Kapetan industrije

Udruženi sadržaj Kapetan Industrije
Ekonomija. Politika. Društvo.
Ažurirano: prije 2 sata 46 minuta

Nabijanje cijena nije loša stvar

Čet, 22/02/2018 - 14:32

Kako je uragan Maria nedavno poharao Portoriko, mediji su prenosili izvještaje o nemoralnoj trgovačkoj praksi koja se odvijala na pogođenom području, konkretnije, nabijanju cijena iliti price gouging. Naime, određene trgovine su u krizno vrijeme značajno podigle cijene nužnih potrepština te su ti postupci prezentirani od strane medija u ne previše zavidnom tonu. Ekonomski desno orijentirani pojedinci će spomenutu trgovačku praksu opravdati kroz standardnu priču o ponudi i potražnji, tj snažnom povećanju cijene uslijed snažnog povećanja potražnje. To objašnjenje bi samo po sebi trebalo biti dostatno, no moralnost je varijabla koju ekonomisti ne poznaju a na koju su ljudi osjetljivi, stoga ekonomsko opravdanje povećanja cijena opada u vodu jer moralnost nadjačava ekonomsku efikasnost u očima puka.

Kao i mnoge druge stvari, čin nabijanja cijena ne treba gledati površinski, već sagledati i s drugih kutova. Ne samo da sam čin nije negativan, već zapravo služi pozitivnoj svrsi. Na što ciljam?

Ukratko:

Signaliziranje
Tržišne cijene su signali, one daju do znanja dobavljačima i proizvođačima koju robu i usluge kupci žele. Što je veća razlika između nabavne ili proizvodne cijene te prodajne cijene, to je snažniji signal dobavljačima i proizvođačima da nabave ili proizvedu tu robu. Nagli skok cijene za vrijeme nepogode je signal svim dobavljačima i proizvođačima da moraju pod hitno dostaviti traženu robu na pogođeno područje. Nagrada za njihovu reakciju će biti visoki profit. Profit će se naravno smanjivati kako će cijena padati dolaskom većih količina traženog proizvoda, te se zato isplati biti najbrži. Visoke cijene su krik za pomoć koje će nagraditi onoga koji će prvi pomoći ljudima u nevolji.

Racionalizacija potrošnje
No recimo da se ipak uvede kontrola cijena te trgovci ne mogu podignuti cijenu proizvoda iznad određene razine. Voda koja možda košta 1$, sada košta 2$, iako bi koštala 10$ da nema kontrole cijena. Kako to inače biva u uvjetima elementarne nepogode, ispred trgovina nastanu redovi. Imajući na umu da roba, ograničenih količina, ima tržišnu cijenu od 10$ i više, vama se prodaje za 2$. Koji je logičan postupak u tom slučaju? Ništa drugo nego naprosto kupiti što više vode možete jer dobivate esencijalan resurs, ispod tržišne cijene, koji potencijalno možete preprodati za dobar profit. Kao i uvijek, kontrola cijena rezultira crnim tržištem. Da je cijena visoka, odnosno tržišna, pojedinci bi imali slabiju inicijativu za suvišnom kupnjom, te bi voda, količinski ograničena, završila kod više ljudi.

Surge
Uber ima zanimljivu karakteristiku koja najjasnije prikazuje koristi visokih cijena u iznenadnim situacijima, a to je Surge, iliti dosadniji naziv po naški: Dinamičko povećanje cijena. O čemu je riječ? Prenosim sa web stranice Ubera:

“U trenucima kada potražnja nadmašuje trenutnu razinu ponude dolazi do povećanja cijena vožnji. Povećanje korisnicima osigurava da će vozilo biti brzo dostupno. Dinamičko povećanje cijena vozačima povećava cijene vožnje i ostvaruje dodatni prihod.

Kada ste na mreži s aplikacijom partnera, na Vašoj se karti zasjenjuju područja s visokom potražnjom. Crvena područja označuju gdje je dinamičko povećanje cijena na snazi. Kada prihvatite zahtjev za preuzimanje u području dinamičkog povećanja, vožnjom ćete više zaraditi. Područja označena tamnocrvenom bojom su područja s najvećom potražnjom. Kada stigne zahtjev za područje s dinamičkim povećanjem cijena, na zaslonu zahtjeva prikazat će se multiplikator povećanja.”

Ljudi iz Ubera očito razumiju kako ekonomija (znanost koja se bavi distribucijom oskudnih dobara) funkcionira. U slučaju velike potražnje za prijevozom, Uber podiže cijenu vožnje i javlja vozačima da je sada dobra prilika za zaraditi lovu, tako da pomognu ljudima koji su u nevolji.

Nadajmo se da Uber neće biti optužen za nabijanje cijena za vrijeme oluja… ili za damping kada je jeftiniji od običnog taksija.. ili za kartelizaciju kada ponudi iste cijene kao obični taksiji. Neprijatelji slobode uvijek pronađu razlog za osudu.

Živio kapitalizam!

Kategorije: Hrvatska

Trumpove protekcionističke zablude

Čet, 25/01/2018 - 01:47

“God Emperor” Trump, mesija tzv. novokomponovane altrnativne desnice je odlučio uvesti tarife na uvoz solarnih panela kako bi zaštitio američke proizvođače istih, te očuvao radna mjesta vrlim američkim radnicima od invazije proizvoda kineskih konkurenata. Protekcionisti; rulja koja je poprilično nekompetentna pričati o ekonomiji te se vodi prizemnim folk economics anegdotama, smatra ovaj potez jednodimenzionalnom pobjedom za američke radnike, industriju, te američku riznicu; koja će zaraditi dodatnu kintu na tarifama.

Tko je iole upućen u ekonomiju, sjetiti će se Ricardove teorije komparativne vrijednosti koja ukratko glasi ovako: Iako država “A” može proizvosti sve proizvode bolje i efikasnije od države “B”, državi “A” se ipak isplati specijalizirati za ono što najbolje radi te naprosto uvoziti ostalu robu. Iako Amerika može proizvesti dobre solarne ploče, Kinezi to mogu jeftinije, pa je Americi isplativije naprosto uvoziti te solarne ploče te se fokusirati na proizvodnju proizvoda koji nose bolje maržu.

Ron Paul je slobodnu trgovinu svojevrsno objasnio ovako. Američkim građanima je bolje kupiti znatno jeftinije kineske tenisice umjesto američkih jer bi kupnjom američkih tenisica dobili samo tenisice dok kupnjom kineskih dobiju tenisice te još imaju novca da si kupe druge stvari kako bi zadovoljili svoje ostale potrebe i želje.

Konkretan problem tarifa na solarne panele je jasno vidljiv na sljedećoj ilustraciji koja prikazuje broj zaposlenih po djelatnostima povezanim sa solarnim panelima:

NA-CT399_TRUMPT_16U_20180123184506

Broj ljudi zaposlenih u prodaji i distribuciji panela je gotovo isti broju ljudi zaposlenom u proizvodnji panela, dok je broj ljudi zaposlenih u firmama koje postavljaju solarne panele daleko veći od broja ljudi zaposlenih u proizvodnji istih. Vidljivo je kako će Trumpove tarife zapravo smanjiti broj radnih mjesta a ne stvoriti nova.

Trumpova bizarna plitkost na temu trgovinske politike je bila vidljiva u ranim danima njegovog režima kada je inzistirao da Keystone XL i Dakota Accsess naftovodi budu proizvedeni isključivo dijelovima od američkih proizvođača. Naredba koja je tiho odbijena.

“TransCanada said late Friday it has already has purchase agreements for the steel pipe it will use on Keystone. It said half of the pipe will come from the Arkansas plant of India-based steelmaker, Welspun. Another 10% will come from a Welspun plant in India, the rest will be imported from Canada and Italy. In addition, it has already purchased about $800 million worth of other goods from U.S. manufacturers” –CNN

Sam koncept inzistiranja na domaćoj proizvodnji je poprilično čudan. Mora li željezna ruda biti domaća ili može biti uvezena iz Australije? Mora li se pročišćavanje i obrada rude odviti u SAD-u? Moraju li elektrolučne peći biti američke? Mora li logistiku sirovina obaviti domaća firma? Mora li domaća građevinska firma kopati kanale za postavljanje cijevi? Moraju li vezivni materijali i vijci biti domaći? Moraju li strojevi koji će raditi na gradilištu, palete i alati biti američki? Mora li firma koja će montirati naftovod biti domaća?

Problematičnost koncepta kupovine domaćeg možemo vidjeti i na sljedećem primjeru. Zamislimo sljedeće:

-kokoši iz Argentine iznesu jaja u Brazilu
-jaja se prevezu u Boliviju gdje se izlegnu pilići
-pilići će se prevezu u Peru gdje se hrane kineskom hranom
-kad porastu, kokoši se prevezu u Meksiko, gdje ih danska firma kolje, pere njemačkim klorom, te ih šalje na police američkih trgovačkih lanaca

Čiji je to proizvod?

Na koncu, većina proizvoda ne može biti stopostotono porijeklom iz jedne države. Kako je Friedman objasnio u svom “The Pencil” govoru, čak i nešto banalno poput olovke proizvedeno je od materijala iz cijeloga svijeta. Nešto jednostavno poput olovke je toliko kompleksno da ju bez suradnje s ostalim ljudima, obična osoba, lišena tehnologije, ne bi mogla sama proizvesti u 100 godina.

Za kraj, ne zaboravimo da je Trump iz svojih prizemnih razloga povukao SAD iz planiranog TPP trgovinskog sporazuma. TPP je daleko od idealnog liberalnog sporazuma o slobodnoj trgovini, no on je ipak kao managed trade sporazum, bolji od trenutnog statusa quo. Dobra vijest da će se TPP uskoro preimenovati u CPTPP te da će orginalne potpisnice sporazuma nastaviti s guranjem istog ali bez SAD-a. Štoviše, dodatne države su iskazale interes da se priključe paktu; UK, Južna Koreja, pa čak i Kina.

TPP je prvobitno osmišljen kako bi stvorio trgovinski blok koji bi parirao te vršio pritisak Kini. Ukoliko Kina uđe u TPP ili se TPP spoji sa RCEP sporazumom, te SAD ostane s druge strane ograde, doživjet će trgovinsku otuđenost koju oni i sve protekcionističke države – zaslužuju.

Kategorije: Hrvatska

Glupost zvana zabrana rada nedjeljom

Uto, 07/11/2017 - 06:05

U moru glupih idjea koje se mogu pročitati online, jedna od glupljih je ona da je nedjelja po nečemu poseban dan te da bi za taj dan trebala vladati posebna regulacija rada ili radnog vremena. Tu glupost najčešće čitam u kontekstu članaka o kojekakvim napaćenim blagajnicama te rulje s interneta koja žari svoje tipkovnice pišući kako treba zabraniti rad nedjeljom. Potporu toj zabrani daje i kler jer je nedjelja ipak dan kada Crkva ubere najviše novaca od vjernika pa je čisto logično da žele usmjerite ljude s korisnih radnih mjesta pravo u molitvene klupe.

Po meni; zlom neoliberalnom kapitalistu, sustav bi trebao funkcionirati ovako. Tjedno radno vrijeme je 40 sati, a sve iznad toga su prekovremeni sati. Koje dane će netko raditi je između radnika i poslodavaca. Jednostavno, zar ne? Dosta restorana u RH npr radi nedjeljom ali zato ne rade ponedjeljkom, čisto zato jer nedjelja profitabilniji dan za restorane. Ujedno vjerujem da taj aranžman nije loš za osoblje restorana; ponedjeljak ipak slovi kao najgori dan za raditi u tjednu. Pošto se za dobar dio uredskih poslova firmama ne isplati plaćati prekovremene sate trenutno zaposlenima ili zapošljavati dodatno osoblje, taj se dan uglavnom ne mora raditi. Čista ponuda i potražnja, bez potrebe državne intervencije.

No, što se tiče same zabrane rada nedjeljom, zamislimo nedjelju u kojoj ne rade sljedeći ljudi te pružatelji usluga:

-liječnici, medicinske sestre i bolnička administracija

-temeljna policija, inspektori, anti terorističke jedinice

-taksisti, vozači autobusa, vozači tramvaja te strojovođe

-kontrola leta, piloti, stjuardese, osoblje zračnih luka

-poljoprivrednici

-kuhari, konobari, sobarice, recepcionari i ostalo uslužno i turističko osoblje

-obalna straža, lučka kapetanija

-novinari, zaposlenici u radio postajama te TV kućama

-urednici i novinari na online portalima

-radnici u HEP-u, termoelektranama, ljudi koji nadziru rad elektroenergetske, vodovodne i kanalizacijske mreže

-tehničari i korisnička podrška teleoperatera

-svi pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, SOA

-vodoinstalateri, plinoinstalateri, električari

-ljekarne, poliklinike

-bazeni, zabavni parkovi, plaže pod koncesijom

-slastičari, konditori

-kazališta, kino operateri

-nacionalni parkovi, teretane, sportski klubovi, glazbene i sportske dvorane te stadioni

-vatrogasci

-građevinari

-zaštitari, redari

-benzinske crpke

-mjenjačnice

Itd.

Ukratko, dobijemo mrtvu i paraliziranu državu.

Vjerujem da i najgluplji među nama vide da je zabrana rada nedjeljom jako jako loša ideja, no dio njih će ipak reći da bi se zabrana trebala odnositi samo na određena zanimanja, pritom u 99% slučajeva misleći na blagajnice.

Pošto veliki broj ljudi naprosto mora raditi nedjeljom ukoliko ne želimo da našim gradovima vladaju apokaliptični prizori, normalno je za očekivati da i ti ljudi žele ići u kupovinu. Štoviše, otiđite jedan dan do IKEA-e i uvjeriti će te se da baš vikendom dolaze najviše ljudi. Što je logično, pošto većina ljudi ima guste radne dane pa odu šopingirati nedjeljom.

Na svu sreću, tržište bi moglo riješiti „problem“ rada nedjeljom. Kada bi hrvatska imala liberalnije zakone o radu, poput npr. zero hour contracts i liberalnije zakone o studenstkom radu i radu penzionera; studenti, penzioneri i ljudi koji žele zaraditi ekstra kinte bi mogli raditi samo vikendima, dok bi se standardnim radnim danima bavili svojim primarnim obvezama. Tada nebi bilo potrebe za prekovremenim radom jer bi rezervna radna snaga uskočila da preuzme radnu obvezu vikendom.

Osim toga, roboti lagano istiskuju blagajnice s tržišta, tako da će s vremenom biti sve manje blagajnica koje će internet revolucionari moći oplakivati. Win win, zar ne?

ZAKLJUČAK

Zabrana rada nedjeljom je idiotizam.

open-24-7

Kategorije: Hrvatska