Liberalni forum

Udruženi sadržaj
Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma.
Ažurirano: prije 19 minuta 29 sekundi

José Ortega y Gasset: Liberalizam i demokratija

Pet, 17/03/2017 - 08:46

Liberalizam i demokracija se brkaju u našim glavama i počesto, želeći jedno, uzvikujemo drugo.

Zato je potrebno s vremena na vrijeme polirati oba pojma, svodeći svakog od njih na njegovo striktno značenje. Jer liberalizam i demokracija jesu stvari čija polazišta nemaju ništa zajedničko, pa će i na kraju njihove tendencije pridobiti antagonistički smisao.

Demokracija i liberalizam jesu dva posve različita odgovora na dva pitanja političkog prava.

Demokracija odgovara na sljedeće pitanje: tko treba obavljati javnu Vlast? Odgovor glasi: obavljanje javne Vlasti pripada kolektivitetu građana.

No u ovom se pitanju ne govori do kojih se to granica javna Vlast smije protezati. Radi se samo o određenju subjekta u čiju ovlast spada vladanje. Demokracija predlaže da svi vladamo, naime da svi suvereno interveniramo u društvena pitanja.

Liberalizam pak odgovara na jedno drugo pitanje: neovisno o tomu tko obavlja javnu Vlast, kakva moraju biti njezina ograničenja? I odgovor glasi ovako: javna Vlast, neovisno o tomu obavlja li je pojedinac autokrat ili pak cijeli narod, ne može biti apsolutna, jer čovjek ima stanovita unaprijed dana prava koja su izvan svake ingerencije Države. Posrijedi je dakle tendencija ograničavanja intervencije javne Vlasti.

Na taj se način dostatno jasno očituje heterogeni karakter ova dva načela. Može se biti vrlo liberalan i nimalo demokratičan, ili pak obrnuto, vrlo demokratičan i nimalo liberalan.

Antičke su demokracije bile apsolutističke vlasti, apsolutističkije od vlasti bilo kojega europskog monarha iz epohe zvane ”apsolutizam”. Grci i Rimljani nisu poznavali nadahnuće liberalizma. Štoviše, ideja da pojedinac ograničuje Državnu vlast i da samim tim jedan dio osobnosti ostaje izvan javne jurisdikcije nije se mogla nastaniti u klasičnim umovima. To je germanska ideja, pripada duhu koji slaže kamen na kamen zidajući dvorac. Tamo gdje nije dopro germanizam, nije se ukorijenio ni liberalizam. Kada se u Rusiji željelo zamijeniti carski apsolutizam, bila je nametnuta demokracija koja nije ništa manje apsolutistička. Boljševik je antiliberal.

Javna Vlast teži nikad i nigdje ne prepoznati i ne priznati bilo kakvo ograničenje. Posve joj je svejedno nalazi li se samo u jednim rukama ili u rukama svih. Bila bi dakle najnaivnija zabluda vjerovati da se snagom demokracije može izbjeći apsolutizam. Naprotiv, nema okrutnije autokracije od raspršene i neodgovorne autokracije demosa. Zato onaj koji je odista liberal, s nevjericom i oprezom promatra vlastitu demokratsku vatrenost i takoreći ograničuje sebe sama.

Naspram javne Vlasti, Državnom zakonu, liberalizam označuje privatno pravo, privilegij. Osoba ostaje, u većem ili manjem stupnju, pošteđena intervencija kojima vrhovna vlast uvijek teži. Dakle, to izvorno načelo privilegije koje pripada osobi nije postojalo u povijesti sve dok ga za sebe nije izvojevala nekolicina gotskih, franačkih, burgundskih plemića. Posve je sekundarna stvar što bi nam danas sve ove ili one privilegije izgledale neprihvatljive. Značajno i presudno jest to što je na našem planetu bilo uspostavljeno načelo slobode ili, kako bi oni još preciznije rekli, ”sloboština” (franquía). Kasniji se napredak svodio na raspravu koja je išla u dva smjera: o vrsti djelatnosti i sadržaja u kojima osoba treba ostati slobodna i, s druge strane, o tomu tko ima pravo na slobodu. Što se tiče ovoga pitanja, kao i u mnogim drugim stvarima, zapadnjačke buržoazije nisu učinile ništa drugo osim što su nasljedovale davno izmišljene manire starih feudalnih aristokrata. ”Prava čovjeka” su sloboštine i ništa više. Kroz njih se apstraktnije i uopćenije manifestira pravna senzibilnost srednjega vijeka, koju zbog vlastite kratkovidnosti vidimo kao nama protivnu. Gospoda iz tih čudesnih kuća što ih zovemo dvorcima podučila su liberalizmu mase Galo-Romana, Kelto-Ibera, Toskanaca.

Zanimljivo je zamijetiti da kada u Francuskoj netko iz redova crkve i antiliberala stvara povijest, vazda inzistira na galo-romanskom sastojku, koji je apsolutistički činitelj u francuskoj naciji. Tomu nasuprot, liberalni se duh, zasjenjen predrasudama o srednjem vijeku koje caruju u posljednje vrijeme, ne usuđuje afirmirati franački sastojak, premda prema njemu osjeća tajnu privlačnost. No, francuska slobodarska tradicija pojavljuje se, jasnije negoli igdje, u nizu djela koja su napisali pripadnici plemstva kako bi, suočeni s invazijom kraljeve vlasti, uspostavili svoje stare privilegije. Tako je kod Boulainvilliersa, a i kod Montlosiera. (Preporučujem za rezime lektiru Thierryjevih Lettres sur l'histoire de France, što ih ovaj stavlja iznad svojih Merovinških priča. Autor ne dovodi u sumnju pitanje koje mi ovdje dotičemo. Samim tim, posve i spontano se nazire liberalni duh feudalizma, podrazumijevajući pod feudalizmom cijeli proces od invazije barbara do kraja XIV. stoljeća.)

Imam dojam da će se naše predodžbe o srednjem vijeku ubrzo promijeniti. Još uvijek nismo navikli na jednostavno i pronicljivo promatranje činjenica. Recimo, njemački povjesničari, stideći se što su njihovi germanski očevi bili tako malo demokratični, tvrdoglavo inzistiraju na očitim činjenicama kako bi pokazali da su oni ipak znali za javno pravo. Naravno da su znali. Posrijedi je odveć bitna stvar u životu neke zajednice da bi se pokraj nje moglo proći a ne zamijetiti je. Jedino je pitanje što ima prevlast: privatno nad javnim, ili obrnuto. German je bio više liberal nego demokrat. Mediteranac pak više demokrat nego liberal. Engleska revolucija je jasan primjer liberalizma. Francuska pak demokratizma. Cromwell želi ograničiti vlast kralja i Parlamenta. Robespierre želi da vladaju klubovi. Zato će droits de l'homme (ljudska prava) stići u francusku Ustavotvornu skupštinu posredstvom Sjedinjenih Američkih Država. Francuze – Mediterance – više je zanimala jednakost, égalité.

(1926)

 

Preveo Mario Kopić

José Ortega y Gasset, Obras completas, sv. 2, El Espectador, Madrid 1963, str. 424-426.

Kategorije: BiH

Rješenje iz Izraela za kojim BiH vapi: Yozma – incijativa koja je preporodila izraelsku ekonomiju!

Sri, 15/03/2017 - 04:14

Piše: Danijal Hadžović

Danas kada razgovarate s mladim ljudima u BiH o poduzetništvu i mogućnostima da pokrenu vlastiti biznis mnogi će vam reći da bi voljeli postati poduzetnici, a pritom ćete nerijetko čuti i sjajne poslovne ideje. Međutim, samo rijetki će se zaista i usuditi da uđu u rizik otvaranja vlastitog biznisa, a kao glavni razlog najčešće će vam navesti nedostatak kapitala, koji prati nemogućnost osiguravanja zaloga. Ekonomisti s druge strane kao rješenje prizivaju strane investicije i priliv svježeg stranog novca. No, na tom planu BiH je daleko od bilo kakvog značajnijeg uspjeha, jer strane investicije u našu zemlju iz godine u godinu opadaju. Ko zna koliko je zbog nedostupnosti i nedostatka kapitala Bosna i Hercegovina do sada ostala bez novih biznisa, a s njima i novih radnih mjesta, većeg standarda, punijih budžeta, itd…

 

Iskustvo Izraela

Ipak, slučaj nedostatka kapitala i povoljnih kredita za razvoj start-upova nije tako rijedak u svijetu. U tom smislu BiH bi mogla štošta naučiti od Izraela koji se decenijama suočavao sa sličnim problemima. Iako je danas čuven kao jedna od najrazvijenijih i najinovativnijih ekonomija svijeta, stvari u početku nisu išle tako glatko. Osnovan i u prvim decenijama vođen od strane socijalista, Izrael je imao znatno regulisano tržište i ekonomiju koja se zasnivala na velikim državnim kompanijama i poslovanju s velikim stranim korporacijama. Poticanje start-upova i privlačenje stranih investicija nije bila karta na koju su izraelski vlastodršci igrali. Iako je to danas uobičajen događaj, sve do dvijehiljaditih bila je rijetkost da neka svjetska korporacija značajnije investira u Izrael. Iako je Izrael dobijao mnoštvo doznaka od strane svoje brojne i bogate dijaspore, svako ulaganje u Izrael za većinu stranih investitora činilo se apsurdnim. Za njih je Izrael bio sinonim za drevnu religiju, arheološke iskopine i opasan sukob.

Tržište kapitala u Izraelu se počelo razvijati tek krajem osamdesetim godina. Ipak, poduhvat koji će Izraelu omogućiti veliki ekonomski bum desit će se 1993. Tada se u Ministarstvu finansija pojavila skupina mladih birokrata s idejom o programu koji su nazvali Yozma, što na hebrejskom znači „incijativa“.

Kao što je rekla slavna izraelska poduzetnica Orna Berry: „John Lennon je jednom o ranim godinama rock and rolla rekao da ‘prije Elvisa ništa nije posotjalo’. Parafrazirajući Lennona, o uspjehu privatnog kapitala i poduzetništva u razvijenoj tehnologiji u Izraelu, prije Yozme, ništa nije postojalo“.

Ideja se sastojala u tome da vlada investira 100 miliona američkih dolara u stvaranje deset novih fondova privatnog kapitala. U svakom fondu bile bi zastupljene tri strane: prvi izraelski poduzetnici privatnog kapitala, strane kompanije za ulaganja privatnog kapitala i izraelska investiciona kompanija ili banka. Osnovan je i jedan Yozma fond s 20 miliona američkih dolara koji je trebao direktno ulagati u tehnološke kompanije.

Program Yozma incijalno je mogao ponuditi finansijska sredstva u odnosu 1,5:1. To je značilo da je vlada, u slučaju da su izraelski partneri uspjeli prikupiti 12 miliona američkih dolara za investicije u nove izraelske tehnologije, fondu doznačila osam miliona. No postojala je i kvaka, utoliko što je vlada podigla ljestvicu. Zatražila je da kompanije za rizična ulaganja privatnog kapitala prikupe 16 da bi dobile vladinih osam miliona američkih dolara.

No pravi mamac za inozemni kapital bio je potencijalni slijed zbivanja koji je ugrađen u program. Vlada bi zadržala 40 posto dionica u novom fondu, ali bi partnerima ponudila mogućnost da ih jeftino otkupe – uz godišnje kamate – nakon pet godina, bude li fond uspješno funkcionirao. To je značilo da bi vlada podijelila rizik, a investitorima prepustila dobit. Sa stajališta investitora, bilo je to neobično dobra pogodba.

U deset fondova koji su stvoreni između 1992. i 1997. godine u okviru programa Yozma, prikupljeno je više od 200 miliona američkih dolara za vladina finansijska sredstva. Ti su fondovi prodani ili privatizirani u roku od pet godina, a danas oni upravljaju s kapitalom od gotovo tri milijarde američkih dolara i podupiru stotine novih izraelskih kompanija. Rezultat je očigledan.

Nekoliko fondova  iz programa Yozma ostvarilo je brzi javni uspjeh, s investicijama u kompanije kao što su ESC Medical, koja dizajnira i proizvodi svjetlosna medicinska rješenja kao što su laseri; Galileo, kompanija za izradu poluvodiča; Commontouch, pružatelj usluga za elektroničku poštu i poruke; i Jacada, koja stvara internetska radna mjesta za djelatnike u službama odnosa s potrošaćima u vodećim kompanijama.

S vremenom su i drugi uskakali u svijet privatnog kapitala – čak i bez vladine podrške iz programa Yozma.
Prema podacima udruženja Izrael Venture Association danas postoji 45 izraelskih fondova privatnog kapitala. Ubrzo su i druge vlade širom svijeta uočile Yozmin uspjeh. Njen gavni naučnik Erlich preuzimao je telefonske pozive stranih vlada od Japana, Južne Koreje, Kanade, Irske, Australije, Novog Zelanda, Singapura do Rusije, svih onih koj su željeli doći u Izrael i susresti se s utemeljiteljima Yosme.

U decembru 2008. godine Irska je pokrenula „fond za inovacije“ vrijedan 500 miliona američkih dolara i dizajniran za privlačenje finansijskih sredstava inozemnih privatnih ulagača. „Irska država – ironično, država koja nije uspostavila diplomatske odnose s Izraelom u prvih 40 godina njegova postojanja – kopirala je židovsku državu“, napisao je irski ekonomist David McWilliams.

Poput Yozme, irski inovacijski fond privukao je strani kapital u Irsku podsredstvom niza fondova privatnog kapitala koji je država podržala i u kojima je bila partner s fondovima iz privatnog sektora.

Ipak, stvari i nisu bili tako ružičaste za start-upove koji se nisu bavili tehnologijom. Dok su tehnološke start-up firme mogle privući finansijka sredstva iz različitih izvora, svi drugi koji su težili pokretanju koncencionalnijeg poslovanja imali bi dosta problema u odobravanju čak i manjeg poslovnog kredita. Izraelsko tržište kapitala bilo je vrlo koncentrisano i ograničeno. Industrija koja se sama po sebi činila prirodnom za Izrael – industriji finansijskih usluga – nikada se nije omogućilo da se otisne dalje od početka.

Uzrok tome bila je vladina regulativa. Primjerice, izraelske kompanije za upravljanje novčanim sredstvima nisu smjele naplaćivati naknade za ostvarene rezultate. Stoga i ne čudi da nije postojala industrija o kojoj se moglo razgovarati. Promjena je nastupla s ministrom finanasijam Benjaminom „Bibijem“ Netanyahuom. Uz podršku premijera Ariela Sharona, Netanyahu je smanjio porezne stope, naplatu prijenosa sredstava s računa na račun, plate u javnom sektoru i ukinuo hiljade državnih radnih mjesta. Privatizirao je i velike simbole preostalog državnog utjecaja u ekonomiji – kao što je nacionalni avioprevoznik El Al i nacionalna telekomunikacijska kompanija Bezeq – i institucionalizirao reforme finansijskog sektora.

„Ljudima sam objasnio da je privatna ekonomija poput mršavog čovjeka koji nosi debelog čovjeka – vladu – na svojim leđima. I dok su moje reforme izazivale masovne štrajkove sindikata širom države, moj opis ekonomije pogodio je raspoloženje javnosti. Svako ko je pokušao pokrenuti biznis (izvan tehnološkog sektora) mogao se pronaći u tom opisu“, opisao je Bibi svoje reforme u jednom od intervjua. Njegove reforme imale su snažniju javnu podršku kako se ekonomija sve više razvijala izvan svoje uobičajene putanje.

Lekcija za BiH

Ono što je u cijelom ovom slučaju bitno napomenuti da je cijeli projekat Yozme koji je Izraelu omogućio snažan ekonomski rast i osnivanje stotinu kompanija, posebno u oblasti tehnološkog sektora, stvoren i finansiran od strane vlade i njenih tehnokrata s vizijom. Upravo je odsustvo bilo kakve vizije odlika manje-više svih vlada u BiH od završetka rata do danas. Pritom vladajuće strukture obnašanje vlasti doživljavaju kao posao domara, koji je tu tek da održava sistem, s vremena na vrijeme krpi budžetske rupe bilo kreditima bilo povećanjem raznih nameta i čuva privilegije svih onih struktura koje zavise od budžeta, korisne glasačke mašinerije i organizovane društvene snage koja uvijek prijeti potencijalnim socijalnim buntom. Privatn sektor s druge je strane, baš u skladu s Netanyahuovom metaforom o mršavom čovjeku koji na svojim leđama nosi debelog, opterećen brojnim nametima, štetnim regulacija i nedostatkom zaštite vlasničkih prava, te se bezobzirno dodatno oporezuje kad god zafali novc u budžetu.

No s obzirom da se već milijarde budžetskog novca u BiH bespovratno troši mahom na socijalne programe i administraciju, ne bi bilo zgoreg da se i bh. vlasti počnu razvojno ponašati i podsticati razvoj privatnog preduzetništva. Osnivanje fondova podržanih od vlade koji bi finansirali privatne poslovne projekte i poduzetnicima obezbijedi prijeko potreban kapital, možda bi bio dobar korak u tom pravcu.

Kategorije: BiH

Bauk politike kruži Tuzlanskim univerzitetom

Uto, 14/03/2017 - 04:28

Piše: Darjan Minov

Posljednjih nekoliko dana u tuzlanskoj akademskoj zajednici iznimno je zanimljivo. Pitanje akademskog integriteta, autonomije i uticaja osnivača, Vlade Tuzlanskog kantona, na nezavisnost Univerziteta čiji je nosilac osnivačkih prava i glavni finansijer, ponovo su u žitži javnosti. Zapravo je Univerzitet vrlo zanimljiv poligon za prepucavanje u suhoj, međuizbornoj godini. Za to ima trideset miliona razloga. I nekoliko hiljada glasova.

I ovaj put, Univerzitet se našao u centru sukoba između takozvane ljevice i desnice u tuzlanskim političkim krugovima. Javna je tajna da je ova visokoškolska institucija leglo uhljebljivanja političkih poslušnika ali i poligon za rast i razmahivanje političkih protivnika. Jer, na koga se to može ostvariti veći uticaj osim na studentske glave opterećene ispitima, gradivom, sviđanjem pojedinom profesoru, prepisivanjem i kafom? Sa jedne strane postoji korumpirana vlast, sa druge oni koji bi željeli da budu korumpirana vlast. Studenti tu nisu ni na čijoj strani, oni su lopta kojom se tzv. ljevica i desnica dobacuju kada nije vrijeme za sukobe “nas” i “njih” i kada nije vrijeme za podmuklija podmetanja.

Vlada TK se ponaša kao i svaki vlasnik i finansijer. Pokušava da ukroti neposlušno dijete. I dok ta ista Vlada ima mogućnost da legalizira svaki svoj postupak, ipak joj polazi za rukom da instalira i svoje najljuće političke protivnike u centar pažnje. Pametna Vlada bi neutralizirala uticaj određenih profesora još davno a ne dozvolila im da se razmašu svojim aktivizmom, pa još zauzmu i rukvodeće. a i političke pozicije. Profesorima, aktivistima takozvane ljevice pridružuje se i rektor, gotovo pa tinejdžerski otkazujući poslušnost stranci čiji je i sam član. U jednom su dijelu profesori u krivu. Politika ne samo da se miješa u Univerzitet, ona je sastavni dio istog, ali i njegov razlog postojanja – ipak ova ustanova nosi prefiks “javna”.

U ovoj priči niko nije potpuno nevin. Profesori, kao i još neki njihovi sljedbenici, se spremaju, baš kao i Vlada, za Opće izbore 2018. godine. Barem za nekolicinu znamo da imaju jasne izražene ili ostvarene političke ambicije. Znamo da su postali stjegonoše u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, a nedavno su i javno promovirani, gotovo kao alat za ujedinjenje takozvane ljevice u Bosni i Hercegovini. Radi li se tu o koalicijama, zajedničkim listama, odvojenim listama sa saradnjom, nosiocima listi ili kandidatima za izvršnu vlast u nečijoj križaljci, to se još ne zna. Zna se samo da je Vlada udarila, kvartet uzvratio udarac, a teniska loptica u vidu Unije studenata, ali i samih studenata pojedinaca našla se između ova dva reketa sa jasnom namjerom da budu iskorišteni kao nečija glasačka mašinerija, izmanipulisani i bačeni, kao i do sad.

Postoje i rješenja. Njih ima tri i svako za nekog ima nekakvu korist, najviše studenti. Ako budu znali šta žele zapravo.

Prvo rješenje je da Vlada predloži, a Skupština usvoji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju kojim će se jasno propisati potpuna zabrana političkog aktivizma na Univerzitetu. Samim tim, bar nominalno, profesori neće smjeti biti članovi, a kamoli kandidati ili zastupnici i funkcioneri stranaka. Ovim se prijedlogom, bar nominalno, na neki način potpuno oslobađa Univerzitet od ikakve veze sa politikom. Vlada će i dalje imati upravljačka prava, ali će teže nalaziti svoje ljude među dekanima, profesorima i studentima. Korist za sadašnju Vladu je neutralizacija kvarteta pobunjenih profesora i svih koji misle da mogu nešto slično izvesti. Korist za studente predstavlja smanjenje ili kraj političkih prepucavanja te fokus na akademske uspjehe i izvršavanje obaveza.

Drugo rješenje je da se profesori i Vlada suglase da svoju borbu iznesu van Univerziteta i da isti puste da radi kako misli da treba. Dakle, da se vratimo na status quo. Opet korist mogu imati studenti iako su i dalje podložni uticajima raznih aktivista, sindikalista i boraca za prava koji, bar nominalno, nisu sponzorisani od strane Vlade ili profesora.

Treće rješenje, od kojeg zapravo i studenti i Vlada i profesori imaju koristi, je privatizacija Univerziteta. Vlada će ovdje uštedjeti tridesetak miliona KM godišnje. Što, s obzirom na akumulirani dug i nije tako loše. Može čak i zaraditi mnogo više od toga ako se dobro proda. Tu Vlada može i odahnuti. Nema više problematičnih profesora za smirivati, nema skupih službenika, galame na press konferencijama. Korist od ove opcije za profesore, ogleda se u tome što će zapravo svojim naučnim kvalitetom i radom na Univerzitet dovesti sponzore, finansijere projekata i što će svo silno znanje koje imaju konačno staviti u funkciju dugoročnog razvoja i istraživanja. Studenti će tako učiti od najboljih i najsposobnijih, osim teorijskog dobiti i praktično znanje a svi će biti slobodni da se politički odrede, podrže i aktiviraju kako god oni to žele.

Sve u svemu, da je došlo vrijeme za korjenite promjene u tuzlanskom rasadniku visokoškolskih zvanja, jeste. Gdje će one voditi, niko ne zna. Jedno je sigurno, dok se javnost dijeli između podrške jednima ili drugima, i jedni i drugi trljaju ruke i počinju da broje glasove, zagrijavajući se za cirkusku sezonu 2017/2018.

Kategorije: BiH

Zoran Đinđić: političar koji je stvarno popravio Srbiju

Ned, 12/03/2017 - 14:01

Bojan Đurić i Ivan Andrić za novipogledi.rs

Ko danas zna da su ljudi u Srbiji 2000. godine primali prosečnu platu (retki kojima je stvarno isplaćivana) koja je vredela 35 evra, a da je ona do februara 2003. podignuta do 164 evra? Da je inflacija 2000. galopirala stopom od 113%, a da je do 2003. oborena na ispod 8%. Da smo 5. oktobar 2000. dočekali pod divljačkim zakonima o univerzitetu i informisanju, a da ih je Vlada Zorana Đinđića ukinula? Da je krajem juna 2001. godine, zahvaljujući zamahu reformi i neizbegavanju obaveze da se Slobodan Milošević izvede pred sud, na međunarodnoj donatorskoj konferenciji prikupljeno 1.280.000.000 dolara za Srbiju i da su nam međunarodni poverioci kasnije otpisali skoro dve trećine starog duga?…

Gotovo niko.

Ljudi se razlikuju od svinja po tome što mogu da podignu pogled i da vide malo dalje i dublje od sledećeg obroka, kratkoročnog cilja i izbornog dana. I u prošlost i u budućnost.

Prošlo je 14 godina od fizičkog ubistva Zorana Đinđića. Toliko je prošlo i od njegovog političkog ubistva, zbog koga je fizičko streljanje i izvršeno. Mi koji mislimo da je politička pojava Zorana Đinđića bila izuzetna, i da je mnogo važnija od toga da li je bio simpatičan, uvek u pravu ili anegdote šta je duhovito rekao nekome dok su se mimoilazili u hodniku, smatramo da je opasno za Srbiju da i narednih 14 godina provedemo bežeći od ozbiljnog razgovora o političkoj zaostavštini Zorana Đinđića. Da izbegavamo te razgovore zbog toga što će neko reći, a onih koje jalovo grize savest pa oni grizu druge je mnogo, da Đinđića ne treba pominjati zato što je to nečasno.

Mi mislimo da je nečasno nešto drugo. Da je nečasno i bezobrazno uskratiti ljudima u Srbiji tačan bilans onoga što je Đinđić POLITIČKI uradio. Kakvu je zemlju zatekao kao novi premijer 25. januara 2001. godine i kakvu je ostavio kada su ga ubili 25 meseci i 15 dana kasnije. Šta je uspeo da uradi kao predsednik Vlade i politički lider dela DOS koji je želeo da menja Srbiju.

Mislimo da je važno da to vide i oni koji su voleli Zorana Đinđića i oni koji ga nisu podnosili. Da je važno za one koji ga se sećaju kao tridesetogodišnjakinje ili pedesetodišnjaci iz vremena kada je živeo i upravljao Vladom, ali i oni koji tek danas imaju 19 godina i za Đinđića znaju samo iz legende stvorene prosle 12. marta.

Aljkavi smo. Zato su nam arhivi nesređeni, nikada nismo tačno utvrdili koliko nas je u kom ratu poginulo. BDP i stopa nezaposlenosti su nam najčešće stvar „procene“, a jedva smo konačno (valjda) uspeli da popišemo koliko nelegalnih objekata je izgrađeno u proteklih 50-60 godina.

Takvi smo i prema političkim bilansima kratkotrajne dvogodišnje vlasti Zorana Đinđića. Emotivni kada nas preseče sećanje kod groba u Aleji velikana, depresivni, jer nam se čini da se to nikada više neće ponoviti… užasno ljuti, s razlogom, kada neko pomisli da je baš „korisno“ da se po toj zaostavštini, kao i pozitivnim tekovinama 5. oktobra, bezočno i za kilo izbornog mesa gazi i s leva i s desna.

Želimo da probamo da te bilanse svedemo. Pa da imamo čvrst dokaz, a ne emotivna naklapanja, koliko je optužba da su baš svi „bili isti“ obična i tanka laž. Ne da bismo vratili šamar bilo kome. Nego da bismo imali neku čvrstu podlogu, nešto na šta možemo da se oslonimo u zemlji u kojoj se i o najkrupnijim nacionalnim pitanjima, a sećanje na POLITIČARA i PREMIJERA Zorana Đinđića bi to moralo da bude, razmišlja kao o zgodnom i jeftinom povodu da se ispuni prazan „slot“ u kampanji. U kampanjama koje imamo svake godine.

Zato smo odlučili da svedemo račune političke karijere Zorana Đinđića, i to njenog najvažnijeg dela – od januara 2001. do marta 2003. godine. I da objavimo i pokažemo najkrupnije konkretne promene koje je kao predsednik Vlade učinio u Srbiji. Ovo je naš izbor koji sadrži 40 takvih rezultata. Neko drugi bi dodao na spisak i nešto drugo.

Nekima će se ova impresivna lista dopasti, mnogima će biti toplo, drugima ledeno oko srca… To je, međutim, manje važno. Ako dospe do mozga svih koji su odlučivali, odlučuju ili će odlučivati, i do što većeg broja onih najvažnijih, običnih i odličnih građanki i građana Srbije, ovaj fizički lak, ali emocionalno bolan posao je imao smisla. A to je politika.

Bojan Đurić & Ivan Andrić

  1. 2000. godine zemlja je bila u potpunoj međunarodnoj izolaciji. Od 2001. do 2003, posle povratka u UN, obnovljeno članstvo u svim značajnim međunarodnim organizacijama, uključujući i međunarodne finansijske institucije (MMF, Svetska banka). Početkom aprila 2003, u vanrednom stanju, SRJ primljena i u Savet Evrope, što je bila potvrda reformi izvedenih u vreme Vlade Zorana Đinđića.
  2. Prosečna plata, sa 35 evra u 2000, porasla do 164 evra u februaru 2003. godine.
    Isplaćene sve zaostale penzije, dečji dodaci i naknade za materijalno obezbeđenje porodice. Na dan preuzimanja dužnosti premijera, penzije zemljoradnicima su kasnile 36 meseci, dečji dodaci 24 meseca, a materijalno obezbeđenje porodice 26 meseci. „Klasične“ penzije su kasnile više od 2 meseca.
  3. Inflacija sa zatečenih 113% u 2000. oborena na 8% do 2003. godine.
  4. Otpisano 70% kamata građanima na dugove za struju. Za nekoliko meseci su potpuno ukinute restrikcije. 2000. je Srbija živela u polumraku.
  5. Na donatorskoj konferenciji za SRJ prikupljeno 1,28 milijardi dolara (jun 2001).
  6. Srpski budžet 2000. godine imao je samo 65 milijardi dinara. Posle reformi, budžet za 2003. godinu iznosio je već 261,5 milijardi dinara.
  7. Privredni rast u 2001. 5,6%, u 2002. godini 3,9%.
  8. Odmah po preuzimanju Vlade smenjen Radomir Marković, bivši načelnik Resora Državne bezbednosti.
  9. Lišen slobode Slobodan Milošević.
  10. Uhapšeni Dragoljub Milanović (gen. dir. RTS), Radomir Marković (bivši šef DB), Branko Đurić (bivši šef beogradske policije), Milan Radonjić (šef beogradskog DB).
  11. Obnovljeno oko 800 km puteva.
  12. Smanjene zbirne stope socijalnih doprinosa sa 105% na 71,8%.
  13. Stopa poreza na dobit smanjena sa 20% na 14%.
  14. Stopa poreza na dohodak na prihode od samostalne delatnosti snižena na 14%.
  15. Ukinut zloglasni Zakon o informisanju iz 1998. godine, kojim je bivši režim kažnjavao nezavisne medije.
  16. Isplaćeno 11,5 miliona dinara simboličke odštete medijima.
  17. Vlada imenovala novi UO RTS (mart 2001). Za predsednika izabran režiser Dejan Mijač, za generalnog direktora RTS Aleksandar Crkvenjakov. Bojana Lekić postala glavni urednik (oktobar 2001).
  18. Ukinut represivni Zakon u univerzitetu. Imenovani novi dekani i rektori na univerzitetima u Srbiji uz saglasnost naučno-nastavnih veća.
  19. Usvojen Zakon o vraćanju dela nadležnosti Autonomnoj pokrajini Vojvodini oduzetih tokom Miloševićeve vlasti.
  20. 2001. godine školska godina je, posle 10 godina, počela bez obustave nastave, uvedene su verska nastava i građansko vaspitanje. Plate prosvetnim radnicima povećane su sa 30€ (2000) na 205€ (2002).
  21. Drastično povećane plate u pravosuđu. Prosečna plata u januaru 2001. bila je 170€. Na kraju 2002. iznosila je 600€.
  22. Počele velike reforme školstva i pravosuđa.
  23. Dodeljeno prvih 1.000 stipendija za mlade talente iz cele zemlje.
  24. Prvi susret jednog srpskog premijera i američkog predsednika (Zoran Đinđić – Džordž Buš, novembar 2001).
  25. MMF odobrio trogodišnji stand-by aranžman u iznosu od 829 miliona dolara (ključan za otpis duga prema Pariskom klubu poverilaca).
  26. Pariski klub otpisao Jugoslaviji 66% duga, što predstavlja najveći otpis duga jednoj zemlji u poslednjih 50 godina (novembar 2001).
  27. Potpisan Ugovor o prvoj tranši pomoći EU (150,8 miliona €) u 2001. godini.
  28. Evropska komisija dala 34,4 miliona € pomoći Srbiji (2001).
  29. Tokom 2001. potpuno eliminisano crno tržište naftnih derivata. Tokom 90-ih gorivo u Srbiji se prodavalo na ulici.
  30. Uređeno i normalizovano tržište cigareta i zaustavljen masovni šverc iz 90-ih.
  31. Ukinute sve izvozne kvote, koje su bile izvor korupcije tokom 90-ih.
  32. Konsolidovani EPS i NIS.
  33. 2001. godine rast poljoprivredne proizvodnje iznosio 25%.
  34. Otvoreni prvi hipermarketi (Merkator i Veropulos).
  35. Nastavljena izgradnja Hrama Svetog Save, posle višedecenijske pauze. Postavljeno 49 zvona, a novembra 2002. godine organizovana donatorska večera na kojoj je prikupljeno 82 miliona dinara za završetak hrama.
  36. Ukinuta smrtna kazna, a za najteža krivična dela uvedena kazna od 40 godina.
  37. Počelo vraćanje „stare devizne štednje“.
  38. Nakon ulaska združenih snaga bezbednosti vraćen suverenitet nad teritorijom Kopnene zone bezbednosti i stabilizovane opštine (Bujanovac, Preševo, Medveđa). Broj terorističkih napada pre ove operacije prosečno je mesečno iznosio 136. Do kraja 2002. godine situacija je potpuno smirena.
  39. Formirane Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala i Žandarmerija.
  40. Donet zakon o borbi protiv organizovanog kriminala.

 

Foto

 

U prikupljanju podataka pomogla Đurđa Kovač.

Dizajnirala Marija Mladenović.

Kategorije: BiH

Podmukli Putinov plan: Antiimigrantskom histerijom i izmišljotinama o napadima i silovanjima do rušenja EU!

Pet, 10/03/2017 - 06:13

Autor: Lucian Kim (Reuters), priredila Biljana Jovićević

Napad je stigao u formi večernjih vijesti te subote veče iz Moskve. Proći će dani prije nego što njemačka Vlada shvati šta se dešava, ali će šteta tada već biti učinjena. Velika zajednica koja govori ruski jezik u Njemačkoj, koju čine migranti iz bivšeg Sovjetskog saveza, bila je na nogama i oružju na izvještaj da su izbjeglice sa Bliskog istoka grupno silovali 13-ogodišnju rusku djevojčicu iz Berlina i da lokalna policija prikriva zločin.

Sve donedavno Njemačka je uglavnom bila pošteđena ruske državne propagandne mašinerije. Nijemci su u svojoj želji da budu savjesni građani svijeta i pouzdani poslovni partneri u Kremlju gledani kao saveznici za tetošenje i saradnju. Taj se pogled naglo promijenio 2014-e, kad je Angela Merkel postala predvodnik sankcija EU kojima je Rusija kažnjena za rat protiv Ukrajine. Sada, kada je njemačka kancelarka na domaćem terenu pod pristiskom zbog njene “politike otvorenih vrata” prema izbjeglicama, našla se u poziciji ranjivoj za napade.

“Nikada nijesam vidio toliko radosti kod Rusa kao tokom njemačke izbjegličke krize”, kaže jedan diplomata iz Berlina.

Ruski državni Channel one (Kanal jedan) je 16.januara posvetio vijesti u 9.00 sati šokantom izvještaju iz Berlina.

“Dokazi govore da su migranti u Njemačkoj počeli da siluju djecu”, saopštila je u uvodu voditeljica Jekatarina Andrejeva. A taj dokaz je stigao od svjedočenja “tetke Marine“, tetke jedne tinejdžerke, identfikovane kao Lisa, koja je ustvrdila da su djevojčicu na putu do škole migranti kidnapovali i silovali više od jednog dana. Dodatni dokaz da Njemačka ide “do đavola” bio je jedan nejasan video sa navodnim nedavnim pridošlicom koji se hvalio silovanjem “djevice” sa još pet muškaraca. (Njemački Bild je kasnije izvjestio da je riječ o video snimku koji se na YouTube pojavio prije više od šest godina.)

Rođaci Lise su za Kanal jedan takođe ustvrdili da policija odbija da nađe njene silovatelje. Berlinska policija bila je nedostupna za komentar tog vikenda. Uplašeni susjedi, većinom članovi ruske dijaspore u Njemačkoj, okupli su se na “spontane proteste” u distriktu Marzan u istočnom Berlinu, izvjestio je Kanal jedan. Jedna je žena uplakana ispričala kako njena 14-ogodišnja kćer prestravljena prolazi pored izbjegličkih skloništa na putu ka školi. Kasnije se ispostavilo da je neonacistička Demokratska partija organizovala taj “spontani protest”.

 

“Naša djevojčica Lisa”

Ovo stiže samo par sedmica nakon seksualnih napada migranata u Novogodišnjoj noći u Kelnu, pa “Lisina priča” predstavlja “dolivanje ulja na vatru” i kao munja se proširila preko socijalnih mreža.

Berlinska policija se o ovome konačno oglasila na Facebooku. Djevojčica je zaista bila prijavljena kao nestala, ali nije tačno da je bila oteta ili silovana.

Ipak, za one koji vjeruju da su njemačke vlasti izgubile kontrolu nad situacijom u zemlji, policijsko saopštenje zvuči kao zataškivanje. Sljedećeg vikenda Rusi su održali demonstracije širom Njemačke. U Berlinu se 700 demonstranata, podržanih antiislamskim pokretom PEGIDA, ukupilo ispred Federalnog ordinarijata, mašući balonima sa nasmiješenim licima kojima je preko usana zalijepljena traka i znak na kojem piše “Naša djeca su u opasnosti”.

Sergej Lavrov

Sergej Lavrov

Ono što je trebalo da bude slučaj za porodične savjetnike i detektive pretvorio se u diplomatski skandal. Kako Lisa ima i njemačko i rusko državljanstvo, Kremlj je prešao u napad. Krajem januara ruska ambasada u u Berlinu poslala je “agresivnu” protestnu notu njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova tražeći punu istragu, objavio je Der Spigel. Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov iznio je slučaj “naše djevojčice Lise” na godišnjoj press konferenciji u Moskvi.

“Ja se zaista nadam da imigracioni problemi neće voditi ka pokušaju prikrivanja realnosti radi političke korektnosti zbog domaćih političkih razloga“, rekao je Lavrov, dodajući: ”To ne bi bilo ispravno”.

Njemačka Vlada ne može više ignorisati da je meta punog propagandnog napada, uključujući i javno postavljeni mamac ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Portparol kancelarke Merkel, Steffen Seibert, kritikovao je “političku instrumentalizaciju” slučaja. Čak je i šef diplomatije Frank Walter Steinmeir, koji nikad ne odbacuje “dijalog” sa Kremljom, izgubio strpljenje, navodeći da nema opravdanja za korištenje 13-ogodišnje djevojčice u svrhe “političke propagande.

 

Vijesti su bile lažne, stah je bio istinski

U međuvremenu, policija u Berlinu utvrđuje šta se dogodilo u 30 sati koliko je djevojčica Lisa bila nestala. Njene tvrdnje o navodnoj otmici su kontradiktorne, a medicinski nalazi su pokazali da nije bila ni silovana ni tučena. Trag je konačno doveo do stana njenog 19-ogodišnjeg njemačkog poznanika, gdje se Lisa privremeno sakrila od svojih roditelja zbog problema u školi. Ono što je zbunjivalo u priči je da su istražitelji otkrili da je znatno prije nestanka ova tinejdžerka imala seksualni odnos sa dvojicom muškaraca, obojica turskih korijena, ali nijedan nije izbjeglica. Državno tužilaštvo je zbog toga otvorilo istragu za zlostavljanje djeteta.

No, istina je u ovom slučaju bila nevažna, budući da je cilj Kremlja već bio ostvaren. Pominjanjem slučaja Lisa javno, Lavrov je iskoristio uobičajeni trik ruskog samoproglašenog “informativnog rata” protiv neprijatelja: vladini zvaničnici kupe izvještaje iz državnih medija, što vodi do njihove legitimacije i daljeg širenja. Lažna vijest je “temljno oprana” i ušla u svijest javnog mnjenja kao činjenica.

Dvije godine ranije bilo je teško ljudima na Zapadu da zamisle kako su ruski državi mediji, koristeći poluistine i očigledne laži, uspjeli da iskrive istinu o Maidan protestima za Evropsku uniju u Kijevu i pretvore ih u “fašističku konspiraciju”. Kada je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pobjegao u Rusiju i privremena vlada preuzela vlast, informativnim kanalima iza kojih stoji Kremlj proširile su se informacije kako naoružane bande ukrajinskih nacionalista terorišu rusku populaciju na istoku Ukrajine. Budući su mjesecima indoktrinirani prijetnjom ukrajinskog revanšizma, ruska populacija u ogromnom broju bila je istinski zaplašena i podržala je intervenciju Rusije u njihovo ime. Gledaoci kod kuće i u inostranstvu bili su temeljno pripremljeni za predstojeći konflikt. Vijesti su bile lažne, strah je bio istinski.

Kako je prikazala ruska državna televizija, histerija među Rusima u Njemačkoj prema izbjeglicama identična je panici koji su ukrajinski Rusi imali zbog “fašističkih bandi”. Glavna poruka inflamatornih izvještaja iz Berlina je bila da je Merkel gotova, Njemačka u padu, a zapadne liberalne demokratije uništene zbog “glupog multikulturalizma i neumjerene tolerancije”.

 

Merkel na putu Putinovoj viziji

Angela Merkel

Angela Merkel

Nije mala ironija da su glavni glumci u ovoj apokalliptičnoj viziji evropske izbjegličke krize i sami bivši migranti. Nakon ujedinjenja 1990. Njemačka je otvorila svoje granice za migrante iz bivšeg Sovjetskog saveza, više od dva miliona tamošnjih Nijemaca i oko 215.000 Jevreja, prema podacima Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice. Integracija u njemačko društvo nije bila uvijek uspješna, pa mnogi pripadnici starijih generacija još traže i dobijaju vijesti iz Rusije zahvaljujući satelitskim kanalima i internetu.

Za TV gledaoce u Rusiji situacija sa njihovim zemljacima u Njemačkoj, koji su navodno žrtve izbjeglica i ignorisani od strane policije, uklapa se u širi narativ o „kompatriotima“ u susjednim zemljama koji su subjekt diskriminacije i nasilja. Pola miliona tih „ruskih Nijemaca“ su spremni da se vrate u Rusiju zbog poplave izbjeglica, izvjestila je ruska državna agencija RIA Novosti prošle sedmice, citirajući lidera jedne opskurne ruske imigrantske partije.

Rastući bijes u ruskoj zajednici u Njemačkoj nije cilj sam po sebi, već ispitivanje napuklina u njemačkom društvu izloženom izbjegličkoj krizi. Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je služio kao agent KGB-a u Njemačkoj i govori odlično njemački jezik, vjeruje da Berlin i Moskva mogu formirati stratešku osovinu baziranu na ruskim prirodnim resursima i njemačkoj tehnologiji. Merkel i njeno insistiranje da Rusija mora učiniti više da donese mir Ukrajini našli su mu se na putu.

U martu 2014. Putin je direktno apelovao na Njemačku da ih podrži, povlačeći paralelu između aneksije Krima i ujedinjenja Njemačke. Pobjeda nad njemačkim javnim mnjenjem postala je prioritet, a ruski državniji medij holding Rossiya Segodnya („Russia Today“) otvorio je i njemački kanal RT Deutsch, kasnije te godine. Kremlj je istraživao rastuće nepovjerenje kod Nijemaca prema tradicionalnim informativnim medijima, iskazano u protestima ekstremno desne PEGIDA-e. Istraživanje provedeno u oktobru pokazalo je da 44 posto Nijemaca saglasno sa PEGIDA-om da mainstream mediji izvrću vijesti onako kako odgovara elitama u zemlji.

Propaganda je samo jedan elemenat u takozvanom „hibridnom ratu“ koji je Rusija usmjerila protiv Ukrajine. Mnogo prije nego što je Kremlj rasporedio „male zelene ljude“ – ruske trupe bez obilježja na Krimu, oni su upotrijebili druge nemilitantne mjere kao što je igranje politikom oko gasovoda, kupovinom političara i podržavanjem stranka sa krajnje desnice i ljevice koje imaju radikalne agende. Te iste mjere se upotrebljavaju u Njemačkoj i drugim evropskim državama.

Kontraši sa ekstremne ljevice i desnice veliki su entuzijasti zbog podrške Moskve.

Alexej Dankwardt, vijećnik u gradu Lajpcigu, izbačen je iz Partije ljevice prošlog mjeseca nakon što je na Facebooku napisao da želi da Merkel bude zbačena na „njemačkom Maidanu“ i prisiljena da „trči polugola i spašava sebe od bijesne mase“. Dankwardt, koji predstavlja Lisu i njenu porodicu kao advokat u ovom slučaju, postao je redovan komentator na ruskoj državnoj TV.

U novembru 2014-e, u susretu sa Alexanderom Gaulandom, jednim od osnivača ekstremno desne Alternative za Njemačku, jedan ruski diplomata mu je ponudio “strateški savjet“ za novi početak ove euroskeptične partije. Prošlog marta Udo Voigt, lider Nacional demokratske partije, prisustvovao je okupljanju evropskih ekstremno desnih stranka u Sankt Petrsburgu.

Standardan odgovor Kremlja na optužbe da vode „hibridni rat“protiv Evrope je da Rusija jednostavno brani samu sebe od sličnih metoda koje koriste zapadne sile. U govoru na Ruskoj akdemiji vojnih nauka u januaru 2013-e, načelnik Generalštaba Valeri Gerasimov žalio se da je rusko znanje iz “asimiteričnog vođenja rata” bilo “površno“.

“Sjevernoatlanski pakt i SAD posebno demonstrirali su svoje majstorstvo kada je riječ o kampanjama koje nijesu vojnog karaktera prilikom Arapskog proljeća i ukrajinske prozapadane Narandžaste revolucije 2004-e“, istakao je tada Gerasimov.

 

Legija korisnih idiota čeka ponude Kremlja

Takva skromnost je neiskrena. Dezinformacije i subverzivnost kao oružje u vođenju rata stare su koliko i katapultiranje i golgota. Prednost Kremlja u informativnom dobu je u tome što su svi veliki ruski mediji pod njihovom kontrolom, što im omogućava da gađaju svoju pobliku sa jednom unifikovanom porukom. Kremlj tvrdi da u „informativnom ratu“ koji Zapad primjenjuje postoji velika konspiracija među bezbrojnim medijima u SAD i Evropi, i javnim i privatnim, da bi proizvodili istovjetne laži o Rusiji.

Zapravo, zapadne diplomate su pogubljene oko toga na koji način da odgovore na efekte propagande Kremlja namijenjene publici koja govori ruski u EU zemljama. U martu je EU ustanovila Istočnu StartCom jedincu za brzo djelovanje koja bi trebalo da „odgovori na aktuelnu rusku dezinformativnu kampanju“. I pored imena koje važno zvuči, birokratska jedinica nema budžet, ima 10 zaposlenika i jedva 4.000 pratilaca na Twitteru.

Prije godinu dana njemačka obavještajna služba upozorila je da Rusija proširuje svoje kontrašpijunske aktivnosti u Evropi sa ciljem destabilzacije susjeda i uticaja na donosioce političkih odluka. Trag sajber napada na glavni server njemačkog parlamenta prošlog proljeća vodio je do ruske obavještajne službe, izvjestio je Der Spigel, pozivajući se na visokorangiranog oficira obavještajne službe. Takođe su prijavljeni slični napadi u drugim NATO državama i njemačkim kompanijama za proizvodnju oružja.

Legija korisnih idiota spremna je prihvatiti ponude Kremlja. Horst Seehofer, šef Hrišćansko-socijalne unije, bavarske sestrinske partije Angele Merkel, mjesecima je prozivao kancelarku da pooštri izbjegličku politiku. Prošle srijede Seehofer se susreo sa Putinom izvan Moskve, gdje je bavarski premijer izrazio nadu da će “sankcije protiv Rusije uskoro biti ukinute”.

 

Naknadno je rekao da je Putinova izjava da neće da se miješa u njemačku izbjegličku politiku bila „sa stilom“. U međuvremenu je kanal Rossiya Today lansirao priču o „gužvi“ koju je posjeta izazvala po povratku u Berlin.

Kategorije: BiH

Niall Ferguson: Privatizovanje školstva

Ned, 26/02/2017 - 14:15

Kolikom broju dobrovoljnih klubova i udruženja vi pripadate? Što se mene tiče, ima ih tri u Londonu, jedan u Oksfordu, jedan New Yorku i jedan u Kembridžu, Masačusecu. Ja sam žalosno neaktivan član, ali plaćam članarinu i koristim sportske dvorane, restorane i gostinjske sobe nekoliko puta godišnje. Redovno, mada nedovoljno, dajem prilog u dvije dobrotvorne organizacije. Član sam jednog fitnesa. Podržavam jedan fudbalski klub.

Vjerovatno sam najaktivniji kao bivši đak glavnih obrazovnih institucija koje sam pohađao u mladosti: Glazgovske akademije (Glasgow Academy) i Koledža Magdalen (Magdalen College) u Oksfordu. Isto tako, redovno posvećujem vrijeme školama koje pohađaju moja djeca, kao i unverziteta na kome predajem. Dozvolite mi da objasnim zašto sam toliko sklon tim nezavisnim obrazovnim institucijama.

Stav koji ću iznijeti uopšte nije u modi. Na jednom ručku u organizaciji novine Guardian izazvao sam užasnute uzvike kad sam izrekao sljedeće: po mom mišljenju najbolje institucije na Britanskim ostrvima danas su nezavisne škole. (Ne treba da napomenem da su oni koji su bili najglasniji, svi bili pohađali takve škole). Ako postoji obrazovna politika koju bih volio da vidim usvojenu širom Ujedinjenog Kraljevstva, to bi bila politika koja cilja na značajno povećanje broja privatnih obrazovnih institucija –a u isto vrijeme, na osnivanje programa stipendiranja (vaučeri, stipendije, školarine) da omoguće značajnom broju djece iz porodica sa nižim prihodima da ih pohađaju.

Naravno, to je ona vrsta stvari koju ljevica refleksno proglašava „elitističkom“. Čak i neki konzervativci, kao što je George Walden, smatraju privatne škole uzrokom nejednakostii i do te mjere pogubnim institucijama da bi ih trebalo ukinuti. Da objasnim zašto su takvi stavovi potpuno pogrešni.

Već oko stotinu godina, bez sumnje, razvoj obrazovanja o trošku države bio je dobra stvar. Kao što Peter Lindert istakao, škole su bile izuzetak koji je dokazao Tokvilovo pravilo, jer su upravo američke države prednjačile u uvođenju lokalnih poreza za finansiranje opšteg i odista obaveznog školstva poslije 1852. godine. Uz nekoliko izuzetaka, proširivanje te franšize na druga mjesta u svijetu brzo je dovelo do usvajanja sličnih sistema. To je bilo ekonomski važno, zato što se mnogo vraćalo u opšte obrazovanje: opismenjeni i matematički osposobljeni ljudi su znatno produktivniji radnici. Međutim, potrebno je da prepoznamo granice javnih monopola na obrazovanje, posebno za društva koja su odavno dostigla masovnu opismenjenost. Problem je u tome što monopolistički dobavljači obrazovanja o trošku države pate od istih problema koji pogađaju monopolističke dobavljače bilo čega: kvalitet opada zbog nepostojanja konkurencije i uvlačenja sile „proizvođačkih“ interesnih grupa. Također treba da priznamo, bez obzira na to kakve su nam ideološke predrasude, da postoji dobar razlog zašto privatne obrazovne institucije igraju bitnu ulogu u postavljanju i podizanju obrazovnih standarda širom svijeta.

Ne zalažem se za privatne škole i protiv državnih škola. Zalažem se i za jedno i za drugo, jer je poželjniji „biodiverzitet“ nego monopolizam. Mješavina javnih i privatnih institucija sa sadržajnom konkurencijom, favorizuje izuzetnost. Zato su američki univerziteti (koji funkcionišu unutar sve globalnijeg konkuretnog sistema) najbolji na svijetu – ima ih dvadeset dva među vrhunskih trideset u svijetu prema rangiranju šangajskog Univerziteta JiaoTung – dok su američke srednje škole (u lokalizovanom monopolističkom sistemu), u principu, prilično loše – o čemu svjedoče rezultati Međunarodnog programa za ocjenu učenika (Programme for International Student Asessment) u ostvarenom znanju iz matematike za uzrast od petnaest godina iz 2009. godine. Da li bi Harvard bio Harvard da ga je u nekom trenutku nacionalizovala bilo država Masačusec, bilo federalna država? Odgovor znate.

U Ujedinjenom Kraljevstvu imamo suprotan sistem: univerziteti su ti koji su, u suštini, svedeni na agencije Nacionalne službe za više obrazovanje (National Higher Education Service), koje finansira država – uprkos tome što su u Engleskoj i Velsu tada uvedene i dopunske školarine, one su i dalje ispod onoga što treba da naplaćuju najbolje institucije – a s druge strane, tu je živ i finansijski neograničavan nezavisni sektor sekundarnog obrazovanja na planeti.

Apologete tradicionalizma u obrazovanju treba da razumiju jednostavnu stvar: pružanjem „besplatnog“ školovanja o trošku države, koje je uglavnom osrednjeg kvaliteta, podstičete pojavu zaista dobrog privatnog sistema (jer niko neće plaćati između 10.000 i 30.000 funti godišnje za obrazovanje koje je tek nešto bolje od besplatne opcije).

Prilično je ironično da, u vrijeme dok ovo pišem, politike koje se uvode za rješavanje problema javnog obrazovanja niskog kvaliteta u Engleskoj, u nadležnosti su jednog Škota. Michael Gove je pokupio ideju od jednog starog „fetesijanca“ po imenu Tony Blair: škole koje propadaju pretvoriti u samoupravne akademije. Između 2010. i 2012. godine broj akademija popeo se sa samo 200, na blizu polovine od svih srednjih škola. Škole kao što su Akademija Mosburn (Mossbourne Academy) u Hekniju (Hackey) ili Akademija Durend (Durand Academy), osnovna škola u Stokvelu (Stocwell), pokazuju šta se može postići čak i u relativno siromašnim krajevima, kad se uklone aveti lokalnih vlasti i njihova kontrola. Još više obećavaju nove „besplatne škole“ koje osnivaju roditelji, nastavnici i drugi, kao što je Toby Young, koji je konačno osmislio pravi način da se steknu prijatelji i utječe na ljude. Obratite pažnju da te škole nisu selektivne. One ostaju na državnim jaslama. Ali njihova povećana autonomija brzo je dovela do mnogo viših standarda, i u disciplini i u učenju.

Mnogo je ljevičara koji osuđuju takav razvoj događaja . (Mnogi laburisti u Parlamentu rado bi se odrekli same ideje o akademijama). Ipak, one su dio jednog globalnog trenda. Svuda u svijetu, mudre zemlje skreću od zastarjelih modela državnih obrazovnih monopola i dozvoljavaju povratak građanskog društva u obrazovanje, gdje mu je i mjesto.

Mnogo ljudi pogrešno smatra da je Skandinavija mjesto na kome je staromodna socijalna država živa i dobro joj ide. U stvari, samo Finska održava strogi državni monopol u obrazovnju, čiji uspjeh tu zemlju čini izuzetkom koji dokazuje moje pravilo. Nasuprot njoj, Švedska i Dansa su pioniri u reformi obrazovanja. Zahvaljujući odvažnom modelu decentralizacije i vaučera, porastao je broj nezavisnih škola u Švedskoj. Danskim „besplatnim školama“ upravlja se nezavisno i one dobijaju državnu dotaciju po učeniku, ali smiju da naplaćuju školarinu i da prikupljaju sredstva na druge načine, ako svojim rezultatima to mogu da opravdaju. (Slične reforme dovele su do toga da je danas u nezavisnim školama oko dvije dvije trećine holandske djece).

Danas u Sjedinjenim Državama ima više od 2.000 čarter škola – slično engleskim akademijama, finansiraju se iz javnih finansija, ali je upravljanje nezavisno – koje sada nude izbor u obrazovanju za blizu dva miliona porodica u nekim od najsiromašnijih gradskih područja u toj zemlji. Organizacije, kao što je Akademija Sekses (Succes Academy), moraju da podnose klevetu i zastrašivanje od strane američkog prosvjetnog sindikata, baš zato što viši standardi u njihovim čarter školama predstavljaju prijetnju za satus quo, podbačaje i nedostatak rezultata. U njujorškim javnim školama, 62 posto učenika trećeg, četvrtog i petog razreda prošlo je ispite iz matematike prošle godine. Posljednji rezultat iz Akedemije Sekses u Harlemu je 99 posto. Za prirodne nauke, rezultat je bio 100 posto. A to nije zato što čarter škole pažljivo biraju najbolje učenike ili privlače najmotivisanije roditelje. Učenici se u harlemski Sekses upisuju žrebanjem. Bolje prolaze zato što je škola odgovorna i autonomna.

Međutim, ima još jedan korak dalje koji tek treba obavezno da preuzmemo – čak i Majkl Gouv. Taj korak jeste, da se poveća broj škola koje su zaista nezavisne, u smislu da imaju privatno finansiranje; i zaista slobodne, u smislu slobode da biraju učenike. Značajno je da je šest od deset direktora akademija u martu 2012. godine izjavilo kako ih državni sporazum o platama i uslovima rada sprječava da uspješne nastavnike plaćaju više i da produže školski dan kako bi slabiji učenici dobili dodatnu nastavu. Drugdje nema takvih inhibicija kao privatno obrazovanje. U Švedskoj, kompanije kao što je Kunskapsskolan („Škola znanja“), obrazuju na desetine hiljada učenika. U Brazilu, lanci privatnih škola kao Objetivo, COC i Pitagoros obrazuju bukvalno stotine hiljada učenika. Vjerovatno je najzavidniji, ipak, slučaj Indije. Kao što je Džejms Tuli (James Tooley) pokazao, tamo najbolja nada za pristojno obrazovanje u gradskim slamovima gradova kao što je Hajderabad, dolazi od privatnih škola kakve su one s maštovim imenima Kraljevska gimnazija (Royal Grammar School), srednja škola „Mali slavuj“ (Little Nightingale High School) ili samostanka škola „Rajsko cvijeće“ (Firdaus Flowers). Tuli i njegovi istraživači pronašli su slične privatne škole i u dijelovima Afrike. Bez razlike, one su odgovor na strahovito loše javne škole, u kojima su veličine razreda apsurdne i nastavnici često spavaju ili su odsutni.

Problem u Britaniji nije u tome da ima suviše privatnih škola. Problem je u tome što ih ima isuviše malo – i, ako se njihov dobrotvorni status u krajnjem slučaju ukine, bit će ih još manje. Samo oko 7 posto britanskih tinejdžera ide u privatne škole, otprilike isti procenat kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako želite da znate jedan od razloga što azijski tinejdžeri prolaze toliko bolje od njihovih britanskih i američkih vršnjaka na standarizovanim testovima, on je sljedeći: privatne škole obrazuju više od četvrtine učenike u Makau, Hong Kongu, Južnoj Koreji, Tajvanu i Japanu. Prosječan rezultat iz matematike na PISA testu između njih i nas je 10 posto viši nego za UK i SAD. Razlika između njih i nas je kao razlika između nas i Turske. Nije slučajno da je učešće turskih učenika u privatnim školama manji od 4 posto.

Nema samo elita korist od privatnog školovanja. U jednom članku iz 2010. Godine, Martin Vest (Martin West) i Ludger Vesman (Ludger Woessmann) pokazali su da „10 posto porasta u upisivanju u privatne škole, popravlja rezultate na testovima iz matematike za zemlju… kao da se radilo pola godine duže. Porast od 10 posto u upisivanju u privatne škole smanjuje, također, ukupne troškove po učeniku za više od 5 poto od OECD-ovog prosjeka“. Drugim riječima, više privatnog obrazovanja znači viši kvalitet i efikasnije obrazovanje za sve. Savršen primjer je to kako Koledž Velington (Wellington College) sada sponzoriše jednu akademiju koja je na javnim finansijama. Još jedan primjer je način na koji škole, kao što su akademija „Ragbi“ (Rugby) i „Glazgov“ (Glasgow), proširuju svoje metode stipendiranja, ciljajući na povećanje procenta učenika čije se školarine pokrivaju iz sopstvenih sredstava same škole.

Revolucija u obrazovanju u dvadesetom vijeku sastojala se u tome što je osnovno obrazovanje postalo dostupno većini ljudi u demokratijama. Obrazovna revolucija u dvadesetprvom vijeku sastojat će se u tome što će dobro obrazovanje postati dostupno sve većem broju djece. Ako ste protiv toga, onda ste pravi elitista: vi ste taj koji želi da siromašna djeca ostanu u lošim školama.

Kategorije: BiH

Ludwig von Mises: Ko treba biti gospodar?

Sub, 18/02/2017 - 04:37

Unutar bilo kojeg sistema podjele rada nužan je princip koordinacije djelatnosti različitih stručnjaka. Napori nekog stručnjaka bili bi besciljni i protivni svojoj svrsi ako se on ne bi podredio supremaciji javnosti. Razumije se, jedini je cilj proizvodnje služiti potrošačima.

Unutar tržišnog društva motiv profita jest rukovodeći princip. Unutar vladine kontrole to je discipliniranje. Nema treće mogućnosti. Čovjeku kojega ne pokreće impuls da zarađuje novac na tržištu, neki kodeks mora govoriti što treba i kako treba raditi.

Jedan od najučestalijih prigovora protiv liberalnog i demokratskog sistema kapitalizma jest da on prvenstveno naglašava prava pojedinca, zanemarujući njegove dužnosti. Ljudi ustrajavaju na svojim pravima, a zaboravljaju svoje obaveze. Ali, sa socijalne točke gledišta, dužnosti građana puno su značajnije od njihovih prava.

Nije nam potrebno zadržavati se na političkom i konstitucionalnom aspektu ove antidemokratske kritike. Prava čovjeka kakva su kodificirana u različitim poveljama o ljudskim pravima proglašena su u svrhu zaštite pojedinca od arbitriranja vlade. Ali bi, prema njima, svi ljudi trebali biti robovi despotskih vladara.

U ekonomskoj sferi, pravo da se stekne i posjeduje vlasništvo nije privilegij. To je princip koji jamči najbolje zadovoljenje želje potrošača. Onaj kome je stalo do zarađivanja, do stjecanja i zadržavanja bogatstva, taj je pod pritiskom potrebe da služi potrošačima. Profitni motiv je sredstvo stvaranja supremacije javnosti. Što netko bolje uspije opskrbiti potrošače, to je njegova zarada veća. Svatko ima koristi ako se poduzetnik koji najjeftinije proizvodi dobre cipele obogati; većina bi ljudi pretrpjela neku štetu ako bi se zakonom ograničavalo njihovo pravo da se bogate. Takav bi zakon samo favorizirao manje učinkovite konkurente. On  ne bi smanjivao, nego bi povisivao cijene cipela.

Profit je nagrada za najbolje ispunjenje nekih dobrovoljno preuzetih dužnosti. To je instrument koji mase čini supremnim. Običan čovjek je kupac za kojega rade čelnici industrije i svi njihovi pomagači.

Prigovara se kako to nije istina barem što se tiče velike industrije. Potrošač nema drugog izbora nego potpomagati industriju ili se odreći zadovoljenja neke vitalne potrebe. On je tako prisiljen pristati na bilo koju cijenu koju poduzetnik traži. Velika industrija više nije snabdjevač i dobavljač nego gospodar. Ona nije pod pritiskom potrebe unaprjeđenja i pojeftinjenja svojih usluga.

Razmotrimo slučaj željeznice koja spada dva grada koja nisu povezana nijednom drugom željezničkom linijom. Možemo čak ignorirati činjenicu da su u konkurenciji sa željeznicom i ostala sredstva prijevoza: autobusi, osobni automobili, avioni i riječni brodovi. Pod tim pretpostavkama, istina je da tko god želio putovati, prisiljen je pomagati željeznicu. No to ne otklanja interes kompanije da pruži dobru i jeftinu uslugu. Niti su svi oni koji razmišljaju o putovanju prisiljeni putovati pod bilo kojim uvjetima. Broj putnika koji putuju iz razonode ili poslovno ovisi o učinkovitosti usluge i cijena. Neki će ljudi putovati u svakom slučaju. Drugi će putovati samo ako ih se na putovanje privuče kvalitetom i brzinom usluge i niskom cijenom. Željezničkoj kompaniji upravo potpora ove druge skupine čini razliku između poslovnog mrtvila ili čak lošeg posla i profitabilnog posla. Ako je to istina za željeznički prijevoz pod tako ekstremnim pretpostavkama koje smo gore učinili, onda je to istina i za bilo koju drugu granu djelatnosti.

Svi stručnjaci, bilo poslovni ljudi ili profesionalci, posve su svjesni ovisnosti o direktivama potrošača. Svakodnevno nas iskustvo uči da je u kapitalizmu njihov temeljni zadatak služiti potrošačima. Oni stručnjaci kojima manjka razumijevanje temeljnih društvenih problema duboko žale to ”ropstvo” i žele se osloboditi.  Pobuna uskogrudnih eksperata jedna je od snažnih sila koje vode prema općoj birokratizaciji.

Arhitekt mora prilagoditi svoje planove željama onih za koje gradi kuće; ili – u slučaju stambenih zgrada – željama vlasnika koji žele imati zgradu koja odgovara ukusu budućih stanara i stoga se može lako iznajmiti. Nema potrebe istraživati je li arhitekt u pravu jer vjeruje se da on bolje zna kako lijepa kuća treba izgledati od glupog laika kojemu manjka dobrog ukusa. On se može pjeniti od bijesa kad je prisiljen pokvariti svoje divne projekte kako bi zadovoljio kupce. I on čezne za idealnim stanjem da može graditi kuće koje će zadovoljavati njegove vlastite umjetničke standarde. Žudi za državnim stambenim uredom i u svojim se snovima vidi kao šef tog biroa. Tada će moći konstruirati kuće u sladu s vlastitim ukusom.

Arhitekt bi se veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti, kako je njegov jedini cilj da ljudi budu sretniji opskrbljujući ih ljepšim kućama; ti su ljudi odveć velike neznalice da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro: ekspert pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. No zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, ekspert. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje velika razilaženja što se tiče stilova i umjetničkih vrijednosti.

Ne želimo naglašavati činjenicu kako ovaj arhitekt, čak i pod birokratskom diktaturom i upravo pod takvim totalitarizmom, neće biti slobodan graditi u skladu s vlastitim zamislima. On će morati zadovoljiti ukus svojih nadređenih birokrata, a oni će sami biti podređeni ćudljivim željama vrhovnog diktatora. U nacističkoj Njemačkoj arhitekti također nisu bili slobodni. Oni su se morali prilagoditi planovima frustriranog umjetnika Hitlera.

Još važnije je ovo. Na području estetike, kao i na svim područjima ljudskog pregnuća, ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne čini sretnim nekoga, tko silno želi ići na predstavu Abijeva irska ruža time da ga prisile da umjesto toga otiđe na savršenu predstavu Hamleta. Možete se podsmjehivati njegovom lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o vlastitom zadovoljstvu.

Diktatorski nutricionistički ekspert želi hraniti svoje sugrađane prema vlastitim idejama o savršenoj prehrani. On želi s ljudima postupati kao što uzgajivač stoke postupa sa svojim kravama. Ne shvaća kako prehrana nije cilj samoj sebi nego sredstvo za postizanje ostalih ciljeva. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu da ona bude zadovoljna nego da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini prehrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome da li želi dobiti što je više moguće mlijeka ili mesa ili nečeg drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što radi uzgajivač stoke. Njegov cilj nije da usreći ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. On ih želi pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također benevolentan despot.

Pitanje je: tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi slobodno birati svoj put u skladu s onim što misle da ih čini sretnima? Ili treba diktator koristiti svoje sugrađane kao pijune u nastojanjima da sebe, diktatora, učini sretnim?

Moramo priznati kako su neki eksperti u pravu kad nam govore kako se većina ljudi ponaša bedasto u svojoj potrazi za srećom. Ali može li se čovjek učiniti sretnijim tako da ga se stavi pod tutorstvo? Eksperti različitih državnih agencija sigurno su divni ljudi. Ali oni nisu u pravu kad postaju gnjevni kada god zakonodavac omete njihovo pažljivo elaborirane planove. Oni se pitaju kakve koristi ima od predstavničke vlasti koja samo kvari njihove dobre namjere? No jedino je pitanje: tko treba vladati zemljom? Birači ili birokrati?

Svaka budala može uzeti bič i natjerati ljude na pokornost. Ali služenje javnosti zahtijeva mozak i marljivost. Samo nekolicina ljudi uspijeva proizvesti cipele jeftinije od konkurenta. Neučinkovit će ekspert uvijek težiti birokratskoj nadmoći. On je posve svjestan činjenice kako u konkurentskom sistemu ne može uspjeti. Za njega je sveobuhvatna birokracija izlaz. Oboružan snagom položaja on će provesti svoju vlast pomoću policije.

Na kraju cijelog ovog fanatičnog zagovaranja planiranja i socijalizma često nije ništa drugo nego intimna svijest o vlastitoj inferiornosti i neučinkovitosti. Čovjek koji nije svjestan svojih nesposobnosti da izdrži konkurenciju, smatra nedostojnim ”taj mahniti konkurentski sistem”. Onaj koji nije kadar služiti svojim sugrađanima, taj njima želi vladati.

 

Ludwig von Mises, Bureaucracy, Grove City: Libertarian Press, Inc. 1996, str. 91-95.

Preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

Sretenjski ustav iz 1835.: Kako je Srbija u 19. stoljeću postala “država slobode”

Sri, 15/02/2017 - 06:58

U Karađorđevo doba (1804‐1813) doneseno je nekoliko zakona ustavnog karaktera. Ustavnim zakonima iz 1805., 1807., 1808. i 1811. godine organizovana je i učvršćivana državna vlast i njena podjela između ključnih predstavnika obnovljene srpske države .

Sretenjski ustav iz 1835. godine treći je po redu srpski ustav u historiji, ali i prvi ustav moderne srpske države. Kao i mnogi drugi srpski ustavi ime je dobio po prazniku na koji je usvojen.

Sretenje Gospodnje je praznik kojim se proslavlja uvođenje malog Isusa Hrista u Jerusalimski hram, 40 dana po rođenju, što predstavlja susret Boga sa svojim narodom, odnosno Crkvom, koju predstavlja Simeon Bogoprimac. Po tom svom karakteru susretanja ovaj praznik je dobio svoje ime.

Cilj donošenja sretenjskog ustava bio je suzbijanje Knez Miloševog apsolutizma. Od 1817. do 1835. godine protiv njega je dizano šest buna. Neposredni povod za donošenje Sretenjskog ustava bila je Knez Miletina buna. Pobunjenici pod vodstvom Karađorđevog barjaktara Knez Milete Radojevića u januaru 1835 zauzeli su Jagodinu i Kragujevac. Bunu su podržali i kneginja Ljubica i Milošev najmlađi brat gospodar Jevrem. Toma Vučić‐ Perišić, komandant Kneževe garde, uspio je da od pobunjenika odbrani knežev dvor, ali je Miloš bio prinuđen da pregovara. Bila je ovo buna bez prolivene krvi, ali i snažna demonstarcija suprotstavljanja Miloševom apsolutizmu i surovosti. Knez je potom obećao sazivanje Velike Narodne skupštine i donošenje ustava u roku od mjesec dana.

Dimitrije Davidović, knežev sekretar, za dvadesetak dana napisao je tekst „Ustava Knjaževstva serbije“. Tekst je bio pisan po uzoru na slobodoumne ustave tog vremena: Belgijski (1831.) i Francuski (1791., 1814. i 1830). Velika Narodna skupština zasjedala je u Kragujevcu od 14. do 16. februara 1835. godine (po Gregorijanskom kalendaru). Prema nekim podacima Skupštinu je činilo oko 2.400 poslanika, dok neki spominju brojke od 3.000‐4.000 poslanika. U Kragujevcu se tada okupilo i desetak hiljada „zainteresovanih građana“. Skupština je održana u porti Stare Kragujevačke (Pridvorne) crkve tj. na tzv. Kneževoj livadi (danas prostor Miloševog venca u Kragujevcu).

Drugog dana zasjedanja, 15. (2.) februara, Velika narodna skupština izglasala je tekst Ustava, a donošenje Ustava je potom proslavljeno velikim vatrometom. Sutradan, u čast sretnog okončanja čitavog ustavotvornog posla , Knez Miloš je priredio svečani ručak za sve poslanike.

Sretenjskim ustavom Srbija je iz uređenja apsolutističke monarhije zakoračila unaprijed, u sistem vladavine oligarhije: Knez je sada vlast dijelio sa Državnim sovjetom ‐ vladom, (tj. ministrima), kao svojevrsnim oligarhijskim organom. S druge strane, Ustav je odražavao širok spektar za to vrijeme veoma slobodomnih ideja: nezavisnost sudstva, građanske slobode i prava, neprikosnovenost ličnosti, slobodu kretanja i nastanjivanja, pravo na slobodan izbor zanimanja, pravo na zakonito suđenje, nepovredivost stana, ravnopravnost građana vez obzira na vjeru i nacionalnost, ukidanje ropstva i feudalnih odnosa…

U Austriji i Rusiji se sretenjski ustav smatrao revolucionarnim aktom ‐ iznuđenim od strane revolucionarnih elemenata, i kao akt koji ugrožava monarhijski princip. Podsmijavali su mu se i smatrali ga neprimjerenim odjekom francuskog liberalizma u jednoj maloj, zaostaloj balkanskoj vazalnoj provinciji Otomanske imperije. Na zahtjev Rusije i Austrije, i uz podršku Turske, Miloš je poslije 55 dana povukao Sretenjski ustav. On je nevoljno i pod prinudom prihvatio taj ustav, a sada je opet pod prinudom, ali ovaj put sa radošću i na svoje veliko zadovoljstvo isti ustav ukinuo. Pred licem naroda Knez je bio čist: dopustio je donošenje liberalnog ustava kakav je narod želio, ali je u opštem interesu naroda i države, pod prijetnjom neumoljivih velikih sila, morao da ustukne.

TVORAC SRETENJSKOG USTAVA

Davidović je rođen u Zemunu 1789., koji je tada pripadao Habzburškoj monarhiji. Do odlaska u Beč, u kom je počeo sa novinarskim radom kojim će obilježiti početke srpske žurnalistike, školovao se u Zemunu, Pešti, Kežmarku i Sremskim Karlovcima, odakle je čak bio izbačen zbog pogrdnog teksta koji je napisao o jednom od profesora.

U Beč, prijestolnicu Habzburške monarhije, odlazi 1813. da studira medicinu, međutim, Dimitrije Frušić, koga je Davidović poznavao još od školovanja u Pešti, poziva ga da zajedno osnuju novine. Naime, u Beču je postojala velika srpska zajednica, ali nijedne novine na maternjem jeziku.

Poslije brojnih peripetija, odbijanja policijske uprave i pisma caru, dobijaju dozvolu i osnivaju Novine serbske, doduše tada sa mnogo dužim nazivom. Međutim, do izlaska prvog broja Davidović je morao da osigura i prve pretplatnike, novčanu pomoć i podršku najuglednijih Srba koji su tada živjeli u Beču.

Pronašavši štampariju, 1. augusta 1813. objavljuje prvih dvesta primjeraka. Novine su imale osam strana, to jest pola tabaka, i izlazile svakog dana sam vikendom. Isprva su se uglavnom sastojale od evropskih vijesti, a kada je austrijska cenzura vremenom oslabila, Frušić i Davidović su počeli da objavljuju vijesti koje su se ticale zbivanja u Srbiji.

Tokom godina, uvodili su različite rubrike želeći da zadovolje šarenoliku publiku, ali najčešće su prevodili strane tekstove. Broj pretplatnika je iz godine u godinu rastao pa opadao, ali nije prelazio više od petsto, što je činilo održavanje lista izuzetno teškim.

Koju godinu po osnivanju Novina serbskih Davidović je pokrenuo i Zabavnik, posvećen srpskoj knjiženovsti. Međutim, zbog već teške materijalne situacije za pomoć je morao da se obrati raznim ljudima, između ostalih i samom knezu Milošu Obrenoviću, koji je novčano podržao almanah.

Tokom nešto manje od desetak godina koliko su Novine serbske izlazile, Davidović se, želeći da kroz njih održava kulturni život Srba u Beču, zaduživao, ulagao dva miraza, kupio štampariju koju je potom prodao i savjetovao se i sarađivao sa čuvenim učenim ljudima poput Vuka Stefanovića Karadžića, Jerneja Kopitara, Lukijana Mušickog i drugih.

Zanimljiv detalj je da su novine zabranjene iako ih je Davidović ugasio. Ovaj podatak samo upotpunjuje sliku o složenim političkim i represivnim sistemima u kojima su ljudi poput Davidovića morali da nađu način da ostvare ideje za koje su duboko vjerovali da su važne za civilizaciju.

KNEŽEV SEKRETAR

Međutim, ovo nije bio kraj Novina serbskih. Deset godina kasnije, pod istim imenom, Davidović kao urednik potpisuje godišnju publikaciju, to jest službeni glasnik koji će tokom naredna dva vijeka prerasti u Službeni glasnik, koji izlazi i danas, kao svojevrsan živi spomenik prvom srpskom ustavopiscu.

Po gašenju prvobitnog lista, Davidović je pisao Milošu Obrenoviću i drugim kneževima da izrazi želju da pređe u Srbiju i tu nastavi sa radom. Iako će ubrzo postati privatni, a onda i zvanično prvi knežev sekretar, put do zadobijanja njegovog povjerenja bio je dug i nezgodan.

Kao svestrana ličnost, Davidović je bio u kontaktu za velikim brojem različitih ljudi, što je bilo dovoljno da ga knez protjera iz Kragujevca, tadašnje srpske prestonice ili da mu se pogorša položaj, u slučaju da neko od tih ljudi javno zastupa stav koji se kosio sa zvaničnim kneževim stavovima. A oni su, opet, zavisili od Osmanskog carstva ili Rusije, čije je interese Miloš Obrenović stalno morao da uzima u obzir.

U početku, Davidović je za kneza prevodio tekstove iz inostranih novina, odgovarao na pisma i radio u svojstvu porodičnog ljekara. No, njegova diplomatska karijera počinje 1827.  kada prevodi hatišerif Porte, i još važnije, uz to prilaže i svoj komentar na ovaj dokument i druga srodna međunarodna akta. Obrenović uviđa da je Davidović koristan za rad na autonomiji Kneževine Srbije i sve više ga uključuje u poslove koji se Kneževine tiču.

Zahvaljujući njegovom dejstvovanju i radu nekolicine drugih diplomata, 1830. potpisan je hatišerif kojim se Srbiji vraća šest nahija, a tursko stanovništvo se seli sa njene teritorije. Međutim, neke od uredbi sprovedene su tek po potpisivanju hatišerifa iz 1833. Ovom prilikom, Davidović je od ruskog cara dobio orden Vladimira Četvrtog.

SRETENЈSKI USTAV

Ova dva hatišerifa predstavljala su zakonodavnu osnovu Kneževine Srbije, ipak, bili su nepotpuni, ponajviše u pogledu unutrašnje državne uprave. Međutim, Miloš Obrenović je donošenje Ustava odlagao, što je izazvalo Miletinu bunu 1835.

Ovaj događaj unio je dodatni pritisak i 15. februara donijet je Sretenjski ustav, na kom je Davidović do tada radio. Sastavljen je na osnovu francuskih ustavnih povelja i iako je ubrzo ukinut, do danas ostaje najmoderniji i najliberalniji Ustav koji je Srbija imala.

Međutim, pod pritiskom međunarodnih sila Francuske, Turske i Austrije, Ustav je ukinut već početkom marta, a onda i zvnanično na proljeće. Uslijed ovih događaja, Davidović je smijenjen sa svih državnih funkcija, a onda i protjeran iz prijestonice.

Pored toga, knez Miloš Obrenović mu nije dopuštao da se preseli u Beograd, pa je Dimitrije Davidović sa porodicom ostao u Smederevu do 1838, kada je preminuo. Vijest o njegovoj smrti nisu prenijeli u Srbiji, ali priča o njegovom životu ostaje da živi kroz njegovu kulturnu i političku zaostavštinu.

Kategorije: BiH

Kada je prekasno zaustaviti fašizam – prema Stefanu Zweigu

Ned, 12/02/2017 - 12:57

Tokom ljeta 1941. dok su novinski članci nagovještavali potonuće civilizacije u tamu, Stefan Zweig, austrijski emigrant i pisac, grozničavo je sastavio prvu verziju svojih memoara „Jučerašnji svijet“ („The World of Yesterday“). Njegova voljena Francuska godinu dana ranije pala je pred nacistima. Blic (nacističko bombardovanje Britanije tokom Bitke za Britaniju, prim. aut.) je dostigao vrhunac tokom maja kada je tokom samo jedne noći poginulo više od hiljadu i pet stotina stanovnika Londona. Operacija Barbarosa, kolosalna invazija Sila osovine na Sovjetski Savez tokom koje će skoro milion ljudi poginuti, pokrenuta je tog juna. Hitlerove Einsatzgruppen, pokretne ubilačke jedinice, pratile su armiju u stopu masakrirajući Jevreje i druge – često uz pomoć lokalne policije i građana.

 

Sam Zweig je preventivno pobjegao iz Austrije 1934. Kada je Engelbert Dollfuss, austrijski klerofašistički kancelar, tog februara uništio socijalističku opoziciju u kratkotrajnom ali krvavom civilnom ratu, Zweigov salcburški dom je bio pretražen zbog sumnje da u njemu čuva zalihe oružija za ljevičarske milicije. U to vrijeme Zweig je bio smatran za jednog od najznačajnijih evropskih humanista-pacifista, apsurdna sirovost policijske akcije ga je toliko razbjesnila da je počeo da pakuje svoje stvari još te večeri. Iz Austrije, Zweig i njegova druga supruga, Lotte otišli su prvo u Englesku a zatim u Novi Svijet, gdje će Njujork postati njihova baza uprkos njegovoj averziji prema njujorškoj gužvi i surovom takmičarskom duhu. Tražeći predah od izbjeglica koje su ga neumorno preklinjale za pomoć u pronalaženju posla, novac i veze, par je iznajmio skroman i sumoran bungalov u Osiningu, Njujork svega milju od Popravnog zavoda Sing Sing. Tu je Zweig počeo neumorni rad na svojoj autobiografiji – radeći, kako je sam rekao, kao „da me je gonilo sedam đavola“. Nekih četiri stotine stranica se prolilo iz njega u svega nekoliko sedmica. Njegova produktivnost je bila odraz osjećaja hitnosti: knjiga je bila zamišljena kao svojevrsna poruka budućnosti. Istorijska je zakonitost, pisao je „ da je savremenicima uskraćeno prepoznavanje ranih početaka velikih pokreta koji odlučujuće oblikuju njihovo vrjeme.“ Zweig je odlučio da za dobrobit budućih generacija kojima je ostavljen zadatak da nanovo podignu društvo iz ruševina uđe u trag tome kako je vladavina Nacista postala moguća, te kako su on i mnogi drugi propustili da uoče njene početke.

 

Zweig bilježi kako ne može da se prisjeti kada je prvi put čuo Hitlerovo ime, to je bio period konfuzije, ispunjen gadnim agitatorima. Tokom ranih godina Hitlerovog uspona Zweig je bio na vrhuncu karijere i čuven kao borac za principe i pokrete koji su promovisali solidarnost među evropskim nacijama. Pozvao je na osnivanje međunarodnog univerziteta sa podružnicama u svim najznačajnijim evropskim glavnim gradovima sa rotirajućim programom razmjene studenata sa namjerom da mlade izloži drugim zajednicama, narodima i religijama. Bio je vrlo svjestan da su nacionalističke strasti izražene tokom Prvog svjetskog rata tokom godina izmiješane sa novim rasističkim ideologijama. Prožimajuća ozlojađenost, nastala kao rezultat osjećaja poniženja i ekonomskih poteškoća koje su zahvatile građane Njemačke kao posljedica Versajskog sporazuma, mogla se iskoristiti kao pogonsko gorivo za bilo koji od radikalnih i krvoločnih projekata.

Zweigu su upale u oči, disciplina i finansijski resursi izloženi na mitinzima nacionalsocijalista – njihove sablasno sinhronizovane vježbe i potpuno nove uniforme, paradiranje izvanredne flote automobila, motocikala i kamiona. Često je putovao preko granice u Njemačku do malog odmarališta Berchtesgaden gdje je vidio „male ali stalno rastuće odrede mladih momaka u jahaćim čizmama i braon košuljama, svaki sa jarko obojenom svastikom na rukavu“. Ovi momci su očigledno bili trenirani za napad, prisjećao se Zweig. Ali nakon sloma Hitlerovog puča iz 1923, Zweig jedva da je razmišljao o nacional-socijalistima sve do izbora iz 1930, kada je podrška partiji eksplodirala – od ispod milion glasova dvije godine ranije do preko šest miliona. U tom trenutku još uvijek nesvjestan šta bi popularna afirmacija mogla najaviti Zweig aplaudira entuzijazmu iskazanom na izborima. Zweig u ovom trenutku krivi učmalost staromodnih demokrata za pobjedu nacista ocjenjujući rezultate izbora kao „možda ne mudar ali u osnovi ispravan i prihvatljiv revolt omladine protiv sporosti i neodlučnosti visoke politike.“

 

U memoarima, Zweig ne opravdava svoj i neuspjeh intelektualaca tog vremena da rano shvate Hitlerov značaj. Pisao je: „Mali broj pisaca koji su uzeli na sebe da pročitaju Hitlerovu knjigu, umjesto razmatranja njegovog programa ismijavali su bombastičnost i naduvenost njegove proze,“ Nisu ga shvatali niti ozbiljno niti bukvalno. Čak i tokom ranih tridesetih, „velike novine demokratske orijentacije umjesto da upozore svoje čitaoce, svakog dana su ih uvjeravale da će pokret… u kratkom roku neizbežno propasti.“ Tašta u svoju obrazovanost i kultiviranost, intelektualna elita nije mogla prihvatiti da su te ideje i neobrazovani „pivnički agitator“ već stekli ogromnu podršku zahvaljujući „onima koji povlače nevidljive konce“, koristoljubivim grupama i pojedincima koji su vjerovali da mogu manipulisati harizmatičnim disidentom u sopstvenu korist. Napokon, Njemačka je bila država u kojoj je zakon imao čvrste temelje, gdje se parlamentarna većina protivila Hitleru i gdje je svaki građanin vjerovao da su „njegova sloboda i ravnopravnost osigurani svečano potvrđenim ustavom“.

 

Zweig je prepoznao da je propaganda imala ključnu ulogu u eroziji svjetske savjesti. Opisuje kako je osjetljivost građana otupjela tokom Prvog svjetskog rata pred nadolazećom plimom propagande koja je preplavila novine, magazine i radio. Eventualno, čak su i dobronamjerni intelektualci i novinari postali krivci u onome što Zweig naziva „dopingovanjem uzbuđenja“, vještačko izazivanje emocija koje je neizbježno kulminiralo u masovno rasprostranjenom strahu i mržnji. Opisujući metež i buku koju je izazvao elokventni protest jednog umjetnika protiv rata u jesen 1914., Zweig smatra da je u tom trenutku „svijet još uvijek imao moć. Još uvijek nije bio utučen organizovanim lažima – „propagandom““. Primjećuje da je Hitler „uznio laž na nivou podrazumijevanja“ baš kao što je pretvorio „antihumanizam u zakon“. I dok je došla 1939. „više niti jedna izjava bilo kog pisca nije imala značajan efekt… nijedna knjiga, pamflet, esej ili poema“ nisu mogle inspirisati mase na otpor Hitlerovom guranju Njemačke u rat.

 

Propaganda je istovremeno raspalila Hitlerovu bazu ali i omogućila pokriće za najbrutalniju agresiju njegovog režima. Omogućila je da se potraga za istinom pretopi u žudnju za imaginarnim ishodima kako su želje Evropljana za postizanjem mirnog rešenja globalne krize prevazišle zdravorazumski skepticizam. Zweig piše: „ Bilo je dovoljno da Hitler samo izusti reč „mir“ – kako bi novine pale u oduševljenje, zaboravile njegova ranija djela, kao i da se suzdrže od postavljanja pitanja zašto se Njemačka bjesomučno naoružava“. Čak i nakon što su pojedinci čuli o izgradnji specijalnih koncentracionih logora i o tajnim odajama gdje su nevini ljudi ubijani bez suđenja, Zweig priča, ljudi su i dalje odbijali da povjeruju da nova realnost može ustrajati. „Pojedinac bi sebi rekao da je to može biti samo erupcija inicijalnog, nerazumnog bijesa. Takve stvari ne mogu dugo trajati u dvadesetom vijeku.“. U jednoj od najdirljivijih scena njegove autobiografije Zweig opisuje kako je vidio prve izbjeglice iz Njemačke koje penjući se preko Salcburških planina, gazeći potoke beže u Austriju ubrzo nakon što je Hitler postavljen za kancelara. „Izgladnjele, pohabane, uzrujane… one su bile prethodnici paničnog bijega of nehumanosti koja će se uskoro proširiti preko cijele zemlje. Čak ni tada nisam shvatao, dok sam gledao u te bjegunce, da bi u njihovim blijedim licima kao u ogledalu trebao da opazim sopstveni život i da ćemo svi mi, svi mi, svi mi postati žrtve žudnje za moću tog čovjeka.“

 

U Sjedinjenim Državama Zweig se osjećao mizerno. Amerikanci su djelovali nezainteresovano za patnju emigranata; Evropa, stalno je ponavljao, izvršava samoubistvo. Jednom prijatelju se povjerio da se osjeća kao da živi “posmrtnu” egzistenciju. U očajničkom pokušaju da obnovi svoju volju za životom otputovao je u Brazil avgusta 1941. gdje su ga tokom prethodnih posjeta, stanovnici tretirali kao filmsku zvijezdu i čija je očigledna rasna izmiješanost stanovništva Zweigu djelovala kao jedini put naprijed za čovječanstvo. U pismima iz tog perioda Zweig djeluje hronično čežnjiv, kao da je otputovao nazad u jučerašnji svijet, ipak i pored sve njegove naklonosti prema Brazilcima i uživanju u prirodnim ljepotama njegova usamljenost je rasla i postajala sve oštrija. Mnogi od njegovih najbližih prijatelja su bili mrtvi, oni koji nisu bili mrtvi, bili su hiljadama milja daleko. Njegov san o tolerantnoj Evropi bez granica (oduvijek njegovoj iskonskoj, duhovnoj domovini) je bio uništen. Pisao je piscu Julesu Romainsu: „Moja unutrašnja kriza sastoji se iz toga što ne mogu da se poistovjetim sa osobom u mom pasošu, sopstvom egzila.“ Februara 1942., zajedno za Lottom, Zweig je uzeo preveliku dozu pilula za spavanje. U formalnoj oproštajnoj poruci Zweig je napisao da mu je djelovalo bolje povući se s dostojanstvom u pravo vrijeme, živeći „život u kojem je intelektualni napor predstavljao vrhunsko zadovoljstvo, a sloboda pojedinca najviše zemaljsko dobro”, napisao je.

 

Ne mogu da se ne pitam koliko daleko na skali moralne degradacije bi Zweig postavio Ameriku u njenom trenutnom stanju. Imamo magnetičnog vođu koji konstantno i nemilosrdno laže – ne patološki već strateški, da smiri svoje protivnike, da razbjesni svoje pristalice, podstakne haos. Amerikanci su zbunjeni i utrnuli pred poplavom lažnih i dezinformacija. Čitajući u Zweigovim memoarima kako tokom godina Hitlerovog uspona na vlast, mnogi dobronamjerni ljudi „nisu mogli ili nisu željeli spaziti da je u pogonu nova tehnika svjesne, cinične amoralnosti“, teško je ne misliti o neprilici u kojoj smo trenutno. Prošle sedmice dok je Trump potpisivao drastičnu zabranu imigracije koja je izazvala proteste širom države i svijeta i nakon toga nastojao ublažiti proteste malim umirujućim potezima i demantima, razmišljao sam o jednoj drugoj ključnoj tehnici koju je Zweig identifikovao kod Hitlera i njegovih ministara: svoje najekstremnije mjere uvodili su postepeno i strateški u cilju odmjeravanja kako je svaki od novih protesta primljen u javnosti. „Samo po jedna pilula, a onda moment čekanja i osmatranja snage djelovanja kako bi uvidjeli da li će svjetska savjest svariti i tu dozu.“, piše Zweig. „Doze su progresivno bile sve jače sve dok cela Evropa nije konačno postradala od njih.“

 

I pored toga Zweig bi mogao primiijetiti da danas, predsjednik Trump i zlokobni „oni koji vuku konce“ još uvijek nisu učvrstili protokole za vršenje vlasti. Jedna tragična lekcija „Jučerašnjeg svijeta“ je to da i u kulturi u kojoj je dezinformacija postala sveprisutna, gdje je ljutita baza podržana od strane različitih imućnih interesnih grupa osjeća osnaženom konstantnim lažima harizmatičnog lidera – centar se može održati. Zweigovo gledište je da je posljednji udarac neophodan za strmoglavljivanje Njemačke katastrofe zadat februara 1933., kada je u Berlinu spaljena zgrada parlamenta – za podmetanje požara Hitler je optužio komuniste mada neki istoričari još uvijek vjeruju da je napad izveden od strane samih nacista. „Jednim udarcem pravda u Njemačkoj je smrvljena,“ prisjeća se Zweig. Razaranje simbolične građevine, plamen koji nije odnio niti jedan život, postalo je povod da vlada započne terorisanje sopstvenih građana. Kobni požar se dogodio manje od trideset dana nakon što je Hitler postao kancelar. Mučna snaga Zweigovog memoara leži u bolu izazvanom pogledom u prošlost i shvatanju da je postojao prozor, mogućost za djelovanje i otkrivanju kako iznenada i neopozivo taj prozor može biti zatvoren.

 

George Prochnik je autor knjiga “The Impossible Exile: Sefan Zweig at the End of the World” i “Stranger in a Strange Land: Searching for Gershom Scholem and Jerusalem”

 

izvor: New Yorker

Kategorije: BiH

Victoria Curzon-Price: Uspon i pad velike države

Uto, 07/02/2017 - 09:06

Većina ljudi povezuje korijene države blagostanja s periodom nakon 1945. godine. No oni su zapravo bitno stariji. Njezini su začetnici Bismarck, Lloyd George i Leon Blum u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. U Velikoj Britaniji i Francuskoj prije Drugoga svjetskog rata, a u slučaju Njemačke čak prije Prvoga svjetskog rata. No stoji da su se moderni sistemi države blagostanja u svom punom procvatu razvili tek nakon 1945. godine. Time mislim na državu kao monopolističkog ponuđača (ili s tako dominantnom pozicijom na tržištu da je odista monopolistička) svih temeljnih ljudskih potreba, osim možda prehrane i odijevanja. Dakle, vode, električne energije, stanova, masovnog prijevoza, obrazovanja, zdravstva, kredita, komunikacija, životnih osiguranja itd. Zašto država ne bi osiguravala ta privatna dobra samo onima kojima je potrebna pomoć? Zašto ih država ne bi jednostavno kupila na slobodnom tržištu od konkurentnih ponuđača i osigurala da ih oni kojima su doista potrebna dobiju u politički određenom minimumu? Takvo je rješenje bilo odbačeno. Umjesto toga, država je postala monopolistički, odnosno dominantni ponuđač mnogih posve privatnih dobara koja su postala svima dostupna. Nevjerojatna utopija, pogledamo li retrospektivno.

Vjerujem da jedan od razloga da smo u tim vremenima kolektivno vjerovali u državu leži u tome da nismo znali bolje. Rasprava o mogućnosti (odnosno nemogućnosti) državnog planiranja između Augusta Friedricha von Hayeka i Oscara Langea bila je mlađa od deset godina. Sovjetski Savez bio je na vrhuncu svoje moći i prestiža. Kad je von Hayek godine  1947. okupio nekoliko preživjelih liberala u Mont Pelerinu u Švicarskoj, njegova je konferencija privukla samo 39 ljudi, što je bilo sve što je ostalo od liberalne tradicije. Svi ostali su bili uvjereni da je država bolje rješenje. Tako ne iznenađuje da je država postala dominantni ponuđač stvari svih vrsta. Danas ima Mont Pelerin Society više od 500 članova, od kojih ih na stotine vode uspješne think-tankove, čime šire signal doslovno tisućama liberalnih mislilaca diljem svijeta. Ideje vode svijet, kao što je priznao sam Keynes. Godine 1945. nismo poznavali bolji svijet, ali kasnije, kad su se primjeri državnih neuspjeha započeli množiti, ljudi su se masovno preusmjerili u ideje što su ih von Hayek i Mont Pelerin Society tako obazrivo čuvali. I prema idejama koje su, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izrasle iz škole javnog izbora Jamesa Buchanana i Gordona Tullocka.

Osim našeg preziranja (ne)učinkovitosti države postojalo je i mnogo zahtjeva za ”društvenom pravednošću” – bogati neka plaćaju za blagostanje siromašnih. Mnogo je toga bilo napisano o moralnoj superiornosti državno sponzoriranog dobročinstva (prijemnici se neće više osjećati poniženima, a donatori više ne trebaju brinuti za problem gotovanstva i tome slično). Strmo rasteći progresivni porezi na dohodak smatrali su se posve prirodnima i pravednima. Kad je u Britaniji na vlast došla Margaret Thatcher, granična poreska stopa je  teorijski mogla dosezati 83 posto od dohotka pojedinca. Slično je donedavno bilo i u Francuskoj, i to prije svega zbog velikog oporezivanja kapitala. Konačno, zašto bismo bogatim dopustili da zadrže svoje bogatstvo? Kad je njegova granična produktivnost ionako viša u rukama siromašnih! Na žalost je u Velikoj Britaniji do 1979. godine takva ludost o dohodovnoj jednakosti uspjela uništiti većinu privatne industrije. I birači su napokon bili spremni poslušati Lady Thacher.

Tako velika pohlepa za jednakošću otkrivala je činjenicu da je velika raznovrsnost što je proizvode tržišta godine 1945. predstavljala prokletstvo društvenih inženjera. To je bio još jedan razlog da se tržišta zamijene monopolom države koja će svima zajamčiti jednakomjerno, homogeno opskrbljivanje  srednje do nisko kvalitetnim proizvodima. Na kraju krajeva, zašto bi bogati morali imati bolju opskrbu zdravstvom, odnosno školstvom? Zato je država učinila sve što je bilo u njezinoj moći da su privatno zdravstvo i obrazovanje postali tako skupi. Gdjegdje je svojom ”besplatnom” državno financiranom alternativom uspjela u cjelini istisnuti privatnu ponudu.

Kad se država blagostanja jednom postavila i uhodala, nije trajalo dugo da se politička klasa s obje strane političkog spektra obodri i s lakoćom osigura ponovni izbor u tada nepopustljiva vremena: političke stranke s obje strane, desne i lijeve, čak su se natjecale u obećanjima ugodnijeg zdravstvenog pokrića, ugodnijih penzija, ugodnijih nadoknada za nezaposlenost, boljem životnom osiguranju, boljem obrazovnom sistemu, boljim snovima … Dodamo li k tomu normalnu dozu lobiranja interesnih skupina, ne smije nas iznenaditi da je država samo bujala i bujala. Do osamdesetih godina više nije bilo nikakve dvojbe  o oporezivanju bogatih i plaćanju siromašnim. Porezi su se tako snažno proširili da su dosegli svakoga  i iznašao se opći porez na dodatnu vrijednost (value-added tax). Država blagostanja je postala onaj koji od skorupa pravi maslac i oporezivala je svakoga i davala svakome.  Dakako da je davala bitno manje  zbog administrativnog rasipanja.

Od 1945. godine do danas država blagostanja suvereno vlada. Premda su Ronald Reagan i Margaret Thatcher u svojim državama u osamdesetim provodili deregulaciju i privatizaciju, državu blagostanja nisu reformirali.

Bilo kako bilo, Thatcher i Reagan započeli su igru poreske konkurencije. Oboje su bili posve uvjereni da su porezi dosegnuli točku negativne infleksije na Lafferovoj krivulji (teoriji koja dokazuje da će oštrije progresivno oporezivanje nepovoljno utjecati na štednju i investicije i tako uzrokovati stagnaciju, pad produktivnosti i visoku inflaciju, prim. prev.) i ”prodali” su ideju rezanja poreza na osnovu – čudesno za ono vrijeme – povećanja javnog prihoda. Argumentacija je danas znana, ali je tada slovila kao veoma kontroverzna, budući da je vrijedilo uvjerenje da ako oporezuješ one s visokim dohotkom, ti će raditi još više da bi očuvali svoj životni standard, i da su poduzeća, kad su jednom ustanovljena, za poresku vlast svačija žrtva (sitting ducks), koja nema interes promijeniti ponašanje.  Te kratkoročne pretpostavke nisu uzimale u obzir oportunitetni trošak u izgubljenom proizvodu, koji je bio posljedica viših poreza. Porezi su se kroz cjelokupno razdoblje od 25 godina međunarodne poreske konkurencije snižavali, dočim su se ukupni javni prihodi povećavali, upravo kako je prognozirao Arthur Laffer. Postojeća sredstva su se zbog nižih poreza vraćala natrag u privredu, a time se stvarala nova vrijednost.

Ali nipošto se ne smije zaboraviti da je točka optimalnog oporezivanja na Lafferovoj krivulji točka maksimuma poreskih prihoda za vladu, no koja nije nužno optimalna s točke gledišta društva kao takvog, niti je pak nužno kompatibilna s dugoročnim stvaranjem blagostanja za pojedince. Zapravo je Lafferov argument statičan, u smislu da govori o graničnim stopama aktiviranja neaktivnih resursa natrag u privredu pri promjeni odnosa između rada i slobodnog vremena. Kao i kod svih marginalnih kalkulacija, i ovdje učinci mogu biti samo mali. Bitno značajniji su zato dugoročni učinci, koji se razvijaju tek nakon jedne ili dvije generacije i čiji je utjecaj sve prije nego beznačajan.

Austrijska škola daje veliki naglasak na dugoročne učinke kršenja vlasničkih prava kao što su uvredljivo visoki porezi. Potpuna nepravednost takvog poreznog sistema završava s potpunom demotiviranošću ljudi i sili ih u lukava porezna izbjegavanja (legalno) i porezne utaje (nelegalno). To mijenja njihovo ponašanje i ponašanje njihove djece, možda čak zauvijek. Nadareni i manje nadareni posvećuju veliki dio svojega vremena i napora tim aktivnostima, što uključuje: prihvaćanje neoporezivih  dohodaka umjesto oporezivih dohodaka, uživanje više slobodnog vremena, rad s manje napora, odnosno bez ikakva napora, prihvaćanje manjih obaveza, koje vode do niže nadnice, izbjegavanje dodatnog osposobljavanja, naručivanje usluga poreznih stručnjaka, prikrivanje ušteđevine iz inozemstva, bavljenje neposrednom robnom razmjenom, aktivno sudjelovanje u podzemnoj ekonomiji kao ponuđač ili kupac, emigraciju, uključivanje u neučinkovite oblike zapošljavanja i tome slično.

Implikacija analize Austrijske škole jest da postaju cjelokupni troškovi visokih poreza vidljivi tek nakon jedne, odnosno dvije generacije, što je dovoljno da se kod većine ljudi izbriše povezanost između uzroka za nastalu situaciju i posljedica.

Porezne vlasti gube na obje strane. Ne samo da je podzemna ekonomija veća nego što bi inače bila, nego je i službeni nacionalni dohodak bitno niži.

Danas je situacija za porezne urede još gora, jer poreski obveznici naprosto mogu otići u druge države, odnosno preseliti svoj financijski imetak, čime povećavaju privrednu rast u drugoj državi i smanjuju u domaćoj. To je zbiljski razlog zašto se države s visokim porezom bore protiv poreske konkurencije, a pojašnjava i udružene međunarodne napore da se ona spriječi.

Premda su naši voditelji svjesni tih trendova, ne brinu se nimalo da vijest o njima podijele sa svojim biračima. Pokoran birač, odgojen u vjeri  u državu blagostanja, ima u nju još uvijek posvemašnje povjerenje i ne želi ništa drugo slušati osim veoma površne gostioničarske debate. Posljedično se država zalijepila za socijalno blagostanje i danas u prosjeku troši približno 25 posto bruto domaćeg proizvoda. Bilo kako bilo, razdoblje polaganog privrednog rasta u ”staroj Evropi” znači da države ne uspijevaju ubrati dovoljno poreza da bi njime financirale sve trenutne i buduće socijalne zahtjeve. Tako većina evropskih država bilježi proračunsko pomanjkanje i opterećuju svoju privredu rastućim pomanjkanjima. Te će države teško nastaviti tim putem, posebno zato jer se većina njih muči s demografskim promjenama. Kao što svi znamo, negdje između 2020-2040, ovisno o državi, bit će samo još dva zaposlena na svakog penzionera.

 

Victora Curzon-Price je profesor-emeritus ekonomije na Univerzitetu u Ženevi

Preveo Mario Kopić

Victoria Curzon-Price, Fiscal Competition, u: B. Kolm, C. Watrin (ur.), Internationale Experten zur Österreichischen Schule der Nationalökonomie, Wien: Hayek Institut, 2008, 136-154.

Kategorije: BiH

Richard M. Ebeling: Ekonomska racionalnost i nerazumna ekonomska politika

Sub, 04/02/2017 - 09:29

Ludwiga von Misesa njegovo je istraživanje prirode i djelovanja socijalističkih i intervencionističkih sistema dovelo do zaključka da ne postoji prihvatljiva druga mogućnost koja bi mogla nadomjestiti ekonomiju slobodnog tržišta. Socijalističko centralističko planiranje značilo je kraj cjelokupne ekonomske racionalnosti time što je ukinulo privatno vlasništvo, tržišnu konkurenciju i cijene. Intervencionizam je, premda ne tako ekstreman u svojim učincima, unatoč tomu izazvao smetnje u djelovanju sistema cijena i potkopao djelatnost tržišno usmjerenih poduzetnika i aktera što ih u njihovu nastojanju da što bolje opsluže potrošačku javnost motivira dobit. Ne samo da je moguće tržišnu ekonomiju teorijski prikazati kao sistem koji izrazito nadmašuje svaki drugi sistem ekonomske organizacije, nego je i povijest posljednjih tri stotine godina zorno dokazala oslobađajuću osobitost tržišta u tome da omogućuje širok raspon sloboda, nenadmašno poboljšanje privrede i potencijal za mir i kulturni napredak.

Zašto se onda u društvu  našlo toliko onih koji su se toj tržišnoj privredi protivili, odupirali joj se i osuđivali je? Mises je za tu čudnu pojavu naveo više razloga.

Prvo, rekao je, moderno društvo još uvijek sadrži kulturne preostatke antičkog svijeta s njegovim neprijateljstvom prema radu i novcu. Pripadnicima starih naroda su stjecanje novca, robna razmjena i trgovina značili nepouzdan posao posrednika, a za posudbu novca je vrijedilo da je ispod časti i nedostojna za uglednog i profinjenog slobodnjaka. To su bili inferiorni aspekti svakodnevnih životnih stvari, budući da su među njih često spadale zadaće i djelatnosti koje su u pravilu obavljali robovi i službenici.

U srednjem vijeku i u ranim razdobljima modernog doba intelektualac i umjetnik živjeli su izvan arene tržišnih poslova i za preživljavanje im nije bilo potrebno pačati se u njih; umjesto toga imali su pokrovitelje među plemstvom ili pak u Crkvi, koja ih je uzdržavala i čuvala pred hirovitim vjetrovima izgaranja za kruh svagdašnji. S praskozorjem tržišne privrede takvo se pokroviteljstvo započelo smanjivati opsegom i sigurnošću. Intelektualci su za svoje preživljavanje bilo prepušteni tržištu i za sebe su se brinuli tako da su služili ukusu i modi nastajuće srednje klase i šire opće javnosti. Nisu se više mogli baviti profesijom samo zbog profesije, sa svrhom koja je bila uzvišena nad kulturnom neotesanošću navodno neobrazovanoga običnog čovjeka.

Negodovanje je, naznačuje Mises, često prerastalo u jednako moćnu zavist i ljutnju kad bi prijatelji, rodbina i još poneko, naizgled kulturno manje profinjen, zaradio mnogo više nego intelektualac i umjetnik, pri čemu su sve češće ti ”buržuji” pridobivali viši status nego kulturna elita. Intelektualci su sanjarili o boljem svijetu, boljem kulturno-društvenom poretku, drukčijim društvenim odnosima od onih što ih je podupiralo i nagrađivalo tržište. Postali su društveni inženjeri koji su kovali vizije i planirali društva kakva bi im više odgovarala i u kojima bi bili poštovaniji i zauzimali bi položaje moći i priznanja. Intelektualci su postali planeri i zagovornici čudesnih socijalističkih budućnosti koje se navodno već ocrtavaju na horizontu.

Drugo, kaže Mises, odupirali su se tržišnoj ekonomiji jer ta ne samo da ne želi znati za status i privilegije, nego ih i potkopava. Svoj društveni i ekonomski položaj svaki pojedinac mora pridobiti i očuvati samo jednim sredstvom: time da druge članove društva uspješnije nego njegovi takmaci opskrbljuje ponudom proizvoda ili usluga u društvenoj podjeli rada. Na tržištu nema nikakvih jamstava. Posljedično, oni čiji je ekonomski i društveni položaj ugrožen konkurencijom drugih, nastoje iskoristiti vladu da bi ograničila slobodnu konkurenciju. Politika koja se zauzima za posebne interese skupina suprotstavlja se djelovanju tržišta. U procesu uspješnog pridobivanja posebnih prava i prednosti, posebnom interesu uspijeva posijati i sporove među rastućim brojem društvenih segmenata u njihovu međusobnom natjecanju za plodove društvene intervencije.

Treće, sažima Mises, većini ljudi izričito nedostaje razumijevanja za prirodu i stvarno djelovanje ekonomije. Da bi netko razumio tržišni poredak, to od njega zahtijeva određenu mjeru apstraktnog mišljenja, kojim shvaća kako se njegova djelovanja i djelovanja drugih ljudi dopunjuju u međusobno ovisnom sistemu sudjelovanja što ga povezuju pobude i vrijednosne informacije pridobivene sistemom cijena. I upravo zato jer mnogi to ne razumiju, razlozi u korist socijalizma ili intervencionizma mnogima se čine primamljivima. Ako pojedinac nema položaj koji bi želio imati ili ne prima dohodak koji bi, prema vlastitom mnijenju, zasluživao, olako ga je moguće uvjeriti da za takve okolnosti nisu krive njegova stvarna sposobnost i vrijednost, onako kako su ocijenjene u procesu tržišne razmjene. Ne, one su takve zbog pohlepnih poslodavaca, sebičnih poduzetnika i zlobnih špekulanata koji manipuliraju tržištima i cijenama. ”Izbavljenje” se čini u vladinim zajamčenim minimalnim plaćama, vladinim zajamčenim cijenama, vladinoj distribuiranoj preraspodjeli ”nezaslužena” bogatstva onima koji ga zaslužuju i potrebuju. ”Nepoštenu” konkurenciju dade se urediti politikom izravnavanja i oporezivanjem poduzetništva.

Naposljetku, Mises je naveo još jedan razlog za otpor prema racionalnosti tržišne ekonomije: kulturni zaostatak. Tržišna ekonomija i njezine ustanove razvijaju se i uključuju sve veći broj ljudi i generacija koji zažive i djeluju u kapitalističkom društvu, premda se njihovo svakidašnje razmišljanje o čovjeku i društvenom poretku još uvijek temelji na poimanju čovjeka i društva koji više odgovaraju pred-kapitalističkom načinu egzistencije. ”Društvenu filozofiju čovjek ne može steći tako olako kao novo odijelo. Mora je zaslužiti – zaslužiti misaonim radom”, rekao je Mises. ”Veća prijetnja nego barbari koji opsjedaju zidine izvana, jesu prividni građani iznutra – oni koji su građani samo svojim kretnjama, ali ne i svojim mišljenjem”.

 

Poglavlje iz studije: Richard Ebelling, A Rational Economist in an Irrational Age, u: isti, Austrian Economics and the Political Economy of Freedom, Northhampton, Mass. 2003.

 

Preveo Mario Kopić

 

 

Kategorije: BiH

John Stuart Mill: Pitanje slobode

Čet, 26/01/2017 - 08:14

Čovječanstvo više dobija ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakog pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro.

Predmet je ove rasprave, kao što je navedeno u naslovu, utvrditi jedno vrlo jednostavno načelo, koje bi moralo apsolutno vladati u postupcima društva prema pojedincu kada ga treba na što prinuditi ili nadzirati, bilo sredstvima fizičke prisile u obliku zakonskih kažnjavanja ili moralnom prinudom javnog mišljenja. Po tome je načelu samozaštita jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. Jedini cilj, zbog kojeg se sila može pravedno primijeniti nad bilo kojim članom civilizirane zajednice protiv njegove volje, jest spriječiti ga da čini nepravdu drugima. Njegovo vlastito dobro, fizičko ili moralno, nije dovoljno opravdanje. On ne može biti pravedno prisiljen da što čini ili da se uzdrži, jer će za njega biti bolje da tako radi, jer će ga to učiniti sretnijim, jer bi, po mišljenju ostalih, činiti tako bilo mudro, ili čak pravilno. Ovo su dobri razlozi da mu se zamjeri, da ga se uvjeri, ili nagovori, ili da se pozabavi s njim, ali ne da ga se prisili ili da mu se nanese neko zlo u slučaju da on postupi drugačije. Da se to opravda, treba da njegovo vladanje, od kojega ga želimo odvratiti, bude usmjereno na to da nekom nanosi zlo. On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. U dijelu koji se tiče isključivo njega, njegova je nezavisnost s pravom apsolutna. Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.

Možda je jedva potrebno kazati da ovaj nauk zahtijeva primjenu samo na punoljetna ljudska bića. Mi ne govorimo o djeci ili o mladim osobama ispod dobne granice što je zakon može odrediti kao granicu za punoljetstvo muškaraca i žena. One o kojima još i sada imaju brinuti drugi valja štititi jednako od vlastitih akcija kao i od vanjskih nepravdi. Zbog istoga razloga smijemo izostaviti iz razmatranja one zaostale društvene prilike u kojima se sâm ljudski rod može smatrati nedozrelim. Rane su teškoće na putu spontana napretka tako velike da rijetko ima nekog izbora sredstava da ih nadvlada; a vladar pun naprednog duha može se opravdati kad upotrebljava bilo kakve lukavštine kako bi se dosegao cilj, možda inače nedokučiv. Despotizam je legitimni način vladavine u postupanju prema barbarima, ako je cilj njihovo prosvjećivanje i sredstva su opravdana stvarnim provođenjem toga cilja. Sloboda kao načelo ne primjenjuje se u prilikama što su prethodile vremenu kad je čovječanstvo postalo sposobno da se poboljšava slobodnim i ravnopravnim raspravljanjem. Za ljude tada nema izbora, osim prešutne poslušnosti jednom Akbaru [indijski veliki mogul iz 16. st.] ili jednom Karlu Velikom, ako su tako sretni da ga nađu. Ali čim je čovječanstvo postiglo sposobnost da bude vođeno prema vlastitome poboljšanju uvjeravanjem ili nagovaranjem (prošlo je mnogo vremena, dok je to postignuto u svih nacija o kojima ovdje trebamo raspravljati), prinuda nije više dopustiva u izravnom obliku, a ni tako da neposlušni trpe ili bivaju kažnjeni, pa makar ta sila bila primijenjena za njihovo vlastito dobro. Ona je opravdana samo za to da drugi mogu u miru živjeti. […]

Ali za jednu oblast djelovanja društvo je, ako jest, nasuprot pojedincu, samo posredno zainteresirano. Ta oblast obuhvaća cijeli onaj dio života ličnosti i ponašanja što pripada samo njemu, ili, ako je u vezi s ostalima, onda jedino njezinim slobodnim, dobrovoljnim i otvorenim pristankom i sudjelovanjem. Kad kažem jedino mislim neposredno i u prvome redu da se ono što se tiče samo njega može ticati ostalih putem njega, a prigovor, koji se može temeljiti na toj slučajnosti, razmotrit ćemo u nastavku. Riječ je, dakle, o navlastitoj oblasti ljudske slobode. Ona obuhvaća, prvo, unutarnju oblast svjesnosti, zahtijevajući slobodu savjesti u najširem smislu riječi, slobodu misli i osjećanja, apsolutnu slobodu mišljenja i osjećaja o svim stvarima, praktičnim ili teoretskim, znanstvenima, moralnim ili teološkim. Moglo bi se činiti da sloboda izražavanja i objavljivanja mišljenja potpada pod neko drukčije načelo, jer pripada onom dijelu ponašanja pojedinca koji se tiče ostalih ljudi; ali budući da je gotovo jednake važnosti kao i sâma sloboda misli, budući da se velikim dijelom oslanja na iste razloge, zapravo je nedjeljiva od nje. Drugo, to načelo zahtijeva slobodu ukusa i težnji, izgrađivanje plana našeg života, tako da odgovara našemu vlastitom karakteru, zahtijeva da radimo što volimo, ma kakve bile posljedice, da nas bližnji ne sprečavaju tako dugo dok im ne šteti ono što činimo, čak i kada bi pomislili da je naše ponašanje luckasto, izopačeno ili krivo. Treće, iz te slobode svakog pojedinca slijedi sloboda udruživanja pojedinaca unutar tih granica, što nikome ne šteti ako su osobe koje se udružuju punoljetne, ako nisu primorane ili prevarene.

Nijedno društvo u kojemu te slobode nisu poštovane nije slobodno, neovisno o obliku vladavine, a nijedno nije posve slobodno u kojemu one nisu apsolutne i neograničene. Jedina sloboda koja zaslužuje to ime jest ona putem koje ostvarujemo svoje dobro na svoj vlastiti način, dokle god ne lišavamo druge njihovih sloboda, ili ih ne sprečavamo u naporima da je zadobiju. Svatko je vlastiti čuvar svojeg zdravlja tjelesnog, umnog ili duševnog. Čovječanstvo više dobiva ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakog pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro.

Iz: John Stuart Mill, O slobodi, prev. A. Krlić, u: J.S. Mill, Izabrani politički spisi, prvi svezak (Informator / Fakultet političkih nauka, Zagreb 1988), str. 118-120

Kategorije: BiH

Zoran Đinđić: Diskretni šarm neoliberalizma

Sri, 25/01/2017 - 15:14

Danas naše društvo još samo na svojim rubovima komunicira pomoću koda binarnog shematizma, gde se radi o dihotomijama levo/desno, revolucionarno/kontrarevolucionarno, progresivno/konzervativno. Ovaj primitivni kod zamenjen je složenijim, koji barata nijansama, a ne nepomirljivim razlikama. Tako su sada svi za pluralizam, višepartijski sistem, slobodno tržište, pravnu državu. Doduše, jedni su za to da se pomenuta dobra u celini konzumiraju, dok su drugi za oprezno doziranje. Ne zato što bi imali neke načelne prigovore. Daleko od toga. I oni su (odjednom) shvatili da bez pluralizma nema razvoja. Samo što se plaše da bi isuviše nagle promene ugrozile osnovnu stvar, pa predlažu askezu u praktikovanju demokratije. Ne treba, za početak, preterivati sa slobodama, pa je zato npr. i kod “slobodnih izbora” dovoljna slutnja da bi “glavni čovek” pobedio i da su stvarno bili slobodni.

Ova promena koda, ma koliko inače bila pohvalna, ima tu lošu osobinu da otežava komunikaciju. Ako se vladajuća partija utrkuje sa novonastalim alternativnim partijama u pogledu toga ko će tamnijim bojama opisati postojeće stanje i ko će u svoja programska načela uključiti više “civilizacijskih vrednosti”, ako se, dakle, više ne zna ko je vlast a ko opozicija, politička publika ostaje zbunjena. Kako da razlikuje prazna obećanja od istinskih namera?

Srećom, ovde postoji jednostavna metoda provere. U iskrenom opredeljenju za politički pluralizam sadržano je saznanje o heterogenom karakteru društva. O tome da društvo nije moguće jedinstveno reprezentovati, pa da je zbog toga neophodan pluralizam reprezentovanja. Međutim, ako zagovornici pluralizma istovremeno svim sredstvima teže tome da na pozicije društvene reprezentacije (npr. u vrhovima “društveno-političkih” organizacija) dovedu aktiviste iste (vladajuće) partije, onda je i taj njihov pluralizam samo neobavezna priča. Onaj ko u nju poveruje sam je kriv.

Utoliko je političkoj opoziciji relativno lako da pokaže neiskrenost liberalne demagogije, koja poslednjih meseci cveta i u Srbiji. Već površno evidentiranje pozicija na kojima se sabire društvena moć pokazuje da nema ni govora o njenoj redistribuciji. Osim toga što je personalno koncentrisana u rukama lidera i njegovog najužeg sledbeništva, ona je i potpuno izmaknuta kontroli. U konstitucionalnim monarhijama evropskog 18. veka bilo je više institucionalnih sredstava za kontrolu moći nego što je to slučaj u reformisanom komunizmu balkanskog tipa.

Iza prividne saglasnosti u pogledu političkog pluralizma, necenzurisane demokratije, podele vlasti, itd. lako je prepoznati okoštalu dihotomiju naši/njihovi (tj. prijatelji/neprijatelji), koja je retorski omekšana, ali je u svojoj suštini nepromenjena. A kako stoji stvar sa ekonomskom deboljševizacijom našeg poretka? Da li je zalaganje za tržišnu ekonomiju, privatnu inicijativu i neprikosnovenost svojine takođe samo demagoški trik, smišljen da unese zabunu i da blokira stvarne promene? O kakvom slobodnom tržištu može da bude reč ako naše društvo ostane “socijalističko” (kako predlaže i nacrt za novi Ustav), o kakvoj privatnoj inicijativi i svojini se može govoriti uz zadržavanje “samoupravljanja” i “društvene svojine”?

Zaista, kada je u pitanju ekonomska deboljševizacija našeg društva, protivrečnosti su podjednako očevidne kao i kod političke deboljševizacije. Međutim, da li je stanovište opozicije, kao kritičara vladajućeg koncepta “reformi”, tako jednostavno, kao što je to u slučaju obećanih političkih promena? Ako se politička obećanja vlasti proveravaju s obzirom na stvarnu redistribuciju političke moći, da li se iskrenost vlastodržaca u pogledu obećanih ekonomskih promena može proveravati istim kriterijem redistribucije? Očigledno da ne, pošto je ekonomski pojam participacije definitivno kompromitovan modelom “samoupravljanja”. Onaj ko bi danas kritikovao vladajući poredak zbog toga što on ne obezbeđuje participaciju u ekonomskoj moći nastupao bi sa pozicije neostvarenih ideala samog tog poretka, i nužno bi delovao sasvim anahrono. Naime, najviše do čega bi u svojoj kritici mogao doći bile bi floskule o “otuđenim centrima” koji sprečavaju “integralno samoupravljanje”.

Čini se da iz ove dileme ipak postoji jednostavan izlaz. Oni koji govore o slobodnom tržištu misle ozbiljno samo onda ako pod tim podrazumevaju potpuno povlačenje države iz ekonomije. Naravno da bi to značilo kraj komunizma, pa i onog koji je radikalno reformisan. Kritičare postojećeg stanja to ne mora da brine, budući da njihov zadatak i nije da traže modus opstanka komunizma. Ali, nešto drugo bi moralo da ih zabrine, i to sa dobrim razlogom. Da li postoji strukturna analogija između političkih i ekonomskih promena? Takva analogija koja bi opravdavala upotrebu iste metafore, tako da bismo onda mogli govoriti o političkom liberalizmu kao slobodnom tržištu političkih ideja i projekata i o ekonomskom liberalizmu kao slobodnom tržištu roba i usluga.

Ovo pitanje namerno ne želim da formulišem u obliku klasične dileme o korelaciji između političkih i socijalnih sloboda (prava). Svi znamo da je na toj dilemi izrastao socijalistički pokret i da se kompromitovao upravo pri pokušaju da je reši. Nepopravljivi utopisti će, naravno, sada tvrditi da se uzrok za epohalni neuspeh komunističke civilizacije ne nalazi u samom projektu komunizma, nego u prebrzom potcenjivanju političkih sloboda, ostvarenih u “građanskim društvima” (u kojima nisu bile ostvarene socijalne slobode). Sada bi u nekom “demokratskom socijalizmu”, uveravaju nas oni, trebalo još jednom pokušati sa istim programom, ali uz pouke koje smo u međuvremenu stekli. A za mogućnost tog svog “demokratskog socijalizma” oni ponovo nemaju bolji dokaz nego što je puko uverenje u nužnost rešavanja pomenute dileme politička/socijalna emancipacija. Prosvećeni kritičari komunističkog poretka odbacuju sam problem, a ne samo njegovo rešenje. Ekonomske promene, po njihovom uverenju, ne treba da se rukovode idealom socijalne pravde, pošto je to jedna ideološka kategorija koju je analitički teško definisati. Pojam tržišta ima u oba polja, političkom i ekonomskom, čisto proceduralnu ulogu. On naznačava slobodu konkurencije, bez obzira na sadržaje koji se razmenjuju.

Već sam napomenuo da ne želim raspravljati o načelnoj liberalističkoj kritici komunizma. Ostavljam po strani pitanje da li je zahteve za političku slobodu moguće neprotivrečno udružiti sa zahtevima za socijalnu pravdu. Interesuje me sasvim konkretan problem. Ne to da li postoji korelacija između političke i socijalne emancipacije, nego da li se može utvrditi strukturna analogija između onih promena koje u političkom i ekonomskom polju zahtevaju liberalni kritičari komunizma. Oni u oba polja zahtevaju uvođenje slobodnog tržišta i povlačenje države. Da li to vodi rezultatu koji očekuju? Da li se sa dobrim razlozima može očekivati da će u situaciji kakva je, npr. trenutno u Jugoslaviji, oslobađanje tržišta ideja i tržišta roba i usluga podsticati demokratiju? Ili će se možda ova dva procesa, formalno povezana metaforom tržišta, međusobno blokirati? Pitanje je značajno, i tiče se svih socijalističkih zemalja koje pokušavaju da se sa što manje gubitaka vrate sa pogrešnog puta.

Ne treba da se zadržavamo kod prvog elementa dileme: koncept demokratije kao slobodnog tržišta ideja i projekata, tržišta na kome se političke vizije i političke odluke razmenjuju za biračke glasove i poverenje, taj koncept demokratije nije teško na uverljiv način izložiti i utemeljiti. Isto važi i za model tržišne privrede, kao prirodnog pandana političkog liberalizma. Šta ostaje od ove evidencije ako je prenesemo u kontekst postojećeg socijalizma? Da li i tu možemo, kako to čine pristalice neoliberalizma, poći od hipoteze da tržište krči put ka demokratiji?

Pre svake dalje rasprave je jasno da stanje socijalističkih zemalja tek treba da bude promenjeno pomoću navedenog koncepta. A šta to znači? Odgovor ćemo dobiti samo ako u raspravu uvedemo i stanje koje treba da bude promenjeno. Ono je formirano pod neposrednim dejstvom lažne socijalne (socijalističke) države, koja je individuama oduzimala svaku inicijativu, ali ih je zauzvrat opskrbljavala elementarnim sredstvima za preživljavanje. Na taj način je nastalo društvo politički i ekonomski nepunoletnih ljudi. Njihovo participiranje u zajedničkom životu ograničavalo se na forme nametnutog parazitiranja, koje je u ekonomskoj sferi završavalo kao trošenje zatečenih resursa.

Kategorije: BiH

Milton Friedman: Jedina društvena odgovornost biznisa je da povećava svoj profit

Čet, 19/01/2017 - 10:15

Kada čujem biznismene kako rječito govore o “društvenoj odgovornosti” biznisa u sistemu slobodnog preduzetništva, sjetim se divne anegdote o Francuzu koji je u svojoj 70. godini života otkrio da je tokom cijelog svog života govorio prozu. Biznismeni vjeruju da oni brane slobodno preduzetništvo kada tvrde da biznis ne brine “samo” o profitu, već i o promovisanju poželjnih “društvenih” ciljeva; da biznis ima “društvenu svijest” i uzima ozbiljno svoje odgovornosti za pružanje zaposlenja, eliminisanje diskriminacije, izbjegavanje zagađenja i koje god druge popularne fraze kod savremenih reformatora. U stvari, oni su-ili bi, kada bi oni sami ili neko drugi uzeo ih za ozbiljno, propovijedali čisti i neiskrivljeni socijalizam. Biznismeni koji govore na ovakav način su nesvjesne marionete intelektualnih snaga koje podrivaju temelje slobodnog društva tokom proteklih decenija.

Diskusije o “društvenoj odgovornosti u biznisu” su poznate po analitičkoj opuštenosti i nedostatku rigoroznosti. Šta to znači reći da “biznis” ima odgovornosti? Samo ljudi mogu imati odgovornosti. Korporacija je pravno lice i u tom smislu može imati vještačke odgovornosti, ali za biznis kao cjelinu se ne može reći da ima odgovornosti, čak i u ovom nejasnom smislu. Prvi korak ka postizanju jasnoće u ispitivanju doktrine društvene odgovornosti u “biznisu” je pitati šta se pod tim precizno podrazumijeva i za koga.

Pretpostavljajući da pojedinci koji trebaju da budu odgovorni su biznismeni, što znači pojedinačni vlasnici ili rukovodioci korporacija. Najveći dio rasprave o društvenoj odgovornosti je usmjerena na korporacije, tako da u onome što slijedi ću uglavnom zanemariti pojedinačne vlasnike i govoriti o korporacijskim rukovodiocima.

U slobodnom preduzetništvu, sistemu privatne imovine, rukovodilac korporacije je zaposlenik vlasnicima biznisa. On ima direktnu odgovornost prema svojim poslodavcima. To je odgovornost da vrši poslove u skladu sa njihovim željama, koje će generalno biti da zaradi što više novca je moguće a istovremeno u skladu sa osnovnim pravilima društva, kako onima oličenih u zakonu tako i onima sadržanima u etičkim običajima. Naravno, u nekim slučajevima njegovi poslodavci mogu imati drugačiji cilj. Grupa ljudi može uspostaviti korporaciju za dobrotvorne namjene, na primjer, bolnice ili škole. Menadžer takve korporacije neće imati profit kao svoj cilj, već će cilj biti pružanje određenih usluga.

U oba slučaja, ključna stvar je da, u svojoj funkciji kao rukovodilac korporacije, menadžer je agent pojedinaca koji posjeduju korporaciju ili koji su uspostavili dobrotvornu instituciju, a njegova primarna odgovornost je prema njima.

Nepotrebno je napomenuti da ovo ne znači da je lako procijeniti koliko dobro on radi svoj posao. Ali je barem kriterijum uspjeha jednostavan, i lica među kojima postoji dobrovoljni ugovorni aranžman su jasno određena.

Naravno, rukovodilac korporacije je i osoba u svom pravu. Kao osoba, on može imati mnoge druge odgovornosti koje on priznaje ili preuzima dobrovoljno – prema njegovoj porodici, njegovoj savjesti, njegovim osjećanjima milosrđa, njegovoj crkvi, njegovim klubovima, njegovom gradu, njegovoj zemlji. On može da bude podstaknut ovim odgovornostima da posveti dio svojih prihoda na ciljeve koje on smatra vrijednima, da odbije da radi za određene korporacije, čak i da napusti svoj posao, na primjer, da se pridruži oružanim snagama svoje zemlje. Ako želimo, možemo se odnositi na neke od ovih odgovornosti, kao da su društvene odgovornosti. Ali u tim pogledima on djeluje kao upravitelj, a ne kao agent; on troši svoj novac ili vrijeme ili energiju, a ne novac od svojih poslodavaca ili vrijeme ili energiju koje je on ugovorio da posveti za njihove svrhe. Ako su ovo društvenih odgovornosti, to su onda društvene odgovornosti pojedinaca, a ne biznisa.

Šta znači reći da rukovodilac korporacije ima društvenu odgovornost u svojstvu kao biznismen? Ako ova izjava nije čista retorika, to mora da znači da on treba da djeluje na neki način koji nije u interesu njegovih poslodavaca. Na primer, da on treba da se uzdrži od povećavanja cijene proizvoda u cilju doprinosa društvenom cilju sprječavanja inflacije, iako bi povećanje cijene bilo u najboljem interesu korporacije. Ili da on treba da troši na smanjenje zagađenja iznad iznosa koji je u najboljem interesu korporacije ili više od onog koliko je potrebno po zakonu u cilju doprinosa društvenom cilju unapređenja životne sredine. Ili da, na račun korporativnog profita, on treba zaposliti teške neradnike umjesto bolje kvalificiranih radnika da time pridonese društvenom cilju smanjenja siromaštva.

U svakom od ovih slučajeva, rukovodilac korporacije će trošiti tuđi novac za opšti društveni interes. U mjeri u kojoj njegovi postupci u skladu sa njegovom društvenom odgovornošću smanjuju profit dioničarima, on u toj mjeri troši njihov novac. U mjeri u kojoj njegov rad podiže cijene kupcima, on u toj mjeri troši novac kupaca. U mjeri u kojoj njegov rad smanjuje plate nekih zaposlenih, on u toj mjeri troši njihov novac.

Dioničari ili kupci ili zaposleni bi mogli da odvojeno troše svoj novac na određene akcije, ako žele da to čine. Rukovodilac upražnjava specifičnu društvenu odgovornost, radije nego što služi kao posrednik dioničara ili klijenata ili zaposlenih, samo ako troši novac na drugačiji način nego što bi ga oni sami potrošili.

Ali, ako on to čini, on time efektivno nameće poreze, s jedne strane, i odlučuje kako će poreski prihodi biti utrošeni, s druge strane.

Ovaj proces pokreće politička pitanja na dva nivoa: princip i posljedice. Na nivou političkog principa, nametanje poreza i trošenje poreskih prihoda su vladine funkcije. Uspostavili smo složene ustavne, parlamentarne i sudske odredbe za kontrolu ove funkcije, kako bi se osiguralo da su porezi koliko je to god moguće nametnuti u skladu sa prohtjevima i željama javnosti – jer nakon svega, oporezivanje bez predstavljanja je bio jedan od borbenih krika američke revolucije. Mi imamo sistem kontrola i balansa sa zadatkom da se odvoji zakonodavna funkcija nametanja poreza i određivanje troškova od izvršne funkcije naplate poreza i upravljanja programa potrošnje i od sudske funkcije u rješavanju sporova i tumačenju zakona.

Ovde biznismen – samo-odabran ili imenovan direktno ili indirektno od strane dioničara – treba da bude istovremeno zakonodavac, rukovodilac i, pravnik. Na njemu je da odluči koga da oporeziva za koliko i za koju svrhu, te je na njemu i da potroši sve prihode – sve to vođen samo opštim višim nagonom da obuzda inflaciju, poboljša životnu sredinu, se bori protiv siromaštva, i tako dalje i tako dalje.

Svo opravdanje za dozvolu rukovodiocu da bude izabran od strane dioničara je to da je izvršni rukovodilac agent koji služi interesima svog poslodavca. Ovo opravdanje nestaje kada rukovodilac nameće poreze i troši prihode u “društvene” svrhe. On time u stvari postaje službenik društva, javni radnik, iako se i dalje u papirima vodi kao radnik u privatnom preduzeću. Na osnovu političkog principa, to je nedopustivo da takvi državni službenici – utoliko što su njihove akcije u ime društvene odgovornosti prave a ne samo za reklamu – ne bi trebali biti birani na način kao što se to danas čini. Ako će oni da budu državni službenici, onda oni moraju biti birani političkim procesom. Ako će oni da nameću poreze i određuju rashode za podsticanje “društvenih” ciljeva, onda politička mašinerija mora biti uspostavljena da vrši procjenjivanje poreza i određivanje ciljeva kroz politički proces.

Ovo je osnovni razlog zašto doktrina “društvene odgovornosti” podrazumijeva prihvatanje socijalističkog stava da politički mehanizmi, a ne tržišni mehanizmi, su prikladan način da se odredi raspodjela oskudnih resursa za alternativne upotrebe.

U pogledu posljedica, može li rukovodilac korporacije zapravo odbaciti svoju navodnu “društvenu odgovornost?” S druge strane, pretpostavimo da bi on mogao proći nekažnjeno sa trošenjem novca dioničara ili kupaca ili zaposlenika. Od kud će on znati kako da ga potroši? Rečeno mu je da mora da doprinese borbi protiv inflacije. Kako će on znati koje njegovo djelovanje će doprinijeti tom cilju? Pretpostavićemo da je on vjerovatno ekspert u vođenju svoje kompanije – u proizvodnji proizvoda ili njihovoj prodaji ili u financiranju. Ali ništa o njegovoj selekciji za funkciju koji obavlja ga ne čini stručnjakom za inflaciju. Da li će njegovo držanje niske cijene svog proizvoda smanjiti inflatorni pritisak? Ili će isti, ostavljajući veću potrošačku moć u rukama svojih kupaca, jednostavno preusmjeriti negdje drugdje? Ili, primoravajući ga da zbog niže cijene proizvede manje, će jednostavno doprinijeti nestašici? Čak i ako bi mogao da odgovori na ova pitanja, koliki trošak je opravdan da on nameće svojim dioničarima, klijentima i zaposlenima za ovu društvenu namjenu? Koji je njegov odgovarajući udio odgovornosti i koji je odgovarajući udio odgovornosti drugih?

I, bez obzira da li on to želi ili ne, može li da prođe nekažnjeno sa trošenjem novca njegovih dioničara, kupaca, ili zaposlenih? Neće li ga dioničari otpustiti? (Ili oni sadašnji ili oni koji preuzimaju vlasništvo jednom kada su njegove radnje u ime društvene odgovornosti smanjile profit korporacije i cijenu njenih dionica.) Njegovi kupci i njegovi zaposlenici ga mogu napustiti i otići drugim proizvođačima i poslodavcima koji su manje skrupulozni u ostvarivanju svojih društvenih odgovornosti.

Ovaj aspekt doktrine društvene odgovornosti postaje očigledan kada se isti koristi da se opravda ograničavanje plata koje guraju sindikati. Sukob interesa je očit i jasan kada se od sindikalnih funkcionera traži da podrede interese svojih članova nekoj opštoj namjeni. Ako sindikalni zvaničnici pokušaju da sprovedu ograničavanje plata, posljedica će vjerovatno biti veliki štrajkovi, pobuna među podređenima i pojava jakih konkurenata za nadređena radna mjesta. Tako imamo ironičan fenomen da su se sindikalni lideri – bar u SAD – usprotivili miješanju države u tržište daleko dosljednije i hrabrije nego što su to učinili poslovni lideri.

Teškoće u ostvarivanju “društvene odgovornosti” ilustruje, naravno, veliku vrlinu privatnog konkurentnog preduzetništva, koje primorava ljude da budu odgovorni za svoje postupke i otežava im “iskorištavanje” drugih ljudi, bilo za sebične ili nesebične svrhe. Oni mogu činiti dobro, ali samo o svom trošku.

Mnogi čitaoci koji su pratili argument to sada mogu biti u iskušenju prigovoriti da je dobro i u redu govoriti o odgovornosti vlade da nametne poreze i odredi troškove za takve “društvene” namjene kao što su kontrola zagađivanja ili obuka hronično nezaposlenih, ali da su problemi suviše hitni da čekaju pri sporom toku političkih procesa, da je ostvarivanje društvene odgovornosti od strane biznismena brži i sigurniji način za rješavanje važnih tekućih problema.

Pored pitanja činjenice – ja dijelim skepticizam Adama Smitha o koristima koje se mogu očekivati od “onih koji su utjecali na trgovinu za svrhu javnog dobra” – ovaj argument mora biti odbačen na principijelnoj osnovi. Ono šta to iznosi je tvrdnja da oni koji favorizuju pomenute poreze i rashode nisu uspjeli da ubijede većinu svojih sugrađana da imaju ista shvatanja, i da traže da se nedemokratskim postupcima postigne ono što oni ne mogu da postignu demokratskim procedurama. U slobodnom društvu, teško je za “zle” ljude da rade “zlo,” posebice zbog toga što ono što je za jednog čovjeka dobro je za drugoga zlo.

Ja sam se, zbog jednostavnosti, skoncentrisao na poseban slučaj rukovodioca korporacije, osim samo kratke digresije o trgovinskim sindikatima. Ali upravo isti argument važi i za novije pojave pozivanja dioničara da zahtijevaju od korporacija da upražnjavaju društvenu odgovornost (na primjer, nedavna GM-krusada). U većini slučajeva, ono što je u stvari na djelu je to da neki dioničari pokušavaju da pridobiju ostale dioničare (ili klijente ili zaposlenike) da protiv svoje volje doprinesu “društvenim” ciljevima koje favorizuju aktivisti. Utoliko koliko su uspješni u tome, oni ponovo nameću poreze i troše prihode.

Situacija individualnog vlasnika je nešto drugačija. Ako on djeluje da smanji profit svog preduzeća kako bi upražnjavao svoju “društvenu odgovornost,” on troši svoj novac, a ne nečiji tuđi. Ako želi da potroši svoj novac na takve svrhe, to je njegovo pravo, i ja ne vidim da postoji bilo kakav validan prigovor na takav njegov čin. U tom procesu, on, takođe, može da nametne troškove zaposlenicima i klijentima. Međutim, zato što je za njega daleko manje vjerovatno da ima monopolsku moć nego što je to slučaj sa velikim korporacijama ili sindikatima, sve takve nuspojave će težiti da budu veoma male.

Naravno, doktrina društvene odgovornosti je u praksi često zaslon za aktivnosti koje su opravdane po drugim osnovama, radije a ne razlog za te akcije.

Ilustracije radi, u dugoročnom interesu korporacije koja je glavni poslodavac u maloj zajednici može biti da posveti sredstva za pružanje usluga u toj zajednici ili za poboljšanje svoje vlade. To možda može doprinijeti lakšem privlačenju poželjnih radnika, to možda može smanjiti plate ili smanjiti gubitke od sitnih krađa i sabotaže ili imati druge vrijedne efekte. Ili može biti da, s obzirom na zakone o odbijanju korporativnih dobrovoljnih priloga od poreza, dioničari mogu da doprinesu više u dobrotvorne svrhe koje oni sami favorizuju tako što korporacija da poklon radije nego da to sami rade, jer oni mogu da na taj način doprinesu iznos koji bi inače bio plaćen kao korporativni porez.

U svakom od ovih – i mnogim sličnim – slučajevima, postoji jako iskušenje da se racionalizuju ove aktivnosti kao vršenje “društvene odgovornosti.” U sadašnjoj klimi mišljenja, sa široko rasprostranjenom odbojnošću prema “kapitalizmu,” “profitu,” “bezdušnoj korporaciji” i tako dalje, ovo je jedan od načina za korporaciju za generisanje dobre volje kao nusproizvod rashoda koji su potpuno opravdani u njenom sopstvenom interesu.

Za mene bi bilo nedosljedno pozivati na korporativne direktore da se uzdrže od ovog licemjernog poziranja jer to šteti temelje slobodnog društva. To bi bilo pozivati ih da vrše svoju društvenu odgovornost! Ako naše institucije, kao i stavovi javnosti čine da je u njihovom interesu da prikrivaju svoje postupke na ovaj način, ja ne mogu prikupiti dovoljno ogorčenja da ih osudim. U isto vrijeme, ja mogu da izrazim divljenje za one pojedinačne vlasnike korporacija sa malim brojem dioničara ili dioničare korporacija sa velikim brojem dioničara a koji preziru takvu taktiku korištenja obmanom.

Bez obzira da li je to vrijedno krivnje ili ne, korišćenje plaštom društvene odgovornosti, i gluposti izrečene u to ime od strane uticajnih i prestižnih biznismena, jasno šteti temelje slobodnog društva. Ja sam mnogo puta bio impresioniran šizofreničnim karakterom mnogih biznismena. Oni su u stanju da budu izuzetno dalekovidi i razboriti u pitanjima koja su interna po pitanju njihovog poslovanja. Oni su nevjerovatno kratkovidi i pomućenog uma u stvarima koje su izvan njihovog poslovanja, ali koje utiču na mogući opstanak poslovanja uopšte. Ova kratkovidost je upadljivo prikazana u pozivima od strane mnogih privrednika za regulaciju i kontrolu plata i cijena. Ne postoji ništa što bi u kratkom periodu moglo učiniti više da se uništi tržišni sistem i zamijeni ga se sa centralno kontrolisanim sistemom od efektivne državne kontrole cijena i plata.

Kratkovidnost je takođe prikazana u govorima privrednika o društvenoj odgovornosti. Ovo im može donijeti pohvale u kratkom roku. Ali to pomaže da se ojača već isuviše široko rasprostranjen stav da je težnja za profitom zlo i nemoralno i mora se zaustaviti i i kontrolisati od strane spoljnih sila. Jednom kada se ovaj stav prihvati, spoljne sile koje zauzdavaju tržište neće biti društvena savjest, koliko god ona bila visoko razvijena, od pametujućih rukovodilaca; to će biti gvozdena pesnica državnih birokrata. Ovdje, kao i sa kontrolom cijena i nadnica, biznismeni čini mi se da otkrivaju samoubilački impuls.

Politički princip koji leži u osnovi mehanizma tržišta je jednoglasnost. U idealnom slobodnom tržištu oslonjenom na privatnu svojinu, nijedan pojedinac ne može da prinudi bilo koga drugog, sva saradnja je dobrovoljna, sve strane u takvoj saradnji imaju korist ili ne moraju učestvovati. Ne postoje vrijednosti, nema “društvene” odgovornosti u bilo kom smislu osim zajedničkih vrijednosti i odgovornosti pojedinaca. Društvo je skup pojedinaca i različitih grupa koje oni dobrovoljno formiraju.

Politički princip koji leži u osnovi političkog mehanizma je konformizam. Pojedinac mora da služi opšti društveni interes -bilo da je isti određen od strane crkve ili diktatora ili većine. Pojedinac može imati pravo glasa i reći šta treba da se uradi, ali ako je odbijen, on mora da se povinuje. Tu je prikladno za neke da zahtijevaju od drugih da doprinose opštoj društvenoj namjeni, bilo da to žele ili ne.

Nažalost, jednoglasnost nije uvijek moguća. Postoje neki aspekti u kojima je konformizam neizbježan, tako da ne vidim kako se korišćenje političkog mehanizma može izbjeći u potpunosti.

Ali doktrina “društvene odgovornosti,” uzeta ozbiljno, bi proširila obim političkog mehanizma na svaku ljudsku aktivnost. Ona se u filozofiji ne razlikuje od najeksplicitnije kolektivističke doktrine. Razlikuje se samo u izjavama uvjerenja da se kolektivistički ciljevi mogu ostvariti bez kolektivističkih sredstava. Zato sam, u mojoj knjizi ‘Kapitalizam i sloboda,’ to i nazvao “fundamentalno subverzivnom doktrinom” u slobodnom društvu, i rekao da u takvom društvu, “postoji jedna i samo jedna društvena odgovornost biznisa – da koristi svoje resurse i uključi se u aktivnosti čiji je cilj povećavanje profita sve dotle dok ostaje u okviru pravila igre, što znači sudjelovanje u otvorenoj i slobodnoj konkurenciji bez obmane i prevare.”

 

Prevod: Jadranko Brkić

Kategorije: BiH

Vaclav Havel: Ljetne meditacije

Uto, 10/01/2017 - 14:24

Kao i kod svega ostalog, moram započeti od sebe. To znači: u svim okolnostima nastojim biti pristojan, pravedan, tolerantan i uviđavan i istodobno se nastojim odupirati korupciji i prevari.

*

Možda se možemo svi složiti da želimo društvo koje se temelji na vladavini prava i koje je demokratsko (odnosno s pluralističkim političkim sistemom), miroljubivo i s uspješnom tržišnom privredom.

*

Pravo je nesumnjivo instrument pravednosti, ali bilo bi pravo posve beznačajan instrument ako ga nitko ne bi odgovorno primjenjivao. Iz vlastita iskustva znam da svi odveć dobro znamo što se može dogoditi s pristojnim pravom u rukama beskrupuloznog suca i kako olako beskrupulozni ljudi mogu zloupotrijebiti demokratske institucije za uvođenje diktature i straha.

*

U svim post-totalitarističkim i post-komunističkim državama demokracija je krhka, nestabilna i neiskusna.

*

Udruženje građana u najvećoj mogućoj raznolikosti organizacija, pokreta, društava i saveza jest bitni uvjet svakog visoko strukturiranog civiliziranog društva.

*

Moj apsolutni izbor je većinski izborni sistem. Dopuštam mogućnost kombiniranog sistema kao što ga imaju Nijemci.

*

”Kapitalizam” je ideološka kategorija koju su popularizirali i vulgarizirali marksisti i ne znam zašto bi je od njih trebao prihvatiti.

*

Premda je moje srce lijevo od centra, oduvijek znam da je jedini ekonomski sistem koji djeluje upravo tržišna privreda u kojoj sve nekomu pripada, što znači da je netko za sve odgovoran.

*

Komunistička ekonomija se rodila u arogantnoj, utopijskoj racionalnosti koja sebe uzdiže iznad svega. Kad se ostvarivala u praksi, ta utopijska racionalnost počela je ukidati sve što joj nije odgovaralo, sve što je prekoračivalo njezine planove ili ih ometalo. Cenzura, strah i koncentracijski logori posljedice su iste povijesne pojave koja je izazvala propast centralizirane privrede koju smo naslijedili od komunizma.

*

Zacijelo nisam sklon ”mekšanju” ili usporavanju reformi. Upravo suprotno, započinje me brinuti njihovo sporo izvođenje.

*

Sistemi postoje da bi služili ljudima, a ne obratno. To je ono što ideologije zaboravljaju. To je sudbonosna greška. Komunizam nam je nadasve jasno pokazao kamo vodi takav zaborav.

*

Što manje države ima u svakodnevnim privrednim stvarima, tim bolje.

*

Od naše se privrede teško može očekivati da ozdravi bez intenzivnih stranih ulaganja i pritoka kapitala.

*

Sloboda pojedinca, jednakost, univerzalnost ljudskih prava (uključujući pravo na privatno vlasništvo), vladavina prava, demokratski politički sistem, lokalna samouprava, odvajanje zakonodavne i sudske grane vlasti, oživljavanje civilnog društva – sve to izvire iz ideje o ljudskim pravima i sve je to ispunjenje te ideje.

*

Kada se više ne budemo bojali sami sebe, kada se oslobodimo straha od vlastite duhovne inferiornosti, možemo naći svoje mjesto u Europi. Njega nećemo doseći budemo li neprestano govorili da smo Česi ili Slovaci i da želimo biti respektirani, nego kada na sebe upozorimo sadržajem svoga bića.

*

Izgraditi  moramo državu zasnovanu na intelektualnim i duhovnim vrijednostima.

 

Vaclav Havel, Summer Meditations, New York: Knopf, 1992.

Priredio i preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

ŠTA BIH MOŽE NAUČITI OD ESTONIJE: Kako je uništena socijalistička država postala najbrže rastuća ekonomija EU

Sub, 07/01/2017 - 06:53
Piše: Danijal Hadžović

Pripadnici generacija koje se sjećaju Tita nerijetko će vam s nostalgijom pričati o vremenima kada smo za Čehe, Slovake ili Poljake bili ‘Zapad’, ismijavajući se i danas primjerice s njihovim jajima koja bi, brižljivo obmotana spužvom i naslagana na zadnjem sjedištu njihovih lada i trabanta, sa sobom dovlačili čak iz matične domovine prilikom dolaska na ljetovanje na jugolovensko more.

Ima u tom smijehu i zluradosti i nadmenog nipodaštavanja ljudi kojima je nekoć, ne njihovom voljom, nametnut komunističkim režim koji je do kraja unizio njihovo ljudsko dostojanstvo, ali i euforičnog i nostalgičnog zahvaljivanja Bogu, te Titu, što smo živjeli u zemlji “naprednog samoupravnog socijalizma” koji nam je, ipak, omogućavao mnogo bolji životni standard doli stanovnicima zemalja zastrtih “Željezne zavjesom”.

Ipak, gotovo 27 godina nakon rušenja te „Željezne zavjese“ situacija je, i to najboljem slučaju, potpuno obrnuta. Sve zemlje koje su nekoć spadale u tzv. „Istočni blok“, a koje su se nakon epohalnih promjena okrenule ka Zapadu, danas su stabilne i prilično prosperitetne države sa solidnim standardom. BiH, s druge strane, tavori na evropskom dnu, u društvu država poput Moldavije ili Ukrajine.

Baltički tigar

Ipak tranzicijski uspjeh jedne bivše sovjetske države treba posebno naglasiti. Iako se sa štetom koju je BiH pretrpjela ratnim užasom zasigurno nijedna evropska država ne može mjeriti, ova država je u proces tranzicije također krenula s potpuno urušenim društvom. Riječ je o Estoniji.

Kao i slučaju BiH bez ozbiljnije demokratske tradicije i izgrađenih institucija, estonska nezavisnost uspostavljena je prvi put tek nakon Prvog svjetskog rata, da bi zemlja već 1940. bila pregažena tenkovima Sovjetskog Saveza, u čijem je sastavu ostala sve do 1991.

Smrt SSSR-a za ovu baltičku zemlju je ujedno značio i potpuni kolaps. Inflacija je bila 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i budžet su bili prazni, a ljudi su satima stajali u redu za hranu.

Tadašnji prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima njegove zemlje: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju – nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

Rezultat slika za mart laar

Radi, ne čekaj pomoć…

Imajući u vidu ove lekcije, pod vodstvom Laara podstaknuta je konkurencija ukidanjem carina i pretvaranjem zemlje u slobodnu trgovinsku zonu, dok su istovremeno obustavljene sve subvencije, podrške i ekonomski neopravdani i netržišni krediti domaćim preduzećima. Preduzećima su ostavljene dvije mogućnosti, ili da počnu da posluju rentabilno ili da se ugase. Istovremeno je urađena radikalna reforma poreskog sistema, koja je smanjila poreze i uvela ravnu poresku stopu (tzv. flat-rate poresku stopu).

Shvatajući da se dugoročni uspjeh ne može obezbijediti samo rješavanjem aktuelnih problema, već i razmišljanjima o budućnosti, smišljen je slogan “Radi, ne čekaj pomoć” (Trade, not aid). Jednoj nerazvijenoj zemlji, kakva je Estonija bila, pošiljke zastarjelih tehnologija u vidu pomoći bi obezbijedile sigurno mjesto među zemljama trećeg svijeta. Kao rezultat tog shvatanja da nije dobro previše se oslanjati na stranu pomoć, Estonija je napravila skok ka savremenim tehnologijama, i danas je zemlja sa prosječno najviše korisnika interneta u Evropi, zemlja u kojoj je elektronska vlada (e-government) realnost, gdje možete glasati na izborima putem interneta, kao i popuniti vašu poresku karticu (za šta vam u prosjeku treba oko 3 minute), dok firmu također možete osnovati preko interneta i cijela procedura traje nekoliko minuta. Estonija je također zemlja čijih 44% izvoza čini elektronika. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da dvijehiljaditih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije pet godina prodan Microsoftu za enormnih 8,5 milijardi dolara.

Rezultat slika za skype

 

Temelji, koje je postavila vlada Marta Lara bili su tako čvrsti i dobro postavljeni da ih njegovi nasljednici, koji možda i nisu bili tako tržišno orijentisani, nisu mogli poremetiti i za to nisu imali razloga. Tržišne reforme su imale svoju cijenu, bilo je nezadovoljnih, posebno iz redova radnika i seljaka, ali su se višestruko isplatile, jer su zemlji obezbjedile odličnu perspektivu u pogledu uklapanja u svjetsku podjelu rada i visoke stope rasta, te je enorman ekonomski rast koji je ova zemlja imala tokom devedesetih nastavljen i u dvijehiljaditim.

Niske poreske stope, i veoma povoljna poslovna klima, učinili su ovu zemlju omiljenom među investitorima. Od 2000. godine do danas, Estonija je bilježila značajan ekonomski rast koji ju je svrstao među tri vodeće zemlje EU po rastu realnog GDP-a, a sve se to odrazilo i na standard građana Estonije, pa tako od svih država bivšeg Istočnog bloka, veći standard od Estonaca danas uživaju jedino Česi.

Nije zgoreg napomenuti također da, za razliku od bivših socijalističkih država iz centralne Evrope u kojima posljednjih godina sve više bujaju nacionalizam i konzervativizam, uz većinsku podršku desničarskim strankama, Estonijom kroz sve ove godine vlada liberalna Reformska stranka koja uživa masovnu podršku u urbanim središtima i okuplja kako Estonce, tako i rusku nacionalnu manjinu.

Rezultat slika za estonian economy

 

Socijalizam minus proizvodnja

Recept za uspjeh Estonije zapravo je vrlo jednostava – poučena gorkim iskustvom i poniženjima komunizma, nakon pada Berlinskog zida bila je odlučna da beskompromisno reformiše svoja društvu te u globaliziranoj ekonomiji stvori najbolje moguće sistemske preduslove za privlačenje kapitala i ekonomski razvoj.

U BiH s druge strane, uništenoj ratom i posebno opterećenoj njegovim naslijeđem, koja je ostala bez gotovo milion stanovnika, podijeljenoj u dva entiteta , permanentno zarobljenoj ratnim traumama, nacionalizmima, kolektivnim frustracijama i tužnom nostalgijom, ekonomija je većini do danas ostala zadnja rupa na svirali kojom se, ako već mora, tek onako usput bavi. U takvom ambijentu napajanim svim vrstama negativnih energija koje hrane jedna drugu naprosto se niko nije pojavio sa suvislim konceptom i vizijom ekonomskog napretka, a i da jeste, kao neko ko prodaje neželjenu robu, bi ubrzo bio gurnut na marginu i utišan.

Rezultat slika za bh. ekonomija

Za posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini temeljni i jedini je princip autodestrukcija. Pod različitim izgovorima uništeno je cijelo industrijsko naslijeđe bivše države, tako da je društvo u samoubilačkoj misiji samo sebe prinudilo da starta od nule. Svi su, normalno, uništeni, rastureni, opljačkani, ali, što je najzanimljivije – stradali su u ratu i poraću ne od neprijatelja, nego od lokalne ekipe, odabranih stranačkih tajkuna na sve tri strane i političkih moćnika! Neprijatelj se i nije u tolikoj bavio razaranjem tuđe industrije, pošto je bio zaokupljen uništavanjem vlastite.

Ista partiokratska matrica kontrole društva i svih njegovih segmenata po kojoj je vladao Savez komunista, prenesena je i u poratno vrijeme gomilanjem istracije poslušnim stranačkim kadrovima, za šta je dejtonska državna struktura bila savršeno plodno tle, te stvaranjem privatnog sektora tajkunske elite koja je od prvog dana do danas u čvrstom zagrljaju vladajućih političkih garninuta. U takvom ambijentu cilj upravljača sistema nije bio na bilo koji način stvoriti sistemske preduslove koji će u eri globalizirane ekonomije stvoriti najbolji sistemski ambijent za privlačenje investicija i izvlačenje koristi iz globalne ekonomske igre, nego se cilj prije svega ogleda u očuvanju privilegija za one koji žive od same države i budžetskog novca, u ime čega se realni sektor opterećuje brojim nametima i državnm regulacija. Glavni problem tranzicije i uvođenja kapitalizma u BiH suštinski je u tome što se u pravom smislu nikad nisu ni desili, od socijalizma su sadržane najgore moguće karakteristike, a istovremeno je provedena najgora moguća privatizacija.

Bosna i Hercegovina je tako od nekada industrijske, danas pretvorena u državu u kojoj su najisplativiji poslovi u državnoj upravi i nevladinom sektoru, dakle sektorima koji počivaju na raspodjeli novca, i koja svoj ekonomski spas pokušava pronaći u turizmu i poljoprivredi.

Zašto su bivše zemlje Istočnog bloka danas uspješne i stabilne članice EU, a BiH tamni vilajet?!?

Jedina reformska snaga u takvom društvu ostaje za ekonomiju suštinski vrlo površno zainteresovana međunarodna zajednica, tačnije zapadne sile, koje će potaknute opasnostima od novih nestabilnosti u Evropi s povremenim incijativama poput Reformske agende, uz mnogobrojne prijetnje, zavrtanja ruku i kredita pokušavati natjerati domaće političare da provedu reforme koje će BiH učiniti iole pristojnijom i funkcionalnijom zemljom, no sve to često pomiješano s ličnim interesima finansijskih lobija koji stoje iza njih i bh. ekonomiji uglavnom nanose veću štetu nego korist.

Gdje sve to vodi? Nigdje, osim zdrave pameti. Nju vodi u bijeli svijet.

Kategorije: BiH

Političke i ekonomske slobode zajedno stvaraju čuda čovječanstva

Sri, 04/01/2017 - 10:21

U ovom eseju južnoafrički ekonomist Temba A. Nolutshugu, potaknut događajima iz nedavne prošlosti njegove zemlje, prikazuje razliku između vladavine većine (koja je bila ostvarena nakon više desetljeća borbe protiv monopolizacije moći manjine) i slobode, te pokazuje oslobađajući potencijal ekonomskih sloboda.

Temba A. Nolushungu direktor je Fondacije za slobodno tržište (Free Market Foundation) u Južnoj Africi. Podučava na mnogim programima ekonomskog osnaživanja širom zemlje i čest je saradnik južnoafričkih novina. Bio je povjerenik The Zimbabwe Papers koji su bili predani premijeru Zimbabvea Morganu Tsvangiraji kao skup savjeta za oporavak te zemlje nakon katastrofalne vlasti diktatora Mugabea. Nolutshungu je bio istaknuti član južnoafričkog crnačkog pokreta osvješćivanja.

 

U julu 1794. godine revolucionara i radikalnog reformatora Maksimilijana Robespierra pogubili su njegovi politički suparnici. Robespierre je bio glavna osoba odgovorna za Vladavinu terora u Francuskoj, za vrijeme za koje je 40 hiljada francuskih građana bilo pogubljeno na giljotini pod optužbama da su „neprijatelji nacije“. Pogubili su ga njegovi politički suparnici. U trenucima prije pogubljenja, obratio se gomili koja mu je prije laskala, a sada je htjela njegovu krv, ovim riječima: „Dao sam vam slobodu, sada još želite i hljeb“, i tim riječima je završila vladavina terora.

Iz ovoga možemo vidjeti kako politička sloboda i ekonomsko blagostanje nisu isti, unatoč tome što su blisko povezani.

Privredno blagostanje posljedica je slobode. U Južnoj Africi, sa službenom nezaposlenošću od 25,2 posto (brojka nije uključivala one koji su od traženja zaposlenja odustali), razdvojenost političke i ekonomske slobode odražava potencijalno katastrofalno stanje – opasnost koja je uvećana obećanjima o svim vrstama socijalnih beneficija od strane različitih vlada prema svojem glasačkom tijelu.

Kako bismo se mogli suočiti s nadolazećim izazovima, moramo raščistiti određene zablude.

Država ne bi trebala imati ulogu u stvaranju novi radnih mjesta. Kako bi se radna mjesta mogla održati, privatni sektor ih mora stvoriti. Državno stvorena radna mjesta stvorena su na račun poreskih obveznika i možemo ih smatrati subvencioniranim zaposlenjem. Takva radna mjesta ne pridonose pozitivnom ekonomskom razvoju. U privatnom sektoru stvara se bogatstvo dok je državni sektor samo korisnik bogatstva.

Novac je tek sredstvo razmjene za dobra i usluge te bi stoga trebao odražavati produktivnost. Kad sam posjetio postkomunističku Rusiju i Čehoslovačku 1991. godine, jedna od šala u kafiću bila je da se radnici pretvaraju da rade dok se država samo pretvara da im plaća taj rad. Stoga smatram da bi se trebalo usredotočiti samo na privatni sektor ako govorimo o smislenom stvaranju radnih mjesta.

To nas dovodi do pitanja politika koje bi trebalo primjenjivati na privatni sektor. Koje politike bi poboljšale produktivnost, a koje bi je unazadile? Šta bi se trebalo učiniti?

Promotrimo sada načela na kojima se temelji najjednostavnja razmjena između dviju strana. Jednostavne transakcije mogu poslužiti kao primjer manjeg sistema široj ekonomiji. Trebale bi ukazati političarima na kompatibilnost određenih politika s ljudskom prirodom, upravo zato što je ljudski faktor osnovni čimbenik u kontekstu ekonomije. Možemo krenuti od samog početka ljudskog roda ukoliko zamislimo spiljskog čovjeka koji je vješt u lovu, ali nije vješt u izradi oružja potrebnog za lov. Tada naš lovac naiđe na drugog spiljskog čovjeka koji je vješt u izradi oružja i koji pristane na razmjenu ulova za oružja. Obje strane su profitirale od ove transakcije jer su dobile natrag nešto što im je bilo vrijednije od od onoga što su za to dali. Prije ili kasnije, izrađivač oružja uviđa da oružje može zamijeniti za krzno, meso, bjelokost i druge njemu potrebne stvari, umjesto da ide sam u lov. On postaje poslovni čovjek te svi unutar tog poslovanja profitiraju od te razmjene jer svi koriste djelotvornija oružja.

Važno je primjetiti da u ovom primjeru niko nije bio prisiljen na saradnju ili prevaren u razmjeni. Nije bilo treće strane. Nijedna strana nije odredila pravila poslovanja. Pravila su se odredila spontano tokom transakcije. Postupili su u skladu s prirodnim poretkom. To je ono što pokojni ekonomist Friedrich Hayek nazvao spontanim poretkom, poretkom u kome se poštuje uzajamno pravo na privatno vlasništvo.

Iz tog jednostavnog primjera vidiljivo je da će u savremenoj ekonomiji, u onim zemljama gdje se vlast suzdržava od uplitanja u ekonomiju, biti visok ekonomski rast koji će pratiti društveno-privredne korisit. Drugim riječima, ako država promoviše ekonomske slobode proizvođača i potrošača te dozvoljava slobodu transakcija bez prevare i prisile, ta će država uz sam narod napredovati. To je siguran put za smanjenje nezaposlenosti, povećanja obrazovanja i stvaranje boljeg zdravstvenog sistema.

Takva osnovna načela primjenjiva su u svim ekonomijama, bez obzira na kulturološke okolnosti u kojima nastaju. Ujedno bi trebalo posvetiti kritičku pažnju trajnom mitu o utjecaju radne etike. Taj pogled učvršćuje nacionalne ili etičke predrasude u obilku postojanja ili nepostojanja radne etike u nekoj grupi, a to dovodi do zaključka da su siromašni u takvom položaju jer nemaju razvijenu radnu etiku, dok bogati imaju – riječ je o veoma opasnom pogledu, posebno kad se podudara s rasnim predrasudama.

Prije pada Berlinskog zida, 1989. Godine, Zapadna Njemačka imala je drugu najveću ekonomiju na svijetu dok je Istočna Njemačka bila u ekonomski katastrofalnom stanju. Riječ je o istom narodu, istoj kulturi i čak u nekim slučajevima o istim porodicama prije poslijeratne podjele. Slično možemo prosuditi u slučaju dvije Koreje: jug je gospodarski div dok sjever zbog svoje ekonomske nerazvijenosti prima humanitarnu pomoć. Ponovo ista kultura i isti narod. A što tek s primjerom između Kine i Hong Konga prije 1992. godine kada je Deng Xioping otvorio vrata radikalnoj protržišnoj ekonomskoj reformi nakon što je izjavio da je veličanstveno biti bogat te da nije važno je li mačka crna ili bijela dokle god može uloviti miša? Još jednom imamo istu kulturu, isti narod i iste ekonomske neusklađenosti. Razlika je uzrokovana, svaki puta, u razini slobode koja je dozvoljena ekonomskim akterima.

Zahvaljujući nikad prije viđenim slobodnotržišnim reformama od 1992. godine Kina je danas treća svjetska ekonomija. Nažalost, za razliku od toga, riječima Bertel Schmitta: „SAD je preuzeo socijalistički način djelovanja kojeg je Deng Xiaoping mudro odbacio“.

Zakonski i institucionalni okvir unutar kojeg se odvijaju ekonomske aktivnosti, a posebno nivo regulacije kojoj je neka ekonomija podvrgnuta, odrednica je bogatstva naroda i države. Drugim riječima, nivo do kojeg država dozvoljava pojedincima upotrebu ekonomskih sloboda je odrednica ekonomskog napretka društva.

Ovim je riječima profesor Walter Williams 1986. godine u svojoj intrigantnoj knjizi „Južnoafrički rat protiv kapitalizma“ lijepo sve zaokružio: „ (…) rješenja za južnoafričke probleme nisu posebni planovi, nije pozitivna diskriminacija, nisu davanja niti je rješenje državna socijalna pomoć, nego se rješenje nalazi u slobodi. Jer ako promotrimo svijet po bogatstvu i raznolikosti koje omogućuju ljudima napredak, onda ih nalazimo u društvima gdje postoji relativno velika sloboda pojedinca“.

Kategorije: BiH

Friedrich August von Hayek: Načela liberalnog društvenog poretka

Pon, 19/12/2016 - 08:54

 

Načela liberalnog društvenog poretka

 

  1. Na ovom ću mjestu pod ”liberalizmom” podrazumijevati koncepciju poželjnog političkog poretka koji se u prvome redu razvio u Engleskoj od vremena Starih vigovaca, u drugoj polovici 17. stoljeća, do vremena Gladstonea na kraju 19. stoljeća. David Hume, Adam Smith, Edmund Burke, T. B. Macaulay i Lord Acton mogu se smatrati njegovim tipičnim predstavnicima u Engleskoj. Koncepcija individualne slobode u okviru zakona bilo je ono što je u prvome redu nadahnjivalo liberalna kretanja na kontinentu i što je postalo temeljem američke političke tradicije. Posvema joj pripada nekolicina vodećih političkih mislilaca u pojedinim zemljama, poput B. Constanta i A. de Tocquevillea u Francuskoj, Immanuela Kanta, Friedricha Schillera i Wilhelma von Humboldta u Njemačkoj i Jamesa Madisona, Johna Marshalla i Daniela Webstera u Sjedinjenim Američkim Državama.
  2. Taj se liberalizam mora jasno razlikovati od jednog drugog, izvorno kontinentalno-europske tradicije, koji se također imenuje ”liberalizmom”, kojeg je neposredni potomak ono što to ime danas znači u Sjedinjenim Državama. To potonje gledište, premda započinje kao pokušaj nasljedovanja prve tradicije, interpretira liberalizam u duhu konstruktivističkog racionalizma dominantnog u Francuskoj i zato od njega čini nešto vrlo različito, i umjesto da u konačnici zastupa ograničenje moći vlade, ono okončava idealom neograničene moći većine. To je tradicija Voltairea, Rousseaua, Condorceta i francuske revolucije koja je postala praocem modernog socijalizma. Engleski se utilitarizam prvenstveno napajao tom kontinentalnom tradicijom, a Britanska liberalna partija kasnog 19. stoljeća, koja je nastala fuzijom liberalnih vigovaca i utilitarnih radikala, također je bila proizvodom te miksture.
  3. Liberalizam i demokracija, premda kompatibilni, nisu isto. Liberalizam se tiče opsega vladajuće moći, a demokracija onoga tko drži tu moć. Razlika je ponajbolje vidljiva razmotrimo li njihove oprečnosti: oprečnost liberalizmu jest totalitarizam, dočim je oprečnost demokraciji autoritarizam. Shodno tomu, u načelu je moguće da demokratska vlada bude totalitarna i da autoritarna vlada djeluje na liberalnim načelima. Druga od ove dvije prethodno navedene vrste ”liberalizma” zapravo je prije postala demokratizmom nego liberalizmom i bitno je postala antiliberalnom zahtijevajući neograničenu moć većine.
  4. Napose valja istaknuti da te dvije političke filozofije, koje sebe opisuju kao ”liberalizam” i donekle vode sličnim zaključcima, počivaju na posvema različitim filozofskim temeljima. Prva se zasniva na evolutivnoj interpretaciji svih fenomena kulture i duha i na uvidu u granice moći ljudskog uma. Druga pak počiva na onomu što imenujem ”konstruktivističkim” racionalizmom, koncepciji koja vodi tretiranju svih kulturalnih fenomena kao proizvoda promišljena dizajna i na uvjerenju da je kako moguće tako i poželjno rekonstruirati sve spontano izrasle ustanove u skladu s prethodno zamišljenim planom. U skladu s tim prva vrsta je puna štovanja spram tradicije i priznaje da svekoliko znanje i sva civilizacija počivaju na tradiciji, dočim je drugi tip pun prijezira spram tradicije, smatrajući da je neki neovisno postojeći um kadar oblikovati civilizaciju. (Usp. Voltaireovu tvrdnju: ”Želiš li dobre zakone, spali one koje imaš i načini nove”.) Prva je vrsta također bitno umjerena vjera, povezana s apstrakcijom kao jedinim dostupnim sredstvom širenja ograničene moći uma, dočim druga odbacuje priznati čak i kakve-takve granice i vjeruje da sam um može dokazati poželjnost posebnoga konkretnog uređenja.

(Kao rezultat te razlike prva je vrsta racionalizma u najmanju ruku kompatibilna s religijskim vjerovanjima, dočim je ”kontinentalni” tip liberalizma vazda bio neprijateljski spram svake religije i politički u stalnom sukobu s organiziranim religijama.)

  1. Prva vrsta liberalizma, koju ćemo odsad jedino razmatrati, nije rezultat teorijske apstrakcije, nego se pojavila iz želje za proširenjem i generaliziranjem pogodnosti što su neočekivano nastupile, iz čistog nepovjerenja spram vladara, na temelju ograničenja moći vlade. Tek nakon što je otkriveno da je neupitno veća osobna sloboda koju je Englez uživao u 18. stoljeću proizvela dotad neviđen materijalni prosperitet, bili su načinjeni pokušaji razvijanja sistematske teorije liberalizma, pokušaji koji u Engleskoj nikada nisu daleko dogurali, dočim su kontinentalne interpretacije snažno preinačile značenje engleske tradicije.
  2. Liberalizam se tako izvodi iz otkrića autogenerativnog ili spontanog poretka u društvenim poslovima (isto otkriće koje je vodilo priznanju da je postojao neki predmet za teorijske društvene znanosti), poretka koji je omogućio da se znanje i umijeće svih članova društva iskoriste do puno većeg opsega nego što bi to bilo moguće u bilo kojem poretku stvorenom centralnim upravljanjem i posljedično željom da se ostvari što je moguće potpunija uporaba tih snažnih spontanih uređujućih snaga.
  3. U svojim naporima da ekspliciraju načela poretka koji je već postojao, Adam Smith i njegovi sljedbenici razvili su, doduše u nesavršenom obličju, temeljna načela liberalizma kako bi pokazali poželjnost njihove opće primjene. Čineći to, bili su kadri pretpostaviti srodnost s koncepcijom pravde common lawa i s idealima vladavine prava i vladom koja se pokorava zakonima što su bili malo znani izvan anglosaksonskog svijeta; uz rezultat da nisu samo njihove ideje bile potpunoma neshvaćene izvan zemalja u kojima se govori engleski, nego i da su prestale biti razumljivima čak i u Engleskoj kada su Bentham i njegovi sljedbenici nadomjestili englesku legalnu tradiciju konstruktivističkim utilitarizmom, nastalim više iz kontinentalnog racionalizma nego iz evolutivne koncepcije engleske tradicije.
  4. Središnja koncepcija liberalizma jest da će provedbom univerzalnih pravila pravedna ponašanja, koja štite priznato privatno područje pojedinca, nastati spontani poredak ljudskih djelatnosti puno veće kompleksnosti nego što bi ikada bio proizveden promišljenim uređenjem i da se posljedično prisilne djelatnosti vlade imaju ograničiti na provedbu takvih pravila, neovisno o drugim uslugama što ih je vlast mogla pružiti administriranjem onih posebnih resursa koji su joj bili stavljeni na raspolaganje u te svrhe.
  5. Distinkcija između spontanog poretka zasnovanog na apstraktnim pravilima, koji pojedincima ostavlja slobodu korištenja njihova vlastita znanja za njihove vlastite svrhe, i organizacije ili uređenja zasnovana na komandama, od središnjeg je značenja za razumijevanje načela slobodnog društva i mora se detaljnije objasniti u paragrafima koji slijede, napose kako će spontani poredak slobodnog društva sadržavati mnoge organizacije (uključujući najveću organizaciju, vladu), ali se ta dva načela poretka ni na koji poželjan način ne mogu miješati.
  6. Prva osobitost spontanog poretka jest da, korištenjem njegovih uređujućih snaga (regularnost ponašanja njegovih članova), možemo ostvariti poredak puno kompleksnijeg sklopa činjenica nego što bismo to ikada mogli s promišljenim uređenjem, ali da, služeći se tom mogućnošću induciranja poretka puno većeg opsega nego što bismo inače mogli postići, istodobno ograničujemo našu moć nad detaljima tog poretka. Možemo reći da ćemo, koristimo li prethodno načelo, tada imati moć samo nad apstraktnim karakterom, ali ne i nad konkretnim detaljem tog poretka.
  7. Ne manje važna jest činjenica da, za razliku od neke organizacije, spontani poredak nema svrhu i ne treba postojati slaganje o konkretnim rezultatima što ih on treba proizvesti u skladu sa suglasnošću o poželjnosti nekog takvog poretka, jer se, budući neovisan o bilo kojoj posebnoj svrsi, on može koristiti za – i pomagat će u težnji prema njihovoj provedbi – mnogo različitih, divergentnih ili čak konfliktnih individualnih svrha. Tako poredak, napose tržišta, ne počiva na zajedničkim svrhama, nego na recipročnosti, to jest na pomirbi različitih svrha za uzajamne dobrobiti sudionika.
  8. Koncepcija zajedničkog blagostanja ili javnog dobra slobodnog društva zato se nipošto ne može odrediti kao suma znanih partikularnih rezultata koje treba postići, nego samo kao apstraktan poredak koji kao cjelina nije orijentiran na bilo koje posebne konkretne ciljeve, nego pretežno osigurava najbolju priliku za bilo kojega nasumce odabrana člana da uspješno koristi svoje znanje za svoje svrhe. Usvajajući termin profesora Michaela Oakeshotta (London), takvo slobodno društvo možemo imenovati nomokratskim (u kojemu vlada zakon), za razliku od neslobodnog teleokratskog (u kojem vlada svrha) društvenog poretka.
  9. Veliko značenje spontanog poretka ili nomokracije počiva na činjenici da on širi mogućnost miroljubive koegzistencije ljudi radi njihove uzajamne dobrobiti, s onu stranu male grupe, članovi koje imaju konkretne zajedničke svrhe ili su pak podvrgnuti nečemu što je za sve bolje, čineći tako mogućim pojavu Velikog ili Otvorenog društva. Taj poredak, postupno izrastao s onu stranu organizacija porodice, horde, klana i plemena, starješinstva, pa čak imperija nacionalne države, i koji je u konačnici proizveo početak svjetskog društva, zasnovan je na usvajanju – bez i često protiv političke vlasti – pravila koja su postala pretežita jer su grupe koje su ih se držale bile uspješnije; i on je postojao i izrastao u opsegu puno prije nego što su ljudi postali svjesni njegove egzistencije ili što su razumjeli njegovo funkcioniranje.
  10. Spontani poredak tržišta, zasnovan na recipročnosti ili uzajamnim koristima, uobičajeno se opisuje kao neki ekonomski poredak; a u vulgarnom smislu termina ”ekonomski” Veliko društvo skupa održava u konačnici ono što se obično imenuje ekonomskim snagama. No krajnje je pogrešno, i postalo je jednim od glavnih izvorišta zbrke i nesporazuma, taj poredak imenovati ekonomijom, kao što činimo kad govorimo o nacionalnoj, društvenoj ili svjetskoj ekonomiji. To je naposljetku jedno od glavnih izvorišta uglavnom socijalističkog stremljenja da spontani poredak tržišta pretvori u promišljeno vođenu organizaciju koja služi usvojenom sistemu zajedničkih ciljeva.
  11. Ekonomija u striktnom smislu te riječi, u kojem domaćinstvo, farmu, poduzeće ili čak financijsku administraciju vlade možemo imenovati ekonomijom, jest naravno neka organizacija ili promišljeno uređenje dane zalihe resursa u službi jedinstvenog poretka svrha. Počiva na sistemu koherentnih odluka, u kojem pojedinačno gledište o relativnom značenju različitih natjecateljskih svrha određuje uporabu različitih resursa.
  12. Spontani poredak tržišta koji nastaje interakcijom mnogo takvih ekonomija jest nešto toliko fundamentalno različito od neke prave ekonomije da se mora smatrati velikom nesrećom što je ikada imenovan tim imenom. Uvjeren sam da ta praksa tako konstantno zavodi ljude da je nužno za njega osmisliti novi tehnički termin. Predlažem da taj spontani poredak imenujemo katalaksijom, analogno terminu ”katalaktika” koji su često predlagali kao zamjenu za termin ”ekonomija”. (I ”katalaksija” i ”katalaktika” izvode se iz starogrčkog glagola katallatein, glagola koji, karakteristično, ne znači samo ”trgovati zamjenom robe” i ”razmjenjivati”, nego i ”pripustiti u zajednicu” i ”pretvoriti neprijatelja u prijatelja”).
  13. Glavna poanta katalaksije kao spontanog poretka jest da njezina uređenost ne počiva na njezinoj orijentaciji na neku hijerarhiju ciljeva i da zato ona za sebe kao cjelinu neće osigurati da najznačajnije dođe prije manje značajnog. To je temeljni uzročnik njezine osude od strane njezinih oponenata i moglo bi se reći da se većina socijalističkih zahtjeva svodi ništa manje nego na to da se katalaksija treba pretvoriti u ekonomiju (to jest da se spontani poredak bez svrhe treba pretvoriti u organizaciju orijentiranu na svrhu) kadru osigurati da se značajnije nikada ne žrtvuje manje značajnom. Obrana slobodnog društva zato mora pokazati da zbog činjenice što ne provodimo jedinstvenu skalu konkretnih ciljeva – niti pokušavamo osigurati da neko posebno gledište o tome što je više a što manje značajno ovlada cijelim društvom – članovi takva slobodnog društva kao dobro imaju priliku uspješno koristiti svoje individualno znanje za postizanje svojih individualnih ciljeva kakve faktički imaju.
  14. Širenje nekog mirnog poretka s onu stranu malih svrhovito orijentiranih organizacija tako postaje moguće širenjem svrhovito neovisnih pravila (”formalnih”), pravila pravednog ponašanja spram drugih ljudi koji ne slijede iste konkretne ciljeve ili se ne drže istih vrijednosti, osim onih apstraktnih pravila – pravila koja ne nameću obveze za posebne radnje (koje svagda pretpostavljaju poseban cilj), nego se jedino sastoje u zabranama povređivanja zaštićenog područja svake osobe, područja što ga možemo odrediti na temelju tih pravila. Liberalizam je stoga neodvojiv od ustanove privatnog vlasništva, što je ime koje obično dajemo materijalnoj strani tog zaštićenog individualnog područja.
  15. No ako liberalizam pretpostavlja provedbu pravila pravednog ponašanja i očekuje da će se željeni spontani poredak sam uobličiti samo ako su faktički uočena pogodna pravila pravednog ponašanja, on također želi ograničiti prisilnu moć vlade za provedbu takvih pravila pravednog ponašanja, uključujući naposljetku i ono koje propisuje pozitivnu dužnost, naime pravilo koje od građana zahtijeva da daju doprinos u skladu s jedinstvenim načelima, i to ne samo na račun provedbe tih pravila, nego i na račun ne-prisilnih uslužnih funkcija vlade što smo ih prethodno razmotrili. Liberalizam je zato isto što i zahtjev za vladavinom prava u klasičnom smislu tog termina, u skladu s kojim su prisilne funkcije vlade striktno ograničene na provedbu uniformnih pravila zakona, podrazumijevajući jedinstvena pravila pravedna ponašanja nekoga spram sugrađana. (”Vladavina prava” tu odgovara onome što se u Njemačkoj imenuje materijalna pravna država, materieller Rechtsstaat, i razlikuje se od čisto formeller Rechtsstaat, formalne pravne države, koja jedino zahtijeva da svaki akt vlade autorizira legislativa, svejedno sastoji li se takav zakon od generalnog pravila pravedna ponašanja ili ne.)
  16. Liberalizam priznaje da postoje stanovite druge usluge koje iz različitih razloga spontane snage tržišta ne mogu proizvoditi ili ne mogu proizvoditi adekvatno i da je zbog toga poželjno staviti na raspolaganje vladi jasno ograničeni dio resursa kojima ona može pružati usluge građanima uopće. To zahtijeva oštru distinkciju između prisilne moći vlade, gdje su njezine radnje striktno ograničene na provedbu pravila pravedna ponašanja i u očitovanju čega je isključena svaka diskrecijska moć i provizije vlade od usluga, za koje ona može koristiti samo resurse koji su joj stavljeni na raspolaganje u tu svrhu, ne raspolažući prisilnom moći ili monopolom, no u upotrebi kojih resursa ona uživa široku diskrecijsku moć.
  17. Značajno je da se takva koncepcija liberalnog poretka javila samo u zemljama u kojima se – u staroj Grčkoj i u Rimu ne manje u odnosu na modernu Britaniju – pravda shvaćala kao nešto što se otkriva naporom sudaca i učenih ljudi, a ne određuje arbitrarnom voljom bilo kojeg autoriteta; ona je svagda imala teškoća uhvatiti korijena u zemljama u kojima se zakon prvenstveno shvaća kao proizvod unaprijed smišljene legislative; ona je svugdje nestajala pod zajedničkim utjecajem pravnog pozitivizma i demokratske doktrine, od kojih ni jedno ni drugo ne poznaje drugi kriterij pravde osim volje zakonodavca.
  18. Liberalizam je naravno nasljednik teorije common lawa i starijih (pred-racionalnih) teorija prirodnog prava i također pretpostavlja koncepciju pravde koja nam dopušta razlikovati između takvih pravila pravednog pojedinačnog ponašanja koja su implicirana u koncepciji ”vladavine zakona” i potrebna su za formiranje spontanog poretka, na jednoj strani, i svih partikularnih komandi što potječu od autoriteta za svrhu organizacije, na drugoj strani. Bitna je razlika eksplicirana u teorijama prava dvojice od najvećih filozofa modernih vremena, Davida Humea i Immanuela Kanta, ali otada nije adekvatno preformulirana i postala je posve neprikladna vladajućim teorijama prava naših dana.
  19. Bitne točke te koncepcije pravde jesu: a) da se pravda može smisleno pripisati samo ljudskoj radnji, a ne bilo kojem stanju stvari kao takvom, stanju stvari neovisno o pitanju je li ono bilo ili moglo biti svjesno stvoreno s nečije strane; b) da pravila pravde bitno imaju prirodu zabrana ili, drugim riječima, da je nepravda stvarno primarni pojam, a cilj pravila pravednog ponašanja jest spriječiti nepravednu radnju; c) da je nepravda koja se treba spriječiti povreda zaštićenog područja nekoga od naših sugrađana, područja koje se utvrđuje na temelju tih pravila pravde; d) da se ta pravila ponašanja, koja su po sebi negativna, mogu razviti i konzistentnom primjenom na bilo koja pravila što ih je društvo naslijedilo i da mogu postati jednako negativan test univerzalne primjenjivosti – test koji u konačnici nije ništa drugo do samokonzistentnost radnji što ih ta pravila dopuštaju primijene li se na okolnosti realnog svijeta. Te četiri krucijalne točke moraju se dalje razviti u idućim paragrafima.
  20. Ad a) Pravila pravednog ponašanja mogu zahtijevati od pojedinca da u račun svojih odluka uzme samo takve konsekvence svojih radnji koje on sam može predvidjeti. No konkretni su rezultati katalaksije za pojedinca bitno nepredvidivi; i budući da nisu rezultat bilo čijeg nacrta ili bilo čijih namjera, besmisleno je opisivati kao pravedan ili nepravedan način na koji tržište raspodjeljuje dobre stvari ovog svijeta među pojedincima. To je pak ono na što smjera takozvana ”društvena” ili ”distributivna” pravda i uime koje se postupno razara liberalni poredak prava. Kasnije ćemo vidjeti da se nije pronašao, niti se može pronaći nikakav test ili kriterij pomoću kojih se mogu odrediti takva pravila ”društvene pravde” i da bi se, posljedično, i u kontrastu spram pravila pravednog ponašanja, ona trebala određivati arbitrarnom voljom nositelja moći.
  21. Ad b) Nikakva posebna ljudska radnja nije posve određena bez neke konkretne svrhe koja se treba ostvariti. Slobodni ljudi kojima je dano koristiti vlastita sredstva i vlastito znanje za vlastitu svrhu ne smiju zato biti predmetom pravila koja im nalažu što pozitivno moraju činiti, nego samo pravila koja im kazuju što ne smiju činiti; osim za ispunjenje obveza kojima se neki pojedinac dobrovoljno izložio, pravila navedenog ponašanja pretežno razgraničuju opseg dopustivih radnji, ali ne određuju posebne radnje što ih čovjek u određenom času mora obaviti. (Od ovoga postoje stanoviti izuzeci, poput radnji očuvanja i zaštite života, sprečavanja katastrofe i slično, gdje pravila pravde aktualno zahtijevaju neku pozitivnu radnju ili se generalno trebaju prihvatiti kao pravedna pravila ako bi zahtijevala stanovitu pozitivnu radnju.) Daleko bi nas odvelo na ovome mjestu raspravljati o položaju takvih pravila u sistemu. Često se uočavao generalno negativni karakter pravila pravedna ponašanja i odgovarajući primat nepravde koja se zabranjuje, no rijetko se promišljao do njihovih logičnih konsekvenci.
  22. Ad c) Nepravda koja je zabranjena pravilima pravednog ponašanja je bilo koja povreda zaštićenog područja drugih pojedinaca i ona nas zato moraju osposobiti da utvrdimo što je zaštićena sfera drugih. Od vremena Johna Lockea je uobičajeno da se zaštićeno područje opisuje kao vlasništvo (koje je sam Locke odredio kao ”život, slobodu i posjede čovjeka”). No taj termin sugerira puno užu i posve materijalnu koncepciju zaštićenog područja, koje ne uključuje samo materijalna dobra, nego i različite zahtjeve u pogledu drugih i slična očekivanja. Ako se pak pojam vlasništva (s Lockeom) interpretira u tom širokom smislu, tada je istina da su neodvojivi zakon – u smislu pravila pravde – i ustanova vlasništva.
  23. Ad d) Nemoguće je odlučivati o pravdi bilo kojega pojedinačnog pravednog ponašanja osim u okviru cijelog sistema takvih pravila, od kojih se većina za tu svrhu mora smatrati neupitnim: vrijednosti se mogu testirati jedino u terminima drugih vrijednosti. Test pravednosti nekog pravila se (od Kanta) uobičajeno opisuje kao test njegove ”poopćivosti”, to jest mogućnosti da se pravila primijene na sve instance koje odgovaraju uvjetima koji se tu tvrde (”kategorički imperativ”). To se svodi na to da u primjeni kategoričkog imperativa na bilo koje konkretne okolnosti on ne bude u sukobu s bilo kojim drugim prihvaćenim pravilima. Test je tako u konačnici test kompatibilnosti ili nekontradiktornosti cijelog sistema pravila, i to ne prvenstveno u logičkom smislu, nego u smislu da sistem radnji koje pravila dopuštaju neće voditi sukobu.
  24. Neka bude pribilježeno da ovom testu jedino odgovaraju svrhovito neovisna (”formalna”) pravila, budući da su se kao pravila izvorno razvila u malim grupama koje su povezane svrhom (”organizacije”), potom progresivno proširila na veće i veće grupe i naposljetku poopćila kako bi se primijenila na odnose između članova nekog Otvorenog društva koji nemaju zajedničkih ciljeva i uglavnom se pokoravaju istim apstraktnim pravilima; zato će ona u tom procesu otkloniti sva pozivanja na posebne svrhe.
  25. Rast od plemenske organizacije, svi članovi koje služe zajedničkim svrhama, do spontana poretka Otvorena društva, u kojem je ljudima dopušteno u miru stremiti svojim vlastitim svrhama, tako se može reći, započeo je kad je divljak ostavio neka dobra na granici svojega plemena u nadi da će ih pronaći neki član drugog plemena i da će zauzvrat ostaviti neka druga dobra kako bi osigurao opetovanje ponude. Od prve uspostave takve prakse, koja je služila recipročnim ali ne zajedničkim svrhama, proces se nastavio tijekom tisućljeća i – čineći pravila ponašanja neovisnim o posebnim svrhama onih na koja se odnose – omogućio je širenje tih pravila na sve šire krugove neodređenih ljudi i naposljetku uvjetno omogućio univerzalni mirnodopski poredak svijeta.
  26. Karakter je tih univerzalnih pravila pravednog individualnog ponašanja – koji liberalizam pretpostavlja i želi poboljšati što je više moguće – bio pomračen konfuzijom u vezi s drugim dijelom zakona koji određuje organizaciju vlade i vodi administriranju resursa koji joj stoje na raspolaganju. Karakteristika liberalnog društva jest da privatni pojedinac može biti prisiljen pokoravati se samo pravilima privatnog i krivičnog prava; a postupno natapanje privatnog prava javnim pravom tijekom posljednjih osamdeset ili stotinu godina, što znači postupno nadomještanje pravila ponašanja pravilima organizacije, jedan je od glavnih načina na koji je obavljena destrukcija liberalnog poretka. Njemački učenjak Franz Böhm je iz tog razloga nedavno vrlo temeljito opisao liberalni poredak kao Privatrechtgesellschaft [privatnopravno društvo, prim. prev.].
  27. Razlika između poretka na koji ciljaju pravila ponašanja privatnog i krivičnog prava i poretka na koji ciljaju pravila organizacije javnog prava najjasnije se zamjećuje uzmemo li u obzir da će pravila ponašanja odrediti neki poredak radnje samo u kombinaciji s posebnim znanjem i ciljevima djelatnih pojedinaca, dočim pravila organizacije javnog prava direktno određuju takvu konkretnu radnju u svjetlu posebnih svrha ili, još prije, daju stanovitu autoritativnu moć da se tako čini. Zbrku između pravila ponašanja i pravila organizacije potpomoglo je pogrešno poistovjećivanje onoga što se često imenuje ”poretkom zakona” s poretkom radnja koje u slobodnom sistemu nisu posve određene sistemom zakona, ali uglavnom pretpostavljaju takav sistem zakona kao jedan od uvjeta potrebnih za njihovo formiranje. No neće svaki sistem pravila ponašanja koji jamči uniformnost radnje (koja se često interpretira kao ”poredak zakona”) zajamčiti poredak radnje u smislu da radnje koje su dopuštene tim pravilima neće biti u sukobu.
  28. Postupna zamjena pravila ponašanja privatnog i krivičnog prava koncepcijom izvedenom iz javnog prava jest proces kojim su se postojeća liberalna društva postupno transformirala u totalitarna društva. Tu je tendenciju najeksplicitnije uvidio i podržao Hitlerov ”krunski pravnik” Carl Schmitt, koji je konzistentno branio zamjenu ”normativnog” mišljenja liberalnog prava koncepcijom prava koja kao njegovu svrhu vidi konkretes Ordnungsdenken [konkretno mišljenje poretka, prim. prev.].
  29. To je razviće povijesno postalo moguće kao rezultat činjenice da su iste predstavničke skupštine bile opterećene s dvije različite zadaće: uspostavom pravila individualnog ponašanja i uspostavom pravila i davanjem naredbi koje se tiču organizacije i vođenja vlade. Konsekvenca toga jest da je sam termin ”zakon” – koji je u starijoj koncepciji ”vladavine zakona” označavao samo pravila ponašanja što su jednako primjenljiva na sve – započeo označavati bilo koje pravilo organizacije ili čak bilo koju pojedinačnu naredbu što ju je potvrdila konstitucionalno uspostavljena legislatura. Takva koncepcija vladavine zakona, koja pretežno zahtijeva da se naredba legitimno izdaje, a ne da je vladavina pravde jednako primjenjiva na sve (ono što Nijemci jednostavno zovu formaler Rechtstaat), ne jamči naravno više bilo kakvu zaštitu individualne slobode.
  30. Priroda konstitucionalnih uređenja dominantna u svim zapadnim demokracijama omogućila je to razviće; odlučujuća snaga koja ga je vodila u tom posebnom smjeru bilo je rastuće priznanje da primjena jedinstvenih jednakih pravila na ponašanje pojedinaca, koji su zapravo bili vrlo različiti u mnogim aspektima, neizbježno proizvodi vrlo različite rezultate za različite pojedince i da bi, u skladu s tim, kako bi se djelovanjem vlade izazvala neka redukcija u tim nenamjeravanim ali neizbježnim razlikama u materijalnom položaju različitog svijeta, bilo prijeko potrebno da se ljudi tretiraju ne prema istim, nego prema različitim pravilima. To je dalo poticaj novoj i posve različitoj koncepciji pravde, koja se obično opisuje kao ”društvena” ili ”distributivna” pravda, koncepciji pravde koja se nije ograničavala na pravila ponašanja za pojedinca, nego je ciljala na posebne rezultate za posebne ljude i koja bi se zato mogla ostvariti samo u organizaciji koja se vodi svrhom, ali ne i u spontanom poretku koji je neovisan o takvoj svrsi.
  31. Naravski, pojmovi ”pravedne cijene”, ”pravedne naknade” ili ”pravedne raspodjele prihoda”vrlo su stari; no zaslužuje pribilježiti da tijekom dvijetisućgodišnjih nastojanja u kojima su filozofi spekulirali o značenju tih pojmova nije otkriveno ni jedno jedino pravilo koje bi nam dopustilo odrediti što je u tom smislu pravedno u tržišnom poretku. Jedna od grupa znanstvenika koji su najupornije pokretali to pitanje – učene glave kasnog srednjeg vijeka i ranih modernih vremena – konačno je došla dotle da kao pravednu cijenu ili nadnicu odredi one koje će se same oformiti na tržištu u odsutnosti podvale, nasilja ili privilegije – upućujući tako natrag na pravila pravedna ponašanja i prihvaćajući kao pravedan rezultat sve ono što je izazvano pravednim ponašanjem svih pogođenih pojedinaca. Taj negativni zaključak svih spekulacija o ”društvenoj” ili ”distributivnoj” pravdi bio je, kao što ćemo vidjeti, neizbježan, jer je pravedna naknada ili raspodjela imala smisla samo unutar neke organizacije koje članovi djeluju prema naredbama u službi zajedničkog sistema ciljeva, ali ne može imati smisla u katalaksiji ili spontanom poretku koji ne može imati takav zajednički sistem ciljeva.
  32. Kao što smo vidjeli, neko stanje stvari poput toga ne može biti pravedno ili nepravedno kao puka činjenica. Samo utoliko što je ono planski izvedeno, ili bi se moglo izvesti, ima smisla da se pravednim ili nepravednim imenuju radnje onih koji su ga stvorili ili dopustili mu pojaviti se. No u katalaksiji, spontanom poretku tržišta, nitko ne može predvidjeti što će svaki sudionik postići i rezultati za pojedine ljude nisu određeni bilo čijim namjerama, niti je bilo tko odgovoran za to što je pojedini čovjek stekao pojedine stvari. Zato se moramo upitati je li promišljeni izbor tržišnog poretka kao metoda vođenja ekonomskih djelatnosti – s nepredvidivim šansama i u velikoj mjeri slučajnostima u pogledu pogodnosti – neka pravedna odluka, ali sigurno ne jesu li pravedni ili nepravedni posebni rezultati koje on proizvodi za posebne ljude, kada smo se jednom već odlučili iskoristiti katalaksiju za tu svrhu.
  33. To što se pojam pravde uobičajeno i rado primjenjuje na raspodjelu prihoda rezultat je posve pogrešne antropomorfne interpretacije društva, prije kao organizacije negoli kao spontana poretka. Termin ”raspodjela” u tome je smislu jednako zavodljiv kao i termin ”ekonomija”, budući da također sugerira da je nešto rezultat promišljene radnje koja je faktički rezultat sila koje prethodno djeluju. Nitko ne raspodjeljuje prihod na rangu tržišta (kao što bi trebao činiti u nekoj organizaciji) i zato je, imajući u vidu prethodno, govor o pravednoj ili nepravednoj raspodjeli jednostavno besmislica. Manje bi navodilo na pogrešno mišljenje ako bi se u tom smislu govorilo o ”disperziji” umjesto o ”raspodjeli” prihoda.
  34. Svi napori da se osigura ”pravedna” raspodjela moraju se tako usmjeriti prema pretvaranju spontanog reda tržišta u red organizacije ili, drugim riječima, u totalitarni poredak. Ta težnja je bila iza nove koncepcije pravde koja je proizvela različite korake preko kojih su pravila organizacije (”javno pravo”) – koja su oblikovana da ispune želje ljudi pri pojedinačnim rezultatima – zauzela mjesto svrhovito neovisnih pravila pravednog pojedinačnog ponašanja i koja su time postupno uništila temelje na kojima mora počivati spontani poredak.
  35. Ideal korištenja prisilnih sila vlade kako bi se ostvarila ”pozitivna” (to jest društvena ili distributivna) pravda ne samo da nužno vodi razaranju individualne slobode, za koju netko može smatrati da nije previsoka cijena, nego se u ispitivanju također pokazuje kao fatamorgana ili iluzija koja se ne može postići ni pri kakvim odnosima jer pretpostavlja slaganje o relativnoj važnosti različitih konkretnih ciljeva, koje ne može postojati u nekom velikom društvu kojeg članovi ne znaju svaku ili iste posebne činjenice. Pokadšto se vjeruje da činjenica kako većina ljudi danas smatra poželjnom društvenu pravdu pokazuje da taj ideal ima odrediv sadržaj. Nažalost, također je moguće loviti fatamorganu, a konsekvenca će tog napora vazda biti rezultat koji je posvema različit od onoga što se kanilo.
  36. Ne može biti pravila koja određuju koliko mnogo svatko ”treba” imati, ako ne načinimo neki jedinstveni pojam relativnih ”zasluga” ili ”potreba” različitih pojedinaca, za koje ne postoji objektivno mjerilo, osnova središnje alokacije svih dobara i usluga – koja bi trebala učiniti nužnim da je svaki pojedinac, umjesto da svoje znanje koristi za svoje svrhe, stvoren da ispuni dužnost koju je pred njega postavio netko drugi i da će biti nagrađen u skladu s tim koliko je dobro prema mišljenju drugih obavio tu dužnost. To je metoda nagrađivanja svojstvena zatvorenoj organizaciji, takvoj poput vojske, ali nepomirljiva sa snagama koje podržavaju spontani poredak.
  37. Slobodno treba priznati da tržišni poredak ne dovodi do bilo kakva uska odgovaranja između subjektivne sposobnosti ili individualnih potreba i nagrada. On posluje prema načelu kombinirane igre umijeća i prilike, u kojoj rezultati za svakog pojedinca mogu biti toliko određeni okolnostima koje su posve s onu stranu njegove kontrole, kao što mogu biti određeni i njegovim umijećem ili trudom. Svatko je nagrađen u skladu s vrijednošću koju njegove posebne usluge imaju za ljude kojima ih pruža; ta vrijednost njegovih usluga ne stoji u nužnom odnosu prema bilo čemu što bismo primjereno mogli imenovati njegovim zaslugama, a još manje njegovim potrebama.
  38. Posebno zaslužuje istaknuti da je, striktno govoreći, besmisleno govoriti o vrijednosti ”za društvo”, budući da je ono što je posrijedi vrijednost nekih usluga za stanovite ljude, usluga za koje bilo tko drugi može biti nezainteresiran. Violinski virtuoz pruža usluge, pretpostavimo, posve različitom svijetu od onoga svijeta koje zabavlja nogometna zvijezda, a majstor za lule posve drugom od majstora za parfeme. Cijela koncepcija ”vrijednosti za društvo” je u slobodnom poretku nelegitimna kao jedan antropološki termin, isto kao i njezin opis u striktnom smislu kao ”neke ekonomije” ili kao neki entitet koji prema ljudima ”postupa” pravedno ili nepravedno ili raspodjeljuje među njima. Rezultati tržišnog procesa za posebne pojedince nisu ni rezultat bilo čije volje da oni trebaju imati toliko mnogo koliko imaju, niti su pak predvidivi od strane onih koji su se odlučili u okviru tog poretka ili podržavajući održanje te vrste poretka.
  39. Od svih žalbi o nepravdi rezultata tržišnog poretka jedan je imao najveći upliv na aktualnu politiku; on je postupno destruirao jednaka pravila pravedna ponašanja i doveo do njegove zamjene ”društvenim” pravom koje cilja na ”društvenu pravdu”: to pak nije bio opseg nejednakosti i nagrada, niti njihova dispozicija s priznatim zaslugama, potrebama, naporima, podvrgavanjem bolovima ili bilo što drugo što su snažno naglašavali društveni filozofi, nego zahtjevi za zaštitu od neželjena pada s već dostignute pozicije. Više nego bilo čime drugim, tržišni se poredak izopačavao naporima da se zaštite pojedine grupe od opadanja u odnosu na njihovu raniju poziciju; i kada se zahtijeva miješanje vlade u ime ”društvene pravde”, to sada znači – puno češće nego što to nije slučaj – zahtjev za zaštitu postojeće relativne pozicije neke grupe. ”Društvena pravda” je tako postala nešto malo više od zahtjeva za zaštitu pripadajućih interesa i stvaranje nove privilegije, kao što je u ime društvene pravde farmer osiguravao ”paritet” s industrijskim radnikom.
  40. Važne činjenice koje na ovome mjestu valja istaknuti jesu da su tako zaštićene pozicije bile rezultat iste vrste snaga kao što su one koje sada smanjuju relativni položaj istih tih ljudi; da njihova pozicija za koju oni sada traže zaštitu nije bila više poželjna ili zaslužena od niže pozicije koja im je sada u izgledu; da bi im se njihova ranija pozicija mogla u izmijenjenoj situaciji osigurati samo tako što će se drugima odreći iste prilike za uspon, kojim prilikama i oni duguju svoju raniju poziciju. Činjenica da je neka grupa ljudi dostigla stanovit relativan položaj u tržišnom poretku ne može joj dati pravo na zahtjev da ga održi, budući da se to ne može braniti pravilom koje bi se moglo primijeniti podjednako na sve.
  41. Cilj ekonomske politike slobodnog društva zato nipošto nije osigurati posebne rezultate za posebne ljude i njezin se uspjeh ne može mjeriti nikakvim pokušajem u sabiranju vrijednosti takvih pojedinačnih rezultata. U tome pogledu cilj onoga što se imenuje ”ekonomija blagostanja” jest iz temelja promašen, ne samo zato što se ne može oformiti nikakva smislena suma zadovoljstava osiguranih za različite ljude, nego i zato što je njezina temeljna ideja o maksimumu ispunjenih potreba (ili maksimumu društvenog proizvoda) svojstvena samo ekonomiji koja služi nekoj pojedinačnoj hijerarhiji ciljeva, ali ne i spontanom poretku katalaksije koji nema zajedničke konkretne ciljeve.
  42. Premda je široko prošireno uvjerenje da koncepcija optimalne ekonomske politike (ili bilo koji sud je li neka ekonomska politika bolja od druge) pretpostavlja neku takvu koncepciju maksimiranja zbira realnog društvenog prihoda (što je moguće samo u vrijednosnim terminima i zato implicira jednu nelegitimnu usporedbu koristi za različite osobe), to zapravo nije tako. Neka optimalna politika u katalaksiji može ciljati i ima ciljati na uvećanje prilika bilo kojeg člana društva uzetog na margini posredovanja visokog prihoda ili – što se svodi na istu stvar – prilike (što može biti njegov udio u totalnom prihodu) da realni ekvivalent tog udjela bude onoliko velik koliko nam je poznato kako da ga ostvarimo.
  43. Taj će se uvjet dostići toliko brzo koliko smo kadri – ne osvrćući se na disperziju prihoda – izvesti da sve ono što se proizvedi proizvedu osobe i organizacije koje to mogu proizvesti mnogo jeftinije od bilo koga tko to ne proizvodi (ili u najmanju ruku tako jeftino kao on), kao i da se proda po cijeni nižoj od one pri kojoj bi bilo moguće da to ponudi netko tko to faktički ne nudi. (To je pogodno za osobe ili organizacije ili usluge kojima su troškovi proizvodnje neke robe ili usluge niži nego što su za one koji je stvarno proizvode i koji već umjesto toga proizvode nešto drugo, jer je njihova komparativna prednost u toj drugoj proizvodnji još veća; u tom slučaju totalni troškovi njihove proizvodnje prve robe trebali bi uključiti gubitak na onoj robi koja se ne proizvodi.)
  44. Spomenimo i da taj optimum ne pretpostavlja ono što ekonomska teorija imenuje ”savršeno natjecanje”, nego samo da nema prepreka ulasku u svaku trgovinu i da tržište odgovarajuće funkcionira u širenju informacija o prilikama. Također treba posebno uočiti da taj skroman i dostižan cilj još nikada dosad nije bio dostignut, jer su u svim vremenima i svugdje vlade kako ograničavale pristup stanovitim zanimanjima, tako i tolerirale osobe i organizacije koje su druge odvraćale od laćanja zanimanjima kada bi to trebalo biti u prilog drugima.
  45. Ta optimalna pozicija znači da će se proizvesti toliko – bilo koja faktički proizvedena kombinacija proizvoda i usluga – koliko se može proizvesti bilo kojom metodom koja nam je znana, budući da takvom upotrebom tržišnog mehanizma možemo u igru unijeti više rasutog znanja članova društva nego bilo kojom drugom. No to se može postići samo ako dopustimo da udio u totalu, koji će dobiti svaki član, određuje tržišni mehanizam i sve njegove slučajnosti, budući da je samo kroz tržišnu odredbu prihoda svatko doveden do toga da učini ono što taj rezultat zahtijeva.
  46. Drugim riječima, naše šanse da naš nepredvidivi udio u totalnom proizvodu društva predstavlja onoliko veliki agregat dobara i usluga koliki jest dugujemo činjenici što se tisuće drugih konstantno pokoravaju reguliranju koje od njih traži tržište; u skladu s tim naša je dužnost prihvatiti istu vrstu promjena u našem prihodu i poziciji, čak i kada to znači slabljenje naše uobičajene pozicije i kada se pripisuje okolnostima koje nismo mogli predvidjeti i za koje nismo odgovorni. Posve je pogrešna koncepcija da smo ”zaslužili” (u smislu moralno poželjnog) prihod koji smo imali kada smo bili više sretni i da smo na njega tako dugo ovlašteni sve dok se za njega tako časni borimo kao i ranije, i da nije bilo opomene da se okrenemo drugamo. Svatko, bogat ili siromašan, duguje svoj prihod ishodu mješovite igre umijeća i prilike, koje je ukupni rezultat i udio u tome toliko visok koliko jest, samo zato što smo se složili s tim da igramo tu igru. A kad smo se jednom složili da igramo tu igru i zaradili od njezinih rezultata, naša je moralna obveza ostati pri rezultatima, čak i kada se oni okrenu protiv nas.
  47. Malko sumnje može biti u to da u modernom društvu svi – pa i najnesretniji, kao i oni koji bi mogli uživati legalne privilegije u drugoj vrsti društva – prihod duguju mnogo više usvajanju te metode, nego što bi ga na drugi način mogli uživati. Naravski, ne postoji razlog zašto društvo – koje je zahvaljujući tržištu toliko bogato koliko jest – ne bi smjelo izvan tržišta osigurati minimum sigurnosti za sve one koji na tržištu padnu ispod stanovitog Naša poanta je uglavnom u tomu da razmatranje pravde ne osigurava opravdanje za ”korekciju” rezultata tržišta i da pravda – u smislu tretmana pod istim pravilima – zahtijeva da svatko uzima ono što tržište osigurava i u čemu se svaki sudionik pošteno ponaša. Postoji samo pravda individualnog ponašanja, ali ne i posebna ”društvena pravda”.
  48. Na ovome mjestu ne možemo razmatrati legitimne dužnosti vlade u administriranju resursa koji su joj stavljeni na raspolaganje za pružanje usluga građanima. S osvrtom na ove funkcije, za ispunjenje kojih se vladi daje novac, tu ćemo samo reći da se u njihovu obavljanju ona treba podvrgnuti istim pravilima kao i svaki privatni građanin, da ne smije posjedovati monopol na posebnu uslugu ove vrste, da ove funkcije treba obavljati tako da ne ometa puno obuhvatnije spontano uređene napore društva i da se sredstva smiju potegnuti u skladu s pravilom koje se primjenjuje jedinstveno za sve. (To, prema mojem mišljenju, isključuje pretjeranu progresiju poreznog tereta za pojedinca, budući da bi se takva upotreba oporezivanja u svrhu preraspodjele mogla pravdati samo takvim argumentima poput onih što smo ih upravo isključili.) U preostalim paragrafima usredotočit ćemo se samo na neke funkcije vlade za obavljanje kojih se pretežno ne daje novac, nego moć provedbe pravila privatnog ponašanja.
  49. Jedini dio tih prisilnih funkcija vlade koje u ovom nacrtu dalje možemo razmotriti jesu one koje se odnose na zaštitu funkcionirajućeg tržišnog poretka. One se prvenstveno tiču uvjeta koji se moraju predvidjeti zakonima, kako bi se osigurao stupanj natjecanja potreban za uspješno upravljanje tržištem. Ukratko ćemo razmotriti to pitanje najprije s osvrtom na poduzeće, a potom s osvrtom na rad.
  50. Prva točka koju treba istaknuti s obzirom na poduzeće jest da je puno važnije da se vlada uzdrži od pomaganja monopola, nego da se bori s monopolima. Ako je danas tržišni poredak ograničen samo na dio ekonomskih djelatnosti ljudi, to je većinom rezultat vladinih promišljenih ograničenja procesa natjecanja. Naravski, prijeporno je – uzdržava li se vlada od stvaranja monopola i od njihova pomaganja preko zaštitnih tarifa i karaktera patentnih zakona za inovacije i zakona o korporacijama – treba li ostati jedan element monopola dostatno važan da zahtijeva specijalne mjere. Ono što prvenstveno treba zapamtiti s tim u svezi jest, prvo, da su monopolističke pozicije vazda nepoželjne, ali često neizbježne iz objektivnih razloga, što ne možemo ili ne želimo mijenjati; i drugo, da svi monopoli koje vlada nadgleda teže postati monopolima koje vlada štiti, koji će ustrajavati i kad iščezne njihovo opravdanje.
  51. Tekuće su koncepcije antimonopolske politike snažno zavedene primjenom stanovitih koncepcija što ih je razvila teorija savršenog natjecanja, koje su irelevantne u uvjetima gdje nema faktičke pretpostavke teorije savršenog natjecanja. Teorija savršenog natjecanja pokazuje da, ako je na tržištu broj kupaca i prodavača dovoljno velik da za svakog od njih onemogući smišljeni upliv na cijene, te će se količine prodavati po cijenama koje će biti jednake marginalnim troškovima. To pak ne znači da je bilo moguće ili čak svugdje nužno poželjno da se postigne stanje stvari gdje veliki broj ljudi kupuje i prodaje istu uniformnu robu. Besmislena je ideja da se u situacijama gdje ne možemo ili ne želimo postići takvo stanje proizvođači trebaju ponašati kao u situaciji kada postoji savršeno natjecanje ili prodavati po cijeni koja bi vladala u uvjetima savršenog natjecanja, jer ne znamo kakvo bi posebno ponašanje bilo potrebno ili kakva bi se cijena formirala ako bi postojalo savršeno natjecanje.
  52. Ondje gdje ne postoje uvjeti za savršeno natjecanje, ono što natjecanje još uvijek može i treba postići ipak je vrlo značajno i važno, to su naime uvjeti opisani u gornjim paragrafima 46-49. Ranije smo istakli da će se težiti tome stanju ako vlada ili netko drugi nikoga ne mogu spriječiti da uđe u bilo koju trgovinu ili zanimanje koje želi.
  53. Vjerujem da bi se tom uvjetu moglo toliko približiti koliko je to uopće moguće ako bi se, prvo, svi sporazumi oko ograničenja trgovine/poslovanja [trade] bez izuzeća (ne zabranili, nego pretežno) učinili ništavnim i neprovodivim, i drugo, sve diskriminatorske i druge radnje usmjerene prema nekom aktualnom ili potencijalnom natjecatelju i smišljene skrenuti mu pozornost na stanovita pravila tržišnog ponašanja učinile odgovornima za uvećanje šteta. Izgleda mi da bi tako skroman cilj proizveo mnogo efektnije pravo od aktualnih zabrana sankcioniranja kaznama, budući da nema potrebe činiti izuzetke iz takva proglašenja nevažećim i neprovedivim svih ugovora o ograničenoj trgovini, jer su, kao što je iskustvo pokazalo, ambiciozniji pokušaji ograničeni mnogim izuzecima, što ih čini mnogo manje uspješnim.
  54. Primjena toga načela, prema kojem sva suglasnost o ograničenju trgovine treba biti nevažeća i neprovediva i da svaki pojedinac treba biti zaštićen protiv svih pokušaja da se silom ili namjeravanom diskriminacijom prisili na nešto, još je puno značajnija u pogledu rada. Monopolističke prakse koje ugrožavaju funkcioniranje tržišta danas su ozbiljnije na strani rada nego na strani poduzetništva i zaštita će tržišnog poretka ovisiti, više nego o bilo čemu drugome, o tomu hoćemo li te prakse uspjeti obuzdati.
  55. Razlog je tomu što će razvoji u ovom polju neizbježno pritisnuti vladu i već su pritisnuli mnoge vlade u smjeru dviju vrsta mjera posve destruktivnih za tržišni poredak: pokušaji da se autoritarno odrede pravi prihodi različitih grupa (što se naziva ”politika prihoda”) i napori da se prevladaju ”rigidnosti” nadnica inflatornom monetarnom politikom. No, budući da to izbjegavanje realne veličine preko samo povremeno uspješnih monetarnih sredstava mora dovesti dotle da te ”rigidnosti” stalno rastu, one su više palijativne i samo mogu odložiti, ali ne i riješiti problem.
  56. Monetarna i financijska politika izvan je domašaja ovoga rada. Njezine smo probleme spomenuli samo kako bismo istaknuli da se njezine fundamentalne i – u sadašnjoj situaciji – nerješive dileme ne mogu riješiti monetarnim sredstvima, nego samo obnovom tržišta kao uspješna sredstva određivanja nadnica.
  57. Temeljna načela liberalnog društva mogu se zaključno sumirati tako što će se reći da se u takvom društvu sve prisilne funkcije vlade moraju voditi s dominantnom važnošću onoga što rado imenujem Trima velikim negacijama: Mirom, Pravdom i Slobodom. Njihovo ostvarenje zahtijeva da se u svojim prisilnim funkcijama vlada treba ograničiti na provedbu takvih zabrana (izraženih u apstraktnim pravilima) koje se mogu primijeniti podjednako za sve, kao i da u okviru istih jednostavnih pravila traži od svih da sudjeluju u troškovima drugih, neprisilnih usluga koje ona može odlučiti pružiti građanima skupa s materijalnim i osobnim sredstvima koja joj se s tim u svezi stavljaju na raspolaganje.

 

Preveo s engleskog Mario Kopić

[Friedrich von Hayek, The Principles Of A Liberal Social Order, u: isti, Studies in Philosophy, Politics and Economics, London: Routledge & Kegan 1967, str. 160-177]

Kategorije: BiH

Kako zaraditi 50.000 KM za samo mjesec dana?

Ned, 11/12/2016 - 17:32

Kako zaraditi 50.000 KM za samo mjesec dana? Prvo što trebate uraditi jeste nasmijati se. Jako. I to ne zato što je pitanje glupo – nego zato što teoretski, ne postoji pravi odgovor na to pitanje.

Ovim riječima Daniel DiPiazza počinje svoju priču koju je objavio na BusinessInsider.com portalu, gdje se potpisuje kao njihov saradnik.

Njegova priča je istinita – i on zarađuje 25.000 dolara mjesečno, koristeći se samo internetom, a sa svijetom je podijelio priču i nekolicinu korisnih savjeta kako da i vi uradite slično ili isto.

On tvrdi da sve što znate i radite možete unovčiti na internetu. Ali, prvo što je potrebno jeste da promijenite sopstveni način razmišljanja. Morate objektivno gledati vaše vještine, iskustva i postaviti pitanje – da li se one mogu unovčiti, i koja ciljna grupa će platiti novac za ono što vi radite i što znate.

Da, uvijek možete pomoći nekome – koristeći do sada naučeno, a prelazak u freelancere je prvi korak. Onda dolazi jedna dobra i jedna loša vijest.

Dobra vijest je da se možete učlanici na online servise poput Freelancer.com, Elance ili oDesk koje vam dozvoljavaju da široj grupi ljudi raznih interesnih sfera ponudite vaše usluge, nađete prve klijente, i počnete zarađivati novac brzo – čak iako ste potpuni početnik u ovom biznis sektoru širokih razmjera.

Loša vijest: Tržište freelancera je poprilično veliko, a ako ne znate šta radite – konkurencija vas može pomesti bez problema. Ali, neka vas to ne obeshrabri.

DiPiazza je za četiri sedmice zaradio skoro 50.000 KM preko Elancea dizajnirajući jednostavne WordPress web sajtove. Strategije koje je on koristio se mogu koristiti za bilo koju vrstu posla kojom se vi bavite, dakle ne mora nužno biti vezana za web dizajn ili programiranje.

1. Istražite konkurenciju. Morate znati u šta se upuštate.
– Saznajte koje strategije koristi vaša konkurencija na tržištu;
– Kako možete u potpunosti biti nezavisni i spremni za nadmetanje s njima.

Da bi našli odgovore na ova pitanja – možete na pomenutim portalima postaviti lažni oglas, i provjeriti kakve ćete ponude dobiti. Onda znate koje je tajno oružje vaše konkurencije.

2. Analizirajte rezultate
– Primijetit ćete da više od 50 posto ponuđača za vaš lažni posao ne govori engleski jezik;
– Većina ponuda je poprilično kruta – bez ikakvog ličnog pristupa.

To iskoristite kao oružje u borbi sa konkurencijom za bolju ponudu.

3. Kako bukirati poslove?
U moru freelancera, vi se morate isticati kako bi dobili posao. Potencijalnog klijenta “bombardujte” informacijama i dajte im dovoljno razloga da shvate da ste upravo vi najbolji ponuđač na tržištu. Dokažite potencijalnom klijentu da vam je on prioritet broj jedan.

Istražite klijenta, pogledajte koliko često na servisima daju ponude, koliko su ozbiljni. Kod prethodnih korisnika njihovih usluga provjerite kakvi su kao poslodavci, šta vole, a šta ne vole. Iskoristite i sve lične detalje koje možete pronaći o njima.

4. Snimite video uradak
To koristite kao dio svog profila. Ne treba biti duži od 90 sekundi. Dovoljno je samo da se predstavite i pojasnite šta radite i kako radite. Recite klijentima da im se sviđa njihov projekat, jer je specifičan i slično… Podstaknite ih da vam se jave kako bi zaključili posao.

Nakon što uradite ovo – ostatak posla je poprilično jednostavan. Ove metode šokantno dobro utiču na klijente, jer dobiju utisak da vam je istinski stalo do vašeg posla i njih kao klijenata.

Kategorije: BiH

Deirdre McCloskey: Sloboda i dostojanstvo objašnjavaju savremeni svijet

Pet, 09/12/2016 - 13:42

Promjena u shvatanju tržišta i inovacije dovela je do industrijske revolucije koja je omogućila stvaranje savremenog svijeta. Takav razvoj događaja bio je suprotan starom konvencionalnom načinu razmišljanja u kojem nije bilo mjesta za trgovinu, inovaciju i liberalnu misao. Materijalistička misao objašnjava da je industrijska revolucija proizašla iz materijalnih razloga, od investicije ili pljačke, od visokih stopa na štednju do imperijalizma. Mogli smo čuti: „Evropa je bogata zbog svojih carstava“; „Sjedinjene Države su izgrađene na radu robova“; „Kina se bogati zbog trgovine“.

Ipak, šta ako je industrijska revolucija proizašla iz promjene načina razmišljanja ljudi, naročito iz načina na koji su ljudi razmišljali jedni o drugima? Nisu li parni strojevi i računala proizašli od izumitelja, a ne od krvavih cigli koje su naslagali afrički robovi.

Ekonomisti i historičari počinju shvatati da je za početak industrijske revolucije bilo potrebno mnogo više od pljačke ili akumulacije kapitala. Bilo je potrebno promijeniti stavove zapadnjaka o trgovini i inovaciji. Ljudi su trebali zavoljeti „kreativno uništenje“ koje je zamijenilo stari način razmišljanja. Novi bend dobija ideju za rock muziku kojom će zamijeniti staru, ako novu prihvati dovoljan broj ljudi. Ako se stara muzika smatra lošom, kreativnost će je „uništiti“. Na isti su način petrolejke bile zamijenjene žaruljama, a pisaći strojevi računarima. Sve je to bilo učinjeno za naše dobro.

Ispravna historija ide otprilike ovako: sve dok Holanđani oko 1600. godine, te Englezi oko 1700. godine, nisu promijenili svoje razmišljanje, slavu se moglo steći samo na dva načina: postajući vojnikom ili sveštenikom, na dvoru ili crkvi. Ljudi koji su se bavili trgovinom i inovacijom bili su smatrani grešnicima. Ovakvim se načinom razmišljanja tamničar oko 1200. godine oglušio na moljakanje bogataša: „Gospodine Arnaude, molim Vas, bili ste bogati! Ne možete biti bezgrešni!“

U 1800. Godini prosječni su dnevni prihodi u cijelom svijetu, u današnjem novcu, bili između jednog do pet dolara.

Postavimo prosjek na tri dolara po danu. Zamislite živjeti u današnjem Riu, Ateni ili Johannesburgu s tri dolara po danu. (Neki ljudi tako žive i danas). To su tri četvrtine cijene kafe u Starbucksu. Uistinu zapanjujuće.

No onda se nešto promijenilo u Holandiji i Engleskoj. Evropske revolucije i reformacije od 1517. do 1789. godine polako su prenosile moć na obične ljude, van arisokratskih ili crkvenih krugova. Evropljani, ali i drugi, počeli su poštivati poduzetnike poput Bena Franklina, Andrew Carnegija i Bill Gatesa. Srednjoj klasi bilo je omogućeno stvaranje dobara te je došlo do napretka jer se na srednju klasu počelo gledati kao na silu dobra. Ljudi su bili spremni na srednjeklasni ugovor koji je okarakterisao Britaniju, Švedsku ili Hong Kong: „Dopustite mi da, stvaranjem i zarađivanjem za sebe, i vas dugoročno obogatim“.

To se i dogodilo. Zapad je oduvijek bio iza Kine i Indije u razvoju. Ipak zbog inovacija koje su, Franklinovim električnim štapom i Wattovim parnim strojem, započele u 1700-tima, ubrzale su u 1800-tima, a zatim još više u 2000-tima, Zapad je postao zapanjujuće inovativan.

Kada se po prvi put ljudskoj historiji srednjoj klasi omoguće dostojanstvo i sloboda dobijemo: parni stroj, automatski tkalački stan, pokretnu traku, simfonijski orkestar, željeznicu, korporaciju, abolicionizam, parni štamparski stroj, jeftini papir, širu pismenost, jeftini čelik, jeftino staklo, savremeni univerzitet, savremene novine, čistu vodu, armirani beton, pokret za ženska prava, električnu struju, lift, automobil, petrolej, odmore u Yellowstoneu, plastiku, pola miliona novih knjiga godišnje na engleskom jeziku, hibridni kukuruz, pencilin, avion, pročišćeni gradski zrak, građanska prava, operaciju srca i kompjuter.

Rezultat je bio da su obični ljudi, naročito jako siromašni, prvi put u ljudskoj historiji dobili mogućnost lakšeg života – prisjetimo se dogovora srednje klase. Pet posto najsiromašnijih Amerikanaca ima klimu u svojim domovima i posjeduje automobile kao pet posto najbogatijih Indijaca.

Sada vidimo iste promjene u Indiji i Kini koje čine 40 posto cjelokupnog čovječanstva. Velika ekonomska priča našeg vremena nije bila Velika recesija od 2007. do 2009. godine, koliko god ona bila neugodna. Velika priča je otvaranje Kine 1978. i Indije 1991. godine liberalnim ekonomskim idejama. Sada se svi proizvodi i usluge po osobi učetvorostručuju svakom novom generacijom.

Za sada, u mnogim prostorima koji su prihvatili srednjeklasnu slobodu i dostojanstvo prosječna osoba zarađuje i potroši preko 100 dolara dnevno. Zapamtimo, prije dva stoljeća bilo je tri dolara po danu za istu cijenu. Ne uzima se u obzir napredak u mnogim drugim stvarima, od električne energije do antibiotika. Mladi ljudi u Japanu, Norveškoj ili Italiji čak su i konzervativnijim mjerilima u boljem materijalnom položaju od svojih predaka. Svi drugi veliki pomaci savremenog svijeta – demokratija, ženska emancipacija, porast dugovječnosti, kvalitetnije obrazovanje, duhovni rast, umjetnička eksplozija – predstavljaju Veliku činjenicu savremene historije koja predstavlja 2900 posto povećanja u prehrambenim, obrazovnim i mogućnostima putovanja.

Činjenica je toliko bez presedana, da ih je nemoguće pripisati rutinskim uzrocima kao što su trgovina, eksploatacija ili imperijalizam. To je ono što ekonomisti dobro objašnjavaju: rutina. Sve su te rutine u velikim razmjerima događale u Kini, Otomanskom carstvu, Rimskom carstvu i Južnoj Aziji. Ropstvo je bilo učestala pojava na Bliskom istoku, trgovina je cvjetala u Indiji, izgradnja kanala poticala se u Kini, a poticala se i izgradnja rimskih cesta. No, nije došlo do Velike promjene. Nešto je očito krivo s uobičajenima ekonomskim objašnjenjima napretka.

Drugim riječima, bilo koji lijevi ili desni ekonomski historičar koji se isključivo oslanja na materijalizam pri objašnjavanju savremenog svijeta jednostavno nije u pravu. Ideje ljudske slobode i dostojanstva omogućile su napredak. Kao što je ekonomski historičar Joel Mokyr rekao:
„ekonomske promjene, tokom svih razdoblja, daleko više ovise o ljudskom uvjerenju, nego što to neki ekonomski žele vjerovati“. Velike materijalne promjene bile su posljedica toga, a ne uzrok tomu. Ideje i promjena u „retorici“ izazvale su obogaćenje i samim tim našu sadašnju slobodu.

 

deirdre-mccloskeyDeidre N. McCloskey profesorica je ekonomije, historije, engleskog jezika i komunikacije na Ilinojskom Univerzitetu u Čikagu, autorica trinaest knjiga o ekonomiji, ekonomskoj historiji, statistici, retorici i književnosti te memoara Prelaz. McCloskey je bila jedna od urednica Časopisa ekonomske historije te je objavljivala članke u mnogim akademskim časopisima. Njena je posljednja knjiga, naslovljena Buržujsko dostojanstvo: Zašto ekonomija ne može objasniti savremeni svijet, objavljena je nedavno.

Kategorije: BiH