući na radno intenzivnu nisko-tehnološku proizvodnju, da sustignu Ameriku?

Prednosti štednje

Što se tiče kvaliteta najproduktivnijeg segmenta društva u okviru jedne nacije, vjerujem da SAD i dalje drži daleko vodeću poziciju. Problem za SAD, međutim, je većinsko stanovništvo koje malo doprinosi privredi u pogledu štednje i investicija u odnosu na njihove kolege u inostranstvu. U Kini, prednost leži u matici (mejnstrimu) - od grupe sa niskim prihodima do srednje klase - koji mogu da se pohvale štednim navikama koje više pogoduju ka ekonomskom marljivošću i elastičnosti uopšte. Ovo obezbjeđuje solidnu platformu za brz rast Kine.

Osim toga, američki mejnstrim financijski mediji često naglašavaju značaj potrošnje za ekonomski rast. Vjerovanje da ako građani odbijaju da troše (mediji pri tome često uzimaju Japan kao primjer), vlada će morati da potroši u korist ljudi da podstakne ekonomsku cirkulaciju. Ova klimava teorija ide i nešto dalje, tvrdeći da ukoliko je stopa rasta daleko od one koja je planirana, centralna banka će morati da interveniše, štampajući novac da stimuliše potrošnju ili koristi negativne kamatne stope da kazni štediše, tjerajući ih tako da troše. Decenijama nakon Drugog svjetskog rata, samo gornjih 10 procenata koji su zaista razumjevali pravila igre su ulagali svoju štednju u multinacionalne dionice, nekretnine, nakit, antikvitete, i umjetnička djela. Osim ove grupe držalaca imovine, koju je teško kazniti izazivanjem inflacije, većina ljudi izbjegavaju vladine kazne putem potrošnje i niske stope štednje. Problemi počinju kada potrošnja postane navika, većina ljudi gube sposobnost da štede, a vlada sebe tjera da snosi buduće obaveze ovih kratkoročno razmišljajućih i na blagostanje računajućih pojedinaca.

Prema podacima iz 2011 godine, 108 miiona Amerikanaca sa niskim primanjima primaju socijalnu pomoć, premašujući 101 miliona zaposlenih u punom radnom odnosu. Zajedno sa neprosječnim testiranim socijalnim programima, uključujući socijalno osiguranje i životne troškove veterana, ukupan broj ljudi koji primaju beneficije iznosi 150 miliona, što je gotovo polovina populacije SAD. Pitanje koje onda mora biti postavljeno je slijedeće: uprkos zavidno vrhunskim inovatorima koji snažno doprinose društvu, zbog velikog udjela neštednje i visoko neproduktivnih građana u Americi, koji su veliki teret za državu, kako je moguće da takva nacija neće eventualno zaostati?

Kineska štednja pomaže ispraviti ekonomske nedostatke

Posmatrajući Kinu, možemo lako kritikovati autoritarnu vladajuću stranku, ali postoji jedna stvar koju Komunistička partija još uvijek nije u stanju da uspešno promijeni, a to je radnički temperament i duboko usađena navika štednje među Kinezima, naročito kod starije generacije. Trenutno, kada bi mlađe generacije bile pohvaljene za uštedu 20 do 30 procenata svojih prihoda, mnogi Kinezi i dalje biraju da troše samo 30 procenata svojih prihoda, a da gomilaju preostalih 70 posto u štednji i investicijama. Zbog visokih akumulacija bogatstva, Kinezi će moći da nastave izgradnju i izvoz, i zarađivati devize da apsorbuju greške u vladinoj politici. Posljednje teške špekulacije Šangajske berze su bile moguće zahvaljujući masnoj štednji maloprodajnih investitora. Bez obzira na konačni spekulativni uspjeh ovih pojedinačnih investitora, evidentno je da je privatni kapital dostupan u izobilju.

Ako loše prezadužene državne banke i dalje mogu prikupljati sredstva iz uštede miliona Kineza (kroz visoka pozicioniranja), onda je ipak moguće rješavati neželjene efekte stimulativnih programa 2008-2009, koji su stvorili prevelike proizvodne kapacitete (kao na primjer, promašeno investiranje) u mnogim industrijama. Ako bi rastuće tržište da se desi u Kini, visoki plasman, a što je sofisticirani plan Komunističke partije da koristi ušteđevinu ljudi za popravak bilance mnogih državnih preduzeća (SOE’s) — ne nužno ono što smatram najboljom politikom — nažalost ostaje racionalna reakcija za komuniste u Kini da koriste ovu metodu za rješavanje problema svog prezaduženog bankarskog sektora.

Gledajući na uspone i padove kineske i američke privrede još jedanput dokazuje ispravnost ključnih uvida austrijske teorije poslovnog ciklusa, da je štednja neophodna u postavljanju osnova za ekonomski rast, a da kejnzijanska stimulus potrošnja samo pogoršava recesije. Da li kineska ekonomija može istinski da premaši američku će zavisiti od sposobnosti Kineskog naroda da cijene svoju vrlinu štednje i suzbijaju propagandu "potrošnjom u prosperitet."

Autor: Peter Wong

Prevedeno i republicirano uz odobrenje autora. Original a engleskom jeziku publiciran na Mises Daily.

Peter Wong je profesionalni investitor u Hong Kongu i direktor u tamošnjem jedinom nevladinom slobodno-tržišnom think-tanku (The Lion Rock Institute). On je takođe novinski kolumnista, radijski voditelj, i komentator o društveno-ekonomskim i financijskim pitanjima. Slijedeći Austrijske ekonomske principe, njegovi komentari se emituju u programima na kineskom i engleskom jeziku putem najveće tri radio stanice u Hong Kongu. On takođe izražava svoje ideje u raznim glavnim međunarodnim medijskim platformama i na širem kineskom regionu, kao što su, BBC News, South China Morning Post, China Daluy i Phoenix Satellite Television.