Sjećanje na Dubrovačku Republiku

Živio duh Dubrovačke Republike!

Autor: Lawrence W. Reed

Posjetitelji hrvatskog grada Dubrovnika na Jadranu zadivljeni su veličanstvenošću kamenih zidova koji okružuju njegov Stari grad, ljepotom crvenih krovova nad plavim morem i zadivljujućim pogledom na cijeli grad sa vrha u blizini brda Srđ. Čak i ako znate malo o srednjovjekovnoj pozadini ili njegovim novijim ratnim tragedijama, Dubrovnik je dragulj za oko iz bilo kojeg ugla.

Ono što je moju posjetu prošlog ponedeljka (8. travnja 2019. godine) učinilo doživljajem koji nikada neću zaboraviti je jedan mali, ali nevjerovatan djelić ekonomske istorije. Dok sam hodao po gradskim zidinama te ulicama i uličicama Starog grada, znao sam da sam u srcu Dubrovačke Republike (Ragusa) - ime Republike sa njenim sjedištem ovdje već 450 godina. U svom vrhuncu u 15. i 16. stoljeću, bila je jedna od najslobodnijih i najprosperitetnijih enklava na planeti.

Povijest Dubrovačke Republike

Dubrovačka Republika je 1358. stekla nezavisnost od Venecije. Izgubila ju je od Napoleona Bonaparte kada ju je zauzeo 1808. U četiri i po stoljeća, Dubrrovačka Republika je plaćala mali godišnji danak ili naknadu susjednim silama poput Mađara i Osmanlija, koji su inače ostavili Dubrovčane da sami da upravljaju sobom kao aristokratska, pomorska republika. Službeni moto Dubrovačke Republike je bio NONE BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO (“Sloboda se ne prodaje za svo zlato na svijetu”). Njena zastava je ponosno isticala natpis LIBERTAS (“Sloboda”).

Bilo je to maleno mjesto za jednu zemlju i po tadašnjim standardima. Unutar zidina grada i oko njegovog obima živjelo je manje od 10.000 ljudi, znatno manje od 100.000 u cijelom pojasu uske dalmatinske obale i otoka koji su činili Republiku. Ipak stotine brodova koji su činili njenu komercijalnu flotu bili su veći po broju nego što je imala Venecija, grad-država koja se može pohvaliti deset puta većim brojem stanovnika od Dubrovačke Republike.

Lideri i diplomate Republike i danas su predmet proučavanja zbog svojih neusporedivih diplomatskih umijeća. Pregovarali su o sporazumima o slobodnoj trgovini koji su Dubrovačku Republiku održavali prosperitetnom i mirnom stoljećima. Dubrovačka Republika nikada u svojoj povijesti nije prisilno upotrebljavala svoje bogatstvo i moć u svrhu teritorijalne ekspanzije.

Trgovci Dubrovačke Republike plovili su Sredozemljem, od španskih luka na zapadu, Egipta na jugu i Levanta na istoku. Održavala je konzulate u desetinama zemalja širom Evrope, Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka.

Tajna izvanrednog uspjeha Dubrovačke Republike nesumnjivo je bila njena sloboda. Njena vlada, iako aristokratske prirode, bila je mala, ograničena i skoro bez korupcije. Ograničenja roka na vlasti osigurala su da je visoki dužnosnik, rektor, služio samo mjesec dana prije nego što je prenijeo funkcijske dužnosti svom nasljedniku. Rektor tek što je premiještao svoje stvari u palatu već je morao da se spakuje i iseli. Nije mogao ponovo da se kandiduje za kancelariju najmanje dvije godine. Takva ograničenja državne moći i jedinstvena usredsređenost na izgradnju društva kroz poduzetništvo i pomorsku trgovinu učinili su Dubrovačku Republiku mediteranskim Hong Kongom.

Rijetkost jednakosti mogućnosti

Žene su u Dubrovačkoj Republici imale široku ekonomsku slobodu, što je rijetkost u današnjem svijetu. U vrijeme kada se drugdje od žena očekivalo da se podrede muškarcima i neprestanom radu u kući ili oko farme, bogate preduzetnice u Dubrovačkoj Republici su izgradile bogatstvo. Kao što Susan Mosher Stuard u svojoj knjizi "Stanje odstupanja: Ragusa / Dubrovnik u srednjovjekovnim stoljećima" primjećuje:

Ženama u Dubrovačkoj Republici je bilo dozvoljeno da nose svoje dragulje i paradiraju u njima; i mogli su, u potpunosti sami, da ih trguju, pošto su ih posjedovali bez ikakvih dugova. Njihov prikaz pružio je podsticaj tržištu u onome što je postalo unosna izvozna industrija; srebro i nešto zlata iz unutrašnjih balkanskih rudnika ugrađivali su se u najrazličitije proizvode u Dubrovačkoj Republici.

Onoliko koliko su to povjesničari mogli da zaključe, čini se da je „lakoća poslovanja“ u Dubrovačkoj Republici iz 15., 16. i 17. stoljeća bila nevjerovatna. Svako, bilo koje boje kože ili spola je mogao da preda svu papirologiju i obezbijedi sva odobrenja za pokretanje obrta u roku od nekoliko dana. Danas postoje zemlje u kojima biste imali sreće da sve to možete učinite za godinu ili dvije. (Pogledati knjigu Institutions Always Mattered: Explaining Prosperity in Medieval Ragusa autora Oleh Havrylyshyn i Nora Srzentić.)

Ovo je mjesto koje je cijenilo vitalnu važnost privatnog poduzetništva i poticalo ga ostavljajući ga samog da izmišlja, inovira i napreduje. Dubrovačka Republika je bila pristrana u korist preduzetnih ljudi. Njeni birokrati bili su malobrojni i uglavnom zaduženi za vođenje i čuvanje evidencijskih knjiga.

U Državnom arhivu u Dubrovniku danas stoji dokkument iz 1389. godine koji sadrži najstarije poznate podatke o izdavanju sredstava i postavljanju javnog sata u južnoj Evropi. Dokument je potpisan ugovor između kancelarije rektora i privatnog italijanskog proizvođača satova za izgradnju i postavljanje sata u zvoniku Rektorove palače. Tako da kada se radilo o informiranosti ljudi o tome koliko je sati, Dubrovčani su to privatizovali.

Ropstvo je bilo uobičajeno širom svijeta u srednjem vijeku, kao što je to bilo od davnina. Dubrovačka Republika ga je ukinula 1416. godine.

Vlasnička prava i zakon o stečaju

Malena republika ušla je prva uvela zakon o stečaju. Dok su zatvori za dužnike bili sveprisutni u srednjovekovnoj Evropi, dubrovački zakon je uspostavio procedure za izmirenje dugova bez zatvora. 1568. godine usvojen je jedan od najranijih zakona kojim se podstiče privatno osiguranje plovila na Mediteranu.

Svaki ekonomista vrijedan svoga zvanja zna da je zaštita imovinskih prava neophodan uslov za održivi ekonomski rast. I po tom pitanju, Dubrovačka Republika je ostvarila zapaženo dostignuće. Porezi su bili niski, a kapital je bio siguran od proizvoljnih konfiskacija od strane plemstva, isuviše uobičajene prakse u ostatku Evrope. Državne finansije u Dubrovačkoj Republici bile su poznate po svojoj opreznosti; uravnoteženi budžeti i minimalan dug bili su uobičajena očekivanja tokom nekoliko stotina godina.

U svojoj studiji ekonomije Republike, Havrylyshyn i Srzentić iznose opširne dokaze o „povoljnoj klimi za poslovanje i vladavinu zakona“ u Dubrovačkoj Republici. Bila je to jedna od prvih država koja je formalizovala procedure komercijalne registracije i ugovornih procedura Učinila je možda i najbolji posao u Evropi u nepristrasnoj implementaciji primjenjivanja dobrog poslovnog prava, pružajući izuzetan stepen pristupa „poštenog pristupa i bez naklonosti“ (jednakost mogućnosti) koji je znak istinskog kapitalizma. Pravda na sudovima bila je brza i efikasna.

Novac Dubrovačke Republike

Još jedan važan, ako ne i neophodan uslov za prosperitetnu ekonomiju je dobra valuta. Širom Evrope, od vremena Rimskog Carstva do Napoleonovih ratova, kraljevi i parlamenti rutinski su raspravljali o novcu na brojne načine - uključujući smanjenje sadržaja plemenitih metala, rezanje kovanica i taljenje isečaka na manje kovanice, kao i izdavanje nenadoknadivog papira. Njemačke države tokom Tridesetogodišnjeg rata iz 17. stoljeća, na primjer, su upropastili svoj novac hiperinflacijom. Komparativno, Dubrovčani su bili ljudi korištenja zdravog novca, uspostavljajući čvrst srebrni standard još od ranog 14. stoljeća.

Dubrovačka kovnica novca proizvodila je kvalitetan srebrni novčić duže od 500 godina. Krupnim slovima na kamenom luku unutar palače Sponza, gdje su nekad bile postavljene javne vage grada države, stoji ovaj natpis i danas čitljiv: Dubrovačka Republika je stvorila nešto što je za tržišne ekonomiste poput mene izuzetno i predvidljivo.

FALLERE NOSTRA VETANT, ET FALLI PONDERA MEQUE PONDERO DUM MERCES, PONDERAT IPSE DEUS. To znači, “Ako naši utezi varaju, onda smo prevareni; dok važemo robu, Bog mjeri nas.”

Srebrni novčić poznat u Dubrovačkoj Republici kao "libertine" je 1790-ih godina na poleđini obilježen riječima: DUCE DEO FIDE ET IVST („Vođen Bogom, vjerom i pravdom“). Ja osobno posjedujem jedan takav novčić iz 1794. godine na kojem se pojavljuje riječ LIBERTAS („Sloboda“).

Sve ovo, čak i uz nedostatke aristokratske strukture koja je ograničavala političko učešće ljudi, proizvela je nešto što je za ekonomiste slobodnog tržišta poput mene istovremeno i izvanredno i predvidljivo - stepen prosperiteta koji je donijeo zavist prema Dubrovačkoj Republici širom Evrope.

Čak ni zemljotres ne može potresti baštinu Dubrovačke Republike

I šta se desilo sa Dubrovačkom Republikom? Ovo je tužni dio priče. Oko 8:00 ujutro 6. travnja 1667. godine, grad i okolina opustošio je snažan zemljotres. Tri četvrtine zgrada je uništeno. Grad-država se obnavljao, ali nikad nije u potpunosti vratio svoju nekadašnju slavu. Tada je tiranin Napoleon 1808. godine zauzeo i okupirao grad, ugasivši staru Republiku. Napori da se ponovo uspostavi na Bečkom kongresu 1815. nisu uspjeli.

Prije posjete Dubrovniku (Ragusa) prije nekoliko dana govorio sam u Beogradu u Srbiji, sa stotinama studenata na konferenciji LibertyCon, koju je organizovala organizacija European Students for Liberty. Moja tema je bila “Uspjesi slobodnog tržišta.”

Prvih deset minuta objasnio sam da dok socijalizam razbija jaja ali nikada ne pravi omlet, sloboda i slobodno tržište proizvode omlete svagdje gdje su isprobani. Potom sam naveo primjere kao što su Njemačka, Hong Kong, i Novi Zeland.

Svoje izlaganje sam zaključio primjerom Dubrovačke Republike. Od Beograda je danas udaljena samo nekoliko sati vožnje, ali ono što su Dubrovčani postigli prije nekoliko stoljeća trebalo bi da zauvijek pamte svi narodi svuda. Sloboda funkcioniše, a to je lekcija koju možete pronaći bez obzira koju eru ili ćošak svijeta istražujete.

Živio duh Dubrovačke Republike!

Originalni izvor: Foundation for Economic Education

Lawrence W. Reed

Lawrence W. Reed je Predsjednik Emeritus i Humphreys Family Senior Fellow u Fondaciji za Ekonomsku Edukaciju (FEE), gdje je služio 11 godina kao predsjednik fondacije (2008-2019). On je autor knjige publicirane 2020. sa naslovom, Was Jesus a Socialist? i takođe Real Heroes: Incredible True Stories of Courage, Character, and Conviction and Excuse Me, Professor: Challenging the Myths of Progressivism. Slijedite ga na društvenim platformama LinkedIn i Twitter i javnoj Facebook stranici. Njegov vebsajt je www.lawrencewreed.com.

Prevedeno i publicirano uz pismenu dozvolu autora.

Preveo: Jadranko Bkić