Milton Friedman - Mit o besplatnom ručku

Milton Friedman analizira mit da država može pružiti proizvode i usluge na ničiji trošak.

Cijeli video može biti kupljen na vebsajtu www.ideachannel.com Izvor: LibertyPen YouTube kanal.

Transkript:

Mit o besplatnom ručku. Vjerovanje da država na neki način može trošiti novac na ničiji trošak.

Ne znam koliko je ljudi ovdje čulo za lijepi opis države kojega nam je dao Francuski ekonomist Frédéric Bastiat prije nekih 150 godina.

Rekao je: "Država je fiktivni entitet kroz koji svako vjeruje da može živjeti na trošak svakoga drugoga."

I to je mit o besplatnom ručku. Mit da država na neki način može pružati dobra i usluge, trošiti novac, na ničiji trošak.

Način na koji se taj mit manifestira je vrlo specifičan. Sastoji se iz dva dijela. Jedan dio je vjerovanje da se na neki način trgovačka društva mogu oporezivati bez da potrošači, ili radnici, ili pojedinci snose trošak. Na neki način, trgovačka društva su krave muzare koje se mogu oporezivati bez ikakvog troška.

Drugi način na koji se taj mit izražava je da se novac može stvarati bez ikakvog troška. Da ako se upale tiskarski strojavi, ako se počnu tiskati novačnice, to će omogućiti ljudima da postanu bogati bez da itko bude osiromašen.

Ajmo pogledati prvi problem. Da li se trgovačka društva mogu oporezivati? Što su trgovačka društva? Ne postoje *trgovačka društva* koja mogu da se oporezuju. Postoje ljudi. Samo ljudi mogu plaćati poreze. Mogu li ja oporezivati ovaj pod? Ovu zgradu? Zgrada ne može platiti porez. Samo ljudi mogu platiti porez.

Dakle, kada pričamo o porezu na trgovačka društva, on mora biti plaćen od strane nekoga. Plaćen je ili od strane dioničara ili kupca ili radnika. Porezni novac ne može doći ni od kud drugdje. Nema Djeda Božićnjaka niti Vile Zubić koji će pružiti izvor odakle država može trošiti novac koji ne dolazi od nekoga - netko mora platiti!

No i dalje, stalno čujete tvrdnje: "ne smijemo dignuti porez na pojedince, mi ćemo dignuti porez na trgovačka društva." U kontekstu aktualne rasprave o socijalnoj i mirovinskoj zaštiti; ovaj mit se javlja.

Postoji mit, da je porez za socijalnu i mirovinsku zaštitu (doprinosi), pola na teret zaposlenika, pola na teret poslodavca. Ideja da zaposlenik (u SAD-u) plaća 5.75% te da poslodavac plaća isti postotak - to su gluposti.

Napomena: (U SAD-U, DOPRINOSI ZA SOCIJALNO I MIROVINSKO OSIGIURANJE TJ. SOCIAL SECURITY SE PLAĆAJU DJELOMIČNO NA TROŠAK ZAPOSLENIKA, DJELOMIČNO NA TROŠAK FIRME; U OBLIKU POSTOTKA NA NETO PLAĆU).

To je knjigovodstvo. To nije ekonomija. To nije stvarnost. Dio koji poslodavac plaća je dio troška na plaću zaposlenika.

Ako poslodavac razmišlja da li mu se isplati zaposliti dodatnog radnika, on kao dio svojih troškova mora uračunati ne samo ono što plaća radniku, već i dodatne poreze koje će morati platiti državi. Za poslodavca nema nikakve razlike da li radniku daje veću plaću - gdje radnik daje veći dio te plaće državi, ili radniku daje manju plaću - ali mora poslati dodatan novac u Washington.

Ono što je poslodavcu bitno je ukupni iznos koji on mora platiti da bi zaposlio dodatnu osobu.

Činjenica je, logika je, smisao je, da je tzv porez na poslodavca zapravo plaćen od strane zaposlenika. To je oduvijek bilo jasno od strane općeg ekonomskog razumijevanja, ali je takođe bilo izloženo i empirijskom testiranju.

U knjizi izdatoj iz hrama "velike države", Brookings insititucije, u Wašingotonu, izdatoj prije nekoliko godina, empirički je demonstrirano da je porez na poslodavca zapravo plaćen od strane zaposlenika; da je prebačen na zaposlenika, te ujedino drugačije nikako ne može biti, kao što ćete shvatiti ako malo razmislite o tome.

Dakle, trgovačka društva ne plaćaju taj porez. No i dalje, usprkos tome, sada imate "veliki i aktivni" Kongres, koji riješava problem socijalne i mirovinske zaštite, gdje planira podignuti porez na trgovačka društva, sa pretpostavkom da će time poštedjeti radnika. No to nema takav efekt. Porezi smanjuju inicijativu za daljnjim zapošljavanjem, te su samim time na štetu radnika.

No opet, ukoliko sagledamo ideju "oporezivanja korporativne dobiti," moramo napraviti razliku između toga tko potpisuje isplatu (poreza) a tko na koncu snosi trošak. Moguće je da ovlašteni zaposlenik korporacije potpisuje da firma plaća porez na dobit. On potpisuje ček. No tko plaća? On to ne plaća. Ovdje je riječ o čovjeku koji možda zarađuje skromnu plaću. On možda potpisuje ček od 10 milijuna dolara. To ne dolazi iz njegovog džepa. Odakle taj novac onda dolazi? Mora doći iz prihoda dobara i usluga koje firma prodaje. A tih 10 milijuna dolara znači da je 10 milijuna dolara manje za smanjivanje cijena, ili za isplatu dividendi, ili za isplatu plaća.

Trošak snose ljudi. Iz tog razloga, ja sam oduvijek bio za potpuno ukidanje poreza na dobit trgovačkih društava, pošto je jasno da se zapravo oporezuju ljudi i da se to ne može sakriti iza ideje da to zapravo plaćaju trgovačka društva.

No onda, da li se novac može tiskati bez troška? Poprilično je jeftino upaliti stroj i tiskati papir. No da li društvo s time dobiva nešto za ništa? Nipošto! To je naprosto drugačiji oblik oporezivanja.

Ukoliko tiskate novac, ljudi imaju više novca za trošiti. Ukoliko ljudi troše više novca na istu količinu dobara, cijene idu gore. Te kao posljedica, svi plaćaju porez kroz inflaciju. Da ponovimo još jednom, to je samo oblik oporezivanja.

 

Preveo: Matej Hittner

 

Video: 

Komentari

Objavi novi komentar

Sadržaj ovog polja je privatan i neće biti javno prikazan.
To prevent automated spam submissions leave this field empty.
CAPTCHA
Ovo pitanje je za potvrdu da ste vi validan korisnik i da onemogucimo automatizirane spam poruke.