Robert P. Murphy: Uvozne carinske tarife

Da li je porez na uvoz strane robe dobra stvar za ekonomiju i cjelokupno društvo. Slijedeće je odlomak iz knjige Robert P. Murphy-ja, "Politički nekorektan vodič u kapitalizam", koji govori o višestrukim štetnostima uvoznih carinskih tarifa. Čitao Perry Richards.  Originalni video izvor LibertyPen YouTube kanal.

(video dostupan na dnu transkripta)

transkript:

Kada federalna vlada SAD odluči da uvođenjem tarifa na uvoz japanskih automobila sačuva radna mjesta u Detroitu, ono što država time zaista čini je to da porezuje američke potrošače kada na primjer kupuju Nissan umjesto Forda. Pristalice uvoznih tarifa, kao što su na primjer sindikati, tvrde da SAD mogu postati bogatije povećanjem poreza na Amerikance. Porezi na uvoznu robu istu naravno čini manje privlačnom, a nadalje i potpomaže biznis proizvođača u Detroitu. A to zauzvrat omogućava i još bolje plaćena radna mjesta u fabrikama u Detroitu. Ali ovo dokazuje samo to da tarife pomažu radnicima u Detroitu. Međutim tarife prosječne Amerikance i dalje čine siromašnijima. To je zato što je sveukupni dobitak benefaktora u Detroitu manji od sveukupnog gubitka ostatka društva.

Da bismo ovo dočarali, pretpostavimo da država Amerikance kažnjava sa 10 dolara svaki put kada večeru jedu kod kuće. Takva mjera bi sigurno pojačala poslovanja i plaće u restoranskoj industriji. No ipak, da li iko misli da bi to bilo dobro za Ameriku kao cjelinu? Da li bi takav porez na kućno spremanje hrane sve nas učinio bogatijim? A zaštitilo radna mjesta?

Površna privlačnost protekcionističkih mjera je ta da one očigledno povećavaju plate u pojedinim sektorima. Tarife na japanska vozila zaista pomažu radnicima u Detroitskoj automobilskoj industriji. A takođe i tarife na strane prehrambene proizvode zaista pomažu američkim farmerima. Kada tarife ne bi bile od koristi nijednoj specijalnoj interesnog grupi, političari bi ih ukinuli. Za mnoge ljude pitanje se onda izgleda svodi na izbor između radnika, koji uživaju veće plate, ili potrošača, koji pate pod višim cijenama. Gledajući na ovaj problem na ovakav način, ljudi se prirodno stave na stranu radnika, jer je rad odgovoran i težak, dok je konzumiranje prolazno i lako.

Iako je razumljivo da ljudi razmišljaju na ovakav način, to je i potpuno pogrešno. Krajnji cilj rada je da se proizvede nešto što će biti korišteno, odnosno u ekonomskom smislu, koje će se konzumirati. Bez predviđenog cilja, nije moguće definisati ni šta to znači uraditi dobar posao. Ako bi Amerikanci iznenada izgubili interesovanje za automobile, bilo bi besmisleno za radnike u Detroitu da nastave traćiti svoje radno vrijeme u fabrikama proizvodeći dodatne automobile. Po istom principu, ako svi u svijetu poslušaju upozorenja i odustanu od pušenja cigareta, bila bi to ogromna šteta ako bi država uvela mjere za zaštitu radnih mjesta u kompanijama duvanske industrije. Dakle, ako američki potrošači više vole japanske automobile, to znači da proizvodžači automobila u Detroitu svoju radnu snagu ne koriste efikasno, i trebali bi se preusmjeriti na neka druga zanimanja.

Na slobodnom tržištu, gdje vlast ne može da naređuje okolo ljudima, jedini način da se to desi je da radnici budu otpušteni, ili da se njihove plate smanje u tolikoj mjeri da oni daju otkaz, i da zatim počnu tražiti drugo zaposlenje. Ili, američke auto-kompanije trebaju radati bolji posao, definisano kao proizvodnja automobila koje američki potrošači zapravo žele kupiti.

Popularna opsjednutost teškim položajem radnika plavih mantila (u proizvodnji) nasuprot promjenjivih potrošača, je neispravna zbog još jednog razloga. Ne samo da tarife oštećuju potrošače,već takođe povrjeđuju i radnike van privilegovane industrije. Na primjer: kada američka vlada uvede tarifu na japanska vozila, jedan efekat je da taj da to podigne cijenu koju američki potrošači moraju platiti za automobil. Ako kupuju strano vozilo, oni plaćaju tarifu. Ali čak i ako kupuju američki automobil, oni na kraju plaćaju više jer Detroitske firme mogu naplaćivati više cijene zbog tarifa. Dakle tarife bi tjerale građevinskog radnika da plati veći iznos svog teško zarađenog novca za manje pouzdan automobil i sa većom potrošnjom, a samo zato da bi se radnici auto industrije zaštitili od konkurencije.

Kada država uvede tarife na određene proizvode kako bi zaštitila neka radna mjesta u proizvodnji, to obično škodi drugim proizvodnim radnim mjestima. Na primjer, američki proizvođači automobila su trpili štetu kada je predsjednik Bush uspostavio tarife na uvoz čelika. Federalne kvote na šećer, koje američku cijenu šećera čine dvostruko višom od svjetske cijene, su na sličan način primorale prehrambenog proizvodžača "Lifesavers" da svoju proizvodnju premjesti u Kanadu, gde šećer može da kupuje iz cijelog svijeta.

Kao što ovi navedeni primjeri pokazuju, tarife ne štete samo potrošačima. One takođe štete i američkim radnicima. To je naročito tačno kada uzmemo u obzir američke izvozne industrije. Površno gledano, država za svoj uvoz plaća sa svojim izvozom. Ako Japan nastoji nastaviti izvoziti svoje automobile i druge proizvode Sjedinjenim Državama, to znači da njihovi ljudi žele nešto za uzvrat, kao na primjer Wisconsin sir. Shodno tome, ukoliko američka vlada vještački smanjuje količinu automobila koje Amerikanci mogu kupiti od Japanaca, onda u isto vrijeme američka vlada indirektno smanjuje količine sira koje Japanci mogu kupiti od radnika u Wisconsin-u.

Dokle god se plate mogu slobodno kretati da dostignu nivo optimalne tržišne cijene, utoliko radnici uvijek mogu naći zaposlenje. Glavni argument u podršku slobodne trgovine se ne očitava u samom stvaranju radnih mjesta, već u odlučivanju o tome koji posao bi radnik trebao da ima. Da, tarifa može vještački povećati broj zaposlenja u privilegovanoj industriji, ali samo putem vještačkog smanjenja zapošljenja u industrijama koje posluju na stranim tržištima. Međutim ni pregrupisavanje radnika nije bez posljedica, zbog vještačke državne restrikcije radna snaga se preusmjerava iz njenih najefikasnijih kanala, a sveukupna proizvodnja je smanjena. Iako pojedini ljudi mogu imati koristi od uvoznih carinskih tarifa, one u prosjeku sviju čine siromašnijima.