Kako libertarijanizam pomaže siromašnima

  Autor: Matt Zwolinski

  Vanredni profesor na Univerzitetu San Diego

  Originalni izvor na engleskom jeziku: Daily Caller

  (prevedeno i publicirano uz pismenu dozvolu autora)
 

Svima je poznato da su libertarijanci pohlepni kapitalisti koji favorizuju maksimizaciju profita iznad svega drugog. "Oporezivanje je krađa!" uzvikuju oni, dok recimo eksploatacija radničke klase u njima ne izaziva nikakvu sličnu moralnu bjes. Svi znaju da libertarijanci brinu o bogatima uz krajnje zanemarivanje siromašnih i ugroženih.

Ali svi su tu u krivu.

Razlog za čestu zabludu, naravno, je da se libertarijanci protive mnogim vladinim politikama za koje se obično smatra da koriste siromašnima i radnoj klasi. Libertarijanci se protive redistributivnom oporezivanju, protive se zakonu o minimalnoj zaradi, protive se propisima za sigurnost na radu, antimonopolskim zakonima, i mnogim drugim ograničenjima na poslu. Ali ništa od toga ne znači da su libertarijanci ravnodušni prema patnjama siromašnih. Na kraju krajeva, samo zato što vam je stalo do nečega ne znači da vi obavezno želite da se država brine o tome.

Ljudi prave tri važne pogreške kada razmišljaju o libertarijanizmu i siromašnima.

Prva pogreška je vjerovanje vladi kada tvrdi da su njene politike namijenjene da pomognu siromašnima. To gotovo nikada nije slučaj. Velika većina preraspodjele poreza i subvencija ide u korist interesnih grupa koje su politički moćne, a ne ekonomski ugroženima. Zamislite medicinsku pomoć, poljoprivredne subvencije, i umanjenje kamatnih stopa na hipotekama. I većina postojećih regullacija u biznisu je, paradoksalno, za dobrobit samih biznisa. Regulacije podižu troškove poslovanja, i tako uspostavljaju barijeru ulaska u biznis, a što ide u korist velikim postojećim firmama na račun svojih manjih konkurenata. Profesionalno licenciranje, na primjer, bilo da govorimo o ljekarima, advokatima, ili frizerima, gotovo nikada nije nametnuto na industriju koja to ne želi, vođeno dobronamjernim duhom gradskih regulatora. Umjesto toga, regulacija je aktivno tražena od strane duboko utvrđenih članova same struke, koji žele da se zaštite od potencijalne konkurencije. A političari su isuviše spremni za prodavanje svojih usluga ekonomski moćnim interesima. Libertarijanci, nasuprot tome, vjeruju u slobodna tržišta, a istinski slobodna tržišta su neprijatelj velikog biznisa.

Druga pogreška je da zbunjivanje namjera sa rezultatima. Čak i ako su vladine politike namijenjene da budu od koristi siromašnima, imali bismo dobar razlog da očekujemo da one ne budu uspješne. Dobre namjere često proizvode neželjene posljedice. Povećani propisi o bezbjednosti na aerodromima navode više porodica da putuju mnogo opasnijim načinom - vožnje automobilom - i tako dovode do većeg broja smrtnih slučajeva. Zakoni koji ograničavaju rast cijena na osnovne namirnice u periodu nakon prirodnih katastrofa dovode do manjeg snabdijevanja tim proizvodima na tržištu i više ljudi koji moraju patiti bez njih. Vladina spasavanja propalih firmi podstiču još više neuspelih firmi. Perverzne posljedice kao što su ove nas ponekad iznenade, ali ne bi trebalo da nas iznenađuju. Društvo je kompleksan i dinamičan sistem. Političari nemaju ni znanje ni interes da se efikasno nose sa problemima u njemu. Libertarijanci predlažu da se sa problemima u društvu nosi decentralizacijom donošenja odluka na pojedince, koji su slobodni da prave izbore na osnovu njihovog stručnog znanja i svojih datih okolnosti. Pojedinci i korporacije treba da ubiru plodove proistekle iz dobrih odluka, i da sami plaćaju troškove kada se njihovi izbori izjalove.

Posljednja pogreška je mišljenje da je zabrinutost o propisima i porezima jedina bitna odlika libertarijanizma. Libertarijanizam se zasniva na individualnoj slobodi, i dok je ekonomska sloboda dio toga, to nije sve. Istina, libertarijanci vjeruju da bi veća ekonomska sloboda koristila siromašnima, ali mnoge od njihovih ne-ekonomskih reformi bi vjerovatno imale još veći uticaj. Okončanje rata protiv droge, na primjer, bi nesrazmjerno više koristilo siromašnim porodicama koje žive u naseljima uništenim nasiljem bandi stvorenim kriminalizacijom, ili onima koji nemaju financijskih i socijalnih resursa da bi svoju djecu držali van zatvora samo za zločin posedovanja droge. Zauzdavanje američkih vojnih avantura u svijetu ne bi samo uštedilo novac poreskih obveznika (fiskalni konzervativci trebaju uporediti troškove farmaceutskih beneficija sa cijenom jedne nuklearne rakete Trident), već bi posebno imalo koristi porodicama radničke klase čija djeca snose lavovski dio ljudskih troškova rata. Konačno, libertarijanci su praktično jedinstveni na političkoj sceni u dosljednom pozivanju na slobodnu trgovinu ne samo sa stvarima, već i sa ljudima. Briga za siromašne ne bi se trebala zaustaviti na granicama jedne nacije. I dok možemo razumno prosuditi da je strana pomoć siromašnih u svijetu neefikasna, jedna od najmanje bolnih (i najefikasnijih) stvari koje možemo da učinimo da im pomognemo je da ih prestanemo sprječavati da traže posao i bolji život u našoj zemlji.
 

  Matt Zwolinski je vanredni profesor na Univerzitetu San Diego. Slijedite ga na Twitteru.

  Originalni izvor na engleskom jeziku: Daily Caller
 

  (prevedeno i publicirano uz pismenu dozvolu autora)

  Preveo Jadranko Brkić

Komentari

Objavi novi komentar

Sadržaj ovog polja je privatan i neće biti javno prikazan.
To prevent automated spam submissions leave this field empty.
CAPTCHA
Ovo pitanje je za potvrdu da ste vi validan korisnik i da onemogucimo automatizirane spam poruke.