Razgovor sa Davidom Friedmanom, 8. dio: Sprovođenje mašinerije slobode u realnost i načini promovisanja libertarijanizma

Razgovor sa doktorom Davidom Friedmanom o nekim od rješenja njegove verzije anarho-kapitalizma, o potencijalnim problemima anarho-kapitalizma, kao i mogućim načinima ostvarenja slobodnog društva.  Osmi dio: Sprovođenje mašinerije slobode u realnost i načini promovisanja libertarijanizma.

Intervjuisao Jadranko Brkic.  Hong Kong, 21. maj, 2014.

(video na dnu transkripta)

Transkript:

Freedom and Prosperity TV:

Evo jedno nezgodno pitanje. Dušan Miljević pita: Zašto ovaj sistem za koji tvrdite da je superioran još uvijek ne uspijeva osvojiti tržište? Da li imate neke ideje o tome kako sprovesti u realizaciju Vašu teoriju? Da li se slažete da Vas je Vaš sin Patri nadmašio, posebice zato što insistira da je to teorija bez ozbiljne ambicije da postane stvarnost, u najmanju ruku?

David Friedman:

Prije dosta dugo vremena, dao sam predavanje o knjizi Roberta Nozicka - 'Anarhija, država i utopija' - sa Nozickom u publici. I mi smo kasnije imali raspravu. On tada nije pokušao da brani svoj argument protiv anarhije koji je napravio u toj knjizi, a koji sam ja tada kritikovao. On je umjesto toga dao argument da ako je ono što sam ja opisivao bio održiv skup institucija, zašto to do sada nismo imali u stvarnosti. A što mislim da je u stvari najjači argument protiv moje pozicije. Mislim da sam dao odgovor, odgovor koji obično dajem je: zamislite da je godina 1800. i da neko predlaže neki stvarno ludo, ludo nemogući politički sistem, u kojem svi odrasli dobijaju pravo da glasaju, čak i žene. Sistem u kojem su zakonska prava muškaraca i žena ista, i gdje su crnci i bijelci ravnopravni. Pored toga, jedna od manje privlačnih karakteristika ovog imaginarnog sistema je da su vlade toliko velike da troše trideset ili četrdeset odsto svih prihoda. Takvo društvo nije nikada postojalo u istoriji svijeta. A ipak, to je sada normalan aranžman u razvijenim društvima. Dakle stvari se mijenjaju, i mijenjaju se iz različitih razloga koje mi ne razumijemo veoma dobro, ali ograničenja koja određuju šta je politički stabilno varira dosta tokom vremena, u zavisnosti od kulture, ekonomije, tehnologije, i mnogo drugih stvari. Tako da ne mislim da možemo isključiti nešto samo zato što to danas ne postoji.

A osim toga, mislim da najvjerovatniji kontekst za realizaciju mojih ideja je u sajber prostoru, a ne u stvarnom prostoru. Napisao sam razne stvari ističući da javni ključ za šifrovanje omogućava sajberprostor koji je zaštićen veoma snažnom privatnošću, u kojem država ne može da posmatra ono što radite. Niko ne može posmatrati ono što radite, osim ljudi sa kojima ste se dobrovoljno udružili. I u tom kontekstu mogli biste da završite sa nečim u suštini kao online anarho-kapitalizam, mada bi u tom sistemu poštivanje pravila funkcioniralo po sistemu reputacije radije nego silom. A boravak je u stvarnom prostoru. I da ako se stvari razviju tako da dosta našeg života bude u sajber prostoru, onda ljudi postaju veoma mobilni. Jer biste mogli da mijenjate vašu geografsku lokaciju i zadržite iste prijatelje i isti posao, jer su svi na mreži. I što je više mobilnih ljudi, utoliko više vlade moraju da se ponašaju kao preduzeća koja se bore za kupce, kako bi zadržali svoje poreske obveznike, i to bi vam moglo dati značajan pomak ka slobodnijem društvu. Ali ja nisam u biznisu da pravim proročanstva. Ja ne znam da li će ovo što radim raditi ili neće.

Mislim da je Patri sigurno u pravu kada kaže da želite da razmislite o tome da li će institucije koje želite doći do postojanja. Trebao bih istaći da njegov seasteading prijedlog dolazi iz primjera u Mašineriji slobode, gdje ja diskutujem o tome šta bi se desilo u svijetu u kojem bi ljudi bili savršeno mobilni. Mislim da je seasteading krasna ideja. Kao i većina novih ideja, ona najvjerovatnije neće funkcionirati, ali bi možda i mogla. I ako bi funkcionirala. to bi proizvelo veoma atraktivne rezultate. I možda postoje i drugi načini za dobijanje onog što mi želimo, ali ja nisam razmišljao o tome. Dakle, znate, svijet je veoma komplikovan. Jedna od mojih knjiga se zove 'Budućnost nesavršena' (Future Imperfect), i ona istražuje posljedice raznih tehnoloških revolucija koje bi se mogle desiti u narednih nekoliko decenija. Jedan od zaključaka je da je budućnost mnogo manje sigurna nego što to većina ljudi pretpostavljaju. Hoću reći će da svijet za čak i samo trideset godina od sada, ili sigurno za pedeset ili sedamdeset godina od sada, će vjerovatno biti veoma drugačiji od sadašnjeg svijeta, a mi ne znamo na koji način. A što je jedan od razloga zašto je vrijedno razmišljati o alternativama.

Postoji argument koji je davno napravio moj otac, a koji je iskrivljen od strane raznih kritičara. Koji glasi da je vrijedno stavljati u promet ideje koje nisu politički održive u sadašnje vrijeme. A jedan od razloga je da kada društvo dospije u ozbiljnu nevolju, onda su ljudi spremni da gledaju u širem opsegu alternativa, i mogli bi sprovesti ideje koje su bile van opsega prihvatljivih stvari u ranije vrijeme. Dakle sa tog stanovišta, ja vidim ovo što radim kao pokušavanje da izbacim u opticaj skup ideja o tome kako bi društva mogla da funkcionišu, a možda će se desiti ili se neće desiti okolnosti u kojima će se te ideje sprovesti.

Freedom and Prosperity TV:

Koje metode smatrate korisnima za postizanje slobodnog društva koje Vi zamišljate: kroz političko djelovanje, ili čak kroz nasilnu revoluciju, ili kroz izbjegavanje države, kao što su Bitcoin, seasteading i drugo?

David Friedman:

Mislim da je nasilna revolucija obično greška, osim u slučaju ako imate veoma lošu situaciju. Jer većina ljudi misle da je fundamentalna funkcija vlade da ih štiti od toga da budu ubijeni, pretučeni, silovani, opljačkani, i tako dalje. U nasilnoj revoluciji mnogi ljudi ginu, bivaju opljačkani, i tako dalje, i to teži da uvjerava ljude da žele više vlasti radije nego manje. Tako da bih mogao da zamislim situaciju u kojoj je vlada dovoljno loša tako da nemamo alternative, ali mislim da je opšte pravilo da to nije razumna strategija. S druge strane, ja ne mislim da postoji jedna ispravna strategija. Mislim da je jedna od grešaka ... Ako pogledate u političke pokrete, ne samo liberale, oni troše isuviše mnogo vremena argumentujući između sebe. Libertarijanci se svađaju sa drugim libertarijancima koji su u krivu, trockisti se svađaju sa staljinistima, svađaju se sa drugim vrstama trockista, i tako dalje. I dio toga dolazi od ideje da pokret ima neku zalihu resursa koji trebaju da se koriste na ispravan način. Tako da ako se vi zalažete za pogrešnu strategiju, vi želite da traćite resurse koje treba iskoristiti za moju strategiju. A to je pogrešno. Ako razmislite o stvarnom svijetu, ne postoje libertarijanski resursi. Postoje samo resursi individualnih libertarijanaca. Njihovo vrijeme, energija, i novac. I ako ono u čemu ste dobri i što želite da radite je politikanstvo, izbacivanje političkih kandidata u nadi da će biti izabrani ili da ih koristite za širenje ideja, i ako ja kažem da je to pogrešno i da ono što bi trebalo da radite je obrazovanje, vi onda nećete raditi na obrazovanju, već vi tada nećete uraditi ništa. Slično tome, ako ja ne volim da se natječem u politici, i ja to doista ne volim, ali ja volim edukaciju ljudi i pisanje knjiga, I vi kažete: to nije dobro, ti bi trabao da podržavaš političke kandidate, ja tada neću ništa uraditi. Tako da je pravi način, čini mi se, da libertarijanizam treba da bude decentralizovan projekat, u kojem različiti libertarijanci predlažu različite načine za unapređenje svijeta. Gdje su neki libertarijanci ubijeđeni jednim načinom a drugi nekim drugim. Svaki od njih radi one stvari koje izgledaju ispravne za njih, ili misle da su dobri u radu na njima.

Tako da bih rekao da je s jedne strane stvaranje privatnih poštanskih usluga United Parcel Service (UPS) i Federal Express bio veliki korak u korist libertarijanizma, jer je postalo mnogo teže da se kaže da ako nismo imali državnu poštu, pošta ne bi bila isporučivana, kada znate da postoje privatne firme koje rade potpuno isti taj posao. Slično tome, rekao bih da je u zemlji u kojoj su svi univerziteti državni, ako biste mogli uspješno da napravite privatni univerzitet, to je korak ka više libertarijanskom društvu. Kako zbog onoga što će učiniti direktno, kao i zato što će ljudi biti manje skloni reći da moramo da imamo državu ili nećemo moći biti obrazovani. Dakle, stvaranje institucija je isto jedan način.

Ali, Ayn Rand je učinila mnogo u korist libertarijanizma pisanjem romana koje su ljudi čitali i kojima su bili inspirisani. George Bernard Shaw je uradio mnogo protiv libertarijanizma pisanjem predstava kojima su ljudi bili ubijeđeni i inspirisani. Ako je vaša sposobnost pisanje fikcije, onda pisanje fikcije koja ugrađuje vaše ideje može biti dobar način da se to radi. Ukoliko ste dobri u promovisanju političkih kandidata, onda jedna od stvari koje možete da uradite je da radite za kandidate koji mogu da budu izabrani a koji nisu baš libertarijanci, ali su bliži libertarijanizmu od alternative. Drugačija stvar koju možete da radite jeste da promovišete kandidate koji ne mogu da budu izabrani, ali da koristite njihove kampanje kao način za širenje ideja.

Freedom and Prosperity TV:

Vi dakle definitivno vidite vrijednost u političkoj akciji? Ne kao neki anarho-kapitalisti koji napadaju svoje kolege libertarijance...

David Friedman:

Ja vidim vrijednost u mnogo, mnogo različitih stvari koje možete da radite. Tako je. Stvar u kojoj u većini slučajeva ne vidim vrijednost je nasilna revolucija. Mislim da to može stvari vjerovatno učiniti gorim radije nego boljim. Druge strategije koje ljudi zagovaraju, mislim da su uglavnom sve takve da su od neke koristi, a te različite stvari su vjerovatno korisne za različite ljude.

Freedom and Prosperity TV:

Doktore Friedman, hvala Vam na Vašem vremenu.

David Friedman:

Hvala i Vama.