Liberalni forum

Udruženi sadržaj
Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma.
Ažurirano: prije 2 sata 41 minuta

Kako je socijalna država upropastila Švedsku

Prije 6 sati 48 minuta

Naziv „država blagostanja“ pojavio se tokom javne rasprave 1928. godine. Skovao ga je Per Albin Hanson (šve. Per Albin Hansson). Drugi prijedlog je bio „Dom građana“, ali se na kraju ipak odlučio za prvobitni naziv. Država blagostanja (šve. Folkhemmet) je politički koncept koji se najčešće odnosi na period švedske istorije od 1932 – 1976. godine kada je švedska Socijaldemokratska stranka (šve. Sveriges socialdemokratiska arbetareparti, skraćeno Socialdemokraterna; doslovno, „Socijaldemokratska radnička partija Švedske“ i „Socijaldemokrate“) bila na vlasti i izgradila jak sistem socijalne zaštite.

 

Piše: Per Bylund

Nekada su ljudi u Švedskoj govorili da biti Šveđanin znači sam obezbjeđivati sebe i svoju porodicu, brinuti se sam o sebi i nikad ne biti nekom na teretu. Za njih, pristojan i moralan život značio je nezavisnost i vrijedan rad. Tako je bilo prije manje od sto godina.

Moja pokojna baka često je govorila da sa svijetom nešto nije u redu. Bila je ponosna što nikad nije tražila pomoć, što je uvijek mogla da se osloni na svog supruga i sebe, ponosna što su cijelog života mogli sami da obezbijede sve što je bilo potrebno za svoju porodicu. I kada je napustila ovaj svijet sa navršenih 85 godina života, njeno dostojanstvo nije bilo narušeno. Nikada i nikom nije bila na teretu.

Moja baka, rođena 1920. godine, pripadala je posljednjoj ponosnoj generaciji Šveđana, generaciji sa jakim osjećanjem moralne obaveze da se bude nezavisan u životu – da čovjek mora da bude gospodar svoje sopstvene sudbine. Ljudi njene generacije doživjeli su i preživjeli jedan ili oba svjetska rata (iako Švedska nije bila zahvaćena nijednim), a podigli su ih i vaspitali siromašni švedski seljaci i industrijski radnici. Bili su svjedoci i učesnici švedskog “privrednog čuda”.

Njihov moral pomogao im je da opstanu u svakakvim uslovima. Onda kada nisu mogli da žive od svojih zarada, radili bi još više i duže. Bili su i arhitekti i graditelji svojih sopstvenih života, iako je to značilo da moraju mnogo da rade i da preživljavaju i naizgled bezizlazne situacije.

Iako ni oni sami nisu imali puno, rado su pružali pomoć onima za koje su mislili da im je potrebna, ali oni sami teško bi prihvatali ponuđenu pomoć. Bili su ponosni na to što su u stanju da brinu o sebi. Visoko su cijenili nezavisnost i odsustvo potrebe da traže pomoć. Mislili su da, ako nešto nisu mogli sami sebi da obezbijede, nemaju pravo da traže pomoć drugih.

Pa ipak, povjerovali su obećanjima tadašnjih političara da će “pomagati slabima”, vrsti ljudi koja u to vrijeme u stvari nije ni postojala jer tada niko ne bi priznao da nije u stanju da se brine o sebi. Oni su bili dobri i vrijedni ljudi i vjerovatno su mislili da će mali doprinos za one koji su bili u mnogo težem položaju biti dobro djelo.

Teoretski, to je možda razumljivo pa čak i poželjno. Oni i njihovi roditelji dobrovoljno su bili dio (privatne) zajednice koja je novčano pomagala bolesne i nezaposlene. U teškim vremenima recesije ili brzih društvenih promjena ovo je bilo opterećenje, ali prihvatano je dobrovoljno i bilo je u njihovom sopstvenom interesu. Uvećana (državna) verzija iste vrste međusobne pomoći je vjerovatno zvučala kao dobra ideja, i pored toga što je bila finansirana prinudno – oporezivanjem.

Problem je u tome što je time stvorena „država blagostanja“, koja će dramatično izmijeniti ljudske živote i promijeniti moral iz temelja. Država blagostanja možda je mogla da bude uspješan projekat da su ljudi i dalje imali ponos i moral koji ih uči da brinu o sebi i da traže pomoć samo kada im je zaista potrebna. To znači, država blagostanja mogla je da uspije da se ljudi (tj. njihova shvatanja i moral) nisu promijenili, jer to je pretpostavka ovakve države. Ali svijet se neprekidno mijenja a država blagostanja zahtijeva ljude koji su još čvršći i moralniji nego ljudi u društvima bez nje.

Ovo tada nije bilo shvaćeno – a nije ni danas. Ljudi su tada smatrali da je prirodno da budu ponosni na svoj rad i na svoju porodicu. S te tačke gledišta, država blagostanja je morala izgledati kao dobra stvar. Sve što je trebalo da urade, rekli su im, bilo je da ostave politiku (i nešto malo moći) političarima. Žao mi je što moram da konstatujem da većina stanovnika Švedske i danas vjeruje u to. Šveđani uglavnom odobravaju prijedloge da se političarima da još više vlasti, pa čak odobravaju i prijedloge za dalje povećavanje poreza.

Pristojan moral je stvar daleke prošlosti. Potpuno je uništen tokom nešto više od dvije generacije – kroz javne programe socijalne zaštite i koncept prava na socijalno blagostanje.

Djeca države blagostanja

Deca generacije moje bake, među njima i moji roditelji, brzo su naučila i prihvatila novi moral utemeljen na “pravima” na socijalno blagostanje koja je nudio državni sistem socijalne zaštite. Iako je za stariju generaciju bilo neprihvatljivo da zavise od drugih (uključujući i državu i njene programe socijale), oni se ipak nisu usprotivili slanju svoje djece u državne škole da tamo steknu obrazovanje. Siguran sam da nikad nisu pomislili da imaju nekakvo “pravo” na to da njihova djeca budu obrazovana. Prije će biti da su prihvatili i bili zahvalni za mogućnost da njihova djeca dobiju šansu koju oni nikad nisu imali – kroz “besplatno” obrazovanje.

I tako je generacija mojih roditelja išla u državne škole gdje su ih učili o matematici i jezicima, a takođe i o prednostima i moralnosti države blagostanja. Upoznali su rad mašinerije države blagostanja i prihvatili potpuno novo (pogrešno) shvatanje prava, prema kome svi građani imaju pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, pomoć u slučaju nezaposlenosti i socijalnu zaštitu – prosto zato što su građani.

Biti individua, učili su ih, u stvari znači imati pravo na pomoć u zadovoljavanju individualnih potreba. To znači da svako ima pravo na sve resurse koji su potrebni za obezbjeđenje svoje sopstvene i društvene sreće, govorili su im. Na primjer, svako treba da koristi svoje pravo da svoju djecu smjesti u državno obdanište dok je na poslu, što omogućuje da svaka porodica ima dvije plate (ali ne i vrijeme da podiže svoju djecu). Mogućnosti za “udoban život”, bar novčano, starijim generacijama sigurno su izgledale fenomenalno.

Novi moral se proširio i postao “prirodno” stanje stvari, bar u glavama ljudi. Ova generacija, rođena tokom dvije ili tri decenije nakon II svjetskog rata značajno se razlikuje od generacije svojih roditelja i moralno i filozofski. Navikli su na ogroman poslijeratni ekonomski rast (koji je rezultat nezahvaćenosti Švedske svjetskim ratovima) i stalno rastuća prava na socijalno blagostanje čije je uživanje obezbjeđivao sve veći švedski državni aparat. (Da bi održala rast države blagostanja i zadovoljila tražnju za socijalnim programima, švedska vlada je više puta devalvirala švedsku krunu tokom 1970-ih i 1980-ih godina).

Odrastanje ove generacije i njen ulazak na tržište rada imao je dvije posljedice: povećan pritisak javnosti da se vodi progresivna politika i opšte-društveni neuspjeh u podizanju djece koja bi trebalo da budu nezavisna i da imaju moral potreban da svako od njih bude sam svoj gazda u životu.

Već tada je moralna i filozofska promjena u društvu postala očigledna. Dok su početkom 20. vijeka socijaldemokrati, vodeća politička partija u švedskoj politici tokom čitavog vijeka (a i kasnije), zahtijevali smanjenje poreza da bi oslobodili radnike nepotrebnog tereta, tada su hitro postali partija koja traži povećanje poreza i širenje države blagostanja i koja se zalaže za “liberalnu” reformu društva. Mase glasača, djeca države blagostanja odrasla u logici zavisnosti, podržale su rast poreza koji je ubrzo prešao 50%. Također su zahtijevali socijalne programe na teret poreskih obveznika čija je cijena ubrzo prevazišla i ove povećane poreze.

Političke promjene izazvane odrastanjem djece države blagostanja i njihovim ulaskom u politiku bile su ogromne. Prilično komunistički obojeni studentski protesti 1968. godine bili su vjerovatno maksimum zahtjeva ove radikalne generacije da za sebe dobije više kroz mehanizam državne preraspodjele bogatstva. Nisu prihvatali nikakvu ličnu odgovornost za svoje živote, niti su ikada pomislili da treba da se za sebe sami potrude. “Ja imam svoje potrebe” tvrdili su i iz te tvrdnje neposredno izvodili zaključak da imaju pravo da zadovolje te potrebe – bilo da je su to potrebe za hranom, za stanom ili posjedovanjem novog automobila.

Dok su moji roditelji na neki misteriozan način naslijedili “stari” moral, većina ljudi njihovih godina, a pogotovo mlađi od njih, dijametralno se razlikuju od generacije njihovih roditelja. Oni su djeca države socijalnog blagostanja i potpuno su svjesni socijalnih programa na koje imaju “pravo”. Oni ne razmišljaju o tome odakle ove beneficije dolaze, ali su vrlo sumnjičavi prema političarima za koje sumnjaju da bi mogli da ih njima oduzmu. “Promjena” je ubrzo postala ružna riječ, jer ona označava promjenu sistema od koga ljudi parazitski zavise.

Za ovu generaciju, nekada opšteprihvaćeni stav da proizvodnja mora da prethodi potrošnji, zamijenjena je vjerovanjem da postoji nepovredivo i prirodno “ljudsko pravo” na socijalne usluge koje obezbjeđuje država. Posredovanjem uticajnih sindikalnih organizacija, zaposleni Šveđani dobijali su povišice svake godine, nezavisno od stvarne produktivnosti i sa vremenom godišnje povećanje plate postalo je uobičajeno. Ljudi koji nisu dobili povišicu smatrali su sebe “kažnjenim” od strane zlog poslodavca i sve češće zahtijevali sudsku pomoć u borbi protiv poslodavaca. Razmišljanje je išlo otprilike ovako: čovjek ima “pravo” na veću platu sljedeće godine, kao što ovogodišnja plata mora biti veća od prošlogodišnje.

Promjeni u shvatanju, kao što smo vidjeli, prethodila je promjena u vrijednostima. Društvena promjena dovela je do promjena u filozofiji i takođe do pojave novih, destruktivnih teorija. Djeca ove generacije, rođena u 1970-im, 1980-im i 1990-im godinama uglavnom su rasla “slobodno” (u skladu sa idealima iz 1968. godine), što u suštini znači djetinjstvo “bez pravila” i “bez odgovornosti”. Za ovu generaciju uopšte ne postoje uzroci i posljedice u društvenom životu. Šta god da uradiš, nisi odgovoran za posljedice – čak ni ako je to odluka da se ima dijete. Ova generacija – to su odrasli ljudi u švedskom društvu danas.

Unuci države blagostanja

I ja pripadam toj, drugoj po redu generaciji odrasloj i formiranoj u državi blagostanja. Značajna razlika između moje generacije i prethodne je da većinu nas uopšte nisu podigli naši roditelji. Podigla nas je državna vlast u državnim obdaništima od najranijeg djetinjstva. Potom smo prošli kroz državne osnovne škole, državne srednje škole i državne fakultete. A onda smo se zaposlili u državnim preduzećima i pridružili moćnim sindikatima i prošli kroz njihove obrazovne organizacije. Država je uvijek i svuda prisutna i za mnoge je jedini način da opstanu – a njeni socijalni programi jedini način da se stekne nezavisnost.

Razlika u odnosu na starije generacije je očigledna. Generacija moje bake (tj. roditelja mojih roditelja) živjela je u moralno i filozofski potpuno drugačijem svijetu, a moji roditelji još imaju ostatke tog “starog” osjećaja za pravdu i razliku između dobrog i lošeg. Dok je generacija mojih roditelja “donekle pokvarena” (što je dovoljno loše), moja generacija je potpuno upropašćena. Odrasli bez zdravih rezona naših deda i baka, i umesto toga pod patronatom države-dadilje, unuci države blagostanja nemaju pojma o tome kako funkcioniše ekonomija.

Uobičajeno shvatanje pravde među “unucima” je da pojedinci (individue) imaju vječito pravo da im društvo obezbijedi šta god smatraju za potrebno (ili prijatno). Nedavno je švedska državna televizija prenosila diskusiju u kojoj su predstavnici generacija djece i unuka države blagostanja diskutovali problem nezaposlenosti i druge probleme sa kojima se suočavaju mladi prilikom odrastanja i ulaska na tržište rada. Zahtjev predstavnika generacije “unuka” doslovno je bio da “stari ljudi” (rođeni u kasnim 1940-im, 1950-im i 1960-im godinama) treba da se sklone (to jest, da prestanu da rade) jer njihov rad „krade“ posao mladima!

 

”Logika blagostanja” kojom se objašnjavaju ovako besmisleni zahtjevi ide otprilike ovako. Premisa je da svaki pojedinac ima pravo na ugodan život. Budući da je život ugodan samo onda kada čovjek ne mora da brine o materijalnom bogatstvu, neophodno je postojanje programa socijalnog blagostanja za sticanje finansijske “nezavisnosti”. Dalje, finansijska nezavisnost zahtijeva prestižan, dobro plaćen i ne previše zahtjevan posao. Tako se dolazi do zaključka da je dobro radno mjesto ljudsko pravo. Stariji ljudi koji imaju posao doslovce zauzimaju nečije mjesto i prema tome predstavljaju prepreku – svako od njih krši moje pravo na posao. Prema tome, svako ko ima više od određenog broja godina i istovremeno ima posao krši moja prava i zato je kriminalac.

A svi znamo šta se radi sa kriminalcima: treba ih baciti iza rešetaka. Ovakvu presudu zahtijeva za sada malobrojna, ali sve brojnija grupa mladih ljudi u Švedskoj – za vlasnike firmi koji ne žele da ih zaposle ili za starije ljude koji zauzimaju pozicije koje oni priželjkuju. Pojavljuje se “potreba” za progresivnijim zakonodavstvom.

Međutim, ovu ideju ne zastupa samo neuka omladina. Na dan 14. maja, nacionalni sindikat iznio je zahtjev da država “preraspodijeli” radna mjesta tako što će ljudima u šezdesetim godinama života ponuditi državne penzije ako se povuku a njihovi poslodavci zaposle mlade, sada nezaposlene ljude umjesto njih. Prema kalkulacijama sindikata, ovakva majstorija bi “stvorila” 55,000 novih radnih mjesta.

Ovo pokazuje da “oslobađanje” starijih ljudi od njihovih radnih mjesta mladima izgleda kao jedini zamisliv način da za sebe obezbijede radna mjesta. Činjenica je da radnih mjesta nema dovoljno i da nezaposlenost raste iako istovremeno raste i potražnja za proizvodima i uslugama – sve ovo se dešava zahvaljujući državnoj regulaciji tržišta. Država blagostanja pravi probleme i sukobe na svim nivoima društva, prisiljavajući ljude da se između sebe bore za dio sve manjeg “kolača” bogatstva. A kao rješenje za ovu situaciju se nudi još više državne regulacije koja dovodi do još sporijeg razvoja ekonomije. To je ono što se događa onda kada i u javnom i u ličnom moralu na mjesto vrline i iskustva stavimo potrebe i želje.

Zahtjevi da društvo preuzme odgovornost

Deformisani moral i odsustvo razumijevanja stvarnog i prirodnog poretka stvari je očigledno i u situacijama koje zahtijevaju ličnu odgovornost i poštovanje za svoje sugrađane. Stari ljudi sada su više tretirani kao balast nego kao ljudska bića i bliski rođaci. Pripadnici mlade generacije osjećaju da imaju “pravo” da budu oslobođeni brige za svoje roditelje, dede i bake, i zato sada zahtevaju da ih država oslobodi ovog tereta.

Kao posljedica toga, većina starih u Švedskoj ili žive sami i depresivni, čekajući kraj života u svojim domovima ili su smješteni u državne staračke domove kako ne bi bili na teretu radno aktivnoj mlađoj generaciji. Neki od njih vide svoje unuke i rođake tek na sat-dva za Božić, kada njihove porodice učine napor da posjete svoje “probleme”.

Ipak, stari ljudi nisu jedini koji se nalaze na periferiji društva blagostanja u državi koja brine o zaposlenom stanovništvu. Isto se dešava i najmlađima koje roditelji predaju državi na brigu i staranje, umjesto da ih sami podižu i obrazuju.

Moja majka, predavač u srednjoj školi, suočavala se sa zahtjevima roditelja da “uradi nešto” u vezi sa njihovom napetom porodičnom situacijom. Oni zahtijevaju da “društvo” preuzme odgovornost za podizanje njihove djece jer su oni već uložili “previše godina” u brigu o njima. (“Briga” se obično odnosi na ostavljanje djece u državnom obdaništu u 7 ujutro i uzimanje u 6 uveče.)

Oni bučno zahtijevaju “pravo” da budu oslobođeni ovog tereta. Očekuju da probleme sa nevaspitanom i neposlušnom djecom izazvane kod kuće treba da rješavaju nastavnici u školskim učionicama i vaspitači u vrtićima. ”Djeca treba da se vide, ali ne i da se čuju” i ni na koji način ne smiju da ometaju prava roditelja na uspješnu karijeru, duga ljetovanja u inostranstvu i uživanje u izlascima i zabavama.

Da bi obezbijedila odraslu populaciju koja radi i proizvodi bogatstvo koje se može oporezovati (poreska stopa već za niske zarade sada je oko 65%), švedska država blagostanja neprestano pokreće napredne programe zaštite od svih mogućih neugodnosti i problema. Sloboda u državi blagostanja je egzistencija bez problema, bez odgovornosti i sa puno pogodnosti koje stvara ta država.

Stanje koje sada možemo da vidimo u Švedskoj je savršeno logična posljedica države blagostanja. Kada država isporučuje usluge socijale i time otklanja potrebu da pojedinac bude odgovoran za svoj život, time se stvara nova vrsta pojedinca – nezreo, neodgovoran i nesamostalan. Država blagostanja stvorila je tako stanovništvo koje se sastoji od psihološke i moralne djece – isto kao što roditelji koji nikada ne dozvole da se njihova djeca suoče sa problemima, preuzmu odgovornost i sama ih riješe, stvaraju nesposobno, razmaženo i beskrajno zahtjevno potomstvo.

Analogija sa razmaženom djecom pokazuje se tačnom i u svakodnevnom životu ljudi koji rade u javnim službama i susreću se sa zahtjevima stanovništva. Saznajem da nije rijetkost da mladi roditelji prigovaraju nastavnicima zbog “nepotrebnog“ opterećivanja djece domaćim zadacima. Djeca imaju pravo na znanje, ali izgleda da im nije potrebno obrazovanje, jer ono zahtijeva naporno učenje. Očigledno je da oni misle da se uloga nastavnika sastoji u tome da isporuče djeci znanje koje mogu da usvoje bez potrebe da misle (a kamoli da uče).

 

”Ugnjetavanje” je po njima kad čovjek nešto mora sam za sebe da uradi. “Obaveza”, čak i kada je posljedica zakona prirode, potpuno je nepravedna i predstavlja kršenje prava čovjeka na bezbrižan život. Čak i sama priroda, sa svojim zakonima, postaje “teret”.

Ekonomija zavisnosti

Možda ovakav mentalitet objašnjava sve veću popularnost teorija suprotstavljenih realnosti, kao što su skepticizam i postmodernizam, prema kojima ništa ne može biti određeno. Logika je, tvrdi se, samo društvena konstrukcija koja nema nikakvu vezu sa realnim svijetom (ako on uopšte postoji). Veličina ovih teorija ogleda se u činjenici da ne mogu biti ni dokazane ni pobijene. Šta god da kažeš, nikada ne moraš da preuzmeš odgovornost za svoju izjavu – niko ne može da utvrdi njenu tačnost, niko ne može da je kritikuje, i nikome nije ni od kakve koristi. Tvoja je i postoji samo za tebe – i istinita je samo za tebe.

Beskorisnost takve teorije trebalo bi da bude očigledna. Također bi trebalo da bude očigledno da zastupnici ovakvih teorija određene stvari, kao što je obezbjeđenje uslova života, smatraju unaprijed riješenim – oni nikada ne temelje svoje stvarne živote na sumnji i na “znanju” da se ništa ne može znati, odnosno da ništa nije onako kao što izgleda. U tome je, izgleda, ljepota dotičnih teorija.

Oni na neki način premisu austrijske škole ekonomije o “subjektivnim vrijednostima” uzimaju suviše doslovno. U ovim “modernim” teorijama, subjektivnost je (kao princip) osnova realnosti, a ne način na koji se realnost shvata ili tumači. Ovo “shvatanje” direktno je izvedeno iz relativnosti morala i relativnosti logike djece i unuka države blagostanja. Za njih ne postoji potreba da neko nešto prvo proizvede da bi onda neko to mogao da troši – i stoga uopšte nije neophodno da neko podnese teret obezbjeđivanja pogodnosti koje su meni potrebne da bih imao “ugodan” život. Konačno, ugodan život je ljudsko pravo. A pravo je jedina čvrsta tačka u zauvijek promenljivom i subjektivno zasnovanom svijetu.

Iz perspektive objektivnog posmatrača (kakvim sebe smatram) ipak ima smisla u ovom ludilu: učiti ljude da ne treba da brinu o posljedicama njihovih djela od njih stvara dobrovoljno zavisne podanike. Država blagostanja stvorila je samožive nakaze od kojih je tvrdila da nas štiti – davanjem privilegija i usluga svima na “ničiji” račun.

Graditelji države blagostanja očigledno nikada nisu uzeli u obzir moguću promjenu u moralu i shvatanju – jednostavno su željeli sistem koji garantuje sigurnost svima. Sistem u kome sposobni žele i mogu da rade i izdržavaju sebe, ali u kome i nesposobni mogu da žive dostojanstveno. Ko je mogao da zamisli da će se progresivne reforme sa početka 20. vijeka, sa ciljem da obezbijede prava zaposlenih i napredak za sve, izroditi u svoju moralnu i filozofsku suprotnost?

Trebalo bi da je očigledno da se ništa nije dogodilo kao što je bilo očekivano – razvoj društva ne može se predvidjeti kao što je bilo predviđeno.

Novi moral je očigledna suprotnost moralu prethodnih generacija. To je moral zasnovan na tvrđenju da se nezavisnost može steći prenošenjem odgovornosti na druge i da se može biti slobodan samo ako svi živimo u ropstvu. Posljedica tako deformisanog morala je propast društva: ekonomska, društvena, psihološka i filozofska.

Ali ovo je isto tako i lična tragedija za hiljade Šveđana. Izgleda da čovjek ne može da uživa u životu ako za svoje izbore i za svoja djela nije on sam odgovoran i da ne može da bude ponosan i nezavisan ako sam ne upravlja svojim životom. Država blagostanja stvara nesamostalne ljude potpuno nesposobne da pronađu prave vrijednosti u životu. Takvi ljudi nisu u stanju da osjećaju ponos, poštovanje, nesposobni su za razumijevanje i saosjećanje. Ova osjećanja, kao i sredstva da se živi smisleni život, konfiskovala je država blagostanja.

Možda se ovim može objasniti rašireno korišćenje antidepresanata u mlađoj populaciji, bez kojih su praktično nesposobni da normalno funkcionišu u društvu. I možda to objašnjava zašto je broj samoubistava među mladima koji nikada nisu zaista upoznali svoje roditelje u dramatičnom porastu (dok je ukupan broj samoubistava ostao približno isti). Ljudi nisu u stanju ni da prepoznaju problem niti da nađu rješenje. Kao razmažena djeca, oni opet traže “pomoć” od države.

Ovo moja pokojna baka nikada ne bi mogla da razumije.

Preuzeto sa: www.mises.org. Prevod: Andrej Stanimirović

Per Bylund je profesor ekonomije i poduzetništva rodom iz Švedske, te saradnik američkog Mises instituta te šverskog Ratio instituta. Trenutno živi i radi u SAD-u.

Kategorije: BiH

Vaclav Klaus: Zašto jesam konzervativac

Sri, 24/05/2017 - 17:33

Izražavati pripadnost konzervativizmu kao političkom programu i pogledu na svijet nije zahvalno, naročito u postkomunističkim državama u ranim devedesetim kakva je čehoslovačka. Sama riječ konzervativizam daje mogućnost njegovim protivnicima da osobe koje se nazivaju tim imenom u startu otpišu kao antiprogresivne, antiliberalne, antisocijalne. Konzervativci su ostali u prošlosti, a sada se sumnja da se oni boje promjene i napretka, da su oni – u najboljem slučaju – isuviše umjereni u promociji potrebnih promjena, i – u najgorem slučaju – neprijatelji bilo kakvih promjena.
Ovakav karikaturalni pogled na konzervativizam, međutim, duboko je pogrešan i pojednostavljen. Kredo konzervativizma je želja da se pod svaku cijenu očuvaju sve stare prave i najbolje vrijednosti koje postoje već dugo vremena, a mi želimo da se na njima i dalje nastavi naša civilizacija.

Naglašavam riječ očuvati ili održati, jer konzervativci nemaju ambicije da konstitutivne vrijednosti naše civilizacije izmisle ili izgrade, nego pokušavamo naći stvarnost u historiji i tradiciji, što predstavlja prirodni, spontani razvoj svijeta. Osnovni građevinski materijal naše civilizacije nije nešto što izmišlja nekoliko mudraca i što uvode „prosvijećeni“, bilo demokratski ili nedemokratski izabrani lideri.

Ono je nešto što je neogranizovanim i neplaniranim putem stvoreno tokom hiljada godina evolucije ljudi i čovječanstva, što je iskristalizovano tokom života naših predaka i sačuvano u njihovim radovima koji su preživjeli do danas, i što je ostalo neizbrisivo urezano u naš današnji život. Prepoznavanje tih stvari nije jednostavno, i nije jednostavno očuvati ih i braniti od svih onih koji imaju određenu moć i pokušavaju ih zamijeniti drugim vrijednostima. U odbrani vrijednosti koje priznaje konzervativizam ne smije se biti umjeren. Američki senator Barry Goldwater nekoć je to definisao ovim riječima: “Ekstremizam u odbrani slobode nije porok, kao što ni umjerenost u ostvarivanju pravde nije vrlina” .

Kao što smo rekli, imenica konzervativizam budi pogrešne asocijacije da konzervativci ne žele promjene i da im je jedini cilj očuvati statu quo. To je naravno istina u onim vremenima kada je društvo čvrsto utemljeno na konzervatnim vrijednostima, kada ih dosljedno poštuje i njima se upravlja. U takvim situacijama konzervativci djeluju kao „nerevolucionari“, čuvari postojećeg koji žele sačuvati društvo onakvim kakvo ono jeste. Ali u društvu u kojem su istinske stare vrijednosti okončane nasilno, u kojem su revolucionarna gibanja i haos u ime utopijske vizije progresivističkih ideologa i intelektualnih idealista društvu nametnuli neprirodni poredak, zasnovan na pogrešnim i tragično lažnim vrijednostima, cilj konzervativne desnice je da koliko god je to moguće ponovo obnovi i vrati stare vrijednosti na kojima je drutšvo nekoć bilo zasnovano. To je razlog zašto je konzervativizam našeg doba krajnje revolucionarna snaga, potpuno je neumjeren i programski. Strpljenje u obnovi stvarnih vrijednosti nije opcija i samim tim ne može biti tolerancije i kompromisa s onima koji su te vrijednosti toliko dugo uništavali.

Današnji konzervativizam prošlost, ipak, ne želi pasivno da imitira. On želi da obnovi stare i nikad i ničim zamjenjive vrijednosti. Takve vrijednosti, koje su kreirale zapadnu civilizaciju u prvom redu određuje individualna sloboda – prirodno pravo čovjeka da slobodno traži i slobodno bira svoje sklonosti i svoju sreću.

Klasični liberalizam, koji je ovu vrijednost izdigao kao svoj najviši cilj, često se smatra (a i tumači u našoj zemlji) kao pogled na svijet koji je suprotstavljen konzervativizmu. Ipak, ovo je dubinska greška, anahronizam koji je ostatak ideoloških sukoba iz 18. stoljeća, kada su oni koji su djelovali u odbrani novih ideala slobode i poštovanja prema čovjeku, sebe nazivali liberalima, dok su njihovi protivnici, nastojeći očuvati prethodnu autoritarnu organizaciju društva, prozvani konzervativcima. Konzervativizam kao takav, ni u kom slučaju se ne može izjednačiti sa autoritarnošću i idejom snažne države. Naprotiv. Današnji konzervativizam karakteriše klasični liberalizam, u promociji individualizma, slobode i tržišta, sa određenim tradicionalističkim pozivanjem na obnovu moralnih vrijednosti iz prošlosti.

Dok je konzervativac 18. stoljeća (za razliku od liberala) vjerovao da autoritet moralnih vrijednosti može biti proveden isključivo od strane državnih institucija, današnji konzervativci autoritet moralnih vrijednosti i autoritet države stavljaju jedan nasuprot drugog, i u duhu klasičnog liberalizma žele da moralne vrijednosti promovišu kao slobodu individualnog izbora. U snažnoj državi, posebno u uzurpaciji ekonomske moći od strane politike, današnji konzervativizam vidi prijetnju tradicionalnim vrijednostima, i stoga zabrinuto upozorava na opasnost velike države – Levijatana, koji stvara plodno tlo za različite kolektivističke ideologije.

Pioniri Američke revolucije kao što su bili Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i John Adams su ovo jako dobro razumjeli, zbog čega su u američki Ustav ugrađene značajne kočnice rastu države. Danas su osnivači američke demokratije označeni kao predstavnici američkog konzervativizma, dok su kasnije „moderne“ zagovornike kolektivističkih i konstruktivističkih ideja jake države u SAD-u (na veliku žalost i bespotrebno) počeli nazivati „liberalima“. Američki kolektivistički liberalizam, naravno, nema nikakve veze s klasičnim (evropskim) liberalizmom, jer kao jaje jajetu sliči današnjem zapadnoevropskom socijalizmu. Klasični (evropski) liberalizam, s druge strane, vrlo je sličan tradicionalnom američkom konzervativizmu…

Već smo rekli da su individualizam, sloboda i tržište primjeri ideoloških vrijednosti na kojima konzervativizam počiva, a koje su ostvarene kao rezultat hiljada godina razvoja zapadne civilizacije. One su, međutim, posredne vrijednosti, vrijednosti koje predstavljaju sredstvo, a ne krajnji cilj individualnih ljudskih nastojanja. I ovdje je izvor daljih nesporazuma. Liberalizam (u klasičnom evropskom smislu), gura se u suprotnost konzervativizmu, često obojenom kršćanskim tradicionalizmom. Tradicionalisti kritikuju liberale zbog ideološkog siromaštva, optužujući ih za veličanje egoizma (koji se često pogrešno miješa s individualizmom), s utilitarističkog stanovništa za nepoštivanje reda, te nedostatak ekstremnog racionalizma i ukorijenjenih moralnih vrijednosti.

Tradicionalisti (a sa njima i ideolozi nekih od naših kršćanski orijentisanih stranaka koji stvari posmatraju na ovaj način) su u krivu, jer ne postoji konzervativizam ove vrste. Američki filozof i politolog Frank S. Meyer u svojim radovima uvjerljivo pojašnjava zašto je posljednjih godina u SAD-u paralelno narastao val i tradicionalizma i libertarijanizma (američki naziv za klasični liberalizam). On smatra da je to direktna posljedica intelektualnog debakla kolektivističkih, socijalističkih i obojenih škola mišljenja, uključujući kejnzijanizam, te ističe koliko zajedničkih stavova i libertarijanaca i tradicionalista se može pronaći u razmišljanjima mislilaca kao što su Friedrich von Hayek i Milton Friedman.

Obje ove škole imaju ne samo zajedničkog neprijatelja – kolektivizam, socijalizam, marksizam i autoritarijanizam – nego i zajedničke ideološke korijene i tradicije, koje promovišu i na koje se stalno vraćaju. Tradicionalisti, tvrdi Meyer, nastoje vratiti „stare vrijednosti sumirajući hiljadugodišnju mudrost čovječanstva“, odnosno naporan rad, skromnost i kršćanski moral. Libertarijanci pozivaju na obnovu individualne slobode i eliminaciju vladinog uplitanja u živote pojedinaca. Obje ove struje odbijaju progresivni američki liberalizam, toliko nevjerovatnu samouvjerenost socijalističkih (ljevičarskih) intelektualaca koji smatraju da znaju sve potrebne recepte za kreiranje novih vrijednosti, novog poretka, novog društva. Obje ove struje odbijaju aroganciju marksizma i njegovih kolektivističkih ideologa koji tvrde da „individualizam ubija, ubija dušu“. Obje ove struje vide koliko se ova pogubna ideologija uvukla u umove današnjih ljevičarskih političara i ideologa. Iako liberali više insistiraju na slobodi i razumu, dok se tradicionalisti više uzdaju u moral, tradiciju i vjerovanje, ove vrijednosti nisu međusobno u sukobu, i zbog toga pronalaze svoj zajednički izraz u savremenom konzervativizmu.

Čini mi se, iako možda i previše pojednostavljujem, da mi svjedočimo konstantnom sukobu samo dva ključna pogleda na svijet – konzervativnom i konstruktivističkom. Konzervativizam vjeruje u spontanost razvoja, tradiciju i vrijednosti, stvorene i akumulirane kroz dugi historijski razvoj, u individualizam, u slobodu pojedinca, mudrost i sposobnost pojedinca kome država mora da služi, a ne da ga kontroliše.

Konstruktivizam, koje god bio nijanse, stvarajući utopijsku viziju i dizajn „pravednog društva“ i pozivajući na njegovo autoritativno nametanje, nema poštovanje prema tradiciji ili prošlosti, i uvijek je spreman da žrtvuje pojedinačne nadležnosti države i nametne svoju volju „kolektivno“, ili preciznije, kroz elitističke intelektualce i tribune, uvjerene u vlastitu jedinstvenost. On uvijek počinje na isti način – ističu se nedostaci liberalnog poretka društva (nejednakost u bogatstvu, „eksploatacija“ siromašnih, nered, itd.) i obećava se promjena svega. No, ono što ti ljudi eventualno i stvore, ne traje dugo. Ono što oni unište, konzervativci kasnije pokušavaju obnoviti. Jedna stvar je imati poštovanje prema intelektu, a sasvim druga tolerisati ambiciju i aroganciju intelektualaca koji „socijalnim inženjeringom“ pokušavaju oblikovati svijet u skladu sa svojim lijepim željama. Jedna stvar je poznavati i razumjeti prirodu čovjeka, a sasvim druga „htjeti naučiti ga“ nešto što sam nije shvatio, ili čemu još nije dorastao.

Naš neprijatelj, dakle, nije razum, nego ponos razuma. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i zakona, jer moja sloboda implicitno uključuje poštovanje za slobodu drugih i to je fundamentalni zakon. Mi ne osjetimo kontradikciju između napretka i tradicije, jer oni dolaze iz istog izvora – mudrosti života i historije. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i morala, jer moralne vrijednosti su prihvatljive isključivo kao rezultat slobode izbora i nikako prisile. Osjećamo, međutim, nesklad između individualističke prirode čovjeka i njegovog kolektivističkog porobljavanja.

Konzervativizam je širi pogled na svijet i posjeduje bogatiji program od liberalizma. Liberalizam je uključen u konzervativizam, njegov je dio, i stoga ja sam konzervativac.

6. 2. 1992

Preveo: Danijal Hadžović

Vaclav Klaus je bivši češki premijer, predsjednik i osnivač liberalno-konzervativne ODS stranke. Smatra se za jednog od najvećih istočnoevropskih reformatora u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Kategorije: BiH

Eamonn Butler: Liberalna alternativa Ludwiga von Misesa

Pet, 19/05/2017 - 02:16

Živeći u Evropi između dva svjetska rata, Ludwig von Mises je vidio neke od najgorih učinaka nacionalizma i zamrzio ga je. Mislio je da je jedan od njegovih izvora i intervencionizam, koji nužno zahtijeva nadzor nad uvozom i migracijom kako bi se zaštitio. Mjere za očuvanje visokih plaća i visokih profita, recimo, dotok bi jeftine radne snage i dobara iz inozemstva potkopao. Ali te barijere, tvrdio je, pobuđuju neprijateljstvo među strancima, povećavaju napetosti i često izazivaju konflikte.

Kapitalizam pak pripisuje državi mnogo manju ulogu i zahtijeva trgovinu, a ne protekcionizam, kako bi uspješno djelovao. Mises čak tumači (premda tvrdnja nije izvorno njegova) da kapitalizam djeluje tim bolje što je trgovina slobodnija i otvorenija. Ako su narodi ovisni jedni o drugima, rat postaje nezamisliv. Trajni mir, zaključuje Mises, moguć je samo pod temeljitim, liberalnim kapitalizmom.

Mises nije imao potpuno pravo tvrdeći da trgovinski partneri neće ući u rat. Zapravo je to čak najčešći oblik konflikta. No nema nikakve sumnje da su očuvanjem miroljubivih odnosa s trgovinskim partnerima najbolje zadovoljeni interesi građana u svakoj državi. Možda to prividno proturječje ilustrira nešto drugo, nešto na što je Mises često upozoravao – da se interesi političara često snažno razlikuju od interesa opće javnosti.

Unatoč tome, za Misesa je liberalizam najbolji društveni poredak zato jer djeluje. Ograničava konflikte među različitim skupinama i potiče dobrovoljnu suradnju među pojedincima. Velika era slobodne trgovine i deregulacije u 19. stoljeću donijela je, na primjer, val produktivnosti i povećanja životnog standarda koji se širio među sve brojnijim stanovništvom.

Pa ipak je ponekad za liberalizam teško dobiti potporu. Njegova najveća korist –  da se s više slobode u trgovanju na dugi rok obogaćuje cijelo stanovništvo – ljudima je manje vidljiva nego neposredna poboljšanja koja su posljedica intervencije u privredu. Liberalizam ne obećava ni privilegije svojim privrženicima: njegov je cilj poboljšanje života svih.

Isto tako cilj liberalizma nije stvoriti određenu društvenu strukturu ili određenu preraspodjelu dohotka. Liberalizam uspostavlja samo okvir mira, stabilnosti i jednakosti pred zakonom i unutar toga okvira ljudi mogu slobodno sudjelovati onako kako im se čini primjerenim. Liberalizam ne govori što se treba proizvoditi ili koliko i tko treba proizvoditi. Te stvari su samo ishod kompleksnih dobrovoljnih povezanosti među slobodnim pojedincima.

Ludwig von Mises ustrajava da će liberalni okvir stvoriti miroljubivo i djelotvorno sudjelovanje među pojedincima i skupinama. Pod liberalizmom naše razlike nisu možebitni izvor spora, nego prilika za trgovanje. Što ljudi različitije nešto vrednuju, to svatko od njih nešto pridobiva ako to razmjeni. Razmjena nam pak omogućuje da se specijaliziramo, da svoje različite sposobnosti upotrijebimo u svoju korist i tako sebi zadajemo posao stvaranja stvari koji bi inače nadilazio sposobnosti bilo kojeg pojedinca ponaosob.

Za Misesa uloga liberalne države nije u tome da pojedince sili da djeluju na određen način, nego da čuva okvir koji im omogućuje da sudjeluju, maksimizirajući ujedno mogućnost za dobrovoljno djelovanje i minimalizirajući potrebu za prisilom. Za očuvanje toga okvira od ključna su značenja tri stvari: mir, sloboda i svojina.

Mir je bitan, budući da privredno djelovanje, kao što su ulaganja u nove proizvodne procese, zahtijeva od nas da donosimo odluke zasnovane na predviđanju budućnosti. Ako je država u ratu, budućnost nije moguće predskazati. Seljaci, na primjer, ne mogu mirno saditi svoje proizvode ako postoji velika opasnost da će im prinos biti uništen ili da će im neprijateljske sile okupirati teritorij.

Sloboda je bitna, budući da ljudi ne mogu donositi racionalne ekonomske odluke ako im drugi diktiraju kako trebaju djelovati. Pa i inače su ljudi koji djeluju prema vlastitoj volji neprimjereno  produktivniji nego robovi koji su prisiljeni raditi za nekoga drugoga.

Vlasništvo je bitno da sistem specijalizacije i trgovine uspije. Da bi ljudi štedjeli i ulagali u kapitalna dobra, moraju znati da je njihova investicija sigurna i da mogu uživati plodove tog nastojanja.

S obzirom na činjenicu da je liberalizam tako ovisan o privatnom vlasništvu, mogli bismo zaključiti da on najviše koristi bogatašima i poduzetnicima. Mises to odlučno odbacuje. Za njega je privatno vlasništvo bitni uvjet djelotvorne proizvodnje i više životne razine koju može donijeti specijalizacija. Pod liberalizmom ljudi nisu prisiljeni truditi se oko materijalnog bogatstva, oni se mogu truditi i oko bilo čega drugoga. No i oni koji čak nemaju svojinu, svejedno će biti na boljem zbog općeg povišenja životne razine što ga stvara liberalizam i prilika što se otvaraju kad se ukinu privilegiji i različiti oblici nadzora.

U kapitalizmu je suveren masa potrošača, a ne šačica bogataša. Proizvođači svoje proizvode ne mogu nikome nametnuti: potrošači ih kupuju samo ako su ih sami odabrali. Nije slučajnost da je epoha kapitalizma doba masovne proizvodnje. Dostup do primjerene hrane, odjeće i stana omogućila je svima, a ne samo bogatima. Čak luksuzne stvari, poput automobila i televizora, važe danas kao same po sebi razumljive. Stvarnost kapitalizma je u oštroj suprotnosti s Marxovom prognozom da će kapitalizam spustiti plaće radnicima ispod razine koja još omogućuje preživljavanje.

Liberalizam daje širem stanovništvu snagu još na jedan način. Omogućuje im planiranje. Planiranje, kaže Mises, nije nešto što bi bilo ograničeno na središnju vlast: svi planiramo. Nije riječ o izboru planirati ili ne planirati, nego o tome čiji plan dominira. I jer samo pojedinci poznaju svoje potrebe, ciljeve i vrijednosti, posebno u dinamičnoj privredi, Mises misli da je mnogo bolje pojedincima prepustiti da sami planiraju za sebe.

No unatoč tome, zbog činjenice da liberalizam ne obećava dohodovnu jednakost, neke kritičare brine sudbina onih koji završavaju u siromaštvu. Mises taj strah smatra neopravdanim. Siromašnim radničkim slojevima u današnjim naprednim privredama neprimjereno je bolje nego u pred-kapitalističkim društvima, gdje moraju skucati sredstva za život od zemlje – ako imaju zemlju.

U kapitalizmu pak gotovo svatko nađe neku proizvodnu nišu koja koristi drugima i tako donosi barem nešto nagrade.  Ako je ne uspije naći, za njega se pobrinu porodica i dobrotvorne organizacije. Kritičari mogu odgovoriti da dobrotvorne organizacije nisu dorasle tom zadatku: ali najveći val filantropije, kaže Mises, dogodio se upravo pod kapitalizmom. Uz povećanje životnog standarda, što ga donosi kapitalizam, više je bogatstva na volju za dobrotvorne organizacije; i čak oni sa skromnim dohocima mogu se preko osiguranja  bolje postarati za sebe. Intervencionizam je taj koji ždere kapital ljudi i osiromašuje dobrotvorne organizacije – a to dakako izaziva zahtjeve za što više intervencija u obliku socijalne pomoći.

Kritičari pogrešno razumiju prirodu jednakosti pod liberalizmom, koja je posve drukčija nego nejednakost u pred-kapitalističkom svijetu. U tržišnom društvu bogatstvo nije privilegij, nego dolazi samo jamčenjem koristi potrošačima. I traje onoliko dugo koliko proizvođači osiguravaju te koristi.

Osim toga, luksuzne stvari, u kojima uživaju bogataši, nisu trajno nedostupne nama ostalima. Tržišna privreda je dinamična. Sve inovacije – automobili, sanitarije, struja – započinju kao luksuz za bogate, kaže Mises, ali uskoro postaju „temeljne potrebe“ svih.

No, rast blagostanja za sve ljude mora dakako biti glavni cilj ekonomske politike i razlog zašto moramo razumjeti pravu prirodu i osnovne temelje ekonomske znanosti.

 

Preveo Mario Kopić

 

Eamonn Butler, Ludwig von Mises – a Primer, Institut of Economic Affairs 2010.

Kategorije: BiH

Matthew Iglesias: Argumenti za imigraciju

Čet, 18/05/2017 - 13:35
Piše: Matthew Iglesias (Vox.com)

George Washington je pokrenuo strategiju toliko radikalnu da je Sjedinjene Američke Države učinila najsnažnijom i najbogatijom državom na svijetu – imigraciju.

Prihvatio je viziju otvorene Amerike koja bi danas djelovala kao idealizam ili altruizam.

„Amerika je otvorena da prihvati ne samo imućne i poštovane strance već i potlačene i progonjene svih nacija i religija,“ rekao je novopridošlim Ircima 1783. Uvjeravao ih je da će oni „ako svojom pristojnošću, osobinama i ponašanjem budu dostojni učešća u njima biti dobrodošli da dijele sva prava i privilegije.“

No njegova vizija nije bila primarno usmjerena na pomaganje drugima i milosrđe. To je bila vizija izgradnje države kakva je želio da Sjedinjene Države postanu. Veličina zahtijeva velike ljude, i Americi je bilo potrebno više ljudi nego što je imala.

Savremena debata oko imigracije često se vodi u okvirima ose sebičnosti i velikodušnosti, Tramp govori o tome da je neophodno postaviti Ameriku na prvo mjesto „America first“, dok njegovi protivnici pričaju srcecjepajuće priče o deportacijama i razbijenim zajednicama. Debata o tome kako primjenjivati postojeće zakone je potisnula diskusiju o tome kakav bi zakon trebao biti.

Ova diskusija se ne dotiče osnovne poente. Imigracija u Sjedinjene Države istorijski nije bila čin milosrđa prema strancima. To je bila strategija nacionalnog rasta i postizanja nacionalne veličine.

Vašington i drugi osnivači SAD su mogli ustanoviti Sjedinjene Države kao svojevrsni ekskluzivni klub. Današnje Sjedinjene Države bi i u tom slučaju bez sumnje bile prosperitetna i za život prijatna država, ali gradovi bi bili manji, globalni utjecaj smanjen i značajno manje najinovativnijih svjetskih kompanija bi bilo iz Sjedinjenih Država.

Kao i mnoge manje države patile bi od odliva mozgova ka većim i značajnijim. Sa mnogo manje ljudi, Sjedinjene Države ne bi bile velika nacija kao danas.

Mnogo toga se promijjenilo od Vašingtonovog doba, no dva fundamenta nisu. Sjedinjene Države su i dalje država sa misijom i željom za veličinom na svjetskoj pozornici a otvorenost prema ljudima koji žele da dođu i da stvore bolji život za sebe je gorivo koje pogoni tu veličinu.

Ljudi pogone rast privrede i plata

Glavni izvori imigracije – i najčešća zanimanja u kojima imigranti mogu naći zaposlenje – su se tokom vremena promijenila, ali priča je ostala ista kao na samom početku. Velika i raznovrsna populacija podržava intenzivniji razvoj dostupnih resursa i kompleksniju podjelu rada, vodeći, postojano, tokom vremena do sofisticiranije i prosperitetnije nacionalne ekonomije.

Jedna osoba na ostrvu, iako je okružena prirodnim bogatstvima teško će preživljavati. Manja grupa će moći da preživi, ali da bi postigli obilje neophodno je steći mogućnost specijalizacije i međusobne trgovine. U savremenom svijetu u izvjesnoj mjeri to znači pristup globalnom tržištu – žito možemo slati u Evropu a drvo u Japan. No za najveći broj ljudi to znači direktan pristup drugim ljudima koji učestvuju kao kupci, saradnici i dobavljači dobara.

Lionel Fontagné i Gianluca Santoni nalaze da gusto naseljene oblasti nude viši nivo produktivnosti rada i više plate zato što „gušće naseljene oblasti izgleda nude bolje spojeve među poslodavcima i zaposlenima.“ Što više ljudi ima, više vrsta poslova je moguće razviti i moguća je finija specijalizacija, što znači da će bilo kojoj osobi biti pogodnije da radi na nekom mjestu u gradu. Ovo je najlakše primjetiti na nivou rutinske maloprodaje – veliki gradovi imaju specijalizovane prodavnice i veoma fokusirane restorane prije nego prodavnice robe široke potrošnje i generičke restorane. Istraživanje koje su sproveli Jason Abel, Ishita Dey i Todd Gabe pokazuje da je pozitivni utjecaj gustine naseljenosti na produktivnost posebno izražen u industrijama koje zahitjevaju visoke nivoe obrazovanja.

Ovi nalazi nisu specifični za imigraciju, ali početak mudrosti u imigracionoj politici je da su imigranti ljudi.

Zaista, kada izbacimo element „stranaca“ većina ljudi shvata da depopulacija nije ekonomska strategija koja vodi rastu. Teksašani – često oni najkonzervativniji – hvale se kako u njihovu državu dolaze ljudi iz drugih država pokrećući rast dinamične ekonomije njegovih metropola. Kada ti ljudi dobiju djecu to naravno predstavlja kratkoročni pritisak na lokalni obrazovni sistem, ali takođe izgrađuje dugotrajnu budućnost nacionalne zajednice.

Takođe postoji prilično snažan konsenzus da imigracija podiže i prihode domaće redne snage. Kada je Boot School Čikaškog univerziteta sproveo istraživanje među poznatim akademskim ekonomistima 52% se složilo sa tvrdnjom da bi primanje više imigranata sa nižim kvalifikacijama učinilo prosječnog građanina bogatijim. Svega 9% se nije složilo. Panel se složio da bi primanje visoko kvalifikovanih imigranata bilo pozitivno sa 98 prema 0 procenata.

Ovo nije zbog toga što povećanje zalihe radne snage nema negativne efekte na sve, već kako tvrdi Heidi Shierholz iz liberalnog Economic Policy Institute na osnovu njenog pregleda literature, zbog toga što su „raniji imigranti grupa koja je najnegativnije pogođena imigracijom“ pošto su oni ljudi koji su najčešće konkurencija novim imigrantima. Raspon procjena efekta na plate, “uglavnom je vrlo mali i u prosjeku skromno pozitivan.“

Michael Greenstone i Adam Looney, istraživači iz ka lijevom centru orijentisanog Hamilton Projecta tvrde da je to zbog toga što „imigranti i radnici rođeni u SAD se uglavnom ne takmiče za iste poslove, umjesto toga mnogi imigranti nadopunjuju rad zaposlenih Amerikanaca i povećavaju njihovu produktivnost.“

Drugim riječima, ako se u grad doseli veliki broj građevinski radnika koji govore samo španski to su najvjerovatnije loše vesti za druge građevinske radnike u gradu koji govore samo španski. No prisustvo tih radnika će otvoriti šanse za upravljačke poslove među onima koji su rođeni u gradu i već govore engleski a povećanjem broja građevinskih projekata povećat će se i potražnja za specijalizovanim radnicima – vodinstalaterima, električarima i drugim koji nadopunjuju rad običnih građevinskih radnika.

Imigracija puni federalni budžet

Skeptici se često okreću sa argumenata ekonomije tržišta rada ka ideji da imigranti, posebno zastrašujući ilegalni imigranti, iscrpljuju javne resurse. Donald Trump je otišao toliko daleko da je tokom kampanje tvrdio da ilegalni imigranti koji rade na crno imaju veći pristup javnim službama nego veterani.

Ova ideja ima značajnu arhitektonsku ulogu u održavanju koalicije savremenog konzervativizma, promovisanju ideje da je smanjenje poreza kompatibilno sa finansijskom podrškom starijima zato što će biti dovoljno novca za sve kada se oslobodimo stranih pijavica.

Ali ova tvrdnja nije istinita. Radnici na crno imaju pristup malom broju javnih usluga i službi (koriste javni prevoz ali se ne mogu prijaviti na programe socijalne pomoći) a doprinose poreskoj osnovi. U stvari zato što ilegalni imigranti često plaćaju za Socijalno Osiguranje (Social Security) a nemaju pristup benefitima istog na neki način oni su heroji američkog budžeta.

Najbolje istraživanje o utjecaju imigrantske populacije na budžet dolazi od Nacionalne akademije nauka, inženjerstva i medicine u kojem je zaključeno da tokom perioda od 75 godina, „fiskalni utjecaj imigranata je generalno pozitivan na federalnom nivou i negativan na lokalnom nivou i nivou država.“ Drugim riječima imigranti plaćaju federalnoj vladi više poreza nego što preuzimaju benefita, dok obrnuto važi za lokalni nivou vlasti i države.

Negativan utjecaj na budžete država i lokalnih organa vlasti je značajan i uglavnom potiče od toga da imigranti imaju djecu koja moraju pohađati škole. Dobre vijesti su da ta djeca odrastaju i postaju druga generacija imigranata koja „najviše doprinosi od svih generacija budžetima država.“

Šira slika nam takođe pokazuje da je američkoj državi blagostanja, usmjerenoj ka pomoći iz oblasti zdravstva i osiguranja penzija starijim građanima, neophodna rastuća populacija i ekonomija. Imigranti doprinose ostvarenju oba cilja, direktno kroz njihovo prisustvo u državi i indirektno kroz potomstvo. Čak su i skeptici kao George Borjas prihvatili da imigranti doprinose rastu ekonomije, a da lično ne ubiru 100% benefita tog rasta, što znači da njihovo prisustvo povećava količinu resursa dostupnih starosjedilačkoj populaciji.

Imigranti čine zločine po nižoj stopi od starosjedilaca

Imigranti možda grade američki prosperitet ali život je više od ekonomije. Za Trumpa centralnu ulogu u antiimigrantskoj retorici je zauzimao visceralni strah od nasilja, od njegovog prvobitnog upozorenja o nadolazećoj navali meksičkih silovatelja do različitih pokušaja da ograniči mogućnost muslimanima da putuju u SAD. Izvršnom naredbom naredio je i kreiranje nove federalne agencije VOICE sa specifičnim ciljem da objavljuje zločine počinjene od strane imigranata.

„Dajemo glas onima koji su bili ignorisani od naših medija i ućutkivani od strane specijalnih interesa,“ rekao je na zajedničkoj sednici Kongresa.

Ukoliko je cilj povećanje antiimigrantske histerije to je dobra ideja. Postoje milioni građana koji su rođeni van SAD i prirodno svakog dana neki od njih su uhvaćeni dok čine zločine. U stvari zbog toga što su imigranti u prosjeku mlađi od građana rođenih u SAD oni čine donekle natprosječan dio zločina.

Pew

Ali kako Bianca Bersani sa Univerziteta Masačusetsa pokazuje na godišnjoj bazi, manje su šanse da mladi imigranti učestvuju u kriminalnim aktivnostima. U stvari trajektorija imigracije i kriminala je da omladina druge generacije imigranta , uglavnom asimilovana u društvene norme SAD ne zadržava dobro ponašanje njihovih roditelja rođenih van SAD.

„Rođeni i socijalizovani u mejnstrim SAD,“ piše Bersani, „druga generacija imigranata je jednostavno starosjedilačka omladina“

Postoji veoma stvaran problem maloljetničke delinkvencije u Sjedinjenim Državama – posebno zahvaljujući raširenosti vatrenog oružja koja čini kriminal u SAD smrtonosnijim nego kriminal u Aziji i Evropi – ali imigranti njemu doprinose u smislu da doprinose ukupnom stanovništvu. Na pojedinačnom nivou, imigranti se bolje ponašaju nego starosjedioci i potomci imigranta koja se ponašaju lošije između ostalog zato što su naučili da se više ponašaju kao Amerikanci.

Nema mnogo eksperata koji su i imigracioni skeptici.

Nijedna tema iz ekonomije nije bez svojih podjela i zbog toga što je imigracija sporno političko pitanje ponekada dolazi do toga da mediji prenaglase nivo neslaganja među ekspertima oko ekonomije imigracije. Stoga rad Georga Borjasa profesora na Harvard Kennedy School koji je autor velikog djela istraživanja koja se ne slažu sa optimističnim konsenzusom ima prenaglašenu ulogu u medijima.

Njegov rad, sažet za ekspertsku publiku u njegovoj knjizi Immigration Economics iz 2014.i za širu publiku u knjizi We Wanted Workers iz 2016. predstavlja odstupanje kako po zaključcima tako i prema metodologiji.

Jedna velika razlika koju ističu David Card sa UC Berkeley i Giovanni Peri sa UC Davis u kritici Immigration Economic je u tehničkom pitanju kako treba mjeriti broj imigranata u određenom tržištu rada. Naivan način za konstruisanje argumenta u korist imigracije bi bio kada bi primjetili da se na listi deset država sa najmanjim brojem stanovnika rođenim u inostranstvu koju predvodi Zapadna Virdžinija nalaze i Misisipi, Kentaki i Alabama. Države sa velikim brojem imigranata poput Kalifornije, Njujorka, Nju Džerzija. Merilenda i Masačusetsa su značajno bogatije.

Census Bureau

Problem je naravno da dok je moguće da je Zapadna Virdžinija siromašna zato što se stranci ne doseljavaju, jednako je moguće da se stranci ne doseljavaju upravo zato što je Zapadna Virdžinija siromašna. Razumna ekonomska studija mora da gleda u promjene tokom vremena i u broju imigranata ali i ishodima tržišta rada po starosjedioce.

Većina istraživača ovo radi tako što proučava korelaciju između promjena u broju imigranata i ishoda za starosjedioce. Ono što Borjas proučava je promjena u udjelu imigranata u radnoj snazi i ishod za starosjedioce. Card i Peri tvrde da ovo u osnovi pretjerano kompenzuje za problem Zapadne Virdžinije. Ako se veliki broj imigranata preseli negdje (recimo, Teksas), i to dovede do povećanja potražnje za starosjedilačkom radnom snagom te dovode i do doseljavanja starosjedilačke radne snage u Teksas, Borjas bi to odbacio kao argument za to da imigracija pojačava ekonomiju jer se udio imigrantske radne snage nije povećao. Ako pak prebacimo na mjerenje samo brojeva imigranata loši ishodi u tržištu rada, koje on pronalazi, nestaju.

Kako Noah Smith piše, „težina argumenata je protiv Borjasa i mnogi od njegovih metoda izgledaju slabo kada su izloženi pažljivom ispitivanju.“ Ali ako imate neki poseban ne-ekonomski razlog da ograničite imigraciju i želite da ubijedite sebe da je to dobra ideja i iz ekonomskih razloga, te ideje su vam dostupne. Isto tako, ako ste političar koji je ubijeđen da vaši glasači žele da glasate za manje imigranta i tražite dobro opravdanje, Borjas je tu da ga navodite. No njegovi nalazi su odstupanja bazirana na neuobičajenoj metodologiji.

 Imigracija obogaćuje kulturu i širi mogućnosti

Izmjeriti plate je jednostavno, stoga se mnoga istraživanja fokusiraju na njih zbog metodološke jednostavnosti. Ali život je više od plate i istraživanja su pokazala da imigracija ima značajne indirektne benefite.

Jedan primjer su nalazi do kojih su došli Michal Clemens, Ethan Lewis i Hannah Postel kada su pogledali šta se dešavalo tokom šezdesetih kada su SAD odlučile da iz poljoprivredne radne snage eliminišu meksičke sezonske radnike. Ovi radnici, zvani braceros, bili su prisutni u velikom broju u nekim državama poput Kalifornije i Teksasa, Druge države kao Džordžija i Vašington imale su ih u manjem broju a u nekim ih nije uopšte bilo. Upoređujući trendove u državama sa visokim i srednjim brojem sezonskih radnika kao i u onim bez njih došli su do zaključka da izbacivanje ovih radnika iz radne snage nije imalo nikakav realni utjecaj na plate.

Clemens, Lewis, and Postel

To ne znači da su zakoni ponude i potražnje magično prestali da važe. Međutim ukazuju na to da su zemljoposednici promijenili strategiju. Za neke usjeve poput paradajza, šećerne repe proizvođači su počeli da se oslanjaju i koriste mehanizaciju – po potrebi žrtvujući kvalitet kao u slučaju paradajza.

Za druge vrste usjeva uključujući asparagus, jagode, celer, zelenu salatu, krastavce pak nije bilo moguće mehanizovati proizvodnju i proizvodnja je jednostavno opala. Plate se nisu povećale, umjesto toga Amerikanci su naučili da žive sa manjim izborom povrća.

Utjecaj na izbor postoji i u oblasti usluga i prodaje. Ako posjetite mjesta u kojima ima manje imigranata iz Meksika – Francusku ili Fargo – nećete pronaći da prodavci takosa zarađuju više novca od onih u Teksasu već da tamo ima manje dobrih  mjesta sa takosima.

Ovo nije kraj svijeta bar ne više od toga koliko nestašica asparagusa predstavlja akutnu društvenu krizu, ali to je jedan od razloga zašto odstranjivanje imigrantske radne snage ne dovodi do povećanja plata. Ljudi nastave da žive bez dobara i usluga koje imigranti pružaju.

Peri i koautor Gianmarco Ottaviano smatraju da vrijednost povećane kulturne raznolikosti ove vrste mogu dijelom mjeriti kroz veću vrijednost stambenih objekata u kulturno raznolikim gradovima – ljudi su spremni da plate višeetničku kuhinju – međutim neće izmjeriti koliki je nacionalni utjecaj plime koja podiže sve brodove

 Debata je o imigrantima ne o vještinama

Čest retorički potez u Sjedinjenim Državama je argumentovanje da problem sa trenutnim sistemom je da izdavanje zelenih karti više zavisi od postojanja rodbine nego od posjedovanja ponude za posao ili traženih vještina. Trampova administracija je počela da naziva alternativu za koju misle da već postoji u Australiji i Kanadi sistem baziran na osnovu vrijednosti.

Nick Adams new book, Green Card Warrior, is a must read. The merit-based system is the way to go. Canada, Australia! @foxandfriends

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) March 3, 2017


Za početak jezik “vrijednosti” je prilično uvrijedljiv i obezvrijeđujući način razmišljanja o ljudskim bićima. Neko bi pomislio da je ovakav jezik prije svega uvrjedljiv za Trampove glasače i da bi se oni prvi pobunili protiv njega ako bi ga koristili u odnosu na bazu Republikanske stranke koju čine bijelci bez fakultetske diplome i kada bi im rekli da ne posjeduju odgovarajuću vrijednost.

Ono što jeste istina je da osobe s više diploma – posebno osobe sa diplomama iz tehničkih nauka – zarađuju natprosječno i da visokoobrazovani imigranti imaju pozitivniji uticaj na budžet nego manje obrazovani. Promjena imigracione politike kako bi se primat stavio na vještine koje se traže, nivo obrazovanja, sposobnost privlačenja natprosječnih plata i rad u oblastima u kojima se povećanje radne snage smatra društveno prihvatljivim je perfektno racionalan prijedlog.

Ipak bila bi greška posmatrati ovaj argument kao jezgro današnje debate o imigraciji.

Na primjer, kongresmen Darryl Issa, Republikanac iz Kalifornije je predložio SKILLS zakon koji bi ograničio postojeći sistem viza izdatih na osnovu “raznolikosti” i zamijenio ga programom baziranim na vještinama koji bi povećao broj imigranata u Sjedinjene Države. Kongresna kancelarija za budžet je potvrdila da bi ovakva promjena imala pozitivan fiskalni rezultat ali niti jedan Demokrata nije želio da podrži SKILLS smatrajući da je zamišljen da potkopa tadašnju težnju za obimnom imigracionom reformom. Još efektinje o podršci zakonu govori da je imao podršku svega 22 člana Kongresa i da iako je dobio odobrenje odbora za pravosuđe nikada nije stavljen na dnevni red za glasanje niti je ponovo predložen tokom narednih saziva Kongresa.

Trumpova administracija u međuvremenu već radi na ograničavanju viza za gostujuće kvalifikovane tehničke radnike. Stiv Banon koji je izgleda vodeći čovjek administracije iz oblasti imigracije već dugo je skeptičan prema ekonomskom uspjehu imigranata.

Bitnije od toga je da bez obzira smatrate li da postoje razlozi za primjenu programa više orijentisanog ka vještinama, trenutni američki imigracioni zakoni već djeluju tako da su novopridošli imigranti bolje obrazovani od starosjedilaca.

 

Veliki ekonomski benefiti imigracije po imigrante su značajni

Valja napomenuti čak i u protekcionističkom „America first“ raspoloženju da imigracija donosi značajne benefite samim imigrantima.

Indijskim programerima koji dolaze u SAD na osnovu H-1B viza za gostujuće radnike prihodi se uvećavaju pet do šest puta. Ovo je izuzetno ogromna korist ali u široj slici ekonomije imigracije relativno je mala.Programiranje na kraju krajeva u teoriji može biti vršeno i sa udaljenosti. Clemens nalazi da slabo kvalifikovani radnici mogu ostvariti i desetostruko uvećanje prihoda selidbom iz siromašne države u bogatu.

Ovako veliki benefiti su bitni i zbog toga što su imigranti ljudska bića čiji životi i interesi bi trebalo da se računaju u našim kalkulacijama.

Drugim rječima, u onoj mjeri u kojoj postoji razlog da vjerujemo da bi ograničavanje sposobnosti određenoj klasi imigranata da uđu u SAD imalo neke pozitivne efekte na neki segment starosjedilačke radne snage, vrijedno je zadržati na umu da je zadržavanje potencijalnog radnika van SAD izuzetno skupo. Nešto manje radikalne mjere poput uvođenja posebnog poreza na imigrantsku radnu snagu i ako bi koristili taj novac za finansiranje socijalnog osiguranja ili subvencionisanje niskih plata bi imale pozitivnije efekte po sve.

Relevantna je i korist koji dobijaju imigranti pošto ekonomija nije fiksirana. Ako se programer rođen u Indiji doseli u Sjedinjene države i uveća svoje prihode petostruko mnogo su veće šanse da će kupiti automobil proizveden u SAD nego da je ostao u Aziji zarađujući drastično manje. Rast izvoza američkih proizvoda je postala opsesija ali prodaja na domaćem tržištu ima iste benefite. Dovođenje kupaca na naše obale čini ih dostupnijim a značajno uvećanje njihovih prihoda značajno uvećava njihovu kupovnu sposobnost.

Imigranti su sastavni dio Američke veličine

Posljednje ali nikako najmanje značajno je da dok je istina da Amerikanci brinu za blagostanje sugrađana, oni brinu o još nečemu – veličini, u nedostatku boljeg izraza.

U prihodima po glavi stanovnika, Sjedinjene države je po mnogim mjerilima prestigla Švajcarska. Holandija je relativno blizu a kada se uzme u obzir razlika između javnih usluga koje uživa, prosječan stanovnik Holandije vjerovatno uživa veći standard života od prosječnog Amerikanca. Ovakve stvari su značajne. Ali postoji razlog zašto Amerikanci kada misle o nacionalnom opadanju misle o Kini a ne o Švicarskoj. Holandija je odlično mjesto za život ali nije značajna nacija od ranog 17. vijeka.

Drugim riječima gomilanje stanovništva je bitno.

Da je Amerika poslušala savet Know-Nothing pokreta iz pedesetih godina devetnaestog vijeka i drastično smanjila imigraciju sa područja van protestantske Evrope Sjedinjene Države bi i dalje najvjerovatnije bile bogata država. Ali drugačija od one koju poznajemo – imala bi manje gradove i manji broj gradova, uglavnom fokusirana na izvoz poljoprivrednih dobara i drugih prirodnih resursa. Mjesto poput Kanade ili ogromna verzija Novog Zelanda a ne industrijska i tehnološka supersila koje je odlučujuće intervenisala u dva svjetska rata i vodila koaliciju liberalnih država koje su porazile komunizam.

Demografi predviđaju da će imigracija – ljudi koje direktno obezbkeđuje i njihovi potomci – biti jedini razlog zbog kog se radna snaga neće smanjivati. Ovo je dvostruko tačno kada uzmemo u obzir da rad imigranata u domaćinstvima i sektoru brige o djeci utiče i na povećanje nataliteta starosjedilaca.

Smanjivanje radne snage, koje već možemo videti u Japanu i državama južne Evrope stavlja nacionalne ekonomije pred ozbiljne probleme. Stvara tendenciju smanjivanja kamatnih stopa do izuzetno niskog nivoa, otežavajući centralnim bankama reakcije u slučaju recesije. Također otežava održavanje državnog penzionog sektora i brigu o starijima uopšte.

Postoje određene prednosti (manji pritisak na infrastrukturu) i kao i sve drugo, problemi se mogu riješiti. U osnovi pak Amerika koja se smanjuje će gubiti značaj u svijetu za razliku od Amerike koja raste. Istina je takođe da ako Amerika nastavi da bude otvorena za imigraciju postaće sve manje bjelačka i sve manje hrišćanska država. To je prijeteći koncept za mnoge bijele hrišćane koji implicitno definišu državu u etničkom i religioznom okviru. No zvanična definicija Amerike nikad nije bila u tom okviru.

Za one koji vjeruju u principe Deklaracije o nezavisnosti i vjeruju u ideale Amerike, prihvatanje budućnosti opadanja i povlačenja u ime etničke čistoće nije moguće. Da će etnički homogenija Amerika biti ne samo manja i slabija nego i siromašnija po glavi stanovnika samo podvlači kakva ludost bi bila prihvatiti ovako usku viziju. To što stotine miliona ljude želi da se doseli na naše obale – i to što Amerika ima dugu istoriju asimilovanja stranaca, politički mit i građansku kulturu koji to čine mogućim – je ogroman izvor nacionalne snage.

I vreme je da to tako i posmatramo.

Izvor: Matthew Iglesias, The case for imigration; Vox.com

prevod: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Kako je Macronova vizija otvorene liberalne Evrope preko noći pomela nacionalistički populizam!

Sri, 10/05/2017 - 12:10

Piše: Danijal Hadžović

Nakon najuzbudljivije i najrobusnije izborne kampanje u novijoj historiji, Francuzi su se odlučno suprostavili populizmu i kreirali novu historiju. U nedjelju, 7. maja za predsjednika su izabrali bivšeg ministra ekonomije Emmanuela Macrona koji nikad u životu nije vodio izbornu kampanju. Bivši investicioni bankar je sa 66% glasova osvojio dvotrećinsku većinu glasova ispred svoje nacionalističke oponentkinje Marine le Pen. Bila je to značajna demonstracija da je u zapadnoj liberalnoj demokratiji u kratkom vremenskom periodu moguće oblikovati i popularizovati proevropski, liberalni i centristički odgovor populizmu i nacionalizmu.

Ovi izbori su po mnogo čemu bili historijski. Emmanuel Macron je centristički liberal, zagovornik EU i NATO-a, veliki pobornik globalizacije te kritičar Vladimira Putina i njegovih imperijalnih ambicija. I u ekonomskoj politici Macron je poprilično liberalan, te između ostalog se zalaže za smanjenje javne potrošnje i poreza, otpuštanje više od 100.000 državnih službenika, produženje radne sedmice, dok od Pariza namjerava stvoriti novi finansijski centar u Evropi i oduzeti primat Londonu. Posebno je pažnje vrijedna činjenica da je kandidat s takvom agendom pobijedio u državi u kojoj se to najmanje očekivalo, jer Francusku već decenijama karakteriše sklonost različitim vrstama etatizma i nacionalizma.

Macron je također postao i najmlađi predsjednik u historiji Francuske, skinuvši s trona nećaka Napoleona Bonapartea, Louisa Napoleona koji je na čelo države došao 1848. godine s 40 godina. U zemlji u kojoj decenijama dominiraju dvije političke opcije i koja je preferirala da za predsjednika bira prekaljene političare, ključnu poziciju je preuzeo potpuni novajlija. Svoj politički pokret En Marche! (U pokretu!) osnovao je prije svega 13 mjeseci. Njegove najave da će od njega napraviti političku snagu koja će biti u stanju da se nosi s vodećim partijama izgledala je kao dalekovidna fantazija. Otkad je Charles De Gaulle uspostavio Petu republiku 1958., nijedan nezavisni kandidat nije se ni približio mogućnosti da postane predsjednik.

Ipak, Macron je uspio napraviti svojevrsno čudo. Njegov uspjeh rezultat je kombinacije razočaranosti glasača, neustrašivog samopouzdanja, odlične procjene konkurenata te dobre doze sreće. Na gotovo svim izborima na državnom nivou u proteklih deset godina, na svim nivoima vlasti, Francuzi su glasali protiv vladajuće stranke. Nakon petogodišnje vladavine socijaliste Françoisa Hollandea, Republikanska stranka desnog centra bila je sigurna da je pobjeda njihova. Ali je njihov kandidat, Francois Fillon, diskreditovan skandalom oko parlamentarnih plata. Bio je to samo jedan od prekaljenih političara u nizu koji su otklonjeni tokom ove kampanje, a među njima su se nalazili i bivši predsjednik Nicolas Sarkozy te dva bivša premijera, Alain Juppe i Manuel Valls. Mladi nezavisni kandidat kockao se pretpostavkom da se po prvi otvorio prostor za opciju liberalnog centra. Njegova intuicija ga je dobro poslužila.

Sjajna politička avantura Emmanuela Macrona počela je pod pretpostavkom da tradicionalno vladajuće stranke u Francuskoj ne samo da nisu u stanju adekvatno odgovoriti na bujajući  populistički nacionalizam, nego da stare, kako lijeve tako i desne političke elite, duboko ukorijenjene u sistem i saživljene s njim, nisu u stanju provesti ni prijeko potrebne tržišne jer bi time direktno ugrozili vlastite interese.

Ključni politički preokret u životu Emmanuela Macrona, tada studenta, desio se 2002. godine kada je otac Marine Le Pen, Jean-Marie Le Pen koji je otvoreni antisemita i bitno radikalniji od svoje kćerke, uspio da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora gdje je poražen od Jacquesa Chiraca.

Francuska politička klasa, napisao je Macron u svojoj knjizi „Revolucija“, od tada je zapala u „duboki san“. Umjesto da Nacionalni front nastoje pobijediti idejama, njihova jedina agenda, tvrdi Macron, postala je strašenje ljudi fatalnim posljedicama do kojih će doći ako ova ultradesničarska stranka osvoji vlast. I tokom svoje predizborne kampanje Macron je isticao da ostale stranke neće moći pobijediti sve dok se protiv Nacionalnog fronta budu borile strahom i moralisanjem. Umjesto toga, tvrdi, neophodno je da političari ponude nešto privlačno,uvjerljivo i pozitivno: otvoreno, tolerantno, proevropsko društvo koje podstiče poduzetništvo i slobodnu trgovinu te umjesto podilaženja strastima narodnih masa, objasne građanima zašto su te vrijednosti superiornije od protekcionizma i gradnje zidova.

Tokom predizborne kampanje Macron je ove vrijednosti jasno isticao i branio, ostvarivši na svojim skupovima ono što se u francuskoj politici zaista rijetko viđa – da njegove pristalice uporedo s francuskim mašu i zastavama Evropske unije. Tokom žustre televizijske debate Marine Le Pen ga je optužila da je kandidat “divlje globalizacije“, na šta je Macron nadasve lucidno uzvratio da je ona s druge strane „visoka svećenica straha“.
Ipak, nakon što je pobijedio na izborima Macron će morati pronaći način da u superiornost ovih vrijednosti ubijedi onu jednu trećinu koja je glasala protiv njega. Mnogi od tih ljutitih glasača dolaze iz malih gradova i ruralnih dijelova zemlje te su u proteklom periodu ostali bez poslova, fabrika i usluga, te ne vide nikakvu korist od globalizacije. Mnogi su također podržali Macrona po principu manjeg zla, samo da Le Pen ne bi postala predsjednica. Mnogi su također ostali i sudržani od glasanja, razočarani izborom između onog što su neki nazivali „kolerom ili kugom“: globalnim finansijama ili ksenofobičnim nacionalizmom. Također, ne treba previše likovati ni zbog poraza Le Penove. Ona je nesumnjivo razočarana rezultatom, no sama činjenica da je uspjela ući u drugi krug i završiti s duplo boljim rezultatom od svog oca je zabrinjavajuća. Njena stranka i nacionalistički populizam i dalje će biti bitan čimbenik u francuskoj politici.

Da bi ostvario išta od najavljenih ciljeva, Macrona čekaju veliki posao i kompromisi. On će svakako imenovati vladu, no neophodno je da osigura ili složi, vladajuću većinu u parlamentu za koji se izbori održavaju u junu. Bez obzira na široke ovlasti koje posjeduje francuski predsjednik, on značajnije reforme ne može provesti bez podrške parlamenta. Njegov novoosnovani pokret En Marche! trenutno, naravno, nema zastupnika te francuski parlament očekuje priliv potpuno novih lica nakon izbora.

Macron preuzima ne samo politički podijeljenu zemlju, nego i teret ogromnih očekivanja koja cijela Evropa ima od njega. Njemačka, najveća evropska ekonomija i dugogodišnji bliski partner Francuske, posebno polaže velike nade u Macrona da prekine s praksom prethodnih francuskih predsjednika koji su odbijali provoditi reforme. Emmanuel Macron je pokazao da je u jeku rasta nacionalističkog populizma diljem kontinenta moguće kao pobjedničku iznijeti ideju koja se zasniva na vrijednostima otvorenog društva, snažnije integracije Evrope, globalizacije i slobodnog tržišta. Nada za liberalnu Evropu pojavila se tamo gdje se do prije svega nekoliko mjeseci to moglo najmanje očekivati – u Francuskoj, zemlji tradicionalno opterećenoj etatističkim idejama i politikama. Ukoliko Macron, ne daj Bože, ne uspije u svojim namjerama, bit će vrlo teško populizam ponovo vratiti na smetljište historije, a stranke poput Nacionalnog fronta ostaviti bez moći.

Kategorije: BiH

Istraživanje: Većina građana Bosne i Hercegovine podržava ekonomski centrizam i ograničenu vladu

Čet, 04/05/2017 - 04:24

Udruženje „Liberalni forum“ od 1. februara do 1. marta 2017. godine provelo je istraživanje nad 1.000 ispitanika, državljana BiH, o njihovim pogledima na najvažnija ekonomska pitanja u bh. društvu. Cilj istraživanja bio je dobiti precizne i sveobuhvatne podatke o odnosu naših građana prema ekonomiji te politikama koje preferiraju u uređenju ekonomskog sistema i rješevanju ekonomskih problema u našoj zemlji. Autor istraživanja je Danijal Hadžović, izvršni direktor Liberalnog Foruma, a rezultati istraživanja sumirani su u publikaciji čiji se link za preuzimanje nalazi na kraju teksta.

Većina ispitanih građana Bosne i Hercegovine prema prosječnim rezultatima teži nekoj vrsti ekonomskog centrizma između državnog intervencionizma i potpunog prepuštanja svih ekonomskih odnosa tržištu. Većina ispitanika preferira male namete na privredu, što je moguće manje miješanje države u rad privatnog sektora te smanjenje administracije i birokratskih procedura. Čak 88% ispitanika smatra kako su firme i poslodavci u BiH opterećeni previsokim nametima (55% se u potpunosti slaže s ovom konstatacijom, a 33% djelomično), 74% smatra da ekonomija najbolje funkcioniše kada se država što je moguće manje miješa u nju (36% ispitanika se potpuno, a 38% djelomično slaže s ovom konstatacijom), a 82% je stava da je potrebno smanjiti doprinose na rad. Čak 96% ispitanih smatra da u BiH postoji višak nepotrebne administracije/birokratije, 85% smatra da su primanja u javnom sektoru previsoka, dok 87% ispitanih smatra da su u javnom sektoru potrebna velika otpuštanja zaposlenih.

Mišljenja su prilično podijeljena kada je riječ o privatizaciji preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Tek 19% ispitanih se potpuno slaže s konstatacijom da je potrebno privatizovati preostale firme u državnom vlasništvu, 37% je djelomično za privatizaciju, 17% se djelomično ne slaže s ovom tvrdnjom, dok je 27% ispitanih oštro protiv privatizacije.

Ipak, kada je riječ o socijalnim politikama, tu pak većina građana pokazuje sklonost ka većoj ulozi države. 75% ispitanika je reklo da bi osobe koje zarađuju mnogo trebale biti oporezovane i po višim poreskim stopama, 92% ispitanika smatra da bi zdravstveno osiguraje moralo biti od države zagarantovano pravo, dok 93% isto smatra za obrazovanje. Ipak, 49% ispitanika također smatra da zdravstveni sistem treba biti postepeno privatizovan (15% u potpunosti podržava, 34% djelomično), a 51% je protiv, no kada je riječ o postepenoj privatizaciji obrazovanja protiv je 67% ispitanika. Ipak, istovremeno 90% ispitanika smatra da oni koji su sposobni da rade, a odbijaju tu mogućnost, ne bi trebali primati socijalnu pomoć od države. Kada je riječ o minimalnoj plati u BiH, čak 91% ispitanih misli da bi ona trebala biti povećana!

U skladu s odgovorima napravljena je pravolinijska osa koja predstavlja podjelu na ekonomsku ljevicu i desnicu, odnosno sklonost državnom intervencionizmu ili slobodnom tržištu, a radi dobijanja što preciznijih i sveobuhvatnijih podataka, ispitanici su također razvrstani prema demografskim karakteristikama koje uključuju spol, starost, entitet, stepen obrazovanja, zaposlenje, nacionalnost, tip naselja; te političkim karateristikama koje uključuju ideološko opredjeljenje, glasanje na posljednjim izborima te namjeru glasanja na sljedećim izborima.

Od podataka na ekonomskoj skali na osnovu demografskih i političkih grupa zanimljivo je istaknuti da su državnom intervencionizmu najskloniji glasači SNSD-a, dok su najveći pobornici ekonomskog liberalizma glasači SDS-a. Nakon SNSD-a najveću sklonost državno rukovođenoj ekonomiji pokazuju glasači SDP-a, dok su glasači SDA, HDZ-a BiH i PDP-a skloniji slobodnom tržištu. Kompromisu između državnog planiranja i slobodnog tržišta najviše su skloni glasači Naše stranke i SBB-a.

Od etničkih grupa u BiH najskloniji slobodnom tržištu su Hrvati, a državnom intervencionizmu Srbi.

Kompletnu publikaciju možete preuzeti OVDJE

 

 

Kategorije: BiH

Donald Trump: Moj porezni plan s kojim ću Ameriku ponovo učiniti velikom

Sub, 29/04/2017 - 07:15

Prije nekoliko dana Trumpova administracija iznijeli je prijedlog zakona kojim bi se stopa poreza na dobit u SAD-u smanjila na maksimalnih 15%, za razliku od sadašnje koja iznosi do čak 35% na federalnom nivou. Donosimo vam odlomak iz Trumpove knjige  “Grat again”, u kojem je američki predsjednik iznio plan svoje porezne politike.

 

Piše: Donald Trump

Jedna stvar oko se svi slažu je da naš porezni sistem ne funkcionira. Sadašnji zakonik je lud. Savezni porezni zakonik ima 74.608 stranica. Niko ga doista ne može razumjeti, čak ni računovođe koji pokušavaju pomoći poreskim obveznicima da ispune svoje obrasce. Čitava industrija nastaje svake godine samo kako bi Amerikancima pomogla odgonetnuti koliko novca duguju državi.

Stvarnost je ta da postojeći porezni zakon uzima suviše novca od ljudi kojima je taj novac najpotrebniji, dok istodobno omogućuje drugima da pronađu način da umanje svoje porezno opterećenje. Demotivira najveće korporacije da reinvestiraju ovdje kod kuće dobit ostvarenu u inozemstvu te otežava rast malih poslovnih subjekata. Posve uništava radna mjesta umjesto da pomaže u njihovom stvaranju.

Jedan promišljeni porezni sistem rasteretio bi srednju klasu Amerikanaca omogućujući tim marljivim ljudima da zadrže više svog novca za sebe; također bi umanjio napetost koju porezni obveznici svake godine osjećaju, kao i frustraciju, pojednostavljivanjem čitavog poreznog zakonika. Novim bi pravilila rasla ekonomija i stvarala se radna mjesta te demotivirao bijeg korporacija u porezne oaze i Ameriku učinio konkurentnom u svijetu, a ne bi ništa pridodala bilo našem dugu ili deficitu.

Porezne reforme koje predlažem bave se svim tim problemima na način da pojednostave porezni zakonik svima. Moj cilj je izbaciti H&R Block, revizorsku kompaniju specijaliziranu za popunjavanje obrazaca za povrat poreza, iz igre.

Opisao sam ova rješenja u komentaru koji se našao u Wall Street Journal-u koncem septembra 2015. godine. „Porezna reforma za sigurnost i blagostanje“, glasio je naslov.

Napisao sam da je prioritet Sjedinjenih Državapružiti sigurnost svojim građanima. Ta sigurnost uključuje uklanjanje neizvjesnosti i nastojanje da se ekonomska budućnost zemlje osigura kroz sklapanje povoljnih poslova, pametnijih trgovinskih sporazuma i porezne politike koja rasterećuje srednju klasu i oslobađa sve mogućnosti privatnog sektora.

Moj pristup poreznoj politici nastoji učiniti samo ono što je potrebno. Za sve Amerikance, neizvjesnost i složenost poreznog zakonika napisanog radi zadovoljenja posebnih interesa i vrlo bogatih, bit će uklonjene, a jasna budućnost bit će dostupna svima.

Plan ima nekoliko ciljeva. Razjasnimo da ovaj splet politika cilja na uklanjanje odbitaka i rupa u zakonu dostupnih zasebnih interesnim skupinama i vrlo bogatima, kao i onih odbitaka koji će postati suvišni ili nepotrebni kada svaka osoba i preduzeće budu plaćali daleko niže porezne stope.

Napose predlažem okončanje sadašnjeg tretmana menadžerskih kompenzacija za fondove ograde od rizika (eng. Hedge) i špekulativnih partnerstava koja ne šire poslovanje i koja ne stvaraju nova radna mjesta.

Prvi cilj ovog plana bit će pružanje poreskih olakšica. Ako ste samac i zarađujete manje od 25.000 dolara ili u braku pa zarađujete 50.000 dolara, nećete morati platiti nikakav porez na dohodak. Ovo će momentalno ukloniti nekih gotovo 75 miliona kućanstava iz evidencije poreza na dohodak.

Drugo, porezni zakon bit će pojednostavljen. Umjesto brojnih poreznih razreda, pri čemu je svaki podložan svakovrsnim iznimkama, bit će samo četiri razreda: 0%, 10%, 20% i 25%. Ovaj će novi zakonik prestati diskriminisati brakove u kojima oba supružnika zarađuju i s njime će prestati vrijediti Alternativni minimalni iznos poreza, dok će istodobno uvesti najniže porezne stope od Drugog svjetskog rata. Nadalje, ovaj plan eliminira porez na nasljedstvo, time omogućavajući porodicama  da u cjelosti zadrže ono što je zarađeno za života.

Predložene mjere dopustit će srednjoj klasi da zadrži većinu odbitaka koji danas vrijede za nju, dok će istodobno ukloniti mnoge odbitke za one vrlo bogate. S više novca u džepovima srednje klase, potrošačka će se aktivnost povećati, uštede za fakultetske školarine povećati, a lični dug umanjiti.

Treće, moramo stvoriti uslove da američka ekonomija raste. U proteklih sedam godina, naša ekonomija bila je potpuno zakočena. Rast bruto domaćeg proizvoda od manje od 2 posto je jadan. Trebamo pokrenuti proizvodnju, vratiti kući radna mjesta i olakšati ulaganje u Ameriku.

Ovaj plan navodi da preduzeće bilo koje veličine neće platiti više od 15 posto poreza na dohodak ostvaren poslovanjem. Ova niska stopa učinit će bijeg u porazne oaze nepotrebnim i učiniti Ameriku jednim od najkonkurentnijih tržišta na svijetu. Ovaj plan također zahtijeva od kompanija s izvezenim kapitalom da vrate taj novac natrag u Sjedinjene Države uz stopu repatrijacije od samo 10 posto. Trenutno, taj novac se ne vraća u zemlju zato što su ovdje porezi toliko visoki.

U konačnici ovaj plan također neće pridodati deficitu niti našem državnom dugu. Uz disciplinirano budžetsko upravljanje i eliminaciju traćenja sredstava, prevara i zloupotreba, ovaj plan omogućit će nam rebalans našeg budžeta, rast ekonomije do rekordnih stopa, uposliti nezaposlene radnike kod kuće i započeti s procesom smanjenja našeg duga. Uz skroman rast, ovaj plan će se provoditi nezavisno o tome koliko država bude ostvarivala poreznih prihoda. Ove promjene osigurat će snažan ekonomski rast i staviti ovu zemlju na putanju izvanrednog blagostanja.

Ova porezna politika stavlja ekonomsku dobrobit zemlje i njenih građana na prvo mjesto. Ovaj je plan hrabar, no ukorijenjen također u stvarnosti i zdravom razumu. Stvaranje uslova rasta ekonomije pružit će sigurnost koju trebamo i Americi vratiti njenu izvornu slavu.

Iako je moj novinski komentar napravio jasan sažetak ovog plana, valja istaknuti još neke važne tačke: kada je porez na dohodak prvi puta uveden, samo jedan posto Amerikanaca bio je podvrgnut ovoj vrsti poreza. Nikada nija bila namjera da se on ispostavlja većini Amerikanaca. Unutar ovog plana, porez na dohodak bit će eliminisan za oko 75 miliona kućanstava, kao i 42 miliona onih kućanstava koja sada moraju ispunjavati složene obrasce za povrat poreza na dohodak samo da bi shvatili da državi ne duguju ništa; novim će planom ona morati ispuniti samo jednu stranicu obrasca, što će im uštedjeti izgubljeno vrijeme, napetost, frustraciju – i više od 100 dolara, koliko ih priprema obrazaca za povrat poreza prosječno sada stoji. Više od 31 milion kućanstava također će koristiti pojednostavljeni obrazac  – i zadržati gotovo 1000 dolara od novca koji su zaradili.

Veliko sniženje poreznih stopa učinit će dosta sadašnjih izuzeća i odbitaka – koji su jednim dijelom razlog što su porezni obrasci toliko komplicirani – nepotrebnima i suvišnima. Međutim, odbitci dobrotvornih priloga i na kamate na stambene kredite neće se dirati. Ovi su se odbitci pokazali vrlo uspješnim u postizanju svojih ciljeva – tj., u pomaganju karitativnih aktivnosti u Americi, kao i asistiranju Amerikancima da dođu u posjed vlastitih kuća. On također ukida i porez na nasljedstvo, zato što ste već zaradili taj novac i platiti porez na njega za života. Uštedjeli ste ga za svoju porodicu. Država je već uzela svoj komad pa nema više prava od njega uzimati.

Naš tekući porezni zakonik zapravo demotivira rast ekonomske aktivnosti te kažnjava uspjeh. Suviše kompanija od naših najpoznatijih robnih marki do inovativnih mladih kompanija, sele svoja sjedišta izvan zemlje, bilo izravno, ili kroz bijeg u porezne oaze. Prilikom spomenutog bijega, kompanija preseljava svoje zakonito sjedište u zemlju s nižim porezima te tamo plaća svoje poreze. To nije nezakonito ili nepošteno niti čak nepatriotski, to je samo ispravna poslovna logika. Bilo koji poslovni subjekt koji ne iskoristi snižavanje svojih poreza nije adekvatno upravljan. Demokrati žele ovaj bijeg u porezne oaze učiniti nezakonitim, no to neće funkcionisati. Koje god zakone oni budu donijeli, s doslovno milijardu dolara na kocki, korporacije će svejedno naći metode da ih zaobiđu. Daleko više smisla ima stvaranje okružja naklonjenog poslovanju.
Pod Ronaldom Reaganom imali smo najbolju stopu poreza na dobit preduzeća u industrijalizovanom svijetu. Sada imamo najgoru. Umjesto da sarađujemo s našim korporacijama na obnovi naše ekonomije i stvaramo milione radnih mjesta, praktički ih tjeramo na premještaj svog poslovnog prebivališta. Ovaj porezni plan srezao bi stopu poreza na dobit preduzeća na 15 posto – kako našim malim preduzećima, tako i samostalnim obrtnicima te velikim korporacijama. Prema nalazima Ekonomskog savjeta, američka mala preduzeća stvaraju 60 posto naših novih radnih mjesta. Međutim, kada se porezne olakšice i odbitci uzmu u obzir, većina malih preduzeća ustvari se oporezuje po daleko višoj stopi od velikih korporacija. Prema postojećem poreznom zakonu, obrtnici, honorarci, jednostavni oblici društava i obveznici s paušalno obračunatim porezom moraju plaćati daleko više stope poreza na lični dohodak. U stvarnosti, često ih oporezuju po duplo višoj stopi od one koje korporacije doista plaćaju. Uz činjenicu da internet mijenja strukturu poslovnog svijeta i potiče mlade kompanije, takvih nekonvencionalnih poslovnih subjekata više je nego ikad. Upravo ovdje se gradi naša ekonomska budućnost i tu je svaki dolar važan, a naš porezni zakon im otežava opstanak.

Sve dok se ove poslovne subjekte bude nepošteno oporezivalo pri stopama poreza na lični dohodak, oni će biti u nepovoljnom položaju. Pravi bi plan stvorio novu 15-postotnu stopu poreza na dobit preduzeća unutar poreznog zakonika za lični dohodak, koji bi poslovne subjekte značajno rasteretio i omogućio im uspjeh i rast.

Dok ovo čitate, američke korporacije raspolažu sa čak 2,5 biliona dolara u novcu koji leži u prekomorskim zemljama. Samo zamislite šta bi se dogodilo kada bi naše korporacije vratile taj novac kući. Koliko bi radnih mjesta stvorio? Trenutno, oni ga ne donose kući zato što je porezna stopa ovdje daleko viša od one koju plaćaju u drugim zemljama. Ključna komponenta ovog plana je jednokratna repatrijacija novčane imovine korporacija sada pohranjene u inozemstvu po 10-postotnoj poreznoj stopi. Unutar ovog plana, korporacije bi izvukle veliku korist vraćanjem tih 2,5 biliona dolara i angažiranjem tog kapitala – dok bi istovremeno ostvarivale korist od globalno konkurentne, netom snižene stope poreza na dobit preduzeća.

Najvažnije pitanje koje će svako postaviti jeste kojim ćete novcem finansirati taj prekrasan plan. Dobra vijest je da je neutralan po pitanju visine poreznih prihoda države – a to vrijedi za situciju prije nego ekonomski rast bude pokrenut ostavljanjem većeg dijela novca u vašem džepu i prije nego efekti stvaranja novih radnih mjesta budu polučili rezultate. Ovaj će se plan finansirati tako što će se umanjiti ili ukinuti većina odbitaka i rupa u zakonu koji omogućuju vrlo bogatima da plaćaju manje poreza, repatrijacijom novčane imovine korporacija držane u inozemstvu, prestankom tolerisanja korporacija da izbjegavaju plaćanje poreza na dohodak zarađen izvan ove zemlje i rezanjem, ili eliminiranjem onih rupa u zakonu o oporezivanju preduzeća, koja služe posebnim interesima – pored onih odbitaka koji postaju suvišni ili nepotrebni snižavanjem poreza na dobit preduzeća ili dohodak ostvaren poslovanjem. Neka razumna stopa odbitaka na otplatu kamata na kredit poslovnih subjekata također će se postupno uvoditi.

Konačno moramo umanjiti svo to traćenje sredstava. Na godišnjoj se osnovi troše milijarde i milijarde dolara i ispada da niko za to nije odgovoran. Svi političari u svakom izbornom ciklusu obećavaju da će umanjiti traćenje sredstava u javnoj potrošnji. Kada ste zadnji put čuli da država to zaista čini? Odgovorit ću na to: „Nikada!“ U poslovanju naučite da mala ušteda uskoro može postati velikom uštedom. Kada trošite vlastiti novac, učite kako eliminirati nepotrebno traćenje. Uštedite par milijardi tu par milijardi tamo i, dok se okrenete, dosta ste već obuzdali svoju potrošnju.

Traćenje sredstava nije teško uočiti. 2013. godine Walter Hickey iz Business Insidera prosijao je izvješća Glavnog inspektora za svako državno tijelo i prilično jednostavno ukazao na 15 milijardi dolara koje bi se vrlo brzo mogli uštedjeti od 42 milijarde dolara koje je Savezno ministarstvo obrazovanja proslijedilo fakultetima – a koja nemaju pravo na bilo kakva federalna sredstva – do 2,7 milijardi dolara koje je Savezno ministarstvo savezne skrbi jednostavno moglo uštedjeti revizijom veleprodajnih cijena po kojima se nabavljaju lijekovi na recept u sklopu programa Medicaid i Medicare.

2015. godine, udruga Građani protiv državnog traćenja novca izdali su svoje izvješće Prvoklasni rez, skrećući pažnju na to kako bi se 648 milijardi dolara moglo uštedjeti za 2016. godinu bez izazivanja bilo kakve štete. 9,6 milijardi dolara moglo bi se uštedjeti okončanjem Programa za ruralne komunalije, koji odobrava zajmove i daruje sredstva za razvoj komunalnih usluga u nerazvijenim dijelovima zemlje – u takvom jednom gradiću u Arkansasu, država je utrošila 5500 dolara po tamošnjem stanovniku, vaših poreznih dolara, kako bi osigurala pristup širokopojasnom internetu. Izvješće također ukazuje na trošak manjka nadzora nad različitim programima, primjećujući kako država vodi 6,5 miliona računa socijalne skrbi za ljude koji navodno imaju 112 godina ili više – iako postoji samo 35 poznati slučajeva da neko još živi u tako poznoj dobi. Također, dosta je ljudi procijenilo kako se više od 100 milijardi dolara trati kroz program Medicare.

Poenta je da tratimo milijarde dolara svake godine i da sljedeći predsjednik konačno mora učiniti nešto da bi takvu praksu prekinuo.

Vrijeme je da konačno svoj porezni sistem ažuriramo umanjivanjem opterećenja svim Amerikancima, pojednostavljenjem sistema za sve, donošenjem promišljenih mjera za velike korporacije i male poslovne subjekte te rezanjem milijardi dolara koje tratimo svake godine… potom, povrh svega toga, i vraćanjem radnih mjesta iz inozemstva kući, gdje ona doista i pripadaju.

Kategorije: BiH

Friedmanov pogled na čovjeka

Čet, 27/04/2017 - 10:27

Piše: Eamonn Butler

 

Svoju knjigu Kapitalizam i demokracija Milton Friedman započinje slavnim odjeljkom inauguralne besjede predsjednika Johna F. Kennedyja: „Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas – pitajte što vi možete uraditi za svoju zemlju“. Friedman je bio zaprepašten kako tom Kennedyjevom izjavom, koja mu se činila paternalističkom, tako i time kako je malo taj paternalistički odnos ogorčio same Amerikance. Ni prva ni druga polovica te Kennedyjeve izjave ne izražavaju odnos između građanina i vlasti koji bi bio primjeren slobodnim ljudima u slobodnom društvu, rekao je. Prvi dio opisuje vlast kao staratelja, a građanina kao štićenika. To je pogled koji je u oštroj suprotnosti s vjerom slobodna čovjeka u vlastitu odgovornost za vlastitu sudbinu. I drugi dio, „što možete uraditi za svoju zemlju“, implicira da je vlast gospodar ili božanstvo, a građanin njezin sluga ili gorljivi vjernik. To su, prema Friedmanovu mišljenju, izrazito antiliberalne predstave, što je potom u intervju (za Playboy) i objasnio: „Duh vremena se okrenuo protiv slobode i nastavlja djelovati protiv nje. Još uvijek postoje intelektualci koji misle da je koncentrirana moć snaga za dobro dok je u rukama ljudi dobre volje“. „Za slobodna čovjeka“, zapisao je, „njegova je zemlja zbroj pojedinaca koji je sačinjavaju, a ne nešto povrh njih ili mimo njih“. Vlast je oruđe, sredstvo da se čine stvari koje je moguće načiniti samo kolektivno. No vlast nije ni „udjeljitelj milosti i poklona, niti gospodar ili bog kojega treba slijepo obožavati i služiti mu“.

„Slobodan čovjek neće pitati ni što njegova zemlja može učiniti za njega, ni što on može učiniti za nju“, nastavlja Friedman. „On će se radije pitati što ja i moji sugrađani možemo učiniti pomoću vlasti za ispunjenje individualnih odgovornosti, za postignuće pojedinačnih ciljeva i svrha, a iznad svega, zaštitu naše slobode“.

Teškoća je, rekao je Friedman, kako spriječiti državu koju smo stvorili da se ne prometne u Frankensteina koji će uništiti i samu slobodu zbog čije je zaštite uspostavljena. „Država je nužna za očuvanje naše slobode, ona je instrument njezina ostvarivanja“, tvrdio je. No moć je, koncentrirana u rukama političara, i najveća prijetnja toj krhkoj slobodi. „Ako su ljudi koji imaju vlast u početku čak i dobrohotni i ako nisu korumpirani vlašću koju provode, vlast će i privlačiti i formirati ljude drukčijeg kova“.

Ta razmišljanja o slavnoj Kennedyjevoj izjavi samo su jedan prikaz ogromne vjere koju je Milton Friedman imao u sposobnost slobodnih pojedinaca da uređuju svoj život i miroljubivo sudjeluju s drugima za zajedničku korist – i o njegovu uvjerenju u moralnost toga da im to omogućujemo. Sve je to dio dosljednog pogleda na svijet koji je obilježio sve Friedmanove spise, govore, nastupe u medijima, razgovore i, doista, njegov osobni život.

Taj dosljedni pogled na svijet, što ga je Friedman tako rado i neumorno tumačio, kaže da su temeljne opeke ljudskog društva pojedinci, a ne političke ustanove.

Vlast mora biti službenik potreba i nastojanja pojedinaca, a ne njihov gospodar.

Za Friedmana je slobodno društvo moralnije društvo, budući da poštuje moralni primat pojedinca. Samo svojim slobodnim odlukama ljudi mogu izražavati svoje vrednote i time svoju individualnost i ljudskost. Bez slobode nismo više od stada ovaca. Da bismo doista bili humani, moramo biti slobodni – i odgovorni za svoja djela. Većina možda neće odobravati naš izbor ili će možda misliti da bolje od nas zna što je najbolje za nas, no to im ne daje pravo da nam diktira što trebamo piti ili što trebamo ubrizgavati u sebe, niti da nas sili na služenje vojske, pa niti da nam krade naše vlasništvo i dohodak za svoje svrhe.

Ne samo da je slobodno društvo moralnije. Friedman je mislio da je i učinkovitije. Čovječanstvo napreduje zbog genijalnosti i energije pojedinaca, a ne zbog vlada. Friedman je svojim stručnim ekonomskim znanjem mogao dokazati da slobodno društvo stvara veću vrijednost nego ono koje je zasnovano na centralnom planiranju ili na vladinim intervencijama. Ne samo da stvara veću vrijednost za ekonomski djelatne pojedince, jer mogu miroljubivo trgovati na slobodnim i otvorenim tržištima, nego stvara i veću vrijednost za cijelu zajednicu i potom za cijeli svijet. Slobodno društvo promovira globalno sudjelovanje čak i među ljudima koji imaju različite vrednote i ciljeve. Nagrađuje promišljenu upotrebu svjetskih resursa i zadovoljenje najnužnijih i najznačajnijih potreba čovječanstva. Ta ista sloboda podigla je veći dio svjetskog stanovništva iz ekstremnog siromaštva i, šireći se svijetom, još i danas to omogućuje milijardama ljudi.

Friedman nije bio prvi koji je izražavao te ideje. Ali nitko ih nije izražavao angažiranije pa i učinkovitije od njega. Upuštao se u akademsku raspravu na najvišoj razini i jednostavnom logikom, bistroumnošću, duhovitošću i pronicljivošću predstavljao zapletene argumente. Ali svoje stajalište znao je razložiti i običnim ljudima, i to je radio na jednostavan, osobit i osvajajući način. Svoj pogled na osobnu i ekonomsku slobodu – i na njihovu moralnost i učinkovitost – znao je objasniti primjerima i predodžbama koji su osvojili njegove čitatelje, slušatelje i gledatelje. Nikada se nije povlačio pred kresanjem mišljenja (uistinu je uživao u svakom od njih) i dosljedno je ustrajavao na svojih libertarnim, slobodno-tržišnim stajalištima.

Friedman, vazda naoružan arsenalom činjenica i statističkih podataka, ni za trenutak nije posumnjao da slobodno društvo nadmašuje svako drugo kako po učinkovitosti tako i po moralnosti. U njegovo vrijeme slobodno se društvo dakako mjerilo u odnosu na centralno planiranje u Kini i u Sovjetskom savezu i razdjelnice između kapitalizma i komunizma bile su oštre. Danas se ta ravnoteža promijenila, djelomice zaslugom i Fridemanova neumorna zauzimanja za slobodno tržište, slobodnu trgovinu i slobodno društvo. Milijuni ljudi u državama kao što su Estonija, Čile i Kina danas uživaju veću slobodu i dionici su većeg ekonomskog napretka nego bilo kada prije u svojem životu. I kao što je upozorio Gary Becker, duguju  bar nešto od te slobode Miltonu Friedmanu.

Danas izazov Friedmanovoj viziji ne dolazi izvana, nego iz samih slobodno-tržišnih privreda. Dolazi u obliku državnog paternalizma što ga je Friedman vidio kod predsjednika Kennedyja. U obliku razrastanja birokratskih i vladinih intervencija u privredni, društveni i osobni život i u spremnost da se sloboda žrtvuje za jednakost, što je Friedmann kritizirao s tako mnogo osjećaja. No Friedman bi, mislim, bio vedro optimističan da je sve takve ljudske probleme, i još mnoge druge, moguće riješiti – i naposljetku će se riješiti – „genijalnošću slobodnih pojedinaca“, u što je nepokolebljivo vjerovao.

 

Preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

SDA je socijalistička stranka

Uto, 25/04/2017 - 08:17

Piše: Danijal Hadžović

Padom Berlinskog zida pred bivšim socijalističkim državama u Evropi, kako onim koje su bile dio tzv. istočnog bloka tako i zemljama bivše Jugoslavije, stajao je veliki zadatak uvođenja liberalne demokratije, tržišnih ekonomija i uklapanja svojih društava u novi evropski i globalni poredak. Prve države su taj zadatak ispunile uglavnom dobro, i danas su redom integrisane i uspješne članice Evropske unije. Bosna i Hercegovina i većina država bivše Jugoslavije, s izuzetkom možda Slovenije, u tom pogledu su potpuno podbacile i (p)ostale su najgori dio Evrope čija društva karakterišu siromaštvo, nezaposlenost, neuređenost, visok stepen korupcije i besperspektivnost.

Razlog je zapravo krajnje jednostavan i banalan: prve su odlučno i beskompromisno raščistile sa svojim naslijeđem socijalizma i reformisali svoja društva – od provođenja lustracije preko masovne privatizacije državnih kompanija, svođenja veličine države na razumnu veličinu do stvaranja fiskalnog okvira primamljivog za privlačenje investicija i razvoj privatne incijative. Potonje su pak učinile sve da se socijalizam u pravom smislu nikad ne reformiše – od zadržavanja najznačajnijih kompanija u državnom vlasništvu (koje su u međuvremenu mahom postale ekonomski bolesnici izdržavani novcem poreskih obveznika), preko gomilanja administracije, zadržavanja brojnih besmislenih propisa koji otežavaju ulaganje i poslovanje do ljubomornog čuvanja partijske kontrole nad privatnim sektorom.

SDA, kao vodeća stranka bošnjačkog naroda koja od 1990. samo u periodu 2000. – 2002. nije bila u izvršnoj vlasti vjerovatno i najslikovitije u praksi utjelovljuje takve politike. Nakon početnih godina borbe za afirmaciju Bošnjaka pa zatim i vođenja BiH u put ka nezavisnosti i kasnije organizovanja njene odbrane, SDA je od 1996. imala  historijsku ulogu i zadatak da nakon svih preživljenih ratnih strahota demografski, fizički i ekonomski uništenu zemlju reformiše i učini od nje uspješnu priču efikasno integrisanu u novi evropski i svjetski politički i ekonomski sistem.  Danas, s prosječnom platom od oko 820 KM, nezaposlenošću koja formalno prelazi 40% (iako je realna cifra negdje oko 27%) i BDP-om po glavi stanovnika koji je veći tek od Kosova, Moldavije i Ukrajine, Bosna i Hercegovina je prikovana za samo evropsko dno.

Lekcija koju nas je 20. stoljeće nedvojbeno naučilo je da socijalizam, gdje god da se uspostavi i u svakom svom obliku, donosi bijedu i neslobodu. Kapitalizam nasuprot toga donosi blagostanje i napredak. Možemo, naravno, i trebamo razgovarati o tome koji kapitalistički model nam treba, no ne postoji ni najmanja sumnja da je tržišna ekonomija s ograničenim državnim uplivom superiorna svakom obliku socijalizma. Za ove dvije decenije koliko je bila na vlasti SDA je učinila sve što je u njenoj moći da se BiH u pravom smislu te riječi se nikad i ne transformiše u istinsku i efikasnu tržišnu ekonomiju , dok su s druge strane zadržane one najgre odlike socijalizma. Dovoljno je spomenuti samo neke.

Vlasništvo – Iako je nakon rata međunarodna zajednica insistirala na ekspresnom i ubrzanom provođenju privatizacije, uglavnom se privatizovalo samo ono što je već uveliko bilo na koljenima i krajnje upitne vrijednosti. Pritom su stvoreni takvi preduslovi da bogatsvo ostane „unutar porodice“ i u doslovnom i prenesenom značenju, tj. da novi vlasnici i ekonomske gazde postanu ljudi iz same stranke ili blisko povezani s njom, kojima su firme u javnom vlasništvu nerijetko doslovno poklanjanje bez ikakve naknade. Naravno, uzimajući u obzir poslovno iskustvo i način na koji su takvi pojedinci do svog kapitala i firmi dolazili, i ne treba previše čuditi da su moge od tih kompanija u međuvremenu propale.

Ipak, iako u društvu vlada mišljenje da je nekako privatizacija uzrok naše ekonomske propasti, činjenica je da su najprofitabilnije firme uglavnom zadržane u vlasništvu države, koja i danas  na raznim nivoima posjeduje nekoliko stotina kompanija. Koliko je to bio pametan potez pokazuje činjenica da se na listi najvećih poreskih dužnika redom nalaze kompanije u državnom vlasništvu (dovoljno je samo spomenuti GRAS ili Željeznice) te da većina njih godinama posluje u minusu i opstaje neprekidnim ubrzigavanjem novca poreskih obveznika u njih, dakle novca izvučenog iz produktivnog dijela ekonomije. Dalje, većini tih kompanija se zakonima osigurava neka vrsta monopola i onemogućuje se ili ograničava konkurenciji da uđe na tržište, a građani dobijaju skupe i nekvalitetne usluge. Povrh svega, svim tim kompanijama se upravlja kao unosnim stranačkim plijenovima u koje se upošljavaju kadrovi vlastite stranke. Tako se kreira golema mreža glasača, osigurava se kapital za vlastite interese, gomila moć, a firma se za stranačke potrebe muze dokle god može davati i minimum mlijeka.

Naravno, ne treba ni spominjati da s takvom poslovnom filozofijom koju je, iako ne jedina, nametnula SDA, takve firme i ne posluju baš najbolje. Njihova privatizacija, kao što smo mnogo puta vidjeli do sada, dešava se tek onda kada se te firme potpuno upropaste i obezvrijede te ih se u bescijenje u konačnici prodaje kao balasta od kojeg vladajuća stranka više nema koristi.

Takvu poslovno filozofiju vidimo i u slučaju Bh. Telecoma kojem već godinama kontinuirano opadaju prihodi i vrijednost, uporno odbija izvršiti privatizacija komp pravdajući to razlozima da se radi o „zlatnoj koki“ za državu. Dakako da se radi o „zlatnoj koki“, ali za stranku, njene kadrove i uvezane grupe. Ostali građani u nedostatku konkurencije dobijaju samo skupe i loše usluge.

Velika država – jedna od glavnih karakteristika socijalističkih politika je i velik javni sektor, a tu je zadaću SDA zaista besprijekorno ispunila. Blizu polovine BDP-a u BiH troši država, čime naša zemlja spada u red zemalja s najvećom javnom potrošnjom u svijetu. Dobar dio te potrošnje optada na administraciju. Iskoristivši složenu i kompleksnu dejtonsku strukturu s 14 vlada i preko 180 ministarstava, od prvog dana je primijenjena politika gomilanja ogromne i najčešće beskorisne administrativne mašinerije koja živi od državnog budžeta i troši gotovo 30% od ukupne javne potrošnje. Ne treba ni čuditi uzimajući u obzir da svaki treći u BiH radi bilo u administraciji bilo u državnim kompanijama. Pritom zaposleni u javnom sektoru, iako su njihova efikasnost i uopšte smisao takvih radnih mjesta krajnje upitni i iako žive od novca koji ne stvaraju sami,  u prosjeku uživa znatno veći standard od radnika u privatnom sektoru te predstavljaju jedini sloj koji se može smatrati nekom vrstom srednje klase. Naravno, treba li napominjati da ih je većina zaposlena  zahvaljujući stranačkoj članskoj kartici ili stranačkim vezama, bivajući na taj način dijelom velike interesne stranačke mašinerije koja zna od koje stranke na vlasti im egzistencija zavisi.

Socijalna politika – SDA u svojim politikama ne samo da je ispoštovala sveto slovo ljevičarskih politika koje su i u civiliziranom svijetu naširoko prihvaćene da školstvo i zdravstvo moraju biti besplatni i dostupni svima, nego je i zadržala onaj stari, prilično rigidni koncept državnog upravljanja nad ovim sektorima uz postavljanje znatnih barijera privatnom sektoru u ovim oblastima da se razvije. Također, studenti u BiH imaju i privilegiju kao malo gdje u svijetu da im je i visoko obrazovanje besplatno, odnosno od države subvencionirano.

Ipak, najeklatantniji primjer SDA-ove „socijalne osjetljivosti“ ogleda se u rješavanju problema boračke populacije. Nakon završetka rata BiH je imala nekoliko stotina hiljada boraca na svim stranama čiji je status trebalo riješiti. Rješenje vladajućih nacionalnih stranaka na svim stranama bilo je odista genijalno – odlučeno je da svi borci, dakle ne samo invalidi, dobiju pravo na novčane naknade za svoje učešće u ratu. Tako je od ljudi koji su mahom bili u najboljem životnom dobu, umjesto omogućavanja da postanu koristan dio stanovništva koji će raditi, stvarati nove vrijednosti i nakon borbe u ratu nastaviti zemlju graditi u miru, napravljeno nekoliko desetina hiljada socijalnih slučajeva koji trajno i masivno opterećuju državni budžet i žive na račun poreskih obveznika. A ne treba s uma smetnuti projekte masovne gradnje tzv. boračkih stanova i zbrinjavanja ovih ljudi o trošku države.

Istina, socijalna izdvajanja u BiH nisu univerzalno izdašna, no za pojedine kategorije, one koje donose glasove su obezbijeđena i sigurna.

Razmislite također i o ovim činjenicama: prema javnom izdavajanju za zdravstvo BiH je TREĆA država u Evropi, dok i po procentu socijalnih izdvajanja također spadamo u evropski vrh.

 

Porezna politika – Od svojih prednosti koji u sebi sadrže tragove primjene liberalnih ekonomskih načela BiH je do sada imala relativno niske i male stope poreza na dohodak i dobit od 10%, te nepostojanje poreza na dividendu, što je bila jedna od rijetkih prednosti za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva. Ipak, sve su to anulirali drakonski, suludi visoki doprinosi neophodni za finansiranje zdravstvenog, penzionog i drugih fondova, koji zajedno s porezom na dohodak dosižu preko 40% bruto plate, čineći bh. radnika tako jednim od porezno najopterećenijih na svijetu. Tako se u cilju finansiranja glomazne države i njenih izdašnih rashoda rad i zapošljavanje radnika sistemski učinilo nadasve skupom robom. Drugim riječima, uspostavljen je sistem masovne redistribucije bogatstva, no ne od bogatih ka siromašnim, nego od svih onih koji stvaraju kao onim koji troše budžet.

 

Također, ni navedeni postojeći „niski“ porezi u budućnosti i neće biti baš toliko niski, jer Vlada Federacije BiH na čijem je čelu SDA-ovac Fadil Novalić odlučila povisiti većinu postojećih nameta, uz uvođenje nekih novih. Smanjeno s druge stane nije ništa.

Privatni sektor – Razvoj privatnog sektora i privatne incijative za SDA je od prvog dana bila zadnja rupa na svirali, pa stoga i ne treba čuditi što se prema indeksu o lakoći poslovanja i indeksu ekonomskih sloboda BiH nalazi na samom evropskom začelju. Ukoliko se i upustite u hrabar poduhvat pokretanja biznisa u FBiH pored toga što ćete samo na osnivanja firme čekati nekih četrdesetak dana, očekuju vas primjerice i mjeseci čekanja na građevinskih dozvola, ispunjavanje brojnih besmislenih regulacija i odredbi, troma i neefikasna administracija koja umjesto da olakša samo dodatno otežava, sudski procesi koje se otežu godinama, uz veliku mogućnost različitih vrsta reketiranja od strane lokalnih političkih službenika i inspekcija.

Za razliku od sindikata državnih službenika, boračkih udruženja ili penzionera koji ažurno reaguju na svaki pokušaj umanjenja njihovih privilegija, privatni sektor u BiH je slabo obrazovan, pa za prava njegovih radnika i malih i srednjih poslodavaca uglavnom niko i ne diže glas, tako ni vlast ne smatra za shodno boriti se pretjerano za njihove interese. SDA je kroz sve ove godine vjerno demonstrirala da oni žele jedno i samo jedno:  zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima  i javnom regulativom.  Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora.

Rezultat je da BiH ima sistem koji kao da je prepisan iz nekog socijalističkog udžbenika: veliku državu i glomazan javni sektor, ključne industrije u vlasništvu države, visoke stope poreza, visoku redistribuciju društvenog bogatstva, budžete koji su socijalni a ne razvojni, preregulisan i slabašan privatni sektor, univerzalno zdravstvo i školstvo (uključujući i visoko obrazovanje) i izdašna socijalna davanja za odabrane kategorije. Na taj način BiH ima fatalnu kombinaciju: veliku administraciju, skupu državu te slabašan privatni sektor koji je sve to primoran finansirati i time opterećen lošim zakonskim okvirom i visokim nametima te nije ni u mogućnosti da se u pravom smislu riječi razvije, a niti su strani investitori pretjerano zainteresovani ulagati u zemlju s takvim okvirom.

A da se SDA uprkos rezultatima takvih politika ni po koju cijenu neće odreći, uvjerljivo je demonstrirala farsa oko Reformske agende. Pojavivši se najrpije u vidu Njemačko-britanske incijative i podržana od ključnih međunarodnih igrača, pred BiH je stavila zadatak smanjenja javne potrošnje, smanjena javnog sektora, liberalizacije ekonomije, olakšavanja poslovanja u privatnom sektoru, smanjenja nameta i privatizacije preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Na provođenje ove agende obavezala se i SDA kao vodeća stranka u FBiH nakon izbora 2014. No umjesto smanjivanja javnog sektora, privatizacije, manjih poreza i olakšanog poslovanja, rezultat Vlade premijera Fadila Novalića nakon svega ostat će povećani nameti: od uvođenja poreza na topli obrok, preko uvođenja progresivnog oporezivanja, poreza na dividendu do povećanja akciza… Od državnih kompanija privatizovane su samo one koje su bile u manjinskom državnom vlasništvu, na smanjenje javnog sektora nije se ni pomišljalo, privatni sektor je umjesto rasterećenja dodatno opterećen,  a sve to s ciljem obezbjeđivanja nedostajućih i prijeko potrebnih sredstava za glomaznu budžetsku mašineriju kako bi se ona i dalje održavala.

Na taj način je Vlada Fadila Novalića i zadnjim skepticima demonstrirala da je socijalizam sama suština i smisao politike SDA i da ne postoji međunarodni pritisak i ekonomski razlozi zbog kojih će se ova stranka odreći svih njegovih blagodati koje donosi njenoj stranačkoj mašineriji.

Na kraju teksta  bih da se ogradim od eventualnih optužbi koji bi mi poneki vrli ljevičar s vjerom u socijalizam mogao uputiti da taj termin koristim nepecizno i da se ta ideja ni u kom slučaju ne može stavljati u isti kontekst s politikom SDA.  Socijalizam ovdje koristim u najširem smislu tog pojma, kao poredak koji između ostalog uključuje i veliku državu, visoki stepen preraspodjele društvenog bogatstva, žestoke intervencije u ekonomiju, brojnih socijalnih programa, itd… Također, neko bi mi mogao zamjeriti da nije korektno SDA-u spočitavati socijalizam jer takve njihove politike nisu posljedice slijeđenja neke konkretne socijalisitčke doktrine i programa, nego pukog političkog pragmatizma s ciljem grabljena što veće političke moći i utjecaja. Čak i da je tu zaista po srijedi samo oportunističko obnašanje vlasti, to ne mijenja suštinski socijalistički karakter dosadašnjih SDA-ovskih politika.

No da ove politike možda i nisu samo odraz pukog političkog oportunizma, nego da u sebi sadrže možda ponešto i od ideoloških i svjetonazorskih pobuda, svjedoči sljedeća izjava samog osnivača SDA Alija Izetbegoviće. Upitan od jednog novinara 2000. godine da li mu je žao što bošnjački narod skreće ulijevo, Izetbegović je odgovorio:

„Ne znam šta Vam znači ovo “ulijevo”. Ako ovaj izraz uzmete u klasičnom značenju, moglo bi se reći da u BiH i nema pravih lijevih stranaka. Sve su, manje ili više, desne. Sve se zalažu za privatno vlasništvo i manje miješanje države u privredne tokove. Možda je SDA više lijeva jer brani socijalna davanja i s tim povezane visoke poreze”.

Za istinski napredak BiH očito će trebati potpuno suprotne politike od onih kojih je SDA sa svojim partnerima etablirala.

Kategorije: BiH

Minov: Oporezivanje rada je krađa

Čet, 20/04/2017 - 02:30

U Tuzli je 18.04.2017. godine u prostorijama Ekonomskog fakulteta održan drugi Free Market Road Show. Nakon uvodnog obraćanja prof. dr. Sabine Đonlagić Alibegović, prodekanese fakulteta i Admira Čavalića, direktora udruženja „Multi“ otvoren je prvi panel „Svijet nakon Brexita i Trumpa“. U panelu su učestvovali Richard Zundritsch, Yaël Ossowski i Aleksandar Kokotović.

Zundritsch je upozorio na globalni rast populizma i nacionalizma, što može imati negativne posljedice na slobodu pojedinca i uopšteno tržišta. Ossowski i Kokotović su iskazali određeni optimizam u vezi globalnih dešavanja, u kontekstu razvoja novih tehnologija i ekonomije dijeljenja, što omogućuje pojedincu da, bez obzira gdje se nalazio i kako živio, aktivno učestvuje na globalnom tržištu i/ili utječe na javno mijenje.

Drugi panel, posvećen poreznim reformama otvorio je Pieter Cleppe govoreći o preznim reformama uopće. Panelist Adis Muhović govorio je o poreznim reformama u kontekstu Bosne i Hercegovine. U okviru ove teme predsjednik Liberalnog foruma Darjan Minov govorio je o moralnosti poreza.

Ne postoji ništa moralno kad je u pitanju oporezivanje, posebice kada govorimo o oporezivanju rada. Kada nekome oduzimate njegov zarađeni novac, vi zapravo činite krađu, bez obzira na to kakve su vam namjere. Moralnost sudi o radnjama, a ne o namjerama. Oporezivanje ne uključuje niti slobodu izbora, niti pristanak oporezovanog a uključuje primjenu sile u slučaju kršenja propisa. Bez obzira na namjene države, svako oporezivanje rada je krađa.“ , istakao je u svom obraćanju Minov.

Minov je naglasio da jedini porez koji se može opravdati jeste onaj minimalni na potrošnju ili državne usluge koje uključuju osnovnu sigurnost i odbranu kao i organe koji pomažu izvršenje ugovora između slobodnih individualaca. Zaključio je da oporezivanjem prebacujemo teret odgovornosti sa sebe na državu što pogoduje samo širenju uticaja vlasti na privatni život pojedinca čineći ga tako neslobodnim jer mu oduzima mogućnost izbora i slobodnog odučivanja.

Kategorije: BiH

Manifest bh. liberala: Nova vizija za bolju Bosnu i Hercegovinu

Ned, 16/04/2017 - 13:30

Piše: Danijal Hadžović

 

“Naša osnovna funkcija je stvoriti alternative postojećoj politici, čuvati ih u životu i dostupnim sve dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno”

Milton Friedman

 

Nova paradigma za BiH

U bh. društvu, kod sve tri vodeće etničke grupe, u manjoj ili većoj mjeri dominiraju dvije historijske ideološke paradigme. Jedna od njih svoj idejni legitimitet crpi iz komunističkog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, te onim vrijednostima i društvenim tekovinama koje su, kao dio službene ideologije, dominirale u novostrenoj državi. Druga paradigma svoj glavni historijski temelj ima u nacionalističkim pokretima s početka devedesetih, koji su se, barem simbolički, pozivali na nacionalne korijene iz predkomunističke tradicije, uz potpuno podređivanje svih segmenata politike i društva kolektivnom vjerskom i nacionalnom.Gotovo sve današnje političke stranke, društveni pokreti ili angažovani intelektualci, svoj sistem vrijednosti temelje na jednoj od ove dvije dominantne paradigme.

No, danas, nakon 70 godina njihove permanentne dominacije, sa sigurnošću možemo reći da su se obje ove paradigme, i socijalistička i nacionalistička, pokazale promašenim, potrošenim, nefunkcionalnim, a BiH nisu donijele ništa osim stagnacije, siromaštva i potpunog zaostajanja za tokovima civiliziranog svijeta. Prva paradigma je i historijski poražena, nakon čega su njeni protagonisti ostali dezorijentisani, bezidejni i ogorčeni, no i dalje s pozamašnim utjecajem na društveni ambijent i odnose u društvu, no bez jasne vizije. Druga, uskrsla na ruševinama ove prve, iza sebe je ostavila naslijeđe podjela, mržnje, kriminala i zatvorenih etničkih teritorija, a pored zadovoljavanja najnižih nacionalističkih strasti i navodnog povratka mitskoj tradiciji, idejno nije ponudila nikakav jasan i sveobuhvatan koncept za uređenje društvenih odnosa.

Bh. liberalizam, ukoliko želi da bude autentična i istinska alternativa za ovu zemlju, oštro se more suprotstaviti i jednoj i drugoj društvenoj paradigmi. Iako postoje vjerovanja da i liberalizam u BiH kao ideja svoj društveni temelj treba crpiti iz prve paradigme i nastojati zauzeti poziciju još jednog političkog koncepta koji je evoluirao iz socijalističkog naslijeđa, stavljanje liberalizma u takav historijski kontekst bilo bi krajnje pogrešno, prvenstveno zbog potpune nepomirljivosti liberalne ideje s velikom većinom postulata socijalističke ideologije i permanentne historijske suprotstavljenosti ova dva pokreta.

Liberalizam u BiH, i pored manjih pokreta i nekolicine uglednih pojedinaca koji su ga zagovarali, nema čvrst socijalni temelj i etabliranu političku tradiciju. Ovo ujedno predstavlja i veliko breme, ali i prednost za domaće liberale. Dok s jedne strane nemaju historijsku nit za koju se mogu uhvatiti i na postavljenim temeljima graditi svoju poziciju, s druge strane ih upravo ta činjenica, za razliku od gotovo svih ostalih političkih pokreta u našoj zemlji, oslobađa bremena prošlosti i grijeha svojih prethodnika. Današnji bh. liberali, u pravom smislu te riječi, postaju pioniri u građenju nove političke paradigme.

 

Kako se ideološki odrediti?

Tema ovog teksta zahtijeva prije svega da se pobliže definiše i pojasni riječ liberalizam. U različitim dijelovima svijeta liberalizam ima različita i često suprotstavljena značenja. Tako primjerice u SAD-u, društvu tradicionalno sklonom fleksibilnom tumačenju pojmova i izvrtanju njihovog izvornog značenja, riječ liberalizam ima ljevičarske konotacije i povezuje se s politikama koje idu u pravcu povećanja uloge države u društvu i redistribuiranja bogatstva. U Evropi s druge strane, liberalizam je u većini zemalja uspio zadržati ključne elemente svoje izvorne, klasične političke filozofije. No, još od kraja Prvog svjetskog rata liberalne stranke na ovom kontinentu predstavljaju sekundarnu političku snagu čiji se krajnji domet uglavnom svodi na ulogu jezička na vagi potrebnog za formiranje većinske socijaldemokratske ili konzervativne vlade.

U Bosni i Hercegovini danas riječ liberalizam ima mnogobrojna i često oprečna shvatanja. Široko pojmovno shvaćeno, reći da ste liberal ili da se borite za liberalno društvo, kod velike većine ljudi o vama stvara sliku sekularno opredjeljene, tolerantne osobe otvorenog uma. Iako ove osobine svakako odgovaraju biću i svjetonazoru prosječnog liberala, ovako široko tumačenje i shvatanje liberalizma u konačnici dovodi do brojnih zabuna, gdje se pod liberalima često označavaju osobe koje, gledajući ukupnost njihovih političkih stavova i pogleda na svijet, teško da se mogu kvalifikovati političkim liberalima u bilo kojoj varijanti. Među drugom grupom ljudi u našoj zemlji, sam spomen liberalizma budi krajnje negativne asocijacije na raskalašenost, moralni razvrat i zatiranje tradicionalnih vrijednosti i zakona. Liberalizam u našem društvu ima i još jednu asocijaciju, potpuno negativnu. Kada se spomene u kontekstu ekonomije kao ekonomski liberalizam ili liberalni kapitalizam, kod većine ljudi se javlja slika tajkuna, uništenih socijalističkih preduzeća, enormnih socijalnih razlika i bezgranične potrebe.

No, šta liberalizam zapravo jeste i kako bi on u kontekstu bh. društva mogao i trebao da izgleda? Stranka koja se naziva liberalnom, od nezavisnosti do danas nikada nije osvojila više od 3% glasova, i bila je i ostala krajnje marginalan politički faktor u BiH; ne postoji snažan i organizovan intelektualni i društveni pokret koji dosljedno i sveobuhvatno promoviše ideologiju liberalizma, dok bilo kakav pokušaj značajnijih liberalnih reformi redovno nailazi na žestok otpor najrazličitijih struktura društva. Nije pogrešno reći da se liberalizam gotovo nikad u historiji nije našao na stolu kao jedno od mogućih i provedivih rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Prilično porazno, ako se uzme u obzir da se radi o političkoj filozofiji koja je vjerovatno presudno kreirala izgled zapadnog svijeta u posljednjih tristotinjak godina.

Upravo činjenica da liberalizam kao politička filozofija do sada nije imao previše dostojnih predstavnika, te da nije izgrađen i etabliran kao snažan politički pokret, otvara prostor da nova generacija utemelji liberalnu poziciju kao ozbiljnu i respektabilnu alternativu za Bosnu i Hercegovini. No, da bi se to moglo učiniti, najprije je neophodno jasno i precizno odrediti osnovne vrijednosti i principe za koje bh. liberali moraju ustati u svojoj političkoj borbi.

Ovo, istini za volju, nije ni najmanje jednostava zadatak. U startu postoji problem kako definisati liberalizam i na čemu ga bazirati, s obzirom se da se ni sami liberali ne slažu u potpunosti šta znači biti liberalom. Jer, kako to peruanski pisac, nobelovac i liberal Mario Vargas Lllosa precizno dijagnosticira: „Liberalizam nije ideologija, to jest dog¬matska laička religija, već prije otvorena, evoluirajuća doktrina koja se podvrgava stvarnosti umjesto da prisiljava stvarnost da joj se podvrgne“.

Među liberalima postoje različite tendencije i ozbiljne diskrepancije. Pa ipak, ideje poput parlamentarne demokratije, vladavine prava, tržišne ekonomije i osiguravanje ravnopravanosti i neotuđivih prava svakom pojedincu kao temelja liberalizma, jesu nešto što nijedan istinski liberal neće sporiti, iako možda i neće postojati uvijek konsenzus kako te ideje što efikasnije ostvariti i zaštiti.

Suštinu liberalizma možda ponajbolje oslikava rečenica velikog Johna Stewarta Milla iz njegovog najpoznatijeg djela „O slobodi“:

“Jedini cilj zbog koga se sila može pravedno vršiti nad bilo kojim članom civilizovane zajednice, a protiv njegove volje, jeste da se spriječi zlo drugima. Njegovo sopstveno dobro, bilo fizičko bilo moralno, ne predstavlja dovoljno ovlaštenje“.

Nadahnut ovom mišlju, kao i idejama i radom drugih velikana liberalizma poput Adama Smitha, Humea, Mengera, ili Hayeka, nastojat ćemo, u osnovnim crtama, odrediti ključne principe na kojima vjerujemo da liberalni pokret u BiH treba graditi svoje buduće djelovanje.

 

U ŠTA MI VJERUJEMO

Pojedinac kao temelj društva

U društvu u kome dominiraju različite kolektivističke ideologije, u državi koja je i ustavno koncipirana kao država tri konstitutivna naroda te nacionalna pripadnost predstavlja primarni subjekt iz kojeg se crpi politički legitimitet, mi u centar naše borbe postavljamo pojedinca (građanina) i njegova osnovna, neotuđiva prava na život, slobodu i imovinu.

Osnovna premisa na kojoj je zasnovan naš svjetonazor je istinska vjera u snagu ljudskog razuma. Svaki čovjek ponaosob bolje od bilo koga drugog zna šta je u njegovom najboljem intersu te je sposoban brinuti za dobrobit sebe i svojih bližnjih. Bez ove vjere u ljudski razum ni sama sloboda kao takva ne bi imala smisao. Stoga, mi državu želimo vidjeti kao našeg slugu a ne gospodara, noćnog čuvara s jasno definisanim i ograničenim ovlastima koje prvenstveno za cilj imaju osigurati neotuđiva prava i slobode svakom građaninu. U slobodnom društvu svaki pojedinac ima pravo da živi, postupa i razmišlja kako god želi, sve dok to podrazumijeva odsustvo prisile nad bilo kojim drugim pojedincem, tj. sve dok svojim ponašanjem ne ugrožava slobodu druge osobe.

 

Mala i efikasna državna uprava

Današnja BiH sušta je suprotnost od ovog ideala. Državna uprava je glomazna, preskupa, troma i nesposobna ispunjavati osnovnu svrhu svoga postojanja. Ovako postavljen sistem umjesto služenja i olakšavanja života svojim građanima, postao je svrha samome sebi – političkim strankama on postaje unosan plijen koji im pruža golemu moć i privilegije, osigurava im hiljade radnih mjesta u državnim institucijama i javnim firmama za poslušne stranačke kadrove i članove porodica, otvara beskonačan prostor za razne manipulacije, pogodno je tlo za bujanje korupcije, a sve to potpuno obesmišljava i demokratski poredak u našoj zemlji, jer politička borba postaje borba ne za osvajanje vlasti radi provođenja određenih ideja i političkih ciljeva u praksu, nego tek bespoštedna borba raznih interesnih grupa za koristi koje vlast donosi. Građani s druge strane i za rješavanje najosnovnijih životnih pitanja moraju prolaziti kroz pakao birokratske papirologije i procedura, te su na svakom nivou suočeni s pristiscima i samovoljom državnih službenika. Stoga, bh. liberali kao jedan od osnovnih ciljeva svoje borbe moraju imati smanjenje državne uprave. Težimo maloj, transparentnoj i efikasnoj državi, čije ovlasti su strogo ograničene i pod budnim okom bh. građanstva, a svoje zadaće ispunjava brzo i učinkovito. Vjerujemo da građanin ne može postati istinski slobodan sve dok moć vlasti ne postane ograničena.

 

Slobodna ekonomija

Istinski prosperitet i napredak društva se ne ostvaruje kroz državnu upravu i velike planove velikih planera koji sjede u njoj, nego kroz oslobađanje kreativnih i poduzetničkih potencijala pojedinaca. Bez ekonomskih sloboda ne može biti riječi ni o jednoj drugoj slobodi. Individualne slobode i traganje sa srećom, kao takve nemaju smisla ako u njih nisu uključene i ekonomske slobode. To podrazumijeva pravo svakog građanina da posjeduje i slobodno raspolaže svojim privatnim vlasništvom, da slobodno proizvodi, stvara i ubire plodove svog rada te stupa u slobodnu ekonomsku interakciju s drugim građanima. Država u ekonomiji treba da bude svedena na ulogu sudije čiji je zadatak obezbijediti kvalitetan institucionalni okvir za odvijanje poštene i transparentne tržišne utakmice između slobodnih građana. Jedina regulacije koje po nama mogu biti istinski opravdane jesu one koje nužno sprječavaju zloupotrebe i povrede bilo čijih prava. No, treba imati na umu da ovakav sistem mi ne zagovaramo tek stoga što želimo ostvariti ekonomsku efikasnost i napredak. Zalaganje za ovakav ekonomski sistem opravdanje ima, prije svega, u našem aksiomu o neotuđivoj individualnoj slobodi, koju je u pravom smislu te riječi moguće obezbijediti isključivo u sistemu otvorene tržišne ekonomije. Na našu sreću, historijski zapis kristalno jasno pokazuje da su, kako kroz historiju, tako i danas, najveće blagostanje i prosperitet ostvarila ona društva koja su imala i imaju najveći stepen ekonomskih sloboda. Stoga, ekonomske slobode nisu samo najbolj način očuvanja i jačanja individualne slobode, nego također, i najefikasniji mehanizam za postizanje uspješnnog i razvijenog društva.

Porezi po nama treba da budu mali, jednostavni i ravni. Svako oporezivanje koje prelazi iznos neophodan za finansiranje jasno definisanih i ograničenih ovlasti države jesu oblik legalizirane pljačke. Posebno nemoralnim smatramo i oštro se protivimo sistemu po kojem se se za istu namjenu različitim građanima nameću različite poreske stope, u zavisnosti od visine njihovih primanja.

Država po nama treba da bude ograničena, a privatno vlasništvo osnovni i dominantni oblik vlasništva u društvu. U ovaj koncept svakako ne može da se uklopi državno vlasništvo nad privrednim subjektima. Bosna i Hercegovina kroz sve ove godine tvrdoglavo je odbijala da do kraja provede privatizaciju i okonča proces tranzicije u BiH. No, iako nas političari i pojedini intelektualci pokušavaju ubijediti da su državne firme naše „zlatne koke“ koje služe na dobrobit svim građanima ove zemlje, sve veći broj ljudi uviđa da javne kompanije služe prvenstveno kao unosan politički plijen pobjedničkim stranaka za zapošljavanje vlastitih kadrova, manipulacije i izvlačenje kapitala iz njih radi kupovine socijalnog mira i finansiranja stranačkih aktivnosti, dok građani s druge strane dobijaju nekvalitetne i relativno skupe usluge. Stvari su još gore kada se uzme u obzir da se za subvencioniranje mnogih od ovih firmi godišnje troše desetine milione maraka poreskih obveznika, velikom broju ovih kompanija država obezbjeđuje neku vrstu monopola, no bez obzira na sve, većina ih se nalazi u krajnje lošem stanju, a mnoge od njih već sada su u stanju bankrota.

Smatramo da s ovakvom praksom konačno mora biti prekinuto i da tranzicija iz državano upravljane u tržišnu ekonomiju mora biti dovršena. Država, dokazano kroz historiju, a potvrđeno i na primjeru vođenja državnih firmi u BiH, loš je poslodavac koji nije u stanju efikasno i kvalitetno upravljati kompanijama.

Privatizacija u devedesetim provedena je katastrofalno, ostavivši iza sebe pljačku, upropaštene živote i mnoštvo uništenih firmi. Proces privatizacije stoga mora biti proveden na transparentan i zakonit način, a prije privatizacije državnih kompanija moraju se obezbijediti preduslovi za uspostavu tržišne konkurencije u datom sektoru , kako privatni vlasnici ne bi dobili monopolsku poziciju. Ekonomija mora biti u potpunosti organizovana na tržišnom principu, što znači da državne kompanije koje nisu u stanju pozitivno poslovati i opstati na tržištu trebaju biti puštene da propadnu, dok ostale trebaju biti reorganizovane i privatizovane.

 

Jednakost mogućnosti

Kao liberali težimo društvu koje će se zasnivati na jednakosti mogućnosti. Naravno, doslovna jednakost mogućnosti – u smislu istovjetnosti – nemoguća je. Jedno dijete primjerice ima izniman talenat za igranje fudbala, drugo dijete nema. Zahvaljujući tom daru, prvo dijete će sutra možda postati svjetska zvijezda koja zarađuje milione, dok će potonje sreću morati potražiti u nekom drugom, možda manje plaćenom zanimanju, za koje ima veće predispozicije. Jedno dijete ima roditelje koji se veoma brinu za njegovu dobrobit i koji obezbjeđuju zaleđinu kulture i razumijevanje; drugo ima neodgovorne i nemarne roditelje. Jednakost mogućnost ne može da se tumači doslovno. Njeno najbolje značenje se možda najupečatljivije izražava francuskom izrekom Une carriere ouverte aux les talents – karijera otvorena talentovanima. Nikakve proizvoljne prepreke ne smiju sprječavati pojedince da ostvare onaj položaj u društvu kojem njihova nadarenost odgovara i za kojo su spremni boriti se. Etnička pripadnost, vjeroispovijest, mjesto rođenja, rasa, spol ili bilo koja druga irelevantna karakteristika ne treba da odrede mogućnosti koje su otvorene osobi – samo njeni interesi i sposobnosti.

Ipak, svjesni činjenice da mnogi pojedinci u samom startu imaju značajan nedostatak potrebnih uslova za realizovanje svog talenta, spremni smo podržati i one državne mjere koje imaju za cilj omogućiti pojedincu što bolje početne pozicije i uslove za uspjeh. Svedena na takvu ulogu država je partner koji pruža pomoć i pomaže pojedincu da stane na noge, no ne i roditelj koji skrbi o građaninu od rođenja do smrti. Oštro se protivimo kolektivističkom konceptu i nastojanjima da se uspostavi društvo bazirano na „jednakosti rezultata“, koje kao takvo kažnjava uspjeh, sposobnost i ambiciju, te nužno vodi ka ograničavanju individualne slobode.

S druge strane, jednakost mogućnosti nije neuskladiva sa slobodom; naprotiv, to je suštinska komponenta slobode. Ako se nekim ljudima sprječava pristup na neki položaj u društvu za koji su kvalifikovani, zbog njihove etničke pripadnosti, religije, porodice ili spola, onda je to kršenje njihovih osnovnih građanskih prava i sloboda. Time se osporava jednakost mogućnost i samim tim žrtvuje sloboda nekih u korist drugih.

 

Decentralizacija

Bh. liberali zalagat će se za decentralizovanu Bosnu i Hercegovinu kao najboljeg garanta za dugoročno stabilnu i uspješnu državu, te kao mehanizma putem kojeg građani i narodi u BiH na najefikasniji način mogu ostvarivati svoje interese i što direktnije parcipirati u donošenju značajnih odluka za svoju zajednicu. Princip decentralizacije je izraz emancipatorske, antitotalitarne vrijednosti koja oslobađa mjesto znanju, pravima i slobodi mišljenja u skladu sa životnim potrebama lokalnih zajednica i njihovim životnim problemima.

Uvažavamo činjenicu da do promjene državnog uređenja u BiH ne može doći ako se svi njegovi konstitutivni narodi i većina građana ne usaglase oko toga, no vjerujemo da je u okviru trenutne Dejtonske strukture moguće kreirati sistem u kome će lokalne zajednice dobiti daleko veće ovlasti i imati priliku veći dio poreskih prihoda koji se prikupe na njihovoj teritoriji zadržati u svojim lokalnim budžetima, te samostalno donositi većinu odluka koje se tiču života građana lokalne zajednice, umjesto da o njihovim problemima i količini sredstava koja će im biti na raspolaganju odluke donose otuđeni politički funkcioneri smješteni u većim administrativnim centrima.

 

Tolerancija

Sloboda i ljudsko dostojanstvo ne poznaju granice rasne, etničke ili vjerske pripadnosti. Zalažemo se za uspostavljanje tolerancije kao načina življenja i garanta slobode svih, dakle i onih, i prije svega onih, čije su mišljenje i djelovanje različiti od mog (našeg). Sloboda mišljenja i rasprave mora biti data, tj. zagarantirana svima. Sloboda govora spada u jednu od temeljnih sloboda, i mi kao pokret smatramo da svaki pojedinac bez obzira na ideje i stavove koje iznosi, mora imati zagarantovano pravo na javno iznošenje svog mišljenja. U slobodnom društvu ne smiju postojati zakonske sankcije za govor i iznošenje mišljenja, čak i kada je ono izrazito antislobodarsko i netoleranto, te vjerujemo da država protiv pojedinca ima pravo intervenisati samo onda kada svojim djelovanjem direktno ugrozi fizičku sigurnost drugih osoba ili grupacija.

Sanjamo o Bosni i Hercegovini, o mogućoj budućnosti, o Bosni i Hercegovini trajnog mira, suživota, saradnje i dobrih komšijskih odnosa, zemlji bez mržnje, fanatika i šovinista, u kojoj velika većina građana multetnički i multikonfesionalni karakter svog društva doživljavju kao veliku blagodat, a ne manu, i gdje pojedinci bez obzira na svoju vjersku, nacionalnu ili regionalnu pripadnosti uspješno sarađuju i ne poznaju druge granice osim njihove vlastite volje.

Nakon moralne i ekonomske bijede koje su kolektivističke paradigme donijele našoj zemlji, odlučno dižemo glas za liberalnu BiH.

 

Tekst je prvobitno objavljen 1. juna 2015.

Kategorije: BiH

Walter E. Williams: Popularizator Henry Hazlitt

Čet, 13/04/2017 - 12:09

Henry Hazlitt (1894-1993) je bio najplodniji popularizator modernog doba. U svojem je životu, kojem je do stote obljetnice nedostajalo samo godinu dana, napisao više od deset tisuća članaka, eseja i ocjena u znamenitim publikacijama poput Wall Street Journal, New York Times i Newseek. Preko sredstava masovnog obavještavanja uspjelo mu je dosegnuti milijune čitatelja kojima je predstavio pionirski rad stručnjaka kao što su ekonomisti Austrijske škole Ludwig von Mises i Friedrich von Hayek. Usto je pomagao ustanoviti utjecajnu Zakladu za ekonomsku edukaciju (FEE) sa sjedištem u New Yorku, koja do danas priređuje seminare o slobodnom tržištu i objavljuje publikacije za studente, poslovne ljude i lokalne aktiviste.

Hazlittov je najveći i jedinstveni doprinos njegova knjiga Economics in One Lesson (Ekonomija u jednoj lekciji). Ta mala knjiga ambiciozna naslova, koja je prvi puta objavljena 1946. godine, do danas je bila mnogo puta pretiskana u broširanim izdanjima i prevedena u najmanje osam jezika. Ne sadrži nikakve jednadžbe, grafikone ili ekonomski žargon – samo jednostavne zdravorazumske lekcije, koje na svima razumljiv način tumače tržište. Jedna od njih prikazana je u poglavlju Zabluda o razbijenom izlogu i predstavlja nam ideje s kojima se možemo suprotstaviti svakom političkom i ekonomskom mlaćenju prazne slame.

U tom poglavlju Hazlitt progovara o nasilniku koji je u izlog pekare bacio ciglu i pobjegao. Pekar je bijesan, ali mu neki čovjek iz mase svijeta koja se pritom okupila objasni da njegova nesreća ima i svoju svijetlu stranu. Naime, 250 dolara, koliko će pekara stajati novo staklo izloga, značit će dobit za staklara. Što bi uostalom bilo od staklarskoga poziva kada se nikada ne bi razbio nijedan izlog? Osim toga, treba poštovati ”multiplikatorske učinke”: staklar će imati na volju 250 dolara da ih potroši kod drugih trgovaca. Kad im plati, oni će pak novac potrošiti kod drugih, itd. itd.

Pomislimo li na multiplikatorske učinke, piše Hazlitt, bestidni nam se razbijač izloga naposljetku uopće neće činiti više javnom prijetnjom, nego javnim dobročiniteljem! Ali zapravo je pravilan samo prvi zaključak muškarca iz gomile: nasilnik je pribavio dodatni posao jedino i samo staklaru. Kada bude doznao za vandalski čin, staklar neće biti ništa manje nesretan nego što je nesretan grobar kad dozna za nečiju smrt. Ali zato će pekar ostati bez 250 dolara s kojima je namjeravao kod krojača naručiti novo odijelo. Umjesto da bi imao izlog i odijelo, morat će se zadovoljiti samo sa staklom što ga uopće nije trebao sve dok njegovom vlasništvu namjerno nije izazvana šteta.

Staklarov dobitak, jer će imati posao, označava krojačev gubitak posla. Sa stajališta zajednice, ona je siromašnija za jedno odijelo. No svi će članovi zajednice čin nasilnika usput protumačiti kao nešto što potiče poslove, jer staklarov je rad vidljiv, a krojačev gubitak posla nevidljiv – nitko ne vidi odijelo koje on nije sašio. Koliko smo već puta slušali gradonačelnike, vođe sindikata i gradske službenike kako tvrde da javno financirani građevinski projekti, kao što su kongresni centri i nove sportske arene s novim radnim mjestima, stvaraju dodatnu korist? Time samo ponavljaju Hazlittovu Zabludu o razbijenom izlogu. Novac za financiranje tih projekata treba pobrati od poreznih obveznika. Ako bi poreski obveznici smjeli zadržati svoj novac, oni bi ga potrošili za nešto drugo – za automobile, obnovu stanova, godišnje odmore, investicije, obrazovanje itd. Ako se poduhvatimo javno financiranih projekata, pobrinemo se dakako za određene ugodnosti i usluge, no ujedno reduciramo druge ili ih posve onemogućimo.

Političari koji zahtijevaju oporezivanje kao sredstvo za otvaranje novih radnih mjesta uživaju veliku prednost, budući da su projekti koji troše javni novac veoma znameniti  – svima su pred očima. A političari ljube vidljive korisnike tih projekata, budući da oni znaju koga će  birati na idućim izborima. Političari isto tako ljube nevidljive žrtve tih projekata, koje niti ne slute što je uzrokom njihove mizerije i zato niti ne prijete da će im se na izborima osvetiti. Nije teško u duhu predočiti prosječnog političara kao barabu iz Hazlittove priče. No ako već nije baraba, onda barem razmišlja kao baraba.

 

Preveo Mario Kopić

 

(The age of economist: From Adam Smith to Milton Friedman, Hillsdale College Press, Hillsdale, Michigan, 1999)

Kategorije: BiH

Liberalni forum postao dio Atlasove svjetske mreže

Čet, 13/04/2017 - 02:20

Liberalni forum i zvanično je postao partner i dio Atlas mreže. Atlas je neprofitna organizacija smještena u Washingtonu, Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovni cilj Atlasa je promocija slobodnotržišne ekonomije diljem svijeta. Atlas, zvanično, ima misiju da “jača svjetski slobodarski pokret identifikujući, obučavajući i podržavajući pojedince s potencijalom da finansiraju i razviju uspješne nezavisne organizacije”. Do sada je širom svijeta Atlas dodijelio grantove u iznosu većem od 20 miliona dolara.

Atlas je osnovan 1981. od strane Sir Anthonyja Fishera, savjetnika Margaret Thatcher, osnivača još brojnih organizacija te jedne od najzaslužnijih osoba za širenje slobodarskog pokreta i slobodarskih ideja diljem svijeta.

Prema Global Go To Think Tank Index Report iz 2014. godine Atlas je rangiran na 57 mjesto (od 60 izdvojenih) najutjecajnijih think thankova u SAD-u.

Kategorije: BiH

Vilijam Finegan: Venecuela, neuspješna država

Pon, 10/04/2017 - 03:24

Student medicine mi je rekao da koristim njegovo ime. Rekao je da ga nije briga. Rekao mi je „Maduro je magarac.“ „Kreten“. Mislio je na Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele. Prolazili smo kroz krila velike  državne bolnice u Valensiji, gradu od oko milion stanovnika, stotinu milja zapadno od Karakasa. Hodnici su bili u polumraku, zagušljivi preplavljeni zastrašujućim smradom. Neki su bili puni pacijenata koji su strpljivo čekali u dugim redovima ispred ordinacija. Drugi su bili mračni i napušteni, sa iščupanim osvjetljenjem. Student medicine, gibak i svijetle kose nas je požurivao, vireći iza vrata i savetujući se sa kolegama u plavim mantilima.

Ušli smo u sobu punu kreveta sa zarđalim ramovima i plastičnih burića u čijem uglu na krevetu bez posteljine je uspravljen ležao mršavi mladić. Gledao nas je slabašnim pogledom. Zateknuta, mlada devojka u ružičastoj majici je stajala kraj njega. Student medicini ih je nežno upitao da li bi odgovorili na moja pitanja. Mladić je potvrdno klimnuo. Njegovo ime je Nestor i imao je dvadeset jednu godinu. Zatečena djevojka je bila njegova supruga Grejs. Prije tri sedmice dok je vozio motocikl napadnut je iz zasjede i upucan tri puta u grudi i u lijevu ruku. “Spremali su se da me upucaju još jednom, ali jedan od malandros” – razbojnika –  „je rekao da sam već mrtav. Tada su mi ukrali motocikl“. Nestor mi je polako pričao ravnim glasom. Koža mu je bila voštana. Rane na ruci i grudima su bile otkrivene, napola zarasle, tamne sa skorelom krvlju. U desnu ruku je primao fiziološki rastvor, na dnu kreveta stajala je improvizovana naprava od kanapa i litarske plastične boce čiju svrhu nisam mogao otkriti.

Da li je bolnica nabavila fiziološki rastvor?

Nije, nabavila ga je Grejs. Kao što je nabavila i hranu, vodu i kada je mogla da ih nađe, zavoje, lekove protiv bolova, antibiotike. Oni su bili dostupni samo na crno, po visokim cenama a Grejsin posao u skladištu je bio plaćen manje od dolara dnevno.

“Bolnica nam ne daje čak ni vodu,” rekao mi je student medicine. Pazio je na hodnik. Pogledom je nakratko proučavao Nestora.  Rekao mi je „Kada nekoga pogode u toraks, pluća se napune tečnošću. Uglavnom izvadimo metak ako možemo, ali u svakom slučaju rane moraju biti isušene.“
Da li policija istražuje pljačku?

Nestor je spustio pogled. Naivnost mog pitanja nije bila dostojna odgovora. Venecuela po različitim mjerenjima ima najveću stopu nasilnih krivičnih djela na svijetu. Manje od dva procenta prijavljenih krivičnih djela završi pred sudom.

Moramo da krenemo, reče mi student. Grejs i Nestor su nam se zahvalili iako za njih nismo učinili ništa. Student se brinuo zbog „špijuna“. Prokrijumčario me je u bolnicu  kroz pokvarena zadnja vrata. Obični ulazi u bolnicu su bili čuvani od strane uniformisanih i automatskim puškama naoružanih ljudi, uglavnom pripadnika Nacionalne Garde ali takođe i od strane policije i lokalne i nacionalne kao i drugih teže prepoznatljivih milicija. Bolnice u Karakasu si imale još čvršće obezbeđenje. Zašto su bolnice bile tako dobro čuvane? Niko nije zapretio invaziju na bolnice. Govorilo se da čuvari imaju naređenje da onemoguće ulazak novinarima. Ekspozei su osramotili vladu.

Većina liftova je bila pokvarena pa smo koristili stepenice. Noću, student mi je rekao, ova stepeništa su opasna, neosvjetljena i njima tumaraju džeparoši. Kako su džeparoši mogli proći pored stražara? „Oni rade zajedno i djele plen.“ Poveo me je niz prljavi hodnik do teških vrata koja je odškrinuo. Iza njih ugledao sam blistav, jarko osvjetljen hodnik sa sveže ofarbanim svjetlo plavim zidovima i uglačanim belim pločicama na podu. Šapnuo mi je: „Ovo je deo koji pokazuju posjetiocima“. Piljio je u mene kako bi bio siguran da sam ga razumjeo. Shvatio sam: „Potemkinova bolnica.“ Pohitali smo odatle.

Predstavio me je hirurgu, koji me je izveo vani da razgovaramo. Stajali smo ispod limenog krova, blizu gomila smeća i napuštenog pristaništa. Hirurg je bio bradat, debeo i nervozan. Delovao je iscrpljeno. Nije hteo da mi kaže svoje ime a kamoli da mi dozvoli da ga koristim. „Nemamo osnovne medicinske instrumente za tretiranje rana“ rekao mi je, „konce, rukavice, igle, posude.“ Naveo je listu nedostupnih lekova uključujući ciprofloxacin, višenamenski antibiotik i clindamycin jeftini antibiotik. Doktori su gubili pacijente jer nisu imali adrenalin. Još uvijek su mogli da rade neke od testova krvi ali ne i za hepatitis i HIV/AIDS. Snabdijevanje strujom takođe je predstavljalo problem. U jednom periodu operaciona sala je bila zatvorena čitavu sedmicu. Lista čekanja na operaciju je bila duga tri mjeseca. U Marakaibu, velikom gradu dalje na zapadu, hirurzi su morali da operišu uz svjetlo mobilnih telefona.

Bolnica u Venecueli – New York Times

Hirurg se vratio u bolnicu. Znao sam da su doktori dobijali otkaze zbog razgovora sa novinarima, čak i zbog podnošenja zamjerki zbog uslova u bolnicama. Vlada nije želela da zna za njih. Postoje privatne klinike u koje su bogati i visoki zvaničnici odlazili i vodili svoje porodice. Oni koji su mogli da odu u inostranstvo.
„Video sam državne bolnice u Čileu i Argentini“ rekao mi je student, „Čiste su, fine, efikasne, kakve su nekada bile i ovde. Mi idemo unazad. Sve zbog ove vlade.“

Činjenica je da se stanje u javnom zdravstvu u Venecueli ubrzano pogoršava. Venecuela je bila prva država u kojoj je 1961. proglašeno da je iskorenjena malarija. Nekada robusni sistem za prevenciju malarije je u kolapsu  i sada ima više od sto hiljada novi slučajeva malarije svake godine. Druge bolesti, davno pobjeđene takođe su se vratile – neuhranjenost, difterija, kuga. Vlada objavljuje malo statističkih podataka a procena je da svaki treći pacijent primljen u državne bolnice u njima i umire.  Državne bolnice za mentalne bolesnike kojima nedostaje i hrana i lijekovi su prinuđene da neuhranjene i ne tretirane pacijente izbacuju na ulicu.
Prateći prolaz prekriven limenim krovom obišli smo bolnički kompleks. Bio je prigušen, težak dan, kiša je rominjala. Naišli smo na dug i uzak kamp: porodice su  razapele viseće krevete između stubova koji su držali krov prolaza ili postavile dušeke na beton, na kišu. Okolo su bile torbe, korpe, kolica za djecu. Izgledalo je kao da ljudi ovdje kampuju neko duže vrijeme.

Čovjek tamne puti, u visećem krevetu nam je rekao da je ovjde tri mjeseca. Njegov četvorogodišnji sin je primljen u bolnicu sa niskim nivoom trombocita. „Virusna infekcija“ rekao mi je student medicine. „Možda Zika virus ili Denga groznica. Ako dobije odgovarajuće lijekove, preživjeće.“ Pitao je čovjeka koji se zvao Hoze za testove krvi. Hoze je rekao da je skupio 40 dolara, delom proseći po autobusima nakon što je ostao bez posla. Sada mu je trebao novac za lekove, od kojih niti jedan ambulante nisu imale na lageru. Kaže nam: „Moramo da ih kupujemo od mafije.“ Mislio je na crno tržište ali ne na uobičajene profitere poznate pod nazivom bacha-queros. Student medicine ga je razumjeo. Neke od bezbjednosnih snaga koje su postavljene ili su se samopostavile u bolnicu bile su u poslu distribucije lijekova.

Preteran broj osoblja na ulazima, brojne vojne i policijske uniforme i naoružanje, počinju da dobijaju smisao. Bilo je opštepoznato da su policajci i vojnici, militares, nedovoljno plaćeni. A ovdje se otvorila prilika za dobru zaradu. Razgovarali smo i sa drugim porodicama koje su kampovale u prolazu i na betonskim klupama pod tendom bliže bolničkoj zgradi. Neki ljudi su bili iznenađujuće otvoreni. Prijavili su cene koje su im naplaćivane za preglede (u zdravstvenom sistemu koji je navodno bio besplatan), korupciju, zastrašivanje, nečuvene cene sterilnih zavoja, fiziološkog rastvora, hrane (kada ju je bilo) i lijekova. Neki od militares su imali drskosti da optuže porodice za profitiranje i oduzmu teško stečene zalihe kada bi pokušali da uđu u bolnicu. To su često bile stvari koje su porodice nabavile  od drugih militares, koje su ih krale od apoteka i iz pošiljki za mentalne bolnice. Najgori su bili colectivos, kvartovske bande naoružane od strane vlade i ovlašćene kao „branioci revolucije“.  Otkad su galopirajuća inflacija i racionisanje hrane zavladali državom njihova glavna aktivnost bila je pretresanje i praćenje njihovih komšiluka ali su pronašli svoju šansu i u okolini bolnica i izgleda nisu odgovarali nikome za svoje postupke. (Neki od colectivos mogu svoj nastanak vezati za urbane gerile iz šezdesetih koje nikad nisu bile razoružane.)

Mlada žena u kolicima je bila upucana u pljački i nije bila u mogućnosti da nabavi neophodne lijekove protiv bolova, međutim to nije bio razlog zašto je bila u bolnici. Pazila je na svoju majku koja je bila u bolnici. Mlada žena je bila nastavnica u osnovnoj školi, učenici su u školu dolazili gladni i ona je imala ne baš lepe reči za predsjednika Madura. Rekla mi je da koristim njeno ime. Nije bila uplašena. Ali ipak nisam zabilježio njeno puno ime. Ako čuvari ili colectiovos vide moje bilježnice mogu ih zadržati.

Revolucija koju brane je u Venecueli poznata pod imenom Čavizam. Po njenom glavnom protagonisti Ugu Čavezu koji je bio predsjednik države od 1999. sve do svoje smrti 2013. Decenijama državom su upravljale dvije stranke centra koje su naizmenično pobjeđivale na izborima ali su sve više i više gubile dodir sa biračima. Pokušaj da se usvoje mjere štednje 1989 je odbačen praćen masovnim revoltom i pljčkanjima širom države – paroksizam poznat kao Caracazo – koji je okončan intervencijom armije po cenu stotina a možda i hiljada života. Čavez je bio potpukovnik skromnog porijekla, njegovi roditelji su bili seoski učitelji. Upao je na nacionalnu scenu 1992 predvodeći vojni državni udar. Državni udar nije uspjeo i Čavez je završio u zatvoru ali njegovi televizijski proglasi plemenitih namjera su razgoreli imaginaciju mnogih. Nudio je harizmatičnu alternativu korumpiranom i sklerotičnom statusu quo. Nakon izlaska na slobodu, predvodio je malu ljevičarsku partiju i lako pobjedio na predsjedničim izborima.

Ubrzo je promjenio ustav, koncentrišući svu moć u izvršnoj vlasti. Kao njegov heroj Simon Bolivar, Venecuelanski vođa koji je izbacio Španiju iz Južne Amerike, on je takođe imao regionalne ambicije. Koristio je ogromno naftno bogatstvo Venecuele da učvrsti savez sa Kubom a onda i sa drugim državama u Južnoj, Centralnoj Americi i Karibima stvarajući strateški i ekonomski blok kao kontra težu tradicionalnoj hegemoniji Sjedinjenih Država.

Čavez je bio telegenični populista sa darom za predizborne kampanje. Hipnotisao je zemlju svojom nedeljnom TV emisijom, „Halo, predsjedniče!“, tokom koje je satima napadao svoje protivnike, naročito tradicionalne poslovne elite i imperijalistički Vašington, zbijao šale, isticao dostignuća Bolivarske revolucije ali i izdavao uredbe, neke od njih od značaja poput nacionalizacije fabrika, slanja deset bataljona vojske na granicu sa Kolumbijom. Preko televizije je naredio i zatvaranje sudije koji je oslobodio njegovog neprijatelja. (U slučaju sudije, neprijatelj je bio bankar koji je u  pritvoru čekao suđenje tri godine duže nego propisano zakonom, sama sutkinja je provela tri i po godine u zatvoru, gde je prema njenim tvrdnjama koje je preneo advokat bila silovana, i u kućnom pritvoru. Iako njen slučaj nikad nije završio na sudu još uvjek joj je zabranjeno da daje izjave za medije ili napusti Venecuelu.)

U zamenu za hiljade doktora koji su pomagali u uspostavljanju mreže domova zdravlja i ambulanti, Čavez je jeftinom naftom potpomagao Kubansku ekonomiju. Nakon što je 2002. jedva preživjeo pokušaj državnog udara Kubanci su poslali timove vojnih i obavještajnih savjetnika koji su podučavali Venecuelanske kolege tehnikama nadzora i razbijanja političke opozicije, uključujući stalna praćenja, maltretiranje i strateška hapšenja.

Postoje razlike između Bolivarske i Kubanske revolucije. „Socijalizam za dvadeset i prvi vjek“ čijoj izgradnji teži Čavizam oslanjao se na izbornu demokratiju; istraživanja javnog mnjenja i izbori su svojevrsna nacionalna opsesija. Čavez je vladao u stalnoj izbornoj kampanji, uvjek su na horizontu postojali referendumi, parlamentarni ili predsjednički izbori. Ove kampanje, žive i tehnički „slobodne i ravnopravne“ nisu bile bez rizika za one koji u njima učestvuju. Kada je 2003. tri miliona glasača potpisalo peticiju za opoziv predsjednika, koristeći mehanizam iz ustava iz 1999. njihova imena i brojevi ličnih karti su bili sačuvani i korišćeni za stvaranje „crnih listi“. Potpisnici peticije bili su otpušteni sa državnih poslova, odbijani su im ugovori i krediti, a bili su kažnjavani i na druge načine. Tokom eksplozije cene nafte koja je počela 2004. ogromna državna sredstva su se prelila u ključne izborne jedinice. Čavez je pobjedio na skoro svim važnim izborima održanim tokom petnaest godina, uključujući i opoziv.

Nikolasu Maduru, nekadašnjem vozaču autobusa i Čavezovom potpredsjedniku nedostaje magični dodir sa glasačima koji je posjedovao Čavez. Na mesto predsjednika došao je tjesnom pobjedom na specijalnim izborima aprila 2013. šest sedmica nakon Čavezove smrti. Maduro je spiritualista i mistik, naciji tvrdi da mu jedna ptičica govori vesti o Čavezu iz zagrobnog života. Sebe naziva Čavezovim sinom, on i njegova vlada mnoge svoje odluke opravdavaju, makar pred drugim čavistima, tvrdnjama da predstavljaju volju preminulog predsjednika. Na parlamentarnim izborima decembra 2015, antičavističke stranke osvojile su dvije trećine mjesta u Narodnoj Skupštini. Na osnovu te baze formiran je opozicioni savjez koji zahtjeva referendum za opoziv Madura čiji rejting je u konstantom padu. Madurova vlada pak odugovlači, koristeći proceduralne blokade preko institucija koje još uvjek kontroliše prije svega preko Vrhovnog suda i Nacionalne izborne komisije. Ako do glasanja dođe, Maduro će najvjerovatnije izgubiti.

Maduro – ABC

Čavezove oči su svuda. Stilizovana grafika, samo nekoliko teških crnih linija ilustruju oči i obrve i nalaze se svuda, na bilboridma, majicama, zastavama i na lijevom rukavu polo majice muškarca u avionskom sjedištu preko puta. Prvo što jutrom ugledam, kada raširim zavjese moje hotelske sobe u Karakasu su ogromne oči, naslikane na zidu prekoputa. Očigledno, mnogi ljudi ih nalaze inspirativnim, ili utješnim: El Comandante nastavlja da pazi na nas.

Vjernici u revoluciju su još uvjek brojni. U malom gradu pokraj Karakasa zvanom El Hatiljo sjedio sam u vjetrovitom pasažu među prodavnicama sa Karmen Ruiz, doteranom bakom veselih očiju. „Moj život se poboljšao”. Ruiz je odrasla u siromaštvu, u kvartu na brdu zvanom El Kalvario, odmah nad starim delom grada. Radila je kao krojačica i kuvarica, naučila je računovodstvo, odgajajući četvoro djece. Život nije bilo lagan. Pomenula je užas Caracazoa. „Prvi put smo čuli za Čaveza 1992. kada je pokušao da izvede državni udar. Suprug i ja smo počeli da proučavamo njegove rječi. Iz zatvora je slao strateške izjave o celokupnom stanju Venecuele, istorijskom, ekonomskom, nacionalnom, intenacionalnom. Bila je to kompletna analiza, od 1811. više od dvadeset ustava. Bio je vrlo mudar. I uvjerili smo se: ovo je čovjek. On je bio campesino (seljak), vrlo jednostavan. Rekao je da će svi biti jednaki. I mi smo počeli da radimo na njegovom oslobađanju.“

Tokom revolucije život siromašnih se poboljšao, tvrdi Ruiz. Zdravstvo, obrazovanje, stambena politika, prevoz: „Mnoge barake u El Kalvariu su dobile nove krovove. Moja majka, inteligentna žena, konačno je naučila da čita u svojim sedamdesetim.“ Ruiz je 2005. postala član komunalne skupštine – lokalnog vjeća koje ima svrhu da bude kontrateg vlasti gradonačenika. Sebe, sa stidljivim osmijehom, opisuje kao „vojnika revolucije“. Počela je da radi za ministarstvo kulture i da izučava, između ostalog,  lokalnu istoriju. Nosila je dve kese pune knjiga i papira i rekla mi je da piše istoriju El Hatiloa. Osam generacija njene porodice je živjelo ovdje, „žarko želim da zapišem istoriju ovog mejsta. Ne želim da bude izgubljena.“

Njeni preci, crnci i urođenici, su bili cafeteros, mali uzgajivači kafe, u susjednom selu. „No moj pradjeda je posjedovao veliku hacijendu, osamnaestoro djece i žene koje su radile za njega. Moj djed je naslijedio osamnaestinu hacijende i živeo je dobro kao cafetero. Onda je nastupilo moderno doba. Porodica koja je kupila prvi radio držala ga je na uglu ulice kako bi svi mogli da čuju muziku i vijesti. Vlada je izgradila puteve za Karakas i bogataši su počeli ovdje da grade svoje vile. Ljudi su prestali da uzgajaju kafu, militares  koji su vladali nad nama su stalno pokušavali da unaprijede sopstvene interese. Nije ih bilo briga za druge.“

Pitao sam je o trenutnim nestašicama hrane i poteškoćama sa bolnicama. „To je ekonomski rat u organizaciji fašističkih desnih struja,“ objašnjava mi Ruiz. „U svakoj državi postoji oligarhija, buržuji koji žele da onemoguće druge grupe da dobiju moć. Naša ekonomska situacija nam je nametnuta od spoljnih sila i multinacionalnih korporacija kao što je Polar.“

El Hatiljo

Vlada stalno govori o ovom „ekonomskom ratu“ koji se tajno vodi iz Vašingtona kako bi objasnila uništenu ekonomiju. Polar o kome Ruiz govori je Empresas Polar, vodeći proizvođač hrane i piva u Venecueli. Polaru su prijetili nacionalizacijom i konstanto je od strane vlade maltretiran i ocrnjivan kao izdajnički bastion kapitala , ali je postao nezamenljiv u prehrani države. Ruiz mi je objasnila da je Polar  odgovoran za nestašice zato što su smanjili proizvodnju. Rukovodioci Polara tvrde da ne mogu uvesti neophodne sastojke zato što vlada odbija da omogući dovoljnu količinu dolara preko menjačnica koje kontroliše. Prema Ruiz, tvrdnje Polara su lažne „Imaju oni dovoljno.“

Imao sam jedno uznemirujuće iskustvo u El Hatilju. Bilo je subotnje popodne na starom trgu, okruženog malim, jarko obojenim, pločicama pokrivenim kućama i u ružičasto i belo obojenom crkvom iz kolonijalnog perioda sve pod hladom starog drveća. Trg je bio živ i pun porodica. Tek što sam pronašao klupu, začula se pucnjava. Ljudi su se uz vrisku razbježali hvatajući djecu. Ja sam bježao sa njima, dalje od pucnjave. Čuo sam desetak- petnaest pucnjeva. Uspeo sam da uskočim u piceriju u sporednoj ulici momenat prije nego je vlasnik zalupio vrata. Prostoriju su ispunili galama, jecaji i molitve.

„Ovakve stvari se ne dešavaju ovjde,“ rekao mi je radnik picerije. Mora da je moj pogled odavao moju sumnju. „Secuestro, si“ – kidnapovanja, da. „To je ono što se dešava u El Hatilju.“

Pucnjava se dogodila na drugom kraju trga u blizini ulaza u moderni šoping mol. Dok sam ja stigao lokalna policija je uspostavila kontrolu. Prema prolazniku jedna osoba je poginula a jedna je bila ranjena. Na ulici su bili automobili parkirani pod čudnim uglovima sa rupama od metaka . Poginuli i ranjeni su bili odneseni ali policajci su djelovali nervozno. Kada sam se približio, mladić u crnom prsluku i zelenoj košulji uperio je sačmaru u moje grudi. Povukao sam se sa u strahu. Policajci su momka pored mene koji je telefonom fotografisao scenu strpali u kombi. Da li su mislili da je novinar? Fotograf mafije? Dok sam sakupljao deliće informacija njihova nervoza mi je postala jasnija. Pucanji su započeli kada su dva malandros  na motociklu pokušali da opljačkaju  policajca u civilu. On je imao pištolj sa sobom i nakon borbe uspeo je da upuca oba napadača. Policajac je sada sedeo na trotoaru sa svojom djevojkom, naslonjen na zid. Imao je vidnu ogrebotinu na laktu i par puta je tiho povratio u slivnik. Osim toga djelovao je u redu. Neuobičajena, skoro pa izlizana scena: loši momci su odabrali da opljačkaju pogrešnu osobu i on ih je postavio na njihovo mjesto.
Međutim ova priča nije bila tačna. Kako sam kasnije saznao u kafeu sa pogledom na mjesto zločina, pljačkaši su znali da im je meta policajac, Oni su često napadali policajce nadajući se da će im ukrasti oružije. Pljačkanje, razoružavanje i ubistvo policajca su u kriminalnim krugovima bili visoko cenjeni poduhvati. Jedan od mnogih razloga zašto je loše biti policajac. Barisata, tetovirani hipster, sa kosom uvezanom u rep mi je rekao da su gosti polegali kada je pucnjava započela, no nakon prestanka bili su van sebe od bijesa i željeli su da linčuju pljačkaše.

Gledajući ljude u kafeu to mi je djelovalo nezamislivo. Ljudi su se vratili jelu, telefonima i razgovorima. Čitao sam o epidemiji linčovanja u Venecueli, krvave slike gomila koje prebijaju osumnjičene za pljačke i silovanja, čak i slike spaljivanja osumnjičenih. Ali zar se nisu takve stvari dešavale samo u očajnim divljim naseljima a ne u divnom, zelenom i elegantnom El Hatilju? No kasnije sam na internetu pronašao slike prebijenih i skinutih ljudi u sred bela dana na ulicama Čakaoa, ekskluzivnog dela Karakasa u kome se nalazio moj hotel.

David Smolanksi, gradonačenik El Hatilja kaže da su kriminal i nasilje, ono što svi u Venecueli nazivaju la inseguridad, deo proračunate politike. „To je deo plana,“ kaže, „ova anarhija.“ Razgovarali smo u maloj konferncijskoj sali male klinike pošto toga dana nije bilo sigurno za njega kao gradonačelnika da bude u njegovoj kancelariji. Vlada je krenula da zatvara opozicione lidere u susret planiranom protesnom maršu i Smolanski je, vjerovatno sa pravom, smatrao da bi mogao biti sledeći. Smolanski je nezgrapan trideset jednogodišnjak, guste brade i budnog pogleda. Nekažnjavanje, kaže mi, učinilo je jako teškim borbu protiv kriminala i na lokalnom nivou. U prvih sedam mjeseci ove godine, lokalna policija je privela stotinu i jedanaest osumnjičenih. Osamdeset i osam njih je bilo pušteno bez podignute optužnice od strane korumpiranih sudija. „Vlada zna da će joj te bande trebati kako bi zadržala vlast.“ Otpustio je desetine policajaca zbog korupcije i nedoličnog ponašanja. Jednu pljačku snimio je video nadzor, bili su u mogućnosti da identifikuju šest pljačkaša. Svih šest su bili policajci i nijedan od njih nije u zatvoru.

Smolanski je ako ništa drugo ponosan što može reći da je broj kidnapovanja opao. Naravno reč je o prijavljenim kidnapovanjima. Većina nikada ne budu prijavljena, sigurnije je nagoditi se i pregovarati privatno sa kidnaperima. La inseguridad, sumorno mi reče, „tera ljude da budu u njihovim kućama već u šest ili sedam uveče. Baš kako diktator želi.“

Razumljivo je da nezadovoljni Venecuelanci govore o „diktaturi“. Njihova prava su pod opsadom. No prave diktature nameću red. Ugo Čavez je obožavao Fidela koji ne bi tolerisao ni deseti deo nereda, uličnog kriminala i oružanog kriminala koji muče  Venecuelu. Treba reći kriminal je bio rasprostranjen i prije Čavezovog dolaska na vlast i ljudi su se nadali da će on kao vojnik biti u mogućnosti da obuzda malandros. Ali Čavez je pokazao da ga uvođenje reda i zakona preterano ne interesuje. Protivio se i ideji profesionalne policije. Smatrao je da je to „policija buržujske države“ Kriminal je bio rezultat siromaštva, nejednakosti i kapitalizma. Danas, istraživači procenjuju da je godišnji broj ubistava u Venecueli i do devedeset na sto hiljada stanovnika. Vlada tvrdi da je taj broj pedeset osam na sto hiljada. Štagod, 1984. taj broj je bio između osam i deset.

Red – Wall Street Journal

„Avanza, avanza.“ Naprijed, naprijed.  Starija žena podiže svoju plastičnu hoklicu. Druga žena, Maribel Guzman podiže kese. Svi se pomeraju par metara. Čekaju u redu za hranu u supermarketu u La Trinidad, delu Karakasa. Supermarket nije ni na vidiku, nalazi se iza ugla, uzbrdo i još jedno skretanje pa na drugoj ulici. Guzman je iz Monagasa, iz istočnog dela Venecuele. „Došla sam u Karakas da pronađem hranu.“ Ima četrdeset jednu godinu. Ostavila je porodicu u Monagasu da u glavnom gradu pronađe posao kao kućna pomoćnica. Ima dogovor sa poslodavcom, radi dodatnih pola dana svake sedmice u zamenu za slobodan dan kada treba da stoji u la cola da kupi hranu. Njena porodica u Monagasu zavisi od nje: „Prošle srede, kada sam došla ovde ostao im je samo toalet papir i pomislila sam, o moj bože šta ću postali kući? Njima je neophodna hrana.“ Danas je došla da kupi dva kilograma brašna i dvesta grama putera. U redu je čekala ceo dan, Sada je kasno popodne a između nje i vrata supermarketa i dalje je nekoliko stotina metara.

Čekanje u radu i kupovina robe sa kontrolisanim cenama dozvoljeno je samo određenim danima sedmice i ti dani su određeni na osnovu poslednjeg broju na cédula, ličnoj karti. Nekoliko ljudi mi pokazuje svoje i sve imaju broj tri – oni danas mogu da kupuju. Žena sa suncobranom kaže da je prošle sedmice čekala od osam ujutru do pet posle podne i da se kući vratila bez ičega. Danas se nada da će naći brašno i pastu za zube. Majstor za popravku televizora kaže da je došao u tri ujutro ali da se vratio nakon što je odlučio da nije sigurno čekati u to vrijeme. „Nacionalna garda uglavnom dolazi oko pola šest i tada je sigurnije. Prodavnica se otvara u sedam ili pola osam.“ Pljačke se česte u redovima za hranu, „uzeće vam čak i naočari,“ kaže majstor. Naravno česte su i tuče, ponekada izbijaju pravi ulični nemiri. Mnogobrojni supermarketi su opljačkani. Čak i Nacionalna garda može biti opasna, doduše ne i u ovom djelu grada.

Venders ljudima u redovima prodaje oranžadu, cigarete na komad i jeftine sladolede. Bledi bankarski činovnik čeka u redu sa svojim šesnaestogodišnjim sinom. Pitam ga za njegov posao. „Informatička sigurnost.” Njegova supruga je frizer, sada radi iz njihovog stana. Počela je da pita mušterije da joj plaćaju u hrani. Ovo je njihovo najmlađe dijete, starija još uvijek žive sa njima. Mladi ljudi ne mogu da priušte kiriju. Pitam ga zašto. Činovnik me proučava pogledom, deluje izuzetno umorno i tužno. Na kraju mi odgovara „Inflacija, nedostatak proizvodnje, vlada mora da investira, sve fabrike u ovoj oblasti su zatvorene. Čavez ih je zatvorio 2000.“

Pridružuju se i drugi: „Pirinač, tjestenina, šećer, ulje, hleb, kafa. Mi proizvodimo sve to. Bolje rečeno, proizvodili smo. Sada za njih moramo da čekamo u redu.“ Pominju Polar, bez Polara ne bi bilo arepas – nacionalnog jela, palačinki od kukuruznog brašna.

U svojim rasplinutim i ratobornim govorima na televiziji i radiju, predsjednik Maduro često optužuje vlasnika Polara, Lorenca Mendozu da vodi ekonomski rat protiv Venecuele i vlade tako što namjerno izaziva nestašice. Mendozu naziva lopovom, kukavicom, licemerom, izdajnikom, banditom, oligarhom i dugokosim đavolom. Iz nekog razloga izgleda da ga Mendozina frizura lično pogađa – kako to njegova kosa pada, tek tako, na jednu stanu. No pravi razlog za Madurovu opsesiju, ako je vjerovati nekadašnjem predsjednikovom savjetniku, je u  tome što on vjeruje i to je izražavao često u privatnim razgovorima, da Mendoza želi da mu uzme posao.

Lorenco Mednoza – Panam Post

Mendoza negira da posjeduje političke ambicije. Polar, koji je osnovao njegov djed kao pivaru 1941, zapravo se izdvaja među ostalim velikim Venecuelanskim kompanijama po tome što izbjegavaju učestvovanje u politici. Međutim preživljavanje kroz sedamnaest godina Čavizma, kroz brojne pretnje eksproprijacijom dok je vlada preuzela više od hiljadu fabrika i farmi samo po sebi predstavlja moćnu političku poruku. Pedeset jednogodišnji Mednoza je završio studije menadžmenta na MIT-u, Forbs procenjuje njegovu vrijednost na 1,5 milijardu dolara. Retko daje intervjue i govori u javnosti ali kada  je prinuđen da brani sebe ili kompaniju njegove odbrane su oštre. Nakon što je Maduro optužio Polar da nisu uspeli da proizvedu dovoljno kukuruznog brašna Mendoza je javno ponudio da iznajmi od vlade neke od fabrika koje je zauzela drugim proizvođačima. Rekao je da Polar može da proizvede znatno više sa tim fabrikama nego vlada. Izgleda da niko ne sumnja u to. „On je tako logičan,“ rekao mi je njegov poštovalac, „to je ono što najviše smeta čavistima.“ Maduro se nije izjasnio o ovoj ponudi.

Polar zapošljava oko trideset hiljada radnika, najveći je privatni poslodavac i odgovoran je za oko 3% ne-naftnog društvenog prozivoda. Osim kukuruznog brašna i najprodavanijeg piva, Polar prozivodi tjesteninu, pirinač, proizvode od tune, vino, sladoled, jogurt, margarin, kečap, majonez i detrdžent. Funkcionišu u stanju stalne nesigurnosti, planeri i logističari nikada nisu sigurni kakve blokade i izgovore im sprema vlada.

Posjetio sam sjedište Polara u Karakasu. Svjetnik za štampu me je rado poveo na turu ali je insistirao da ne citiram zaposlene. Vlada iskorištava svaki mogući komentar iz Polara. Dovoljno je reći su svi djelovali zadovoljni što rade tu, da ih muči zvanični opstrukcionizam, nestašice i da su odlučni u borbi protiv institucionalne dekapitacije. Za svaku pojedinačnu dostavu robe tražena je dozvola. Prošle godine inspekcijski timovi su se obrušili na Polarova postrojenja hiljadu i tri stotine puta. Ometali su rad i često odvodili radnike i odnosili dokumente. Upravnici i radnici su hapšeni pod optužbama da su gomilali zalihe i nameštali cene. U mnogim slučajevima njihovi prekršaji su tek trebali da budu određeni. Usled ogromne birokratije, maltretiranja, nestašica gotovo svega i hroničnog nedostatka čvrste valute nekoliko postrojenja je radilo punim kapacitetom, druga su bila neaktivna.

Takođe sam posjetio i pivaru u San Hoakinu, gradu zapadno od Karakasa. Dočekalo me je ogromno postrojenje izgrađeno sedamdesetih. Panoramom dominira osamnaest ogromnih žutih silosa i logo, polarni medvjed.  SEBIN, nacinalna obavještajna služba, je u julu sprovela veliku raciju i uhapsili su upravnika. Fabrika je radila sa 6% kapaciteta. I pored toga, video sam ogromne srebrne komore za fermentaciju, različite kace za različite vrste slada i pilsnera, besprijekorne laboratorije, pokretne trake, viljuškare, kamione napunjene, kako je meni djelovalo, ogromnim količinama robe. Gledajući ovo uhvatio sam i odbljesak alternativne Venecuele.

Iz fabrike mogu se vidjeti ogromni, zarđali komadi nezavršene brze pruge. Ona je deo mega-projekta započetog još prije Čaveza, mreža pruga koja je trebala da poveže luke, gradove i industrijske centre, Ova sekcija, koja je trebala da poveže udaljeni grad u unutrašnjosti sa lukom na sjeveru je napuštena prije pet godina. Neki od migranata koji su radili na pruzi su ostali bez posla i formirali bandu Aragua Voz, Aragua je ime susjedne države na istoku, i počeli su da terorišu lokalno stanovništvo.Banda je deo kriminalne mreže sa sjedištem u federalnom zatvoru u Tokoronu, odmah preko jezera. Tokoron je poznat po mnogo čemu. Otkup za kidnapovane je, kažu, moguće isplatiti u kešu na ulaznim vratima zatvora . Šefovi mafije su u Tokoronu izgradili disko kulb za koji se smatra da je najbolji u Venecueli. Žive u odvojenim kućama pored pedantno uređenih igrališta. Izgradili su čak i bazen. Nisam vjerovao u priču o bazenu dok nisam provjerio na Google Earth.

Prema nekim mjerilima, Venecuela ima najgoru ekonomiju na svijetu. Pati od najviše stope inflacije, skoro stotinu i osamdeset procenata prošle godine. Projekcija MMF-a za ovu godinu je i do sedam stotina procenata. U međuvrijemenu celokupna ekonomija se smanjila za skoro šest procenata prošle godine a ove se očekuje smanjenje između osam i deset procenata. Kontorle cena najvažnije robe umjesto da omoguće pristupačnost i smanje infalciju su pak dovele do ogromnih nestašica. U pokušaju da zaustavi odliv kapitala ustanovljena je valutna kontrola od strane Čaveza 2003. Fiksiranjem kursa bolivara koji nije prihvaćen nigde van Venecuele doprineseno je razvoju uspješog crnog tržišta dolara. U ovom trenutku jedan dolar vrijedi hiljadu i šest stotina bolivara. Zvanični kurs za uvoz osnovnih dobara je deset bolivara za dolar. Između ta dva broja prostor za finansijsku manipluaciju je nemerljiv. Vlada nastavlja da štampa novac bez ikakvog obzira na produktivnost pomažući porast inflacije. Saopšteno je da će nove nove novčanice sa većom denominacijom biti objavljene u decembru ali za sada je najveća novčanica od stotinu bolivara. To je šest centi, da bi platili noć u hotelu treba vam kofer pun novčanica.
Standardno objašnjenje za ekonomski fijasko je pad cene nafte. Istina međutim nije ohrabrujuća. Venecuela leži na  najvećim dokazanim zalihama nafte. Izvoz nafte čini čak 96% zarade od izvoza. Kada su se prije dvije godine cene nafte strmoglavile izazvale su sadašnju ekonomsku katastrofu, od tada cene nafte su se donekle povratile ali ekonomija Venecuele nastavlja da propada. Devizne rezerve Venecuele su svedene na trećinu u odnosu na 2009. što pred vladu stavlja teške izbore. Da li će dolari ići u otplatu vladinih dugova ili za hranu učenika? Najveći poverilac je Kina koja najveći deo isplate duga prihvata u nafti. Za sada vlada uspjeva da izbegne bankrot, ali cenu plaćaju građani.

U drugoj polovini sedamdesetih Venecuela je bila najbogatija država Južne Amerike po stanovniku. Konkord je svake sedmice leteo iz Pariza za Karakas. Međutim „kletva“ sa kojom su se suočile mnoge države bogate mineralnim resursima a posebno one bogate naftom, smanjenje podsticaja za razvoj ostalih grana privrede, rast nejednakosti dok elite halapljivo grabe prihode od nafte zaboravljajući da razvijaju široku poresku bazu, pogodila je Venecuelu tokom osamdesetih i devedesetih. Ekonomski kolaps je započeo mnogo pre dolaska Čaveza na vlast, u stvari upravo je rastući očaj stanovništava i doveo do njegovog uspona. Nafta je nacionalizovana 1976. a strani vlasnici su bili isplaćeni. Kronizam, neodgovorna politika i dugotrajno pljačkanje resursa su uhvatili zalet.

Čavez je obećao da će zaustaviti pljačku, eventualno je usmjerio znatno veći procenat zarade od naftnih renti u stambeno zbrinjavanje,  obrazovanje i zdravstvo za  siromašne. Stopa siromaštva, koja je rasla prije nego što je došao na vlast je smanjena skoro na pola. Kao i mnogi prethodnici Čavez je razumeo neophodnost smanjena zavisnosti Venecuele od nafte međutim dogodilo se suprotno. Proširio je kontrolu države nad naftnom industrijom i zauzeo privatne firme,  fabrike i velike komercijalne farme. Novi menadžmenti ovih kompanija su retko bili u stanu da ih održe u životu. Zarasle njive, zatvorene fabrike, prazna skladišta i napušteni infrastrukturni projekti su svuda. Izvoz svega osim nafte je polako ali sigurno opadao kako je produktivna privreda tonula.

Venecuela je okusila današnju krizu 2008 godine kada je ekonomska kriza oborila cene nafte. Distribucija hrane data je na upravljanje vojsci, no vojnici nisu obučeni da razumeju globalne lance snabdjevanja. Supermarketi su se ispraznili, ljudi su postali gladni a hrana je završila na crnom tržištu. Kasnije su pronađene storine hiljada tona hrane istrulele u skladištima luka. Danas, general-major je zadužen za jestivo ulje, drugi su zaduženi za deterdžent sapun, šampon, pastu za zube i dezodorans.

Tokom godina, viši oficiri su otkrili da uvoz i izvoz predstavljaju sjajnu šansu za zaradu. Čavez i njegova vojska su imali dobre odnose sa glavnom gerilskom vojskom u susjednoj Kolumbiji, Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC) koja se pak bavila prodajom narkotika. Venecuela je godinama bila jedna od glavnih ruta za prenos kokaina na sever, Venecuelanski generali su rukovodili Kartelom Sunaca, naziv u skladu sa vojnim insignijama. Čavez i Maduro su predsjedavali nad kleptokratijom. Državni ugovori su bili dodeljivani bez konkurencije kompanijama povezanima sa vođstvom države. Ogromne svote novca su jednostavno nestajale.

Danas na aerodormu u Karakasu nema mnogo letova. Isplata dugovanja stranim avioprijevoznicima nije na vrhu liste prioriteta. Lufthanza je napustila Karaks u junu, primorana da prihvati gubitak veći od sto miliona dolara. Ameriken Erlajns je ranije ove godine otpisao više od pola milijarde potraživanje u Venecueli. Neoprezni putnici često su žrtva pljački od strane taksista, neki prođu i gore. Osjećaj da vas prate je snažan – od strane predatora, prevaranta i sumnjičavih radnika. Osjećaj tuge je još snažniji. Ljudi plaču u redovima na putu ka aerodromskom obezbeđenju. Roditelji posmatraju kako njihova odrasla dijeca odlaze na letove za aufera, svijet van Venecuele , kao da ih više nikada neće vidjeti. U toku je masovna emigracije, otišlo je oko dva miliona, uglavnom mladih ljudi. Odlaze u Španiju, Kolumbiju, Panamu, Sjedinjene Države, Dominikansku republiku, Argentinu, Čile, Meksiko, gdje god ih pasoši odvedu.

U Karakasu, table sa oznakom „na prodaju“ („Se Vende“) na kućama i radnjama su česte. Ali na tablama nema osnovnih kontakt informacija, rečeno mi je da je to zato što je opasno reklamirati broj telefona. Kriminalci znajući da ste vlasnik mogu zvati i pretiti iznudama i kidnapovanjima. Sigurnije je da se mogući kupci raspitaju po komšiluku i da im neko vidi lice.

Ester Romera, pedeset trogodišnjakinja rođena u Karakasu imala je korene u Španiji i tamo bi ona otišla sa svojom porodicom. Romera je bila vlasnik poslastičarnice u El Hatilju čuvene po svojim golfeados  – pogačice sa cimetom i šećerom od šećerne trske. Tražili su joj osamdeset dolara za vreću brašna i nije mogla da ga nabavi. Doduše, ona ima druge izvore, možda brašno nabavi u subotu.

Romera je bila učiteljica. Odgajila je dva dijeteta i svoju prvu radnju je otvorila na trgu u El Hatilju prije deset godina. Posao je cvetao i ona ga je širila služeći mnoge vrste kafe i golfeados. El Hatiljo je imao dobre restorane koji su privlačili porodice iz centralnog Karakasa ali i strane posjetioce. „Francuze, Italijane, Argentince, onda se la inseguridad pogoršala i oni su prestali da dolaze, Kinezi koji rade sa vladom su nastavili ali i oni su prestali da dolaze prije šest mjeseci.“

Romera ja morala da smanji posao, prešla je u manji lokal van trga. Meni visi o zidu, na mestu cena je papir i preko njega napisane nove cene. Svi restorani tako rade, inflacija podiže cene prečesto da bi mogli drugačije. „Jedan golfeado je bio petnaest bolivara,“ kaže mi, „Sada košta devet stotina i pedeset, ranije bi petočlana porodica došla i kupili bi pet golfeadoa. Sada ako ih imam, petočlana porodica kupi jedan i podele ga.“

Njena  majka se kreće po radnji drhtavim hodom. Bila je prilično stara i imala je stidljiv i zabrinut osmeh

„Evo kako su se stvari promjenile,“ kaže Romera. „Kada sam se udala, moj suprug i ja samo radili i čekali smo osam godina da dobijemo djecu. Do tada, imali smo kuću i automobil, poslali so djecu u privatne škole i univerzitet. Danas moja ćerka koja ima dvadeset i šest godina ne može da kupi niti auto niti stan.“ Njih tri u novembru odlaze za Španiju.

Klimuh u smeru njene majke. Romera je sporo odmahnula. Nju neće povesti.

Sutra ujutro, Romera kaže, ona i njene komšije odlaze na marša Santa Fe autoputem. Opozicija je planirala veliki protest, nazivajući ga Toma de Caracas – Zauzimanje Karakasa i vlada je činila sve da zaplaši ljude. Autoputevi ka Karaksu su bili blokirani. Vojnici su bili svuda po gradu, kontrolni punktovi na glavnim raskrsnicama, mitraljeska gnjezda kod mostova i tunela. Marširati je bilo opasno i bio sam iznenađen da će Romera učestvovati budući da odlazi u Španiju. „Imamo potpise,“ odgovara mi ogorčeno. Misli na to da je opozicija prikupila skoro dva miliona potpisa, znatno više nego što je zakonski neophodno da pokrene referendum o opozivu Madura. „Oni moraju da održe referendum. Marš je način društvenog pritiska na vladu da održi opoziv.“

„Si, hay futuro.“ Da, budućnost postoji. Ovaj pomalo tužni bojni poklič je svuda u Venecueli: na bilbordima, plakatima, majicama. To je slogan opozicije, ali jei svakodnevna briga mnogih. Da li tamo negdje, zaista postoji budućnost? „Opozicija“ je termin koji pokriva mnoge stranke koje su formirale antičavističku koaliciju nazvanu Okrugli sto demokratskog jedinstva (MUD). Vlada konstantno MUD naziva „desničarima“  mada jedva da i jedna stranka koalicije može biti opisana kao desna prema našim shvatanjima. Veće stranke koalicije su uglavnom socijaldemokratske. Neke članice se nalaze lijevo od njih a najkonzervativniji elementi su demohriščanski i neoliberalni. U pitanju je široka koalicija što je i njen najveći problem u borbi za vlast – ne postoji lider, jedinstvena figura oko koje bi se mogli okupiti.
Prije marša zakazanog za prvi septembar, posjetio sam kancelarije El Nacionala  da saznam kako nezavisni mediji planiraju da izvještavaju sa marša. Zamjenik urednika, Elias Pino Iturieta mi je rekao da će najbitnije dio biti fotografije. Organizatori  tvrde da će izvesti milion ljudi na ulice. Vlada odlučna da spreči snimke gomile iz vazduha je zabranila iznajmljivanje aviona i dronove iznad Karakasa. „Tražimo dozvole da snimamo sa krovova i penthausa visokih zgrada. Colectivos će biti spremni, napadaće svakoga ko bude zapisivao ili imao kameru. Možete stajati na uglu i slikati planine oni će vas napasti. Policajci će samo stajati pored i gledati. Baš juče ujutro su nas napali.“

Prilikom dolaska sam ugledao grupu ljudi kako čisti izloge. Staklo je gađano kesama fekalija. „Bila su još i dva Molotova koktela koja nisu eksplodirala i pamfleti u kojima nas prozivaju da smo fašističke novine. To je treći napad ove godine. Policija neće učiniti ništa, nema istrage. Nisu zabrinuti za sigurnost zaposlenih.“ Kaže Pino Iturireta.

Nakon godina napada na medije, El Nacional je poslednji nezavisni dnevni list sa nacionalnom pokrivenošću. Radio i TV stanice su gašene kako su im isticale licence. Prije tri godine državna kompanija je preuzela distribuciju papira i odbija da ga proda El Nasionalu. Dnevnik je započeo da kupuje papir iz Kolumbije, Perua i Portorika. „Ali smo morali da smanjimo broj sekcija sa šest na dvije“ kaže Pino Iturrueta. „Hvala bogu na internetu.“ El Nasional ima najposećeniji sajt u Venecueli, ali je reklamiranje postlao problem. „Kompanije osjećaju pritisak da se ne reklamiraju kod nas.“ Primetio sa da lokalni menadžeri Holidej Ina mogu dobro razmisliti o tome da se njihove reklame pojave pored brižljivih izvještaja o prijavljenim slučajevima mučenja.

Veče pred marš MUD je održao veliko okupljanje i staroj dvorani sindikata u centru Karakasa, Hala je bila prepuna i ispunjena vonjom znoja. Okupljeni su bili radnici, većina od njih nije bila mlada. Niz govornika je rasplamsao atmosferu. Kongresmen iz Karakasa koji je bio zatvoren tri mjeseca pa pušten bez podizanja optužnice povikao je „Zauzećemo Miraflores!“. Masom se prolomio urlik. Bio sam zatečen. Palata Miraflores je Bjela Kuća Venecuele. Madurova vlada redovno optužuje MUD da planiraju državni udar i MUD je uvijek odbacivao te optužbe. Da li je plan zaista bio da se zauzme Miraflores? To je bio plan kada je devetnaest ljudi poginulo u maršu 2002.

Karakas se prostire od istoka ka zapadu, ugnježden u bogatoj planinskoj dolini paralelnoj Karipskoj obali. Stari centar grada El Silencio, danas blizu zapadnog djela grada, je sjedište vlade, tu su Miraflores, Narodna Skupština i Vrhovni Sud.Marš je organizovan sa sedam početnih pozicija najveći broj njih miljama udaljen istočno od El Silencioa. Plan je bio da se sjedine na nekoj velikoj raskrsnici. No, kuda će dalje? Vlada je planirala kontramarš okupljajući hiljade lojalnih čavista u blizini Mirafloresa.

 

Ramos Alup – vođa Demokratske Akcije

Zvijezda večeri u dvorani je bio Henri Ramos Alup, lider Narodne skupštine i  vođa Demokratske Akcije. Vižljast i žilav čovek usedamdesetim sa velikim naočarima i sede kose, on podsjeća na eru pre Čaveza. Demokratska Akcija je bila jedna od dvije stranke koje su naizmenično bile na vlasti skoro četrdeset godina sve do devedesetih. Za razliku od galamdžija i bukača prije njega, pojava Ramosa Alupa je bila smirena, skoro profesorska. On je govorio o podršci koju je opoziciji  dobila od drugih država Latinske Amerike – i stavljeno je do znanja da se on susreo sa njihovim vođama. Te večeri imao je dobar smisao za humor. Za Čaveza kaže da je bio psihotičan i da zemlja sada strada zbog raspadanja njegovih fantazija i opsesija. No govor njegovog tjela je bio sve osim agresivan, njegove ruke opuštene, ponekada bi ih podigao ka da se brani. U novijim istraživanjima, Ramos Alup je prvi izbor građana za predsjednika, daleko ispred Madura. Sada vidim i zašto. Ljudi su postali nostalgični za erom buržujske demokratije, za Venecuelom koja je funkcionisala. On nije bio vojnik, pomamni mesija sa crvenom beretkom, već običan čovjek u pomalo velikom odelu koji zna kako da vodi vladu. Istine radi, Ramos Alup može biti svirep protivnik i iza sebe ima dugu istoriju, njegovi politički protivnici vjerovatno se ne bi složili da je on običan čovjek – no, masa ga je te večeri obožavala.

U jutro prvog septembra bilo je teško reći koliko je ljudi izašlo na marš. Hteo sam da pratim tok koji bi bio prvi u slučaju da marš krene ka El Silensiju. No prethodno veče, prvobitno mjesto gdje su se tokovi trebali skupiti popunili su vojnici i tenkovi pa su se demonstranti okupili pola milje severoistočno pred sjedištem Demokratske Akcije. Uske ulice su bile prepune. Ljudi su nosili belo, boje opozicije i pjevali „Pašče! Pašće! Vlada će pasti!“ Svi su bili u patikama spremi da pješače a ako je neophodno i bježe.

Iznad nas se pojavio dron, leteći među žicama i krošnjama, snimao je i protestanti su mu mahali, vikali, smejali se. Iz zgrade među telohraniteljima se pojavio Henri Ramos Alup i gomila je krenula južno ka Avenida Libertador, glavnoj saobraćajnici koja povezuje istok i zapad Karaksa. Demonstranti su plakate „HAY FUTURO“ i „YO TE REVOCO“ („Sjećam te se“) su okrenuli prema nebu i plesali  kada je kolona zaustavljena. Kritično pitanje je bilo u kom smjeru će krenuti bučna bujica demonstranata kada stignu do zatvorene Avenida Libertador.

Marš je krenuo ka istoku, ka tokovima protestanata koji su dolazili odatle. Već optimistični duhovi protestanata su se vinuli. Neće biti krvavog okršaja kod Mirafloresa, vojnici Nacionalne garde pod opremom za razbijanje demonstracija su ipak stajali na stani široke, osunčane avenije. Marš je prošao pored blokova zgrada od crevne cigle, zgrade sa javnim stanovima izgrađene pod Čavezom. Crvene zastave i majice su visile sa prozora i terasa, signali, srednji prsti od strane lojalnih čavista. Bijele majice i posteljina vijorile su se sa drugih prozora u podršku opoziciji. U znak solidarnosti demonstranti su mahali pesnicama i vikali, „Vlada će pasti!“

Tome de Caracas – todayvenezuela.com

Karakas nije zauzet tog dana. Vlada je uspjela da kanališe različite tokove marša tako da se ne susretnu i oko podne moj tok je počeo da se osipa nakon nekoliko govora ispred lokalnog Burger Kinga. No vlada nije uspjela da spreči fotografije iz vazduha ili sa krovova koje su pokazale grad ispunjen ogromnim brojem demonstranata.

Popodne su započele ulične tuče. Prvo sam video zapaljen automobil na putu za Čakao a nakon toga naoružane policajce kako ispaljuju suzavac i jure raštrkane grupe demonstranata niz ulicu. Ovi demonstranti su delovali znatno mlađe od onih sa kojima sam marširao tog jutra i kada je policija upotrebila suzavac mnogi su nosili sirćem natopljene marame a neki i gas maske. Prodavac knjiga je mahnito pokušavao da zatvori kiosk prije nego njega i kiosk zahvati oblak suzavca. Da nije zatvorio kiosk prije bjega bio bi pokraden. On i njegov kiosk su nestali u toksičnom oblaku dok smo mi bježali od policije.

Iako je popularnost opozicije porasla poslednjih mjeseci, oni koji sebe ne vidi u stranačkoj ponudi i dalje su značajna grupa. „Trideset jedan procenat,“ kaže mi lokalni anketar, „Oni se protive Maduru ali ne podržavaju opoziciju.“

Hermogenes Hose Liendo i Joli Zambrano žive van, ili bolje rečeno uz, izgleda, definišući politički izbor u Venecueli. Ka i mnogi njihovi zemljaci poreklo im je seljačko ali su rođeni i odrasli u  gradu. Odrasli su u Petareu, naselju na širokoj padini u istočnom delu Karakasa, gdje su se i upoznali još u srednjoj školi. U braku su trideset i pet godina. Ona je medicinska sestra a on je vlasnik i vozač taksija uskim i strmim ulicama gornjeg dela Petarae. Pokazao mi je svoje vozilo jednog sunčanog jutra, Lend Kruzer modifikovan u taksi, napravljen još u 1980, sada ofarban u nebesko plavo sa sedištima za desetoro a preko vetrobrana belim slovima ispisan naziv sveca zaštitnika mladih . „PANCRACIO“. Liendo vozi dvije linije, obe apsurdno strme, pune oštrih krivina. Vožnja sa njima je lekcija iz izbegavanja udarnih rupa uz pozdravljanje komšija  „Hola, guapo!“ „Hey, Jesús!” „Hey, Coyote!”. Pozdravi doleću sa balkona, motocikala, iz kuća. Petare je začuđujući lavirint kuća izgrađenih na liticama, često višespratnih bez ikakvog obzira za dosadne urbanističke planove. Liendo naplaćuje prevoz četrdeset i pet bolivara – manje od pet centi. Član je asocijacije od dvadeset i četiri vozača džipova. „Ranije smo radili sve do jedanaest uveče međutim danas završavamo oko osam ili devet zbog delinkvencije.“ On nikad nije bio napadnut ili opljačkan, malandros imaju interes da on bude siguran, on prevozi ranjene borce iz planina, sa mjesta do kojih ambulanta kola ne mogu dopreti, u bolnicu.

Liendo je snažan čovjek, ton njegovog glasa je smiren, “Nekada su svi u Petareu bili čavisti.“ Zambrano potvrđuje. Kao da je bilo juče se sjeća kratkog i senzacionalnog nastupa Čaveza pred kamerama nakon što je uhapšen nakon državnog udara 1992. Liendo je odrastao u porodici glasača Demokratske Akcije. Odbacio je staru stranku i galsao za Čaveza 1998. Zambrano takođe. Njena majka, koja je čitala tri različite novine bila je odana Socijalno-hrišćanskoj stranci, drugoj glavnoj stranci tog perioda i bila je zapanjena kada je njena ćerka prešla u stranku krajnje ljevice .Zambrano, lepa žena  s svojih pedeset i jednu godinu potvrdno klima glavom. Bila je ultraljevičar u svoje vrijeme.

Čavez je izgradio škole i klinike u Petareu. U klinikama su radili kubanski doktori i bile su otvorene sedam dana sedmično, čak i noću. Ali korupcija i loše upravljanje su ostavili svoj trag i već 2008. gradonačelnik Petarea je izabran iz redova opozicije. Klinike su sada ili napuštene ili retko otvorene sa malo lekova. Smeće leži nepokupljeno, neregistrovani prodavci su zakrčili uske ulice a kriminal je postajao sve učestaliji.

„Trenutno mi se ne dopada niti jedan političar.“ kaže Zambrano.

Ona radi u dvije bolnice. Njena specijalnost je priprema za hirurške zahvate, ali sve je manje operacija  zbog nedostatka osnovnih zaliha.

„Ne znam zašto vlada ne želi da prihvati internacionalnu pomoć. Ljudi umiru dok se vlada brine o svom ponosu“ kaže Liendo.

U januaru, Narodna skupština je proglasila vanredno stanje zbog humanitarne katastrofe i u maju je usvojila zakon koji dozvoljava primanje internacionalne pomoći. Predsjednik Maduro je odbacio ideju , uz obrazloženje na nacionalnoj televiziji, da nigde na svijetu osim možda na Kubi ne postoji bolji zdravstveni sistem. Umjesto prihvatanja pomoći, Maduro je proglasio vanredno stanje koje mu omogućava da vlada pute dekreta.

“¡Gringo, respeta!” je popularni čavistički grafit, slogan koji izražava istorijske urede koje su duboke u Latinskoj Americi. Istina je da se tupo i surovo odbijanje priznanja problema od strane Madurove vlade  često pripisuje ponosu čavista ali to nije sve. Kriza ima neveliku ali bitnu podršku među generalima i  visokom vladinim činovnicima koji kroz šverc, ucene i prevare prilikom uvoza zarađuju bogatstvo. Tu su i  boliburgueses poslovna elita skorojevića koja svoj poslovni uspjeh duguje poslovima s vladom, kronizmu i pranju novca. Stampedo stranih pomagača i međunarodnih finansijskih revizora njima bi mogao donijeti mnogo problema.

Referendum o opozivu Madura bi vjerovatno pogoršao situaciju. „On bi izgubio i gdje bi svi oni otišli?“ lokalni analitičar me upitao. „Koja država bi ih primila? Neće imati preterano ugodan život u egzilu u Kazahstanu.“ Represija se značajno povećala nakon Čavezove smrti, porast koji se pripisuje konsolidaciji moći u rukama tvrdolinijaša. Cirkuski populizam Čaveza je zamjenjen još manje odgovornim, neprijatnim tropskim Lenjinizmom. Ipak ideologija djeluje sve manje relevantnom u istinskom opisu vlasti u Venecueli. Režim je ušao u borbu za opstanak. U oktobru, Maduro i njegovi saveznici u izbornoj komisiji shvatajući da ne mogu dobiti izbore suspendovali su proces za opoziv na neodređeno. Opozicija je organizovala besne demonstracije i pozvala na generalni štrajk. Vlada je zaprijetila da će preuzeti firme koje se ne budu radile u podršku štrajku i pojačala tu pretnju opsadom sjedišta Polara u Karaksu i kuće Lorenza Mendoze. Štrajk je bio neuspješan.

Ali politička kriza se nastavlja i Vatikan je poslao svoje izaslanike da uspostave „dijalog“ među opozicijom i vladom. Ovaj gambit je doveo do raskola unutar MUD-a. Jedna od glavnih članica, Stranka narodne volje bivšeg gradonačelnika Karaksa, Leopolda Lopeza koji je u zatvoru od 2014, odbila je dijalog. Zaista teško je biti siguran oko čega bi se moglo diskutovati. Maduro i čavisti su odlučni o odbrani svoje vlasti i deluju spremni da prekrše zakon, sprečavajući Venecuelance da izaberu svog predjsdnika.

U svakom scenariju postoji jedna nepoznanica – vojska. Kroz istoriju Venecuele vojska je imala ulogu u vođenju države. Danas, obični vojnici kao i siromašni Venecuelanci pate od iste nestašice hrane. Liendo koji je svojevremeno bio regrut mi je rekao, „Vojska gubi poštovanje kada vidite vojnike kako na ulici prodaju krompir i luk.“ Često se mogu čuti komentari kako Maduro blati ugled vojske njegovim ekonomskim neuspjesima. U tim govorkanjima krije se nada da će se vojska aktivirati i možda natjerati Madura da poštuje zakon i održi referendum o opozivu. Međutim, o ovome niko ne priča javno.

Razumjeti propadajuću Venecuelansku državu kao još jedan od neuspjeha socijalizma i etatizma uopšte, je neistorijski. I prije Čaveza Venecuela je bila izrazito etatistička. Korupcija je bila  glavni problem u svakoj eri. Čak i velike nestašice hrane nisu novost. Sve to kao i intenzivna politička represija se dešavalo čak i u kapitalizmu. Sadašnja kriza je je za najveći broj ljudi najgora koju pamte ali nije sve u socijalizmu. Predatorska država, ekstremna nesigurnost, krajnja slabost vladavine zakona su problemi znatno dublji nego što tradicionalna leva i desna analiza mogu da razjasne a tek da počnu da nude rješenja.

Priča o naftnom bogatstvu ispisana je oko jezera Marakaibo i na samom jezeru. To je ogroman i plitak estuar, površine trinaest hiljada kvadratnih kilometara, u vrelom i suvom,  severozapadnom delu Venecuele. Od 1914. četrdeset tri milijarde barela nafte je izvađeno iz Marakaibo basena. Rđajući rezervoari krase obalu jezera. Petrohemijski kompleksi sijaju u mraku. Naftne platforme, mnoge od njih napuštene, stoje nad površinom jezera. Na njegovom dnu isprepletano je petnaest hiljada milja cevovoda, Voda je puna sulfata, fluorida, azota, deterdženta i fekalnih koliformnih bakterija. Ogromni cvetovi štetne sočivice izgledaju iz vazduha kao grašak-zelena krila razvijena na suncu. Na površini masnjikavo, prigušeno, sijaju u duginim bojama naftne mrlje . Navodno, izlivanja nafte su se umnogostručila nakon što je 2009. Čavez nacionalizovao sedamdeset i šest naftnih kompanija. Vlada za curenja nafte optužuje sabotaže. Međutim znatno je vjerovatnije da su one rezultat neodržavanja i lopova. Dugotrajni teritorijalni rat između rivalskih mafijaških grupa je navodno prekinut podjelom jezera na pola. La Familia Leal deluje na zapadnoj obali uključujući grad Marakaibo, drugi najveći u Venecueli sa dva miliona stanovnika. La Familia Meleán deluje na istočnoj obali na kojoj se nalazi više naftnih postrojenja.

Najveći deo investicija u Venecuelansku naftu poslednjih godina je pak u naftnim poljima na istoku u oblasti Orinokoa gdje su dokazane rezerve neizmerne. U Marakaibo basenu još uvijek ima devetnaest milijardi barela dokazanih rezervi, a to je više nego kombinovane rezerve Meksika i Norveške.

Ipak proizvodnja nafte u Venecueli je u stalnom padu. Od 1998, proizvodnja je opala za trideset posto – skoro milion barela dnevno. Korupcija i nedostatak održavanja se najčešće navode kao razlozi. Bande takođe traže visok udeo. Državni naftni i gasni monopol Petróleos de Venezuela (P.D.V.S.A.) je bila Čavezova slamarica. Između 2001. i 2005. Iz firme je potrošeno oko stotinu milijardi na njegove omiljene programe. Danas, slamarica je skoro prazna. Dve trećine izvoza nafte odlazi na isplatu dugova Kinezima i drugim povjeriocima. Do skoro državna monopolska firma je mogla koristiti američko postrojenje za preradu Citgo, za nabavku zajmova na međunarodnom kreditnom tržištu ali je vlada uništila njegov kreditni rejting i više nije u mogućnosti da pozajmljuje. Sa nedavnim kolapsom cijene nafte jedva isplaćuju postojeće dugove.

Nafta međutim neće prestati da teče. U Marakaibu je očigledno da još uvijek ima dovoljno novca. Novi oblakoderi u sjevernom djelu grada se nižu niz obalu jezera. Centrom dominiraju zastakljene zgrade banaka. Hose Felisijano dolazi da svira u kongresnom centru. Pitao sam mog vozača, lokalnu ženu o oblakoderima na obali. „Pranje novca“ veselo mi je odgovorila. Stanovi su investicije u lasništvu mafijaša, militares, trgovaca narkoticima iz Kolumbije, korumpiranih činovnika. Noću su zgrade bile mračne. Skoro niko nije živeo u njima.

Marakaibo je udaljen dva sata od granice sa Kolumbijom. Kolumbijski prozivodi, vjerovatno prošvercovani pune supermarkete. Video sam bachaquero koji je postavio sto ispred svoje kuće u sred bijela dana i zastao da provjeri svoju robu. Prodavao je Polarovo unaprijed pripremljeno kukuruzno brašno po osam puta većoj ceni od one na etiketi takođe je imao i kolumbijsko brašno.

Na istočnoj obalii jezera u teritoriji La Familia Meleán skrenuo sam sa autoputa ka Halibartonovoj rafineriji. Djelovala je napušteno. Ogromni rezervoari i kule povezani uskim prolazima su se pekli na vrućini. Deo krova jednog od rezervoara se delimično odvalio i sada je tako savijen stajao kako ogromni tropski list. Čak i nakon nacionalizacije P.D.V.S.A. bušenje novih naftinh bušotina zavisi od stranih naftnih kompanija poput Halibartona i Šlumbergera. No Šlumberger je zatvorio četiri platforme na jezeru Marakaibo zbog neplaćenih računa. Argentinske i peruanske kompanije su uradile isto, iz istog razloga samo što su one zatvorile trideset i šest platformi. Rezove je pravio i Hallibarton. Ovako je proizvodanj opadala. Možda je to i najbolje mislio sam na obali jezera iza Hallibartonovog postrojenja. Palmovo lišče, drveće, vreće sa peskom, otpad kraj obale su bili prekriveni katranom. Miris je bio oporan i težak. Mislio sam, nafta baš i nije gorivo budućnosti .
Stari pikap je bio parkiran kraj obale u sjeni drveća. Par u srednjim godinama je sjedio tiho na plastičnim stolicama, hladnjak među njima. Napravili su piknik i pili pivo. Proučavali su me dok sam prilazio. Hola. Bilo je prijatnije u sjeni, s vrijemena na vrijeme sa jezera bi se pojavio dašak vjetra. To je bilo dobro mjesto, reče mi muškarac, pošto je jedini put do njega bio put do naftnog postrojenja i kompanija je imala video nadzor.
Znači, postrojenje nije bilo napušteno?

O, ne.

Živjeli su u Marakaibu, odavno su u braku i imaju dijecu, unuke. On je radio na održavanju klima uređaja. „Ona čeka u redovima.“ To je bila šala, ali sa dosta istine. Osuđivali su Madura. „Svi ovi redovi i bachaqueros su njegova krivica“ kaže mi žena. Ako budu imali šansu rado će glasati protiv njega.
Ujedali su me insekti. Pitao sam ih da li plivaju u jezeru.

Žena se nasmejala „Da, ponekad. Lijepo je osvježiti se ali ima previše ulja. Kada izađemo izgledamo kao dalmatinci.“

izvor: The New Yorker,  William Finnegan
preveo: Nikola Mojović

 

Kategorije: BiH

Velika degeneracija: Kako smo prestali da brinemo o bližnjem svom i taj posao prepustili državi

Ned, 26/03/2017 - 10:06

Piše: Niall Ferguson

 

„Među zemljama svijeta, Amerika je“, konstatavo je Aleksi de Tokvi u prvoj knjizi svoje „Demokratije u Americi“ (Democracy in Amerika):

ona u kojoj su najbolje iskoristili udruživanje i u kojoj su taj moćni način djelovanja primjenili na veoma raznovrsne stvari.

Nezavisno od trajnih udruženja nastalih po zakonu i pod imenima gradova, mjesta i okruga, postoji mnošto drugih koje svoj nastanak i razvoj duguju jedino volji pojedinca.

“Stanovnik Sjedinjenih Država od rođenja uči da moora da se osloni na sebe u borbi protiv životnih zala i prepreka; on ima samo prkosan i nepokoran stav prema društvenom autoritetu, i tom autoritetu se obraća samo kad bez njega ne može.

…U Sjedinjenim Državama ljudi se udružuju radi ciljeva javne bezbjednosti, trgovinskih i industrijskih, moralnih i vjerskih, slobodnim djelovanjem kolektivne snage pojedinca”.

Tokvil je američko političko udruživanje vidio kao nezaobilazni kontrateg tiraniji većine u modernoj demokratiji. Ali su ga uitinu fascinirale nepolitičke asocijacije.

“Amerikanci svih uzrasta, svih statusa, svih mišljenja, neprekidno se udružuju. Ne samo da imaju trgovinske i industrijske asocijacije u kojima svi učestvuju, već ih imaju hiljadu drugih vrsta: vjerskih, moralnih, ozbiljnih, beskorisnih, veoma opštih i veoma konkretnih, ogromnih i veoma mladih; Amerikanci koriste udruživanje da prave proslave, da osnivaju bogoslovije, da grade krčme, da podižu crkve, da distribuiraju knjige, da šalju misionare neistomišljenicima; na taj način oni prave bolnice, zatvore, škole. Konačno, ako je u pitanju iznošenje istine na vidjelo ili razvijanje osjećaja za podršku nekom sjajnom primjeru, oni se udružuju”.

Ovo je s pravom čuveni odlomak, kao što je i Tokvilovo zanimljivo poređenje između načina na koji su se američki građani udruživali da agituju protiv zloupotrebe alkohola i načina na koji se pristupa društvenim problemima u njegovoj domovini: „da je ona stotina hiljada pripadnika Američkog umjerenjačkog društva (American Temperance Society) živjela u Francuskoj, svaki od njih bi se pojedinačno obratio vlastima, moleći ih da nadzire narodne vinske barove”.

Tokvil nije pretjerivao u opisu ljubavi devetnaestovjekovne Amerika prema dobrovoljnim udruženjima. Da dam samo jedan primjer, od historičara Marvina Olaskija (Marvin Olasky): udruženja pri 112 protestantskih crkava na Menhetnu i u Bronksu, na prelasku u dvadeseti vijek, bila su zaslužna za četrdeset osam industrijskih škola, četrdeset pet biblioteka ili čitaonica, četrdeset i četiri škole šivenja, četrdeset obdaništa, dvadeset devet štedionica i kreditnih zadruga, dvadeset i jednu kancelariju za zapošljavanje, dvadeset gimnastičkih sala i bazena, osam dispanzera, sedam cjelodnevnih jaslica i četiti prihvatilišta.U ovaj spisak nisu uključene aktvinosti rimokatoličkih, jevrejskih i sekularnih dobrovoljnih asocijacija, koji je također bilo mnoštvo. Kontinentalna Evropa, kao što je Tokvil ispravno primjetio, nikada nije bila takva. U svojoj knjizi “Moralne osnove nazadnog društva” (The Moral Basis of a Backward Society), Edward Banfield je uporedio “amoralni famillismo” nekog grada s juga Italije, koji je nazivao “Montegrano”, s bogatim asocijativnim životom Sent Džordža u Juti. Isti teren, ista klima – drugačije institucije. U Montegranu je postojala samo jedna asocijacija: karataški klub kojem su pripadala dvadesetpetorica muškaraca iz više klase. Postojalo je jedno sirotište, koje je vodio jedan red časnih sestara iz nekog starog manastira, ali lokalno stanovništvo nije učinilo ništa da potpomogne njihov trud, ili da im pomogne u održavanju ruševnog klaustara.
Ipak, baš kao što je Tokvil strahovao, asocijativna vitalnost s početka Sjedinjenih Država od tada je značajno opadala. U svom bestseleru “Kuglajući sam” (Bowling Alone), Robert Putnam detaljno je opisao taj drastični pad, između otrpilike šezdesetih ili sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i kraja devedesetih, u dugačkom spisku indikatora „društvenog kapitala“:

prisustvo na nekom javnom skupu u vezi s gradskim ili školskim pitanjima: pad 35 posto;
angažovanje u nekom klubu ili organizaciji: pad od 42 posto;
angažovanje u nekom komitetu neke lokalne organizacije: pad od 39 posto;
članstvo u udruženju roditelja i nastavnika: pad od 61 posto;
prosječna stopa učlanjivanja u lokalnim ograncima trideset i dvije nacionalne asocijacije: pad od gotovo 50 posto; istopa učlanjivanja u muške kuglaške lige: pad od 73 posto.

Kao što je Teda Skokpol (Theda Skocpol) tvrdila u svojoj studiji „Oslabljena demokratija“ (Diminished Democracy) iz 2003. Godine, organizacije kao što su „Vapti“ (The Elks), „Losovi“ (The Moose), „Rotarijanci“ i naravno moji prijatelji „Lavovi“ – koje su nekada tako mnogo učinile da ujedine Amerikance različitih prihodovnih grupa i klasa – u opadanju su u Sjedinjenim Državama. U istom stilu (prema iz veoma različitih ideoloških pobuda), odlična knjiga Čarlsa Marija (Charles Murray) „Rastajanje“ (Coming Apart) iz 2012. Godine, iznosi tezu da je slom vjerskog i sekularnog asocijativnog života u radničkim zajednicama jedan od ključnih pokretača društvene imobilnosti i sve većih nejednakosti u današnjim Sjedinjenim Državama.

Ako je opadanje američkog građanskog društva toliko uznapredovalo, kakva je nada za Evropljane? Britanija je nekada predstavljana kao izuzetak od Patnamovog „zakona“ opadajućeg društvenog kapitala. Slično Sjedinjenim Državama, Ujedinjeno Kraljevstvo je iskusilo zlatno doba asocijativnog života u deventaestom vijeku, „doba (po riječima historičara G.M. Trevelyana) sindikata, zadruga i dobrotvornih društava, liga, odbora, komisija i komiteta za svaki zamislivi filnatropski ili kulturni cilj“. Kao što se Trevijan šalio, „čak ni nesvjesne životinje nisu ostale neorganizovane“. Bruto godišnji prihod registrovanih dobrotvornih društava u 1911. godini prelazio je nacionalne javne rashode po Zakonu o siromašnim (Poor Law). Apsolutni broj slučajeva oskudice kojima su se dobrotvori bavili, bio je zavidno konstantan između 1871. I 1945. godine. Uvođenje preporuka Williama Beveridgea za sistem nacionalnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja s centralnim upravljanjem, radikalno je izmijenio ulogu mnogih britanskih „društava prijatelja“, pretvorivši ih u državne agencije socijalnog staranja, ili ih učinivši zastarjelim. Ali u drugim sferama, britanski asocijativni život ostao je vitalan. Sociolozi su 1950. godine još uvijek bili impresionirani otpornošću te mreže dobrovoljnih društava. Prema Peteru Hallu, ona je u velikoj mjeri preživjela čak i osamdesete godine dvadesetog vijeka, s jednim izuzetkom klasičnih ženskih organizacija, nekih omladinskih organizacija i službi kao što je Crveni krst, koje su doživjele opadanje u članstvu.

Međutim, kad se bliže pogleda, priča o otpornosti izgleda sumnjivo. Izvještaji iz Registra društava prijatelja (Registar of Friendly Societies), koji je pokrenut 1875. i opstao do 2011. godine, omogućuju nam da dugoročno pratimo broj i članstvo društava prijatelja (kao što su klubovi radnih ljudi), granskih i štednih društava (kao što su zadruge) i građevinskih društava (štedna i hipotekarna udruženja u zajedničkom vlasništvu). U apsolutnom smislu, vrhunac u broju društava bio je 1914. godine (36.010), a vrhunac u broju članova 1908. godine (33,8 miliona) – u vrijeme kada je broj stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva bio tek nešto više od 44 miliona. Nasuprot tome, 2001. godine bilo je samo 12.000 društava. Podaci o članstvu za tu godinu postoje samo za 9.000 granskih i štednih društava i to je 10,5 miliona, u odnosu na ukupan broj staovnika od 59,7 miliona. Mančesterska unija malobrojnih (Manchester Unity od Oddfellows), kišobran organizacija koja okuplja društva prijatelja, imala je 713.000 članova 1899., u odnosu na današnjih 230.000. Štaviše, komparativna studija u okviru istraživanja svjetskih vrijednosti (World Values Survey) pokazala je da je Britanija skliznula s devetog na dvanaesto mjesto na tabeli internacionalne lige volontera, jer je udio stanovnika koji kažu da pripadaju jednoj ili više volonterskih organizacija pao s 52 posto u 1981., na 43 posto 1991. godine. Podaci iz najnovijih istraživanja pokazuju dalji pad i, u stvari sugerišu da danas više Britanaca nego Amerikanaca „jedino kugla“.

Opadanje britanskog „društvenog kapitala“ pokazuje ubrzanje. Ne samo da se članstvo u političkim partijama i sindikatima sunovratilo. Dobrotvorne organizacije s dugom tranzicijom zabilježile su „značajan pad“. Članstvo u organizacijama bilo kog tipa također je manje 2007. nego 1997. godine. Nevjerovatno je da prema Nacionalnom savjetu za dobrovoljne organizacije (National Council of Voluntary Organizations) samo „8 posto stanovništa (učestvuje) u gotovo polovini ukupnog dobrovoljnog rada“. Istu tendenciju pokazuju i donacije u dobrovoljne svrhe. Premda je prosječna donacija porasla, postatak domaćinstava koja dominiraju opada od 1978. godine, i više od trećine donacija danas potiče od starijih od šezdeset pet godina, u poređenju s manje od četvrtine prije tridesetak godina. (U istom periodu, učešće starijih u ukupnoj populaciji poraslo je s 14 na 17 posto). Publikacija s konačnim podacima iz istraživanja stanovništva za Englesku, odista je tužna lektira.

Samo je jedan čovjek od deset ljudi bio uključen u donošenje odluka o lokalnim službama ili rad tih službi (na primjer, da je član uprave škole, ili mirovni sudija).

Samo četvrtina ljudi učestvovala je u bilo kakvom formalnom volontiranju barem jednom mjesečno (od čega je većina organizovala ili pomagala da se održi neki događaj – obično sportski – ili je učestvovala u prikupljanju novca za to).

Udio ljudi koji neformalno volontiraju barem jednom mjesečno (na primjer, da pomognu stariji susjedima) pao je na 29 post, s 35 posto u prethodnoj godini. Učešće onih koji barem jednom godišnje neformalno pomažu, pao je sa 62 na 54 posto.

 

Šta se događa?

Za Patnama, prije svega je tehnologija, najprije televizija, a potom internet – smrt za tradicionalni život u Americi. Ali ja drugačijem gledam na to. Facebook i slično, stvaraju društvene mreže koje su ogromne, ali slabe. S 900 miliona aktivnih korisnika – devet puta više nego 2008. godine – Facebookova mreža je jedna ogromna alatka koja omogućuje sličnomislećim ljudima da razmjenjuju slična mišljenja o čemu god žele. Možda će, kao što kažu Jared Cohen i Eric Schmidt posljedice takve razmjene zaista biti revolucionarne – mada je diskutabilno koliko su odista odlučujuću ulogu imali Google i Facebook u Arapskom proljeću. (Konačno, Libijci nisu samo uklonili pukovnika Gadafija iz liste svojih neprijatelja.) Ali ja veoma sumnjam da su virtualne zajednice zamjena za tradicionalne forme udruživanja.

Jedno istraživanje iz 2007. godine otkrilo je da većina korisnika, u stvari, tretira Facebook kao način za održavanje kontakata s postojećim prijateljima, obično s onima koja se više ne sreću redovno zato što više ne žive blizu. Studenti, koji su učestvovali u istraživanju, dva i po puta češće koriste Facebook na taj način, nago za iniciranje kontakata sa strancima – što sam ja morao da učinim da bih očistio plažu.

Nije tehnologija ta koja je naše građansko društvo učinila ispraznim. To je učinilo nešto što je sam Tokvil anticipirao u odlomku koji je možda i najsnažniji u „Demokratija u Americi“. On tu živo zamišlja društvo budućnosti u kome je asocijativni život zamro:

„Vidim nebrojenu gomilu sličnih i jednakih ljudi, koji se neumorno okreću sebi, obezbjeđujući mala i vulgarna zadovoljstva kojima ispunjavaju svoje duše. Svaki od njih, povučen i odvojen, sličan je strancu u odnosu na sudbine svih ostalih: njegova djeca i njegovi prijatelji su za njega čitava ljudska vrsta; a što se tiče suživota sa sugrađanima, on je tu pored njih, ali ih ne vidi; on ih dodiruje, ali ih ne osjeća; on postoji samo u sebi i za sebe.

Iznad njih se uzdiže ogromna starateljska sila, koja jedina preuzima odgovornost da obezbijedi njihova zadovoljstva i nadgleda njihovu sudbinu. Ona je apsolutna, detaljna, redovna, dalekovida i blaga. Ličila bi na roditeljsku moć, kad bi kao ona za cilj imala pripremu muškaraca za zrelost; ali naprotiv, ona samo nastoji da ih zadrži neopozivo okamenjene u djetinjstvu.

Stoga, pošto svakog pojedinca redom uzme u svoje moće ruke i oblikuje ga kako želi, suverenova produžena ruka zahvata društvo kao cjelinu; pokriva njegovu površinu mrežom malih, komplikovanih, mučnih, jednoobraznih pravila, kroz koje većina orginalnih umova i najživljih duša ne može da probije put da bi prestigao gomilu; ona ne ruši zidove, nego ih omekšava, savija i usmjerava ih; ona rijetko primorava čovjeka da djeluje, ali se neprestano suprotstavlja čovjekovoj akciji; ona ne tiraniše, ona ometa, pravi kompromise, nervira, gasi, omamljuje i, na kraju, svaki narod svodi ni na što drugo do na hordu plašljivih i radnih životinja, čiji je pastir država“.

Tokvil je sigurno bio u pravu. Ne tehnologija, nego država – sa svojim zavodljivim obećanjima „sigurnost od kolijevke pa do groba“ – bila je pravi neprijatelj građanskog društva. Još dok je pisao, on je zabilježio i osudio prva nastojanja da „država zauzme mjesto nekih od najslavnijih američkih asocijacija“.

No kakva bi to politička moć ikad bila u stanju da bude dovoljna za beksrajno mnoštvo malih poduhvata koje američki građani obavljaju svaki dan uz pomoć neke od asocijacija?

…Što ona više zauzima mjesto asocijacija, to više konkretnih osoba, gubeći osjećaj za međusobno udruživanje, imati potrebu da im ona pritekne u pomoć…

Čestitost i inteligencija jednog demokratskog naroda rizikovat će ništa manju opasnost, nego po njihovo poslovanje i industriju, ako se dogodi da vlast posvuda zauzme mjesto asocijacija.

Osjećanja i ideje se obnavljaju, srce se širi i ljudski um se razvoja samo u recipročnoj akciji ljudi između sebe.

Amin.
Niall Ferguson (Glasgow 18. aprila 1964.), britanski je historičar. Stručnjak je za financijsku i ekonomsku povijest, te predavač na harvardskom univerzitetu.

Kategorije: BiH

José Ortega y Gasset: Liberalizam i demokratija

Pet, 17/03/2017 - 08:46

Liberalizam i demokracija se brkaju u našim glavama i počesto, želeći jedno, uzvikujemo drugo.

Zato je potrebno s vremena na vrijeme polirati oba pojma, svodeći svakog od njih na njegovo striktno značenje. Jer liberalizam i demokracija jesu stvari čija polazišta nemaju ništa zajedničko, pa će i na kraju njihove tendencije pridobiti antagonistički smisao.

Demokracija i liberalizam jesu dva posve različita odgovora na dva pitanja političkog prava.

Demokracija odgovara na sljedeće pitanje: tko treba obavljati javnu Vlast? Odgovor glasi: obavljanje javne Vlasti pripada kolektivitetu građana.

No u ovom se pitanju ne govori do kojih se to granica javna Vlast smije protezati. Radi se samo o određenju subjekta u čiju ovlast spada vladanje. Demokracija predlaže da svi vladamo, naime da svi suvereno interveniramo u društvena pitanja.

Liberalizam pak odgovara na jedno drugo pitanje: neovisno o tomu tko obavlja javnu Vlast, kakva moraju biti njezina ograničenja? I odgovor glasi ovako: javna Vlast, neovisno o tomu obavlja li je pojedinac autokrat ili pak cijeli narod, ne može biti apsolutna, jer čovjek ima stanovita unaprijed dana prava koja su izvan svake ingerencije Države. Posrijedi je dakle tendencija ograničavanja intervencije javne Vlasti.

Na taj se način dostatno jasno očituje heterogeni karakter ova dva načela. Može se biti vrlo liberalan i nimalo demokratičan, ili pak obrnuto, vrlo demokratičan i nimalo liberalan.

Antičke su demokracije bile apsolutističke vlasti, apsolutističkije od vlasti bilo kojega europskog monarha iz epohe zvane ”apsolutizam”. Grci i Rimljani nisu poznavali nadahnuće liberalizma. Štoviše, ideja da pojedinac ograničuje Državnu vlast i da samim tim jedan dio osobnosti ostaje izvan javne jurisdikcije nije se mogla nastaniti u klasičnim umovima. To je germanska ideja, pripada duhu koji slaže kamen na kamen zidajući dvorac. Tamo gdje nije dopro germanizam, nije se ukorijenio ni liberalizam. Kada se u Rusiji željelo zamijeniti carski apsolutizam, bila je nametnuta demokracija koja nije ništa manje apsolutistička. Boljševik je antiliberal.

Javna Vlast teži nikad i nigdje ne prepoznati i ne priznati bilo kakvo ograničenje. Posve joj je svejedno nalazi li se samo u jednim rukama ili u rukama svih. Bila bi dakle najnaivnija zabluda vjerovati da se snagom demokracije može izbjeći apsolutizam. Naprotiv, nema okrutnije autokracije od raspršene i neodgovorne autokracije demosa. Zato onaj koji je odista liberal, s nevjericom i oprezom promatra vlastitu demokratsku vatrenost i takoreći ograničuje sebe sama.

Naspram javne Vlasti, Državnom zakonu, liberalizam označuje privatno pravo, privilegij. Osoba ostaje, u većem ili manjem stupnju, pošteđena intervencija kojima vrhovna vlast uvijek teži. Dakle, to izvorno načelo privilegije koje pripada osobi nije postojalo u povijesti sve dok ga za sebe nije izvojevala nekolicina gotskih, franačkih, burgundskih plemića. Posve je sekundarna stvar što bi nam danas sve ove ili one privilegije izgledale neprihvatljive. Značajno i presudno jest to što je na našem planetu bilo uspostavljeno načelo slobode ili, kako bi oni još preciznije rekli, ”sloboština” (franquía). Kasniji se napredak svodio na raspravu koja je išla u dva smjera: o vrsti djelatnosti i sadržaja u kojima osoba treba ostati slobodna i, s druge strane, o tomu tko ima pravo na slobodu. Što se tiče ovoga pitanja, kao i u mnogim drugim stvarima, zapadnjačke buržoazije nisu učinile ništa drugo osim što su nasljedovale davno izmišljene manire starih feudalnih aristokrata. ”Prava čovjeka” su sloboštine i ništa više. Kroz njih se apstraktnije i uopćenije manifestira pravna senzibilnost srednjega vijeka, koju zbog vlastite kratkovidnosti vidimo kao nama protivnu. Gospoda iz tih čudesnih kuća što ih zovemo dvorcima podučila su liberalizmu mase Galo-Romana, Kelto-Ibera, Toskanaca.

Zanimljivo je zamijetiti da kada u Francuskoj netko iz redova crkve i antiliberala stvara povijest, vazda inzistira na galo-romanskom sastojku, koji je apsolutistički činitelj u francuskoj naciji. Tomu nasuprot, liberalni se duh, zasjenjen predrasudama o srednjem vijeku koje caruju u posljednje vrijeme, ne usuđuje afirmirati franački sastojak, premda prema njemu osjeća tajnu privlačnost. No, francuska slobodarska tradicija pojavljuje se, jasnije negoli igdje, u nizu djela koja su napisali pripadnici plemstva kako bi, suočeni s invazijom kraljeve vlasti, uspostavili svoje stare privilegije. Tako je kod Boulainvilliersa, a i kod Montlosiera. (Preporučujem za rezime lektiru Thierryjevih Lettres sur l'histoire de France, što ih ovaj stavlja iznad svojih Merovinških priča. Autor ne dovodi u sumnju pitanje koje mi ovdje dotičemo. Samim tim, posve i spontano se nazire liberalni duh feudalizma, podrazumijevajući pod feudalizmom cijeli proces od invazije barbara do kraja XIV. stoljeća.)

Imam dojam da će se naše predodžbe o srednjem vijeku ubrzo promijeniti. Još uvijek nismo navikli na jednostavno i pronicljivo promatranje činjenica. Recimo, njemački povjesničari, stideći se što su njihovi germanski očevi bili tako malo demokratični, tvrdoglavo inzistiraju na očitim činjenicama kako bi pokazali da su oni ipak znali za javno pravo. Naravno da su znali. Posrijedi je odveć bitna stvar u životu neke zajednice da bi se pokraj nje moglo proći a ne zamijetiti je. Jedino je pitanje što ima prevlast: privatno nad javnim, ili obrnuto. German je bio više liberal nego demokrat. Mediteranac pak više demokrat nego liberal. Engleska revolucija je jasan primjer liberalizma. Francuska pak demokratizma. Cromwell želi ograničiti vlast kralja i Parlamenta. Robespierre želi da vladaju klubovi. Zato će droits de l'homme (ljudska prava) stići u francusku Ustavotvornu skupštinu posredstvom Sjedinjenih Američkih Država. Francuze – Mediterance – više je zanimala jednakost, égalité.

(1926)

 

Preveo Mario Kopić

José Ortega y Gasset, Obras completas, sv. 2, El Espectador, Madrid 1963, str. 424-426.

Kategorije: BiH

Rješenje iz Izraela za kojim BiH vapi: Yozma – incijativa koja je preporodila izraelsku ekonomiju!

Sri, 15/03/2017 - 04:14

Piše: Danijal Hadžović

Danas kada razgovarate s mladim ljudima u BiH o poduzetništvu i mogućnostima da pokrenu vlastiti biznis mnogi će vam reći da bi voljeli postati poduzetnici, a pritom ćete nerijetko čuti i sjajne poslovne ideje. Međutim, samo rijetki će se zaista i usuditi da uđu u rizik otvaranja vlastitog biznisa, a kao glavni razlog najčešće će vam navesti nedostatak kapitala, koji prati nemogućnost osiguravanja zaloga. Ekonomisti s druge strane kao rješenje prizivaju strane investicije i priliv svježeg stranog novca. No, na tom planu BiH je daleko od bilo kakvog značajnijeg uspjeha, jer strane investicije u našu zemlju iz godine u godinu opadaju. Ko zna koliko je zbog nedostupnosti i nedostatka kapitala Bosna i Hercegovina do sada ostala bez novih biznisa, a s njima i novih radnih mjesta, većeg standarda, punijih budžeta, itd…

 

Iskustvo Izraela

Ipak, slučaj nedostatka kapitala i povoljnih kredita za razvoj start-upova nije tako rijedak u svijetu. U tom smislu BiH bi mogla štošta naučiti od Izraela koji se decenijama suočavao sa sličnim problemima. Iako je danas čuven kao jedna od najrazvijenijih i najinovativnijih ekonomija svijeta, stvari u početku nisu išle tako glatko. Osnovan i u prvim decenijama vođen od strane socijalista, Izrael je imao znatno regulisano tržište i ekonomiju koja se zasnivala na velikim državnim kompanijama i poslovanju s velikim stranim korporacijama. Poticanje start-upova i privlačenje stranih investicija nije bila karta na koju su izraelski vlastodršci igrali. Iako je to danas uobičajen događaj, sve do dvijehiljaditih bila je rijetkost da neka svjetska korporacija značajnije investira u Izrael. Iako je Izrael dobijao mnoštvo doznaka od strane svoje brojne i bogate dijaspore, svako ulaganje u Izrael za većinu stranih investitora činilo se apsurdnim. Za njih je Izrael bio sinonim za drevnu religiju, arheološke iskopine i opasan sukob.

Tržište kapitala u Izraelu se počelo razvijati tek krajem osamdesetim godina. Ipak, poduhvat koji će Izraelu omogućiti veliki ekonomski bum desit će se 1993. Tada se u Ministarstvu finansija pojavila skupina mladih birokrata s idejom o programu koji su nazvali Yozma, što na hebrejskom znači „incijativa“.

Kao što je rekla slavna izraelska poduzetnica Orna Berry: „John Lennon je jednom o ranim godinama rock and rolla rekao da ‘prije Elvisa ništa nije posotjalo’. Parafrazirajući Lennona, o uspjehu privatnog kapitala i poduzetništva u razvijenoj tehnologiji u Izraelu, prije Yozme, ništa nije postojalo“.

Ideja se sastojala u tome da vlada investira 100 miliona američkih dolara u stvaranje deset novih fondova privatnog kapitala. U svakom fondu bile bi zastupljene tri strane: prvi izraelski poduzetnici privatnog kapitala, strane kompanije za ulaganja privatnog kapitala i izraelska investiciona kompanija ili banka. Osnovan je i jedan Yozma fond s 20 miliona američkih dolara koji je trebao direktno ulagati u tehnološke kompanije.

Program Yozma incijalno je mogao ponuditi finansijska sredstva u odnosu 1,5:1. To je značilo da je vlada, u slučaju da su izraelski partneri uspjeli prikupiti 12 miliona američkih dolara za investicije u nove izraelske tehnologije, fondu doznačila osam miliona. No postojala je i kvaka, utoliko što je vlada podigla ljestvicu. Zatražila je da kompanije za rizična ulaganja privatnog kapitala prikupe 16 da bi dobile vladinih osam miliona američkih dolara.

No pravi mamac za inozemni kapital bio je potencijalni slijed zbivanja koji je ugrađen u program. Vlada bi zadržala 40 posto dionica u novom fondu, ali bi partnerima ponudila mogućnost da ih jeftino otkupe – uz godišnje kamate – nakon pet godina, bude li fond uspješno funkcionirao. To je značilo da bi vlada podijelila rizik, a investitorima prepustila dobit. Sa stajališta investitora, bilo je to neobično dobra pogodba.

U deset fondova koji su stvoreni između 1992. i 1997. godine u okviru programa Yozma, prikupljeno je više od 200 miliona američkih dolara za vladina finansijska sredstva. Ti su fondovi prodani ili privatizirani u roku od pet godina, a danas oni upravljaju s kapitalom od gotovo tri milijarde američkih dolara i podupiru stotine novih izraelskih kompanija. Rezultat je očigledan.

Nekoliko fondova  iz programa Yozma ostvarilo je brzi javni uspjeh, s investicijama u kompanije kao što su ESC Medical, koja dizajnira i proizvodi svjetlosna medicinska rješenja kao što su laseri; Galileo, kompanija za izradu poluvodiča; Commontouch, pružatelj usluga za elektroničku poštu i poruke; i Jacada, koja stvara internetska radna mjesta za djelatnike u službama odnosa s potrošaćima u vodećim kompanijama.

S vremenom su i drugi uskakali u svijet privatnog kapitala – čak i bez vladine podrške iz programa Yozma.
Prema podacima udruženja Izrael Venture Association danas postoji 45 izraelskih fondova privatnog kapitala. Ubrzo su i druge vlade širom svijeta uočile Yozmin uspjeh. Njen gavni naučnik Erlich preuzimao je telefonske pozive stranih vlada od Japana, Južne Koreje, Kanade, Irske, Australije, Novog Zelanda, Singapura do Rusije, svih onih koj su željeli doći u Izrael i susresti se s utemeljiteljima Yosme.

U decembru 2008. godine Irska je pokrenula „fond za inovacije“ vrijedan 500 miliona američkih dolara i dizajniran za privlačenje finansijskih sredstava inozemnih privatnih ulagača. „Irska država – ironično, država koja nije uspostavila diplomatske odnose s Izraelom u prvih 40 godina njegova postojanja – kopirala je židovsku državu“, napisao je irski ekonomist David McWilliams.

Poput Yozme, irski inovacijski fond privukao je strani kapital u Irsku podsredstvom niza fondova privatnog kapitala koji je država podržala i u kojima je bila partner s fondovima iz privatnog sektora.

Ipak, stvari i nisu bili tako ružičaste za start-upove koji se nisu bavili tehnologijom. Dok su tehnološke start-up firme mogle privući finansijka sredstva iz različitih izvora, svi drugi koji su težili pokretanju koncencionalnijeg poslovanja imali bi dosta problema u odobravanju čak i manjeg poslovnog kredita. Izraelsko tržište kapitala bilo je vrlo koncentrisano i ograničeno. Industrija koja se sama po sebi činila prirodnom za Izrael – industriji finansijskih usluga – nikada se nije omogućilo da se otisne dalje od početka.

Uzrok tome bila je vladina regulativa. Primjerice, izraelske kompanije za upravljanje novčanim sredstvima nisu smjele naplaćivati naknade za ostvarene rezultate. Stoga i ne čudi da nije postojala industrija o kojoj se moglo razgovarati. Promjena je nastupla s ministrom finanasijam Benjaminom „Bibijem“ Netanyahuom. Uz podršku premijera Ariela Sharona, Netanyahu je smanjio porezne stope, naplatu prijenosa sredstava s računa na račun, plate u javnom sektoru i ukinuo hiljade državnih radnih mjesta. Privatizirao je i velike simbole preostalog državnog utjecaja u ekonomiji – kao što je nacionalni avioprevoznik El Al i nacionalna telekomunikacijska kompanija Bezeq – i institucionalizirao reforme finansijskog sektora.

„Ljudima sam objasnio da je privatna ekonomija poput mršavog čovjeka koji nosi debelog čovjeka – vladu – na svojim leđima. I dok su moje reforme izazivale masovne štrajkove sindikata širom države, moj opis ekonomije pogodio je raspoloženje javnosti. Svako ko je pokušao pokrenuti biznis (izvan tehnološkog sektora) mogao se pronaći u tom opisu“, opisao je Bibi svoje reforme u jednom od intervjua. Njegove reforme imale su snažniju javnu podršku kako se ekonomija sve više razvijala izvan svoje uobičajene putanje.

Lekcija za BiH

Ono što je u cijelom ovom slučaju bitno napomenuti da je cijeli projekat Yozme koji je Izraelu omogućio snažan ekonomski rast i osnivanje stotinu kompanija, posebno u oblasti tehnološkog sektora, stvoren i finansiran od strane vlade i njenih tehnokrata s vizijom. Upravo je odsustvo bilo kakve vizije odlika manje-više svih vlada u BiH od završetka rata do danas. Pritom vladajuće strukture obnašanje vlasti doživljavaju kao posao domara, koji je tu tek da održava sistem, s vremena na vrijeme krpi budžetske rupe bilo kreditima bilo povećanjem raznih nameta i čuva privilegije svih onih struktura koje zavise od budžeta, korisne glasačke mašinerije i organizovane društvene snage koja uvijek prijeti potencijalnim socijalnim buntom. Privatn sektor s druge je strane, baš u skladu s Netanyahuovom metaforom o mršavom čovjeku koji na svojim leđama nosi debelog, opterećen brojnim nametima, štetnim regulacija i nedostatkom zaštite vlasničkih prava, te se bezobzirno dodatno oporezuje kad god zafali novc u budžetu.

No s obzirom da se već milijarde budžetskog novca u BiH bespovratno troši mahom na socijalne programe i administraciju, ne bi bilo zgoreg da se i bh. vlasti počnu razvojno ponašati i podsticati razvoj privatnog preduzetništva. Osnivanje fondova podržanih od vlade koji bi finansirali privatne poslovne projekte i poduzetnicima obezbijedi prijeko potreban kapital, možda bi bio dobar korak u tom pravcu.

Kategorije: BiH

Bauk politike kruži Tuzlanskim univerzitetom

Uto, 14/03/2017 - 04:28

Piše: Darjan Minov

Posljednjih nekoliko dana u tuzlanskoj akademskoj zajednici iznimno je zanimljivo. Pitanje akademskog integriteta, autonomije i uticaja osnivača, Vlade Tuzlanskog kantona, na nezavisnost Univerziteta čiji je nosilac osnivačkih prava i glavni finansijer, ponovo su u žitži javnosti. Zapravo je Univerzitet vrlo zanimljiv poligon za prepucavanje u suhoj, međuizbornoj godini. Za to ima trideset miliona razloga. I nekoliko hiljada glasova.

I ovaj put, Univerzitet se našao u centru sukoba između takozvane ljevice i desnice u tuzlanskim političkim krugovima. Javna je tajna da je ova visokoškolska institucija leglo uhljebljivanja političkih poslušnika ali i poligon za rast i razmahivanje političkih protivnika. Jer, na koga se to može ostvariti veći uticaj osim na studentske glave opterećene ispitima, gradivom, sviđanjem pojedinom profesoru, prepisivanjem i kafom? Sa jedne strane postoji korumpirana vlast, sa druge oni koji bi željeli da budu korumpirana vlast. Studenti tu nisu ni na čijoj strani, oni su lopta kojom se tzv. ljevica i desnica dobacuju kada nije vrijeme za sukobe “nas” i “njih” i kada nije vrijeme za podmuklija podmetanja.

Vlada TK se ponaša kao i svaki vlasnik i finansijer. Pokušava da ukroti neposlušno dijete. I dok ta ista Vlada ima mogućnost da legalizira svaki svoj postupak, ipak joj polazi za rukom da instalira i svoje najljuće političke protivnike u centar pažnje. Pametna Vlada bi neutralizirala uticaj određenih profesora još davno a ne dozvolila im da se razmašu svojim aktivizmom, pa još zauzmu i rukvodeće. a i političke pozicije. Profesorima, aktivistima takozvane ljevice pridružuje se i rektor, gotovo pa tinejdžerski otkazujući poslušnost stranci čiji je i sam član. U jednom su dijelu profesori u krivu. Politika ne samo da se miješa u Univerzitet, ona je sastavni dio istog, ali i njegov razlog postojanja – ipak ova ustanova nosi prefiks “javna”.

U ovoj priči niko nije potpuno nevin. Profesori, kao i još neki njihovi sljedbenici, se spremaju, baš kao i Vlada, za Opće izbore 2018. godine. Barem za nekolicinu znamo da imaju jasne izražene ili ostvarene političke ambicije. Znamo da su postali stjegonoše u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, a nedavno su i javno promovirani, gotovo kao alat za ujedinjenje takozvane ljevice u Bosni i Hercegovini. Radi li se tu o koalicijama, zajedničkim listama, odvojenim listama sa saradnjom, nosiocima listi ili kandidatima za izvršnu vlast u nečijoj križaljci, to se još ne zna. Zna se samo da je Vlada udarila, kvartet uzvratio udarac, a teniska loptica u vidu Unije studenata, ali i samih studenata pojedinaca našla se između ova dva reketa sa jasnom namjerom da budu iskorišteni kao nečija glasačka mašinerija, izmanipulisani i bačeni, kao i do sad.

Postoje i rješenja. Njih ima tri i svako za nekog ima nekakvu korist, najviše studenti. Ako budu znali šta žele zapravo.

Prvo rješenje je da Vlada predloži, a Skupština usvoji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju kojim će se jasno propisati potpuna zabrana političkog aktivizma na Univerzitetu. Samim tim, bar nominalno, profesori neće smjeti biti članovi, a kamoli kandidati ili zastupnici i funkcioneri stranaka. Ovim se prijedlogom, bar nominalno, na neki način potpuno oslobađa Univerzitet od ikakve veze sa politikom. Vlada će i dalje imati upravljačka prava, ali će teže nalaziti svoje ljude među dekanima, profesorima i studentima. Korist za sadašnju Vladu je neutralizacija kvarteta pobunjenih profesora i svih koji misle da mogu nešto slično izvesti. Korist za studente predstavlja smanjenje ili kraj političkih prepucavanja te fokus na akademske uspjehe i izvršavanje obaveza.

Drugo rješenje je da se profesori i Vlada suglase da svoju borbu iznesu van Univerziteta i da isti puste da radi kako misli da treba. Dakle, da se vratimo na status quo. Opet korist mogu imati studenti iako su i dalje podložni uticajima raznih aktivista, sindikalista i boraca za prava koji, bar nominalno, nisu sponzorisani od strane Vlade ili profesora.

Treće rješenje, od kojeg zapravo i studenti i Vlada i profesori imaju koristi, je privatizacija Univerziteta. Vlada će ovdje uštedjeti tridesetak miliona KM godišnje. Što, s obzirom na akumulirani dug i nije tako loše. Može čak i zaraditi mnogo više od toga ako se dobro proda. Tu Vlada može i odahnuti. Nema više problematičnih profesora za smirivati, nema skupih službenika, galame na press konferencijama. Korist od ove opcije za profesore, ogleda se u tome što će zapravo svojim naučnim kvalitetom i radom na Univerzitet dovesti sponzore, finansijere projekata i što će svo silno znanje koje imaju konačno staviti u funkciju dugoročnog razvoja i istraživanja. Studenti će tako učiti od najboljih i najsposobnijih, osim teorijskog dobiti i praktično znanje a svi će biti slobodni da se politički odrede, podrže i aktiviraju kako god oni to žele.

Sve u svemu, da je došlo vrijeme za korjenite promjene u tuzlanskom rasadniku visokoškolskih zvanja, jeste. Gdje će one voditi, niko ne zna. Jedno je sigurno, dok se javnost dijeli između podrške jednima ili drugima, i jedni i drugi trljaju ruke i počinju da broje glasove, zagrijavajući se za cirkusku sezonu 2017/2018.

Kategorije: BiH

Zoran Đinđić: političar koji je stvarno popravio Srbiju

Ned, 12/03/2017 - 14:01

Bojan Đurić i Ivan Andrić za novipogledi.rs

Ko danas zna da su ljudi u Srbiji 2000. godine primali prosečnu platu (retki kojima je stvarno isplaćivana) koja je vredela 35 evra, a da je ona do februara 2003. podignuta do 164 evra? Da je inflacija 2000. galopirala stopom od 113%, a da je do 2003. oborena na ispod 8%. Da smo 5. oktobar 2000. dočekali pod divljačkim zakonima o univerzitetu i informisanju, a da ih je Vlada Zorana Đinđića ukinula? Da je krajem juna 2001. godine, zahvaljujući zamahu reformi i neizbegavanju obaveze da se Slobodan Milošević izvede pred sud, na međunarodnoj donatorskoj konferenciji prikupljeno 1.280.000.000 dolara za Srbiju i da su nam međunarodni poverioci kasnije otpisali skoro dve trećine starog duga?…

Gotovo niko.

Ljudi se razlikuju od svinja po tome što mogu da podignu pogled i da vide malo dalje i dublje od sledećeg obroka, kratkoročnog cilja i izbornog dana. I u prošlost i u budućnost.

Prošlo je 14 godina od fizičkog ubistva Zorana Đinđića. Toliko je prošlo i od njegovog političkog ubistva, zbog koga je fizičko streljanje i izvršeno. Mi koji mislimo da je politička pojava Zorana Đinđića bila izuzetna, i da je mnogo važnija od toga da li je bio simpatičan, uvek u pravu ili anegdote šta je duhovito rekao nekome dok su se mimoilazili u hodniku, smatramo da je opasno za Srbiju da i narednih 14 godina provedemo bežeći od ozbiljnog razgovora o političkoj zaostavštini Zorana Đinđića. Da izbegavamo te razgovore zbog toga što će neko reći, a onih koje jalovo grize savest pa oni grizu druge je mnogo, da Đinđića ne treba pominjati zato što je to nečasno.

Mi mislimo da je nečasno nešto drugo. Da je nečasno i bezobrazno uskratiti ljudima u Srbiji tačan bilans onoga što je Đinđić POLITIČKI uradio. Kakvu je zemlju zatekao kao novi premijer 25. januara 2001. godine i kakvu je ostavio kada su ga ubili 25 meseci i 15 dana kasnije. Šta je uspeo da uradi kao predsednik Vlade i politički lider dela DOS koji je želeo da menja Srbiju.

Mislimo da je važno da to vide i oni koji su voleli Zorana Đinđića i oni koji ga nisu podnosili. Da je važno za one koji ga se sećaju kao tridesetogodišnjakinje ili pedesetodišnjaci iz vremena kada je živeo i upravljao Vladom, ali i oni koji tek danas imaju 19 godina i za Đinđića znaju samo iz legende stvorene prosle 12. marta.

Aljkavi smo. Zato su nam arhivi nesređeni, nikada nismo tačno utvrdili koliko nas je u kom ratu poginulo. BDP i stopa nezaposlenosti su nam najčešće stvar „procene“, a jedva smo konačno (valjda) uspeli da popišemo koliko nelegalnih objekata je izgrađeno u proteklih 50-60 godina.

Takvi smo i prema političkim bilansima kratkotrajne dvogodišnje vlasti Zorana Đinđića. Emotivni kada nas preseče sećanje kod groba u Aleji velikana, depresivni, jer nam se čini da se to nikada više neće ponoviti… užasno ljuti, s razlogom, kada neko pomisli da je baš „korisno“ da se po toj zaostavštini, kao i pozitivnim tekovinama 5. oktobra, bezočno i za kilo izbornog mesa gazi i s leva i s desna.

Želimo da probamo da te bilanse svedemo. Pa da imamo čvrst dokaz, a ne emotivna naklapanja, koliko je optužba da su baš svi „bili isti“ obična i tanka laž. Ne da bismo vratili šamar bilo kome. Nego da bismo imali neku čvrstu podlogu, nešto na šta možemo da se oslonimo u zemlji u kojoj se i o najkrupnijim nacionalnim pitanjima, a sećanje na POLITIČARA i PREMIJERA Zorana Đinđića bi to moralo da bude, razmišlja kao o zgodnom i jeftinom povodu da se ispuni prazan „slot“ u kampanji. U kampanjama koje imamo svake godine.

Zato smo odlučili da svedemo račune političke karijere Zorana Đinđića, i to njenog najvažnijeg dela – od januara 2001. do marta 2003. godine. I da objavimo i pokažemo najkrupnije konkretne promene koje je kao predsednik Vlade učinio u Srbiji. Ovo je naš izbor koji sadrži 40 takvih rezultata. Neko drugi bi dodao na spisak i nešto drugo.

Nekima će se ova impresivna lista dopasti, mnogima će biti toplo, drugima ledeno oko srca… To je, međutim, manje važno. Ako dospe do mozga svih koji su odlučivali, odlučuju ili će odlučivati, i do što većeg broja onih najvažnijih, običnih i odličnih građanki i građana Srbije, ovaj fizički lak, ali emocionalno bolan posao je imao smisla. A to je politika.

Bojan Đurić & Ivan Andrić

  1. 2000. godine zemlja je bila u potpunoj međunarodnoj izolaciji. Od 2001. do 2003, posle povratka u UN, obnovljeno članstvo u svim značajnim međunarodnim organizacijama, uključujući i međunarodne finansijske institucije (MMF, Svetska banka). Početkom aprila 2003, u vanrednom stanju, SRJ primljena i u Savet Evrope, što je bila potvrda reformi izvedenih u vreme Vlade Zorana Đinđića.
  2. Prosečna plata, sa 35 evra u 2000, porasla do 164 evra u februaru 2003. godine.
    Isplaćene sve zaostale penzije, dečji dodaci i naknade za materijalno obezbeđenje porodice. Na dan preuzimanja dužnosti premijera, penzije zemljoradnicima su kasnile 36 meseci, dečji dodaci 24 meseca, a materijalno obezbeđenje porodice 26 meseci. „Klasične“ penzije su kasnile više od 2 meseca.
  3. Inflacija sa zatečenih 113% u 2000. oborena na 8% do 2003. godine.
  4. Otpisano 70% kamata građanima na dugove za struju. Za nekoliko meseci su potpuno ukinute restrikcije. 2000. je Srbija živela u polumraku.
  5. Na donatorskoj konferenciji za SRJ prikupljeno 1,28 milijardi dolara (jun 2001).
  6. Srpski budžet 2000. godine imao je samo 65 milijardi dinara. Posle reformi, budžet za 2003. godinu iznosio je već 261,5 milijardi dinara.
  7. Privredni rast u 2001. 5,6%, u 2002. godini 3,9%.
  8. Odmah po preuzimanju Vlade smenjen Radomir Marković, bivši načelnik Resora Državne bezbednosti.
  9. Lišen slobode Slobodan Milošević.
  10. Uhapšeni Dragoljub Milanović (gen. dir. RTS), Radomir Marković (bivši šef DB), Branko Đurić (bivši šef beogradske policije), Milan Radonjić (šef beogradskog DB).
  11. Obnovljeno oko 800 km puteva.
  12. Smanjene zbirne stope socijalnih doprinosa sa 105% na 71,8%.
  13. Stopa poreza na dobit smanjena sa 20% na 14%.
  14. Stopa poreza na dohodak na prihode od samostalne delatnosti snižena na 14%.
  15. Ukinut zloglasni Zakon o informisanju iz 1998. godine, kojim je bivši režim kažnjavao nezavisne medije.
  16. Isplaćeno 11,5 miliona dinara simboličke odštete medijima.
  17. Vlada imenovala novi UO RTS (mart 2001). Za predsednika izabran režiser Dejan Mijač, za generalnog direktora RTS Aleksandar Crkvenjakov. Bojana Lekić postala glavni urednik (oktobar 2001).
  18. Ukinut represivni Zakon u univerzitetu. Imenovani novi dekani i rektori na univerzitetima u Srbiji uz saglasnost naučno-nastavnih veća.
  19. Usvojen Zakon o vraćanju dela nadležnosti Autonomnoj pokrajini Vojvodini oduzetih tokom Miloševićeve vlasti.
  20. 2001. godine školska godina je, posle 10 godina, počela bez obustave nastave, uvedene su verska nastava i građansko vaspitanje. Plate prosvetnim radnicima povećane su sa 30€ (2000) na 205€ (2002).
  21. Drastično povećane plate u pravosuđu. Prosečna plata u januaru 2001. bila je 170€. Na kraju 2002. iznosila je 600€.
  22. Počele velike reforme školstva i pravosuđa.
  23. Dodeljeno prvih 1.000 stipendija za mlade talente iz cele zemlje.
  24. Prvi susret jednog srpskog premijera i američkog predsednika (Zoran Đinđić – Džordž Buš, novembar 2001).
  25. MMF odobrio trogodišnji stand-by aranžman u iznosu od 829 miliona dolara (ključan za otpis duga prema Pariskom klubu poverilaca).
  26. Pariski klub otpisao Jugoslaviji 66% duga, što predstavlja najveći otpis duga jednoj zemlji u poslednjih 50 godina (novembar 2001).
  27. Potpisan Ugovor o prvoj tranši pomoći EU (150,8 miliona €) u 2001. godini.
  28. Evropska komisija dala 34,4 miliona € pomoći Srbiji (2001).
  29. Tokom 2001. potpuno eliminisano crno tržište naftnih derivata. Tokom 90-ih gorivo u Srbiji se prodavalo na ulici.
  30. Uređeno i normalizovano tržište cigareta i zaustavljen masovni šverc iz 90-ih.
  31. Ukinute sve izvozne kvote, koje su bile izvor korupcije tokom 90-ih.
  32. Konsolidovani EPS i NIS.
  33. 2001. godine rast poljoprivredne proizvodnje iznosio 25%.
  34. Otvoreni prvi hipermarketi (Merkator i Veropulos).
  35. Nastavljena izgradnja Hrama Svetog Save, posle višedecenijske pauze. Postavljeno 49 zvona, a novembra 2002. godine organizovana donatorska večera na kojoj je prikupljeno 82 miliona dinara za završetak hrama.
  36. Ukinuta smrtna kazna, a za najteža krivična dela uvedena kazna od 40 godina.
  37. Počelo vraćanje „stare devizne štednje“.
  38. Nakon ulaska združenih snaga bezbednosti vraćen suverenitet nad teritorijom Kopnene zone bezbednosti i stabilizovane opštine (Bujanovac, Preševo, Medveđa). Broj terorističkih napada pre ove operacije prosečno je mesečno iznosio 136. Do kraja 2002. godine situacija je potpuno smirena.
  39. Formirane Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala i Žandarmerija.
  40. Donet zakon o borbi protiv organizovanog kriminala.

 

Foto

 

U prikupljanju podataka pomogla Đurđa Kovač.

Dizajnirala Marija Mladenović.

Kategorije: BiH

Podmukli Putinov plan: Antiimigrantskom histerijom i izmišljotinama o napadima i silovanjima do rušenja EU!

Pet, 10/03/2017 - 06:13

Autor: Lucian Kim (Reuters), priredila Biljana Jovićević

Napad je stigao u formi večernjih vijesti te subote veče iz Moskve. Proći će dani prije nego što njemačka Vlada shvati šta se dešava, ali će šteta tada već biti učinjena. Velika zajednica koja govori ruski jezik u Njemačkoj, koju čine migranti iz bivšeg Sovjetskog saveza, bila je na nogama i oružju na izvještaj da su izbjeglice sa Bliskog istoka grupno silovali 13-ogodišnju rusku djevojčicu iz Berlina i da lokalna policija prikriva zločin.

Sve donedavno Njemačka je uglavnom bila pošteđena ruske državne propagandne mašinerije. Nijemci su u svojoj želji da budu savjesni građani svijeta i pouzdani poslovni partneri u Kremlju gledani kao saveznici za tetošenje i saradnju. Taj se pogled naglo promijenio 2014-e, kad je Angela Merkel postala predvodnik sankcija EU kojima je Rusija kažnjena za rat protiv Ukrajine. Sada, kada je njemačka kancelarka na domaćem terenu pod pristiskom zbog njene “politike otvorenih vrata” prema izbjeglicama, našla se u poziciji ranjivoj za napade.

“Nikada nijesam vidio toliko radosti kod Rusa kao tokom njemačke izbjegličke krize”, kaže jedan diplomata iz Berlina.

Ruski državni Channel one (Kanal jedan) je 16.januara posvetio vijesti u 9.00 sati šokantom izvještaju iz Berlina.

“Dokazi govore da su migranti u Njemačkoj počeli da siluju djecu”, saopštila je u uvodu voditeljica Jekatarina Andrejeva. A taj dokaz je stigao od svjedočenja “tetke Marine“, tetke jedne tinejdžerke, identfikovane kao Lisa, koja je ustvrdila da su djevojčicu na putu do škole migranti kidnapovali i silovali više od jednog dana. Dodatni dokaz da Njemačka ide “do đavola” bio je jedan nejasan video sa navodnim nedavnim pridošlicom koji se hvalio silovanjem “djevice” sa još pet muškaraca. (Njemački Bild je kasnije izvjestio da je riječ o video snimku koji se na YouTube pojavio prije više od šest godina.)

Rođaci Lise su za Kanal jedan takođe ustvrdili da policija odbija da nađe njene silovatelje. Berlinska policija bila je nedostupna za komentar tog vikenda. Uplašeni susjedi, većinom članovi ruske dijaspore u Njemačkoj, okupli su se na “spontane proteste” u distriktu Marzan u istočnom Berlinu, izvjestio je Kanal jedan. Jedna je žena uplakana ispričala kako njena 14-ogodišnja kćer prestravljena prolazi pored izbjegličkih skloništa na putu ka školi. Kasnije se ispostavilo da je neonacistička Demokratska partija organizovala taj “spontani protest”.

 

“Naša djevojčica Lisa”

Ovo stiže samo par sedmica nakon seksualnih napada migranata u Novogodišnjoj noći u Kelnu, pa “Lisina priča” predstavlja “dolivanje ulja na vatru” i kao munja se proširila preko socijalnih mreža.

Berlinska policija se o ovome konačno oglasila na Facebooku. Djevojčica je zaista bila prijavljena kao nestala, ali nije tačno da je bila oteta ili silovana.

Ipak, za one koji vjeruju da su njemačke vlasti izgubile kontrolu nad situacijom u zemlji, policijsko saopštenje zvuči kao zataškivanje. Sljedećeg vikenda Rusi su održali demonstracije širom Njemačke. U Berlinu se 700 demonstranata, podržanih antiislamskim pokretom PEGIDA, ukupilo ispred Federalnog ordinarijata, mašući balonima sa nasmiješenim licima kojima je preko usana zalijepljena traka i znak na kojem piše “Naša djeca su u opasnosti”.

Sergej Lavrov

Sergej Lavrov

Ono što je trebalo da bude slučaj za porodične savjetnike i detektive pretvorio se u diplomatski skandal. Kako Lisa ima i njemačko i rusko državljanstvo, Kremlj je prešao u napad. Krajem januara ruska ambasada u u Berlinu poslala je “agresivnu” protestnu notu njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova tražeći punu istragu, objavio je Der Spigel. Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov iznio je slučaj “naše djevojčice Lise” na godišnjoj press konferenciji u Moskvi.

“Ja se zaista nadam da imigracioni problemi neće voditi ka pokušaju prikrivanja realnosti radi političke korektnosti zbog domaćih političkih razloga“, rekao je Lavrov, dodajući: ”To ne bi bilo ispravno”.

Njemačka Vlada ne može više ignorisati da je meta punog propagandnog napada, uključujući i javno postavljeni mamac ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Portparol kancelarke Merkel, Steffen Seibert, kritikovao je “političku instrumentalizaciju” slučaja. Čak je i šef diplomatije Frank Walter Steinmeir, koji nikad ne odbacuje “dijalog” sa Kremljom, izgubio strpljenje, navodeći da nema opravdanja za korištenje 13-ogodišnje djevojčice u svrhe “političke propagande.

 

Vijesti su bile lažne, stah je bio istinski

U međuvremenu, policija u Berlinu utvrđuje šta se dogodilo u 30 sati koliko je djevojčica Lisa bila nestala. Njene tvrdnje o navodnoj otmici su kontradiktorne, a medicinski nalazi su pokazali da nije bila ni silovana ni tučena. Trag je konačno doveo do stana njenog 19-ogodišnjeg njemačkog poznanika, gdje se Lisa privremeno sakrila od svojih roditelja zbog problema u školi. Ono što je zbunjivalo u priči je da su istražitelji otkrili da je znatno prije nestanka ova tinejdžerka imala seksualni odnos sa dvojicom muškaraca, obojica turskih korijena, ali nijedan nije izbjeglica. Državno tužilaštvo je zbog toga otvorilo istragu za zlostavljanje djeteta.

No, istina je u ovom slučaju bila nevažna, budući da je cilj Kremlja već bio ostvaren. Pominjanjem slučaja Lisa javno, Lavrov je iskoristio uobičajeni trik ruskog samoproglašenog “informativnog rata” protiv neprijatelja: vladini zvaničnici kupe izvještaje iz državnih medija, što vodi do njihove legitimacije i daljeg širenja. Lažna vijest je “temljno oprana” i ušla u svijest javnog mnjenja kao činjenica.

Dvije godine ranije bilo je teško ljudima na Zapadu da zamisle kako su ruski državi mediji, koristeći poluistine i očigledne laži, uspjeli da iskrive istinu o Maidan protestima za Evropsku uniju u Kijevu i pretvore ih u “fašističku konspiraciju”. Kada je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pobjegao u Rusiju i privremena vlada preuzela vlast, informativnim kanalima iza kojih stoji Kremlj proširile su se informacije kako naoružane bande ukrajinskih nacionalista terorišu rusku populaciju na istoku Ukrajine. Budući su mjesecima indoktrinirani prijetnjom ukrajinskog revanšizma, ruska populacija u ogromnom broju bila je istinski zaplašena i podržala je intervenciju Rusije u njihovo ime. Gledaoci kod kuće i u inostranstvu bili su temeljno pripremljeni za predstojeći konflikt. Vijesti su bile lažne, strah je bio istinski.

Kako je prikazala ruska državna televizija, histerija među Rusima u Njemačkoj prema izbjeglicama identična je panici koji su ukrajinski Rusi imali zbog “fašističkih bandi”. Glavna poruka inflamatornih izvještaja iz Berlina je bila da je Merkel gotova, Njemačka u padu, a zapadne liberalne demokratije uništene zbog “glupog multikulturalizma i neumjerene tolerancije”.

 

Merkel na putu Putinovoj viziji

Angela Merkel

Angela Merkel

Nije mala ironija da su glavni glumci u ovoj apokalliptičnoj viziji evropske izbjegličke krize i sami bivši migranti. Nakon ujedinjenja 1990. Njemačka je otvorila svoje granice za migrante iz bivšeg Sovjetskog saveza, više od dva miliona tamošnjih Nijemaca i oko 215.000 Jevreja, prema podacima Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice. Integracija u njemačko društvo nije bila uvijek uspješna, pa mnogi pripadnici starijih generacija još traže i dobijaju vijesti iz Rusije zahvaljujući satelitskim kanalima i internetu.

Za TV gledaoce u Rusiji situacija sa njihovim zemljacima u Njemačkoj, koji su navodno žrtve izbjeglica i ignorisani od strane policije, uklapa se u širi narativ o „kompatriotima“ u susjednim zemljama koji su subjekt diskriminacije i nasilja. Pola miliona tih „ruskih Nijemaca“ su spremni da se vrate u Rusiju zbog poplave izbjeglica, izvjestila je ruska državna agencija RIA Novosti prošle sedmice, citirajući lidera jedne opskurne ruske imigrantske partije.

Rastući bijes u ruskoj zajednici u Njemačkoj nije cilj sam po sebi, već ispitivanje napuklina u njemačkom društvu izloženom izbjegličkoj krizi. Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je služio kao agent KGB-a u Njemačkoj i govori odlično njemački jezik, vjeruje da Berlin i Moskva mogu formirati stratešku osovinu baziranu na ruskim prirodnim resursima i njemačkoj tehnologiji. Merkel i njeno insistiranje da Rusija mora učiniti više da donese mir Ukrajini našli su mu se na putu.

U martu 2014. Putin je direktno apelovao na Njemačku da ih podrži, povlačeći paralelu između aneksije Krima i ujedinjenja Njemačke. Pobjeda nad njemačkim javnim mnjenjem postala je prioritet, a ruski državniji medij holding Rossiya Segodnya („Russia Today“) otvorio je i njemački kanal RT Deutsch, kasnije te godine. Kremlj je istraživao rastuće nepovjerenje kod Nijemaca prema tradicionalnim informativnim medijima, iskazano u protestima ekstremno desne PEGIDA-e. Istraživanje provedeno u oktobru pokazalo je da 44 posto Nijemaca saglasno sa PEGIDA-om da mainstream mediji izvrću vijesti onako kako odgovara elitama u zemlji.

Propaganda je samo jedan elemenat u takozvanom „hibridnom ratu“ koji je Rusija usmjerila protiv Ukrajine. Mnogo prije nego što je Kremlj rasporedio „male zelene ljude“ – ruske trupe bez obilježja na Krimu, oni su upotrijebili druge nemilitantne mjere kao što je igranje politikom oko gasovoda, kupovinom političara i podržavanjem stranka sa krajnje desnice i ljevice koje imaju radikalne agende. Te iste mjere se upotrebljavaju u Njemačkoj i drugim evropskim državama.

Kontraši sa ekstremne ljevice i desnice veliki su entuzijasti zbog podrške Moskve.

Alexej Dankwardt, vijećnik u gradu Lajpcigu, izbačen je iz Partije ljevice prošlog mjeseca nakon što je na Facebooku napisao da želi da Merkel bude zbačena na „njemačkom Maidanu“ i prisiljena da „trči polugola i spašava sebe od bijesne mase“. Dankwardt, koji predstavlja Lisu i njenu porodicu kao advokat u ovom slučaju, postao je redovan komentator na ruskoj državnoj TV.

U novembru 2014-e, u susretu sa Alexanderom Gaulandom, jednim od osnivača ekstremno desne Alternative za Njemačku, jedan ruski diplomata mu je ponudio “strateški savjet“ za novi početak ove euroskeptične partije. Prošlog marta Udo Voigt, lider Nacional demokratske partije, prisustvovao je okupljanju evropskih ekstremno desnih stranka u Sankt Petrsburgu.

Standardan odgovor Kremlja na optužbe da vode „hibridni rat“protiv Evrope je da Rusija jednostavno brani samu sebe od sličnih metoda koje koriste zapadne sile. U govoru na Ruskoj akdemiji vojnih nauka u januaru 2013-e, načelnik Generalštaba Valeri Gerasimov žalio se da je rusko znanje iz “asimiteričnog vođenja rata” bilo “površno“.

“Sjevernoatlanski pakt i SAD posebno demonstrirali su svoje majstorstvo kada je riječ o kampanjama koje nijesu vojnog karaktera prilikom Arapskog proljeća i ukrajinske prozapadane Narandžaste revolucije 2004-e“, istakao je tada Gerasimov.

 

Legija korisnih idiota čeka ponude Kremlja

Takva skromnost je neiskrena. Dezinformacije i subverzivnost kao oružje u vođenju rata stare su koliko i katapultiranje i golgota. Prednost Kremlja u informativnom dobu je u tome što su svi veliki ruski mediji pod njihovom kontrolom, što im omogućava da gađaju svoju pobliku sa jednom unifikovanom porukom. Kremlj tvrdi da u „informativnom ratu“ koji Zapad primjenjuje postoji velika konspiracija među bezbrojnim medijima u SAD i Evropi, i javnim i privatnim, da bi proizvodili istovjetne laži o Rusiji.

Zapravo, zapadne diplomate su pogubljene oko toga na koji način da odgovore na efekte propagande Kremlja namijenjene publici koja govori ruski u EU zemljama. U martu je EU ustanovila Istočnu StartCom jedincu za brzo djelovanje koja bi trebalo da „odgovori na aktuelnu rusku dezinformativnu kampanju“. I pored imena koje važno zvuči, birokratska jedinica nema budžet, ima 10 zaposlenika i jedva 4.000 pratilaca na Twitteru.

Prije godinu dana njemačka obavještajna služba upozorila je da Rusija proširuje svoje kontrašpijunske aktivnosti u Evropi sa ciljem destabilzacije susjeda i uticaja na donosioce političkih odluka. Trag sajber napada na glavni server njemačkog parlamenta prošlog proljeća vodio je do ruske obavještajne službe, izvjestio je Der Spigel, pozivajući se na visokorangiranog oficira obavještajne službe. Takođe su prijavljeni slični napadi u drugim NATO državama i njemačkim kompanijama za proizvodnju oružja.

Legija korisnih idiota spremna je prihvatiti ponude Kremlja. Horst Seehofer, šef Hrišćansko-socijalne unije, bavarske sestrinske partije Angele Merkel, mjesecima je prozivao kancelarku da pooštri izbjegličku politiku. Prošle srijede Seehofer se susreo sa Putinom izvan Moskve, gdje je bavarski premijer izrazio nadu da će “sankcije protiv Rusije uskoro biti ukinute”.

 

Naknadno je rekao da je Putinova izjava da neće da se miješa u njemačku izbjegličku politiku bila „sa stilom“. U međuvremenu je kanal Rossiya Today lansirao priču o „gužvi“ koju je posjeta izazvala po povratku u Berlin.

Kategorije: BiH