Hrvatska i BiH na svjetskom prvenstvu - protesti i siromaštvo u Brazilu

Brazil je stekao ugled u osvajanju domaćinstva za Svjetsko prvenstvo u fudbalu i Olimpijske igre, ali biti domaćin velikih globalnih događaja ponekad i nije glamurozno kao što se čini. Za početak, teško je opravdati ogromnunu potrošnju - Brazil planira da potroši $ 31 milijardu dolara za te dvije manifestacije - za tako privremenu otplatu. Mnogi objekti kreirani za ove događaje, uključujući i one podignute za Olimpijske igre u Atini i Pekingu, su pali u zapuštenost nakon što su proslave zaključene. Mnogi radnici poginu na ovim masivnim građevinskim projektima - već stotine njih za Svjetsko prvenstvo 2022. u Kataru. Vlasti često iseljavaju mnogo ljudi iz njihovih domova, kao što je i Peking uradio sa preko 1,5 miliona ljudi u organiziranju Ljetnjih olimpijskih igara za 2008. Zašto su gradovi i zemlje tako željni da budu domaćini? Često je to zbog međunarodnog prestiža. Međutim, podrška se brzo usprotivi, kao što je to slučaj u Brazilu, kada su stvarni troškovi postali očigledni. Ekonomista Matt Ryan iz Duquesne univerziteta vas upućuje da razmotrite te troškove na vrijeme - zemlja koja dobije na tenderu sveukupno gledajući može da izgubi veoma mnogo. Izvor: Learn Liberty YouTube kanal.

(video na dnu transkripta)

Transkript:

Da li ste znali da se očekuje da će više radnika poginiti u izgradnji objekata za Svjetsko prvenstvo u Kataru nego što je poginulo 11. septembra? Mega sportski događaji, poput Svjetskog prvenstva u fudbalu ili Olimpijskih igara, privlače sportiste i ljubitelje širom svijeta, uključujući i mene, a zbog dobrog razloga. Ali ti događaji takođe donose značajne poteškoće zemljama i gradovima koji ih organizuju.

Pa zašto onda zemlje poput Brazila, domaćina Svjetskog prvenstva 2014. i Olimpijskih igara u Riu 2016, se takmiče tako žestoko za priliku da služe kao domaćini? Tvrdnja je da korist za lokalnu i nacionalnu ekonomiju, uz prestiž na svjetskoj sceni, čine ove troškove isplativima. Ali ja mislim da to jednostavno nije tačno.

Ja sam Matt Ryan, asistent profesor ekonomije na Duquesne univerzitetu, i ja sam istraživao ovo pitanje i kao ekonomista i kao ljubitelj sporta. I ono što sam našao je zabrinjavajuće. Prvo, ljudski troškovi: Za svakog sportistu koji na podijumu prihvata medalju, postoje desetine svakodnevnih građana čiji životi su okrenuti naopačke da bi oslobodili prostor za takmičenje. Od 2009, 19.000 porodica oko Rija je prisilno uklonjeno iz njihovih domova da bi se napravio prostor za projekte za Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre. A čak 1,5 miliona ljudi, otprilike jednako populaciji Filadelfije, je raseljeno da bi se ustupio prostor za Olimpijadu u Pekingu 2008.

Raseljavanje nije najgora stvar koja može da se desi. Katar će biti domaćin Svetskog prvenstva tek 2022. Ali stotine radnika migranata su već poginuli na tamošnjim građevinskim projektima.

Tragedija ovih projekata se komplikuje kada vidimo kako kratkovidi su njihovi ciljevi. Građevine za mega-događaje su često ostavljene da trunu, nekorištene i zaboravljene jednom kada se takmičenja privedu kraju. Velika većina mjesta sa Olimpijskih igara u Atini 2004, od prije samo jedne decenije, danas leže u potpuno zapuštenom stanju. Isto važi i za objekte u Pekingu u kojima su održavana takmičenja u olimpijskom kajaku, bejzbolu, odbojci, i drugim disciplinama.

Financijski troškovi su takođe zapanjujući. Za Svjetsko prvenstvo u fudbalu i Olimpijske igre, Brazil planira da potroši više od $ 31 milijardu dolara. Konačna cijena takvih projekata je često više nego duplo od početnih projekcija. Sve ovo čini posebno teško opravdati u zemljama sa visokim nivoom siromaštva. $ 900 miliona dolara potrošenih na samo jedan stadion za Svjetski kup moglo je izgraditi desetine novih bolnica. Zamislite šta bi se tek sa $ 31 milijardi dolara moglo da uradi. Činjenica je, studija za studijom pokazuje da su ekonomske koristi od mega događaja u najboljem slučaju sumnjive, a u svakom slučaju, nisu ni blizu nivoima tvrđenim od strane organizatora manifestacija.

Pa zašto su onda gradovi i zemlje širom svijeta toliko željni da igraju uloge domaćina? Ponos i politika su često dovoljan razlog. Održavanje mega događaja stavlja naciju u prvi plan i u centar pažnje na svjetskoj sceni. A nacionalni ponos potaknut osvajanjem domaćinstva, često liderima obezbjeđuje kratkoročnu političku podršku.

Ali, kao što smo već vidjeli u Brazilu, podrška se brzo izjalovi jednom kada ljudi shvate da na kraju koristi ne mogu da nadmaše troškove. Posljednji predsjednik Brazila je govorio ponosno o njegovoj ulozi u dovođenju Svjetskog kupa i Olimpijskih igara u svoju zemlju, govoreći: "I kada sam razmišljao o tome, nisam mislio o novcu. Mislio sam o događaju ove veličine."

Nažalost, mislim da je ovo uobičajeno među daleko prevelikim brojem političara. Istina je sljedeće: kada je u pitanju održavanje mega događaja, za većinu zemalja i njihove ljude moglo biti bolje da se drže po strani.

 

Preveo: Jadranko Brkić