Liberalni forum

Udruženi sadržaj
Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma.
Ažurirano: prije 2 sata 32 minute

Komunisti su i danas isti kao i prije 100 godina – nasilni, netolerantni i autoritarni!

Čet, 20/07/2017 - 08:27

Piše: Jonathan Chait

Kako bi obilježili 100. godišnjicu Sovjetskog eksperimenta, New York Times objavljuje redovnu seriju tekstova o komunizmu. Cjelokupni ton ove serije naginje ka sjetnom i posljednji tekst Bhaskara Sunkara urednika lijevog magazina Jacobin, predstavlja komunizam kao preplanuo, odmoran i spreman. Sunkara vidi novu budućnost za komunizam, samo ovog puta bez čistki, gulaga, masovne gladi i ostalih neprijatnih elemenata.

Sunkara tvrdi da su originalni boljševici imali dobre namjere ali njihov projekat je nekako skrenuo na pogrešnu stranu. „Možemo odbaciti verziju Lenjina i boljševika kao bjesomučnih demona i odabrati da ih vidimo kao dobronamjerne ljude koji pokušavaju izgraditi bolji svijet iz krize,“ tvrdi on, „ali moramo pronaći način da izbjegnemo njihove neuspjehe.“ Poput mnogih apologeta marksizma, ni ovaj tekst ne uspijeva da se izbori sa inherentno autoritarnim i neliberalnim sistemom mišljenja. Ovo je razlog zašto je svaka marksistička vlada kroz istoriju monopolizovala moć. Ideologija koja opisuje veliki segment društva kao klasne neprijatelje koji moraju biti eliminisani nikada neće poštovati prava političkih protivnika. Boljševici su imali planove da unište svoje protivnike od samog početka. Još 1917,., Lenjin je pisao, „samo u komunističkom društvu, kada je otpor kapitalista u potpunosti slomljen… tek tada „država prestaje da postoji“ i postaje moguće govoriti o slobodi.“ Lenjin je možda bio „dobronamjeran“ u najapstraktnijem smislu – zamišljajući egalistički raj kao poslednji stepen njegove vizije. No on je oduvijek putovanje do te destinacije predviđao kroz rijeke krvi.

Stari ljevičari su sebe često definisali na osnovu svog odnosa prema komunističkim državama. Neki socijaldemokrati su održavali žestok antikomunizam, dok su drugi branili neke ili sve aspekte totalitarnih strahota u mjestima poput Sovjetskog Saveza ili Kine.

Jacobin postoji manje od deset godina i Sunkara je dovoljno mlad da može pouzdano da tvrdi da njegova verzija marksizma nikada ne bi dovela do brutalnosti verzije iz 20. vijeka. To međutim ne znači da je njegova naklonost ka lijevom autoritarizmu u potpunosti teoretska. Postoji jedan eksperiment u marksističkoj ili kvazi-marksističkoj vladavini na osnovu koga možemo mjeriti Jacobinovu toleranciju prema represiji: režim Huga Chaveza u Venezueli.

Populistička lijeva vlada osnovana od strane Chaveza i njegovih nasljednika možda nije brutalna kao režimi Staljina ili Maoa, ali njena nemilosrdnost je van svake ozbiljne sumnje. „Pod vlašću predsjednika Huga Chaveza i sadšnjeg predsjednika Nicolasa Madura, akumulacija vlasti u izvršnoj grani vlasti i erozija jamstava ljudskih prava omogućili su vlastima da zastrašuju, progone i čak kazneno goni svoje kritičare,“ kaže Human Rights Watch. „Borci za ljudska prava i novinari često često su suočeni sa kampanjama diskreditacije, napadima i zastrašivanjem. Politički protivnici i kritičari vlade i dalje su suočeni sa prijetnjom zatvora,“ primjećuje Amnesty International. Izvještaj State Department-a iz 2015, između ostalih kršenja ljudskih prava navodi „zlostavljanje političkih zatvorenika, uplitanje u pravo na privatnost, nepoštovanje slobode okupljanja, nedostatak zaštite za migrante iz Kolumbije, korupciju na svim nivoima vlade, prijetnje domaćim nevladinim organizacijama.“ Maduro je „neutralizovao Narodnu skupštinu u kojoj dominira opozicija izabranu u decembru 2015. i desetkovao nezavisnost sudstva,“ izvještava Carnegie Endowment for International Peace.

Čitateljima Jacobina kreiran je drugačiji smsao. Izvještavanje magazina o Venezueli, koliko sam mogao pronaći onlajn, počinje nakon smrti Chaveza. I u tom relativno kasnom momentu kada je autoritarna priroda režima bila jasna, Jacobin ga brani od perfidnih neoliberalnih kritičara.

Ton dvadesetak tekstova o Venezueli koje sam uspio pronaći varira od slavljeničkog do odbrambenog. “Danas možemo žaliti Chaveza, sutra se vraćamo borbi za socijalizam,” zaključuje jedan tekst iz 2013. Veliki dio rane “kritike” u Jacobinu je žaljenje što chavizam nije otišao dovoljno daleko. Stav Jacobina u 2014. bio je, „samo produbljivanje Bolivarske revolucije može je spasiti.“ Ili, „Ono što je danas potrebno i što je hitnije nego ikada je ne dijalog ili pomirenje, ne harmonija ili razumijevanje već radikalna posvećenost da se krene naprijed.“ Doista kontrarevolucionarni disidenti trebaju biti slomljeni: U onoj mjeri u kojoj Bolivarska revolucija ima problema, njihova rješenja neće doći iz razgovora sa onima koji žele da je sruše već organizovanjem radnika koji pokušavaju da ispune svoj potencijal. Ne može postojati neutralnost između ova dva položaja.“ „Takozvane povrede ljudskih prava“ su samo izgovor za imperijalizam Jenkija.

Ovo je ista retorika koju su marksisti koristili kako bi opravdali krvoprolića u Sovjetskom Savezu ili maoističkoj Kini. Revolucija nije večera, itd, itd.

Kako je venezuelanska ekonomija ušla u krizu i neuspješnost režima postalo sve teže poricati, izvještavanje Jacobina je omekšalo ali samo postepeno. Zahtjevi za strastvenijim pridržavanjem marksističke dogme su ustupili mjesto kritici kritičara režima. Ukoliko ste čitali mejnstrim konzervativnu analizu Donalda Trumpa koja se fokusira u velikoj mjeri na borbu protiv medija i njegovih protivnika ton će vam biti poznat.

„U mejnstrim izvještajima s prošlosedmičnih protesta u Caracasu, opozicija je predstavljena kao suštinski miroljubiva,“ žali se u jednom tekstu, „Čudnovatno iz narativa mirnog marša venezuelanske opozicije nedostaje mali detalj ubistva policajca od strane demonstranata u srijedu uveče,“ insistira drugi članak, usvajajući dvostruki standard: „U najvećem broju slučajeva, „plavi životi“ (životi policajaca, aluzija na kontraslogan kritičara Black lives matter pokreta – Blue lives matter ) očigledno su mnogo važni – osim kada služe pod samoproglašenom socijalističkom vladom koju su Sjedinjene Države okarakterisale kao „neobičnu i izuzetnu prijetnju.“ Čitav niz članaka odbacuje izvještaje o neuspjesima u državi, „Zapadni novinari“ su u krivu, FiveThirtyEight je u krivu, čak je i Bernie Sanders u krivu.

Sunkara možda želi da otkrije zašto su se marksistički principi pokazali neuspješnim u prošlosti, ali je izgleda odlučan da ne dođe do zaključaka koji impliciraju ideološke principe koji su prouzrokovali te neuspjehe.

U svom tekstu u Times-u on tvrdi: „Prijetnja po demokratiju danas dolazi sa desnice a ne ljevice.“ To je tačno, ali samo zato što danas u Sjedinjenim Državama marksizam predstavlja nebitnu frakciju bez ozbiljne mogućnosti da osvoji vlast na nacionalnom nivou. Oni na ljevici koji brinu o očuvanju demokratije trebali bi raditi na tome da tako i ostane.

Kategorije: BiH

Ne, Švedska nije socijalistički raj!

Sri, 12/07/2017 - 08:54

piše: Madeline Grant

Skandinavija zauzima specijalno mjesto u umu socijalista širom svijeta. Novinarka lista The Guardian Polly Toynbee svojevrjemeno je opisala Švedsku kao „najuspješnije društvo u istoriji svijeta“

U Americi ljudi iz različitijih sfera života, od predsjedničkih kandidata do ekonomista koji su osvojili Nobelovu nagradu tvrde da kreatori politike treba da se ugledaju na Skandinaviju kao model za smanjenje nejednakosti i promovisanje balansiranog rasta.

No da li je Skandinavija socijalistički raj kakvim je promovišu? U obraćanju na Harvardu prošle godine, danski premijer Lars Løkke Rasmussen pokušao je razjasniti stvari. „Znam da neki ljudi povezuju nordijski model sa nekom vrstom socijalizma“, izjavio je. „Volio bih da učinim jednu stvar jasnom. Danska je daleko od socijalističke komandne ekonomije. Danska je tržišna ekonomija!“

Vidjeti skandinavske države kao socijalističke ili ljevičarske – prelazi preko toga kako su njihove ekonomije organizovane. I dok ove države imaju visoke poreze i širokogrudu državu blagostanja, na mnogo načina su njihova tržišta neočekivano slobodna, prihvatajući upravo one politike protiv kojih se britanska ljevica sa svojom rigidnom privrženosti centralnom planiranju i intervencijama bori.

Prošle sedmice, Laburistička stranka je obećala da će implementirati minimalnu platu od 10 funti koja važi za sve radnike uključujući one starosti od 16 do 18 godina. Ova politika ako bi bila implementirana bi mogla imati krajne negativne posljedice – mladi i nedovoljno obrazovani radnici bi mogli ostati van tržišta.

Nasuprot tome, koncept da centralna vlada određuje  jedinstvenu cijenu rada za sve sektore i poslove je potpuno stran skandinavskim ekonomijama. Ni Švedska, ni Norveška, ni Danska nemaju minimalnu cijenu rada kao takvu. Umjesto toga cijena rada se određuje sporazumom između sindikata i poslodavaca i uglavnom postoje varijacije u zavisnosti od vrste industrije i posla. Po ovom pitanju, skandinavska tržišta rada su mnogo fleksibilnija i decentralizovanja od birtanskog.

Stope poreza na dobit preduzeća u Skandinviji su povoljne ako ih uporedimo s očigledno kapitalističkim državama. Švedski i danski su među najnižim u EU – 15%, dok je finski (20%) na nivou britanskog. Norveška ima najvišu stopu od pet država, ali na 27% i dalje je značajno niža od Američke (blizu 40%)

Poštovanje Britanaca prema NHS (National Health Service, državnom zdravstvenom osiguranju) dostiglo je gotovo religijske razmjere i učinilo sve razgovore o bilo kom obliku privatnog zdravstvenog osiguranja i angažovanja spoljne saradnje politički otrovnim – Šveđani takvih problema nemaju.

Prema skorašnjem računu, oko 20 % javne bolničke njege i oko 30% primarne njege pružale su privatne kompanije u odnosu na oko 6% u Britaniji.

U međuvremenu, švedski obrazovni sistem – inspirisan idejama poznatog socijalističkog mislioca Miltona Friedmana – omogućava roditeljima da dio troškova privatnog školstva dopune kroz vaučere finansirane od strane vlade, doveo je do povećanja izbora i konkurencije među školama Norveška, druga država koju britanska ljevica predstavlja kao primjer „boljeg načina“ tako je nešto poput „crvene haringe“.

Teško je preuveličati važnost ogromnih rezervi nafte za ekonomski uspjeh Norveške; one su omogućile Norveškoj da izgradi najveći državni fond u svijetu (predviđeno je da do 2020. dostigne 1 bilion dolara). Ovaj fond drži 1 % akcija u svijetu i posjeduje više od 2% svih registrovanih kompanija u Evropi kao i veliki imovinski portfolio.

Tako je norveški “socijalizam”, ironično, finansiran investicijama u kapitalističke projekte širom svijeta. Istorijski ispravna ulaganja fonda predstavljaju veliki dio razloga zbog kojih se Norveška dokazala tako otpornom u odnosu na fluktuaciju cijena nafte posljednjih godina. Prošle godine zbog svjetske krize i pada cijene, po prvi put, Norveška vlada uzela je više novca iz fonda nego što sam fonda izvodi od prihoda od nafte. To je presudni amortizer koji omogućava naciji da održava visoku potrošnju i velikodušne programe socijalne pomoći.

Nasuprot tome, skandinavski prosperitet je bio ugrožen samo kada su njene zemlje prihvatile istinski socijalističke politike.

Sedamdesetih godina prošlog vjeka, veličina švedske države počela je da se ozbiljno širi pod sukcesivnim socijalističkim vladama. Kažnjivo oporezivanje, uključujući efektivne marginalne stope koje su u nekim slučajevima dostizale i do 100 % , dovelo je do masovnog egzodusa bogatih građana i preduzetnika, uključujući poznatog filmskog stvaraoca Ingmar Bergmana i osnivača IKEA Ingvar Kamprada.

Do 1993. godine javna potrošnja je dostigla 67% BDP-a, Švedska je izgubila poziciju četvrte najbogatije nacije u svijetu u 1970-im, i pala je na 14. mjesto. I švedski i danski građani od tada su počeli da na izborima odbijaju “oporezuj i potroši” politiku, a posljednjih godina zabilježen je rast podrške strankama desnog centra, i stranakama koje obećavaju fiskalnu odgovornost.

Lako je shvatiti zašto Skandinaviju uzdižu i mitologizuju pristalice socijalizma. Njihovi građani uživaju neke od najboljih univerzalnih zdravstvenih usluga i obrazovanja u svijetu, dobro su finansirani od strane države i ostaju (uglavnom) besplatne u trenutku korišćenja.

Ali ne budite prevareni visokim stopama poreza. Uspjeh nordijskog modela zavisi od prihvatanja kapitalizma slobodnog tržišta, konkurencije i odbrane privatne svojine – daleko od centralizovanog sistema planiranja koji podržava socijalistička ljevica.

Izvor: fee.org

Preveo: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Najveće ubice radnih mjesta: Treba li oporezovati robote?

Pon, 10/07/2017 - 05:01

Piše: Slaviša Tasić

Roboti sve više menjaju ljude. Ne samo na proizvodnoj traci (to se već dogodilo), niti samo u poljoprivredili ili transportu (to se uveliko događa), već, nekako, i u oblastima od advokature do hirurgije. Da, hirurgije. Bill Gates je povodom ubrzane robotizacije nedavno izjavio da robote koji zamjenjuju ljude treba oporezivati radi preraspodjele dohotka ka zamijenjenim radnicima.

Na prvi pogled, Gatesova tvrdnja nije mnogo promišljena. Roboti su mašine, a mašine su kapital. To što se može napraviti robot koji ima ruke, noge i govori, ne mijenja suštinu da je robot samo mašina, kapital. Oporezivanje robota je oporezivanje kapitala.

Na drugi pogled, istina je da se radna snaga sistematski više oporezuje od kapitala. I to, ironično, na zahtjev te iste radne snage posredno, putem glasačkih kutija i socijaldemokratskih ideologija.

Evo kako se roboti mogu dovesti u jednaki položaj s radnom snagom. Umjesto da se roboti oporezuju, kao što to ogoljeno kaže Gates, treba ih zaštititi. Treba oporezivati njihov implicitni dohotak, i to po progresivnoj stopi tako da se za produktivnije robote plaća nadproporcionalno više. Na to treba dodati i doprinose za zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje. Treba im se zakonski odrediti minimalna cijena ispod koje ih firma ne može kupiti i minimalna cijena održavanja, iznad tržišne. Neka se robotima zakonski dodijeli i obavezan godišnji odmor. U pojedinim zemljama EU, kao što je slučaj sa radnom snagom, roboti bi morali biti i u mogućnosti da vas sudski gone u slučaju da ih zamijenite bez dobrog obrazloženja. Kada se svim ovakvim mjerama roboti dobro zaštite, onda će biti mnogo manje atraktivni vlasnicima firmi.

Šta je poenta? Da, roboti stvarno sve više zamjenjuju ljude i to se danas dešava po tako brzoj stopi da ne možemo svaku zabrinutost za budućnost ljudskog rada otpisati kao neo-ludizam. Socijalni, psihološki i politički troškovi tranzicije u robotizovanu mogućnost mogu biti visoki.

Ali sada je još očiglednije koliko politike zaštite tržišta radne snage odmažu samim radnicima. Roboti će sve više mijenjati ljude na poslu. Ali ljudi su sopstvenim politikama na tržištu radne snage taj proces samo ubrzali, dajući robotima nefer prednost.

Tekst preuzet s bloga Tržišno rešenje

Kategorije: BiH

Jay-Z, moderni američki kapitalist: Od dilanja droge do enormnog bogatstva

Sub, 08/07/2017 - 05:46

Jay-Z je pružao potporu Demokratskoj stranci i njegova je obitelj u prisnom odnosu s bivšom prvom obitelji SAD-a. No, ono što je posebno fascinantno za Shawna “Jay-Z” Cartera jest to što je njegov uspjeh izgrađen po principima slobodnotržišnog kapitalizma, bez kojeg nikada ne bi prerastao okolnosti u kojima je rođen, piše Brittany Hunter, politologinja i urednica stranica Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).

Odrastao u državnim stanovima 1980-ih i okružen drogama tijekom mladosti, Shawn Carter je zaslužio život kakav sad vodi. Na svom najnovijem albumu, 4:44, pjesma “Marcy Me” govori o tome koliko je njegova situacija uistinu bila teška kad opisuje svoju četvrt kao “Marcy kuće, gdje dječaci umiru na tisuće”.

Još od ranih dana Carter je imao osjećaj za glazbu, često smetajući svoju braću i sestre, lupajući po improviziranim bubnjevima na kuhinjskom stolu usred noći. Njegova samohrana majka učinila je ono što je mogla, kupivši mladom Carteru njegov prvi “boombox” i ohrabrujući ga da hrani svoj talent. Brzo je shvatio da može stvoriti vrijednost tako što će svoj hobi pretvoriti u karijeru i započeti s freestylingom, pisanjem tekstova i nastupom u svome kvartu, čiji su ga stanovnici od milja zvali “Jazzy”.

Ali “Jazzy” nije mogao pomoći svojoj majci da stavi hranu na stol sa svojom glazbom, ili barem još u tom trenutku. Znači, on je radio jedino što je mogao: prodavao je kokain. I dok neću pričati o vrlinama prodaje kokaina i cracka, bila je to sustavna tragedija, prečesta u kvartovima poput Carterovog.

Državna politika je zadržavala crnačku zajednicu u “projektima” (getu), a potom gledala na drugu stranu jer su ti susjedi bili uništeni epidemijom cracka. A onda je došao “rat protiv droge” u kojem su ti ljudi bili još više uništeni, budući da je vlada prešla s nesvjesnog neznanja na brutalnu provedbu, stvarajući stotine obiteljskih kućanstava bez očeva koji bivaju poslani u zatvor zbog nenasilnih kaznenih djela vezanih za droge.

Ali, iako je Carter izabrao manje slavan put ka zaradi, sigurno nije rasipao novac koji je zaradio. Iskoristio ga je za snimanje, produkciju i izdavanje prvog vlastitog albuma koji je tada prodavao iz svog automobila. Na kraju se pridružio i drugim brooklinškim reperima 1995. godine kako bi formirao neovisnu etiketu Roc-A-Fella Records.

Čak i kad je počeo razvijati svoj ugled i karijeru, nikada nije bio rastrošan. Naprotiv, uložio je u druge neovisne izdavačke kuće, sportske timove i brojne poslovne pothvate. Ali, od svih njegovih ulaganja, bila je jedna propuštena prilika koja ga je smetala, a koja je također inspirirala nekoliko redaka na albumu 4:44.

“Financijska sloboda – moja jedina nada”

Nedavno je gostujući na iHeart radiju o pjesmi “The Story of OJ” na svom novom albumu rekao:

“Svi zarađujemo novac, a onda svi gubimo novac, pogotovo kao umjetnici. Ali kako, kad imaš neku vrstu uspjeha, kako pretvoriti to u nešto veće?”

Pjesma je oštra kritika OJ Simpsonovog načina života, trošenje novca u nastojanju da se udalji od korijena. Ali njegov neobičan način života nije važan – bez zvučnih ulaganja, Simpson je ne samo izgubio sav svoj novac, nego je konačno otišao u zatvor, nakon što je pokušao počiniti prijevare.

Carter ostavlja duboku mudrost svojim slušateljima, govoreći im da je ova pjesma, kao i sam album, njegov pokušaj “dati vam milijun dolara vrijednu igru za 9,99 dolara”.

Osuđujući svoje kolege koji su prokockali svoje novostečeno bogatstvo bez ulaganja, kaže: “Želite znati što je važnije od bacanja novca u striptiz klubu? Kredit”. A dok govori o vrijednosti koju je zaradio ulaganjem u umjetnost i komentirajući kako je ponosan što je to mogao ostaviti svojoj djeci, on donosi još jedan bitan element slobodnotržišnog kapitalizma: neuspjeh.

Prije nego što je gentrifikacija povijesno “grubih područja” postala trend u posljednjih nekoliko godina, Carter nije vidio razloga ulagati u svoje susjedstvo, izbor radi kojeg sad žali kad je postalo jedno od najtraženijih krajeva Brooklyna. “Mogao sam kupiti mjesto u Dumbou prije nego što je postao Dumbo za 2 milijuna dolara. Ta ista zgrada danas vrijedi 25 milijuna dolara. I pogodite kako se osjećam? Dumbo (glupo, op.a.)”.

I premda osuđuje vlastiti nedostatak predviđanja, ima poantu kad savjetuje svoje slušatelje:

“Please, don't die over the neighborhood that your mama rentin'/ Take your drug money and buy the neighborhood, that's how you rinse it”

Ne samo da je njegov savjet ekonomski koristan, već donosi još jednu važnu točku: kapitalizam koji se koristi za društvenu promjenu je učinkovitiji od intervencija države. Vladin “rat protiv siromaštva” pokazao se kao ništa više nego rat protiv siromašnih unatoč dobrim namjerama političara. Ali stvaranje vrijednosti, zarađivanje novca, a zatim odluka da se taj novac vrati u zajednicu je investicija koja može imati trajne utjecaje na dobrobit lokalnih stanovnika. I tko će bolje ulagati u zajednicu od onih koji je poznaju najbolje?

Jay-Z je javno kritizirao politiku uplitanja države u crnačke zajednice i štetu koju je učinila i nastavlja činiti. Ali poanta u “The Story of OJ” jest ta da je “financijska sloboda” jedini način da pobjegne od tiranskog sustava koji je pretrpjelo susjedstvo, poput one u kojoj je Carter odgojen. Ali, da stvarno razbijemo lance koje je država okrenula našem biću, ekonomska pokretljivost je bitna, a to je istina koju Carter živi od samoga početka.

“Znamo tko smo, ali ne znamo u što se možemo pretvoriti”

Okolnosti u kojima smo rođeni ne definiraju tko ćemo postati i što ćemo pridonijeti svijetu, a Carter je savršena personifikacija ove konstatacije.

Kada je broadwayski čudotvorac Lin-Manuel Mirande bio upitan zašto je odabrao hip-hop u svom revolucionarnom mjuziklu Hamilton, govorio je o usporedbama između života Aleksandra Hamiltona i njegove sposobnosti da sebe “otpiše” iz svojih okolnosti i onih repera poput Jay-Z-ja i ostali koji su činili istu stvar:

“Onog trenutka kad je napisao pjesmu kako bi napustio otok, ja sam reagirao: ‘Pa to je kao hip-hop. Da biste doslovno napisali stih koji vas izbacuje iz vlastitog stanja i mjesta koje je grozno, to je kao svatko od Jay-Z-ja do Lil Waynea…Dok sam čitao knjigu, sve te hip-hop analogije su stalno iskakale.”

Poput Hamiltona, Carter je rođen u situaciji koja ga je vezala kao statistika od prvog daha. Ali on ju je iskoristio kao svoju prednost. Nije mogao promijeniti prošlost niti mijenjati svoje korijene pa je odlučio prigrliti sve. Ne bi skrivao svoje nedostatke. Umjesto toga pretvorio bi svoja iskustva u novac.

Carter se nikad nije ogradio od govora o svom odgoju i njegovom vremenu kao dileru droge. Zapravo, njegov je život služio kao predmet njegovih stihova, čak i prisjećajući se na starijem albumu pucanja u vlastitog brata sa samo 12 godina zbog krađe.

Carter je uspio podnijeti svoju turobnu situaciju i pretvoriti je u svoju prednost, ponovno stvarajući vrijednost, ali i dokazujući da je kapitalizam veliki izjednačitelj. Nije važno tko ste ili iz kakva ste susjedstva došli; ako možete stvoriti nešto što pruža vrijednost drugima, možete doslovce postati ono što želite.

Međutim, kao i Alexander Hamilton, čiji je osobni život bio predmet onoga što je nazvano prvim američkim seksualnim skandalom, Carterovi obiteljski problemi prijetili su uništiti sve što je izgradio. Ali, Carter i njegova supruga, Beyoncé, pronašli su način da zarade čak i na najnepovjerljivijim osobnim problemima.

Od limuna napraviti limunadu

Čak i oni bez ljubavi za Beyoncé morali su se nakloniti “Queen Bey” nakon objavljivanja njenog vizualnog albuma Lemonade 2016. godine. U 2014. cijeli svijet je promatrao Beyonceinu sestru kako tuče Cartera u dizalu. Glasine su nagovještavale da je Carter učinio nešto loše, što je rezultiralo ljutnjom njezine sestre Solange Knowles koja je ubrzo progovorila za medije.

Gotovo dvije godine kasnije, Beyoncé je cijelom svijetu dala ono što su čekali: cijelu priču o onome što je Carter učinio da zasluži ljutnju obitelji Knowles.

U onom što je bilo jedna od najvećih reklama u povijesti ili najveći prikaz sirovog, necenzuriranog osjećaja nakon što vas je suprug javno izdao, Beyonce je Carterovu nevjeru upotrijebila kao svoj adut na albumu koji je na kraju postao najprodavaniji album u svijetu 2016. godine.

Možda nikad nećemo znati kako se Beyoncé osjećala u viralnoj snimci njezine sestre koja je tukla njenog muža, ali to više nije važno jer su Knowles i Carter zajedno radili da ponovno prihvate pripovijest na način koji je zadovoljio potrošače koji žele više. Uzeli su sve te boli i neugodnosti – koktel emocija koje smo svi osjetili s vremena na vrijeme – i prosuli ih po srcima slušatelja. Zajedno, dinamični dvojac Carter-Knowles uzeo je svoje bračne probleme i odnio ih ravno u banku i čak izvukao popularnost “Limunade” uključivši Carterovu stranu priče u njegov album 4:44, koji je upravo objavljen prošlog tjedna.

Oba albuma objavljena su isključivo na Carterovim vlastitim glazbenim stranicama, Tidal. Ako su predani fanovi ili znatiželjni korisnici željeli čuti album prije opće populacije, morali bi se prijaviti za besplatnu probnu verziju na Tidal kako bi ga poslušali. Prava genijalnost ovog izdanja je ta što su mnogi, uključujući i mene, zaboravili otkazati svoje članstvo na Tidalu nakon završetka razdoblja besplatnog probnog razdoblja, donoseći dodatne prihode za par. Osim toga, za one koji su već koristili besplatno probno razdoblje za slušanje Limunade, oni ne bi mogli dobiti još jedno besplatno probno razdoblje kako bi čuli Carterov 4:44. Čak i ako potrošač nije imao interesa za rap, mogućnost slušanja Jay-Zjeve strane limunadne drame učinila je Tidal pretplatu vrijednom za mnoge.

Napiši svoj izlaz

Sjedinjene Države trebale su biti “zemlja prilika” gdje mjesto i status vašeg rođenja nisu trebali biti pokazatelji onoga što bi oslikavalo vašu budućnost. Dopuštajući tržištu da posluje s većom slobodom nego u ostatku svijeta, bilo koja osoba imala je priliku preuzeti vlastiti talent i rizik kako bi stvorila vrijednost i osigurala si vlastiti opstanak – i fizički i ekonomski.

Ljepota ovog sustava, kao i njegovi nedostatci, izvrsno su prikazani u svijetu rap glazbe i hip-hop kulture. To je posebno zato što je taj žanr nastao unutar najugroženijih četvrti u kojima je državna intervencija postigla antitezu svoje izvorne namjere. Umjesto oslobađanja onih iz nižih socioekonomskog podrijetla, ti su pojedinci držani zarobljeni u svojim okolnostima zahvaljujući Vladinim birokratima koji žele dokazati da je država jedino sredstvo otkupljenja.

Međutim, kako je pokazao Shawn “Jay-Z” Carter, nitko ne treba čekati na državu da ga spasi iz loše situacije. Stvorite novu vrijednost, zaradite novac i ulažite mudro, a uspjeh postaje neizbježan – barem dok država ne intervenira da zahtijeva smanjenje vašeg bogatstva. No, kako Carter kaže o Vladi na svom novom albumu, “Shout out to all the murderers turned murals, plural, fuck the Federal Bureau”.

Preuzeto sa: Liberal.hr

Kategorije: BiH

ORDOLIBERALIZAM: “Pravila i red” koji stoje iza njemačkog ekonomskog čuda

Čet, 06/07/2017 - 03:05

Piše: Danijal Hadžović

Između socijaldemokratije i čistog ekonomskog liberalizma, postoji jedna ekonomska i politička teorija koja na najbolji način nastoji pomiriti slobodno tržište s kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom državom. Riječ je o ordoliberalizmu. Ovo je ogranak klasičnog liberalizma koji je nastao u Njemačkoj tokom nacističkog razdoblja, kada su disidenti oko Waltera Euckena, ekonomisti u Freiburgu, sanjali o boljem ekonomskom sistemu. Oni su reagirali protiv planskih ekonomija nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. No odbacili su i čisti laissez-faire i kejnzijansko upravljanje potražnjom.

Rezultat je bila škola koja je i idejno i kroz lična poznanstva bila bliska sadržajima Austrijske škole ekonommije povezane s Friedrichom Hayekom. Hayek i Eucken dijelili su mišljenje da je deficitarna potrošnja radi stimulisanja potražnje bio nadasve besmislen model. Ordoliberalizam se od austrijske škole međutim razlikovao u uvjerenju koliko snažna uloga države u ekonomiji treba da bude. Za razliku od austrijske škole ekonomije koja tradicionalno zagovara što je moguće manju državu, ordoliberali vjeruju da kapitalizam zahtijeva snažnu vladu kako bi ona stvorila okvir za uspostavljanje reda (latinski ordo) koji bi slobodnom tržištu omogućio najdjelotvornije funkcionisanje. No, snažna država u očima ordoliberala je samo ona koja postavlja pravila, ne i ona kejnzijanska koja otvoreno interveniše i vodi ekonomiju. Ordoliberali snažno i eksplicitno odbacuju državni intervencionizam i mješovitu privredu. Za njih je slobodno tržište etički poredak. Negiraju koncept pune zaposlenosti, subvencija, državne kontrole i politike cijena. Prema njima, državni intervencionizam je neprihvatljiv jer deformiše pravila igre na tržištu. Državnim intervencionizmom određeni privredni subjekti se stavljaju u povlašten položaj u odnosu na druge. Država jedino može podsticati ekonomiju ako stalno unapređuje institucije i pravila. No, ordoliberali su istvoremeno i zagovornici snažne i kvalitetne socijalne zaštite te su izvorni ordoliberali jednu od najvećih mana svijeta u godinama prije Prvog svjetskog rata vidjeli u njenom nedostatku. U tom smislu stvari poput univerzalnog zdravstvenog osiguranja i obezbijeđenih penzija ordoliberali smatraju neupitnim civilizacijskim dostignućem. Ipak, prema ordoliberalnoj teoriji sve vrste redistribucije bogatstva moraju biti zasnovane na čvrstim i jasnim pravilima koja će biti jednaka za sve i nijednoj grupi neće pružati posebne povlastice nauštrb druge.

Preko Ludwiga Erharda, prvog ministra ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj ispred CDU-a i drugog kancelara poslije Konrada Adenauera, ordoliberalizam je snažno utjecao na njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku. U mjesecima nakon kapitulacije nacista, Njemačka se nalazila u očajnom stanju. Zemljom su harali siromaštvo i glad, a inflacija je bila astronamska, pa je trampa postala glavni oblik trgovine. Erhard je kao službenik tada još uvijek okupacione vlade na svoju ruku i uz žestoko protivljenje nadređenih američkih funkcionera uspio provesti reforme koje će stvar iz temelja promijeniti. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene. Prethodno je uvedena njemačka marka kao nova valuta, a stabilnost će u narednom periodu postati njena glavna karakteristika. Osim toga, smanjeni su i do tada ogromni i destimulirajući porezi.

Iako su se savezničke vlasti bojale da će ovakvi potezi i prekid kontrole cijene i politike racioniranja dovesti do još veće nestašice hrane i odvesti cijene nebu pod oblake, u svega nekoliko sedmica do jučer prazne prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilni novac koji su sada dobijali za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija. Produktivnost je počela rapidno rasti, a rapidno je rastao i izvoz. Na ovim reformama i filozofiji ordoliberala u pedesetim će se desiti ono što je postalo poznato kao „njemačko ekonomsko čudo“.

U šezdesetim i sedamdesetim godinama pak na kratko se je desilo koketiranje s kejnzijanizmom koje je bilo vezano prvenstveno uz rast državne potrošnje. No ipak, ideje ordoliberalizma nastavile su većinski dominirati njemačkom ekonomskom politikom. Njemačka je nametnula svoju filozofiju antitrustne politike i monetarne čvrstine Europskoj uniji i ECB-u. Postoje ordoliberalni otisci prstiju i u Paktu o stabilnosti i rastu eurozone, koji je dogovoren tokom devedesetih godina kao sistem pravila koji podrazumijeva sprječavanje velikih budžetskih deficita.

 

Ordoliberalizam danas

Financijska kriza iz 2008. godine oštro je pokazala jaz između Njemačke i ostatka svijeta. U Americi je donijela kejnzijanizam natrag u modu. I George Bush i Barack Obama na nju su reagirali fiskalnim poticajem. Njemačka je također usvojila fiskalnu ekspanziju, ali mnogi njemački ekonomisti su odlučno digli glas protiv toga.

No, ubrzo potom iz Njemačke se gotovo jedinstveno zagovarao antikejnzijanski koncept smanjenja potrošnje uslijed smanjenja potražnje koji se zahtijevao od većine članice EU. U Njemačkoj je čak i ustavnim zakonom predviđena „kočnica za rast duga“,  te nalaže da država uravnoteži svoje budžete do 2020. godine i ograniči savezno zaduživanje (za razliku od većine evropskih država njemački je budžet danas uravnotežen).

Naravno, svi njemački ekonomisti ne vide sebe kao ordoliberale. No, utjecaj tradicije i dalje je snažan na univerzitetima na kojima mnogi studiraju, kao i u Bundesbanci i Vijeću ekonomskih stručnjaka. I baš kao što su izvorni ordoliberali prešli u humanističke nauke i pravo, danas ih se također često obučava i kao advokate, politologe ili sociologe.

Svakako je zanimljiv fenomen da teorija koja je zaslužna za njemačko ekonomsko čudo i koja je u ovoj zemlji ostala i do danas dominantna te ogromnim dijelom oblikuje i fiskalnu i monetarnu politiku EU, mimo Njemačke je zapravo vrlo malo poznata, na Balkanu gotovo nikako.

A zbog svoje kombinacije politika slobodnog tržišta s kvalitetnom socijalnom zaštitu i vladavinom prava, možda bi upravo za države poput Bosne i Hercegovine mogla postati model na kojem bi se gradio ekonomski sistem.

Kategorije: BiH

EU od prvog jula predsjedava Estonija: Kako je zaostala socijalistička država postala čudo tranzicije

Uto, 04/07/2017 - 08:01

Unijom od 1. srpnja predsjeda Estonija čudo tranzicije. Koliko Europskoj uniji može pomoći iskustvo Estonije koja je u manje od 30 godina prošla put od ruske okupacije i jedne od najsiromašnijih europskih zemalja do zemlje koja je razvijena gotovo kao Slovenija? Što Hrvatska može naučiti od Estonije?

Daniel Hinšt – Centar za javne politike i ekonomske analize, predsjednik

Ovaj članak prenosi Ekonomski lab

Estonija je 1. srpnja 2017. preuzela polugodišnje predsjedanje Europskom unijom. O toj maloj zemlji s manje od milijun i tri stotine tisuća stanovnika na sjeveru Europe u Hrvatskoj se ne zna mnogo, osim da je razmjerno uspješna i da je u njoj digitalizirano gotovo sve, čak i glasanje na izborima.

Ovo je tekst o razmjerima i uzrocima estonskog uspjeha. Bez dubljeg razumijevanja ne može se shvatiti zašto mali narod koji predstavlja tek 0,25% stanovništva EU misli ozbiljno kada kaže da će raditi na pretvaranju EU u otvoreno i inovativno gospodarstvo koje će se digitalno transformirati uz slobodan protok podataka. Estonski prioriteti tijekom predsjedanja nisu slučajnost. Oni su posljedica visokih ambicija da se kroz poticanje reforme EU promiču dva ključna alata slobode naroda na geopolitički trusnom Baltiku – gospodarski uspjeh i geopolitička sigurnost.

Informacije o ambicioznim estonskim planovima mogu se čitati u kvartalnim časopisima „Life in Estonia“, a vidjeti uživo u „e-Estonia Showroom“.

Razmjeri uspjeha

Kada je u pitanju rast standarda (mjerenog pomoću realnog BDP po stanovniku), Estonija je u odnosu na Sloveniju kao donedavno najrazvijeniju tranzicijsku zemlju (dok ju nije pretekla Češka) ostvarila najveći rast. Velika crvena crta daje jasnu sliku konvergencijskog skoka u malo više od dvadeset godina. Dok se isprekidana hrvatska linija u proteklih 20 godina jedva pomiče prema gore, Estonija je svoj standard udvostručila u dva desetljeća, pretekavši Hrvatsku još 2005.

Slika 1. BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći u tekućim USD, u odnosu na Sloveniju, 1995.-2015.

konvergencija

Izvor: Svjetska banka

Treba uočiti da je estonski realni BDP po stanovniku oko 1995. bio približno 30% niži od hrvatskog. Međutim, Estonija danas postiže realan dohodak po stanovniku koji je gotovo 30% veći od hrvatskog i svega desetak postotaka zaostaje za Slovenijom. Litva je jedina zemlja na slici čija se putanja može usporediti s estonskom.

Prema HUP skoru koji mjeri rezultate strukturnih reformi na dvanaest područja, Estonija je šampion tranzicije. Iako je najviše poznata po digitalizaciji, Estonija se ističe i po inovativnosti, liberalizaciji tržišta, fiskalnoj disciplini (Estonija ima najmanji omjer javnog duga u EU), učinkovitosti javne uprave, tržišta rada i obrazovanju. Na primjer, u Estoniji je u cjeloživotno učenje u svakom trenutku uključeno 16% stanovništva naspram 3% u Hrvatskoj. Ukratko, u Estoniji vidimo rezultat procesa koji se kolokvijalno zovu strukturne reforme.

Estonija nije utopija. EU fondovi više ne donose snažan potisak rastu (jer se koriste već dugi niz godina – od 2004. kada su dio EU). I efekti trgovinske integracije odavno su iscrpljeni – Estonija je potpuno otvoreno gospodarstvo, tečaj je stabilan od početka 1990-tih, a euro je uveden još 2011.. Rast se usporio na 2-3% godišnje, uz stopu nezaposlenosti između 7% i 8% (gotovo dvostruko manje nego u Hrvatskoj). Estonsko gospodarstvo je sada nalik zreloj ekonomiji čiji rast zavisi o unutarnjim snagama – sposobnostima za inovacije i rast produktivnosti.

Estonija uz Litvu, Latviju i Bugarsku ima najviši Gini koeficijent (mjera nejednakosti raspodjele dohotka) u EU, dok u nekim socijalnim područjima poput zdravlja ljudi Estonija zaostaje za najrazvijenijim zemljama EU, pa i za Hrvatskom. Međutim, veoma je teško procijeniti utjecaj aktualnih politika spram utjecaja povijesti i nekih dugotrajnijih navika naslijeđenih iz prošlosti.

Geografija i prošlost uvjetuju visoku osjetljivost estonskog gospodarstva na događaje u Skandinaviji i Rusiji, s obzirom da su Finska, Švedska i Rusija tržišta na kojima se plasira gotovo polovica estonskog izvoza. Napetosti između Rusije i NATO pakta osobito su osjetljivo pitanje za najsjeverniju državu Baltika, čiji se glavni grad Tallinn nalazi u Finskom zaljevu preko puta Helsinkija, nedaleko od ruske granice prema Sankt Petersburgu. Te napetosti su dovele do masovnog stacioniranja NATO snaga ne samo u Estoniji, nego u cijeloj srednjoj i istočnoj Europi (u okviru operacije Atlantic Resolve).

Prošlost

Kada je riječ o prošlosti, Estonija je zajedno s Litvom i Latvijom žrtvovana zloglasnim tajnim aneksom pakta Molotov-Ribentrop iz 1939., kojim su komunisti i nacionalsocijalisti sklopili dogovor o nenapadanju i podijelili sfere utjecaja. Procjenjuje se da je 25% Estonaca ubijeno ili nestalo do kraja Drugog svjetskog rata, najviše u ruskim pogromima u vrijeme okupacije 1940.-1941. Nakon operacije Barbarosa u toku koje su nacisti okupirali Estoniju dogodili su se pogromi Židova i masovna emigracija Estonaca u skandinavske zemlje.

Nakon što su Rusi 1989. priznali postojanje aneksa u nacističko-komunističkom paktu Molotov-Ribbentrop nestale su prepreke osamostaljenju država na Baltiku. U kolovozu 1989. stvoren je ljudski lanac dulji od 500 kilometara, takozvani Baltički put, koji je povezao sva tri mala baltička naroda simbolizirajući njihovu težnju za slobodom. U narednim desetljećima sva tri naroda će ljubomorno čuvati stečenu slobodu i pronaći načina kako da ekonomske slobode ugrade u širi politički koncept osamostaljenja i afirmacije novih društvenih vrijednosti.

Slika 2. Baltički put, kolovoz 1989.

baltički put

Baltički put je više od povijesnog događaja koji je bitno utjecao na kraj SSSR-a. Bila je to trajna simbolička poruka kako su Estonci (kao i Latvijci i Litvanci) spremni jednom zauvijek osloboditi se zone ruskog utjecaja. U tu zonu su ušli slijedom nasilne okupacije koja je dovela do masovnih progona estonskih poduzetnika, intelektualaca, političara, pastora i drugih građanski orijentiranih skupina.

Dok se Jugoslavija smjestila u nesvrstanu zonu, izbjegnuvši time izravni sovjetski utjecaj, Estonci su doživjeli suprotnu sudbinu. Dok je u Jugoslaviji (nažalost) postojala podrška komunizmu od strane dijela ljudi, obrazovanim Estoncima snažna baština slobode to nije dopuštala. Dok je u Jugoslaviji komunizam bio uglavnom izum domaće borbe, u Estoniju je komunizam nasilno uvezen. Dok je Jugoslavija stvorila privid dobrog životnog standarda koji je kasnije rezultirao nostalgijom kod dijela ljudi, Estonija je daleko zaostajala za Hrvatskom. Zaključak je nažalost jasan – (nekim) Hrvatima je očito bilo (relativno) dobro. Zato se danas teško odvojiti od tog nasljeđa starine. Znamo da svaka promjena izbacuje iz zone udobnosti.

S druge strane, Estonci imaju no legacy policy. Estonci su pad komunizma dočekali s namjerom brzog odmaka od zone ruskog utjecaja kroz jačanje internacionalnog usmjerenja. Hrvatska je pak pad komunizma iskoristila za pomirenje duhova totalitarne prošlosti. To pomirenje se dogodilo kroz autoritarni sustav s izraženom ekonomskom ksenofobijom prema stranim ulagačima i kronističkim pogodovanjima odabranim domaćim „kapitalistima“. U takvim uvjetima hrvatske institucije tržišnog gospodarstva su se mogle tek donekle razviti, tek zahvaljujući težnji EU integraciji.

Dakle, u Estoniji se dogodila radikalna razgradnja socijalističkog nasljeđa, uz hrabro suočavanje sa sigurnosnim rizikom s istoka. Fundamentalna politička tranzicija je tada omogućila laku ekonomsku tranziciju. To je značilo da se javne politike za povećanje ekonomske slobode mogu lako provesti i potvrditi kroz praksu. Tim više, Estonija se odlučila za brzi „Just do it“ pristup tržišnim reformama kako ne bi izgubila bitku s otpornicima koji uslijed odugovlačenja mogu ojačati.

Politika: liberali vladaju, ali u koalicijama

Povijesno naslijeđe objašnjava dugotrajnu vladavinu liberalnih političkih stranaka u Estoniji. Klasični liberali tj. Estonska reformistička stranka, koju je osnovao prvi guverner Estonske središnje banke Siim Kallas, gotovo su cijelo vrijeme na vlasti, izuzev samog početka tranzicije 1992. Tada je premijer postao mladi liberalni konzervativac Mart Laar iz stranke Pro Patria. Estonski konzervativci su još jedna međunarodna potvrda kako se ne radi o nacionalistički orijentiranim protekcionistima, već o snažnim zagovornicima klasičnog liberalizma, uz tek male razlike u odnosu na liberale. Mart Laar je imao 32 godine kad je postao premijer vrlo mlade vlade. Rekao je za sebe: Bio sam mlad i lud, pa nisam znao što je moguće a što nije, pa sam činio nemoguće stvari.“ Estonija se rano odlučila za mladenački optimizam, koji se temelji na otklanjanju prepreka kojima si veći dio populacije, zbog zone udobnosti, ograničava horizonte, ambicije i prilike za rast. Ova izjava mladog Marta Laara je vrlo bitna za Hrvatsku gdje se izostanak reformi, iz perspektive zone udobnosti, obično opravdava time da je nešto „nemoguće“ i da treba biti „realan“.

U osmišljavanju estonskih reformi pomagali su liberalni think tankovi: američki Heritage Foundation i International Republican Institute, britanski Adam Smith Institute i švedski Timbro Institute. Vrlo utjecajan je i estonski think tank Akademija liberalizmaEstonske reformističke stranke.

Reformistička stranka se pojavila na izborima 1995. i osvojila 19 mjesta u parlamentu koji broji 101 zastupnika. Prva koalicija u koju je ušla se raspala zbog podrške reformista flat tax reformi i protivljenja subvencijama u poljoprivredi. Ubrzo, već 1999., reformistički liberali se vraćaju u koaliciji s Pro Patria u kojoj je Laar bio premijer a Kallas ministar financija.

Nakon nekoliko restrukturiranja koalicija i izbora, Estonska reformistička stranka preuzima stožernu ulogu i od 2005. do 2014. de facto vodi Estoniju s premijerom Andrusom Ansipom, današnjim povjerenikom Europske Komisije za digitalno jedinstveno tržište. Nakon izbora 2014. Reformisti formiraju („veliku“) koaliciju sa socijaldemokratima u vladi Taavi Roivasa koji je tu dužnost preuzeo s nepunih 35 godina. Premijer je trenutno Juri Ratas iz Stranke centra. Kako u Estoniji niti jedna stranka ne može prijeći 30% glasova u parlamentu, izbori, promjene u koalicijama i na čelnim i ministarskim pozicijama su relativno česte (osim u Ansipovo vrijeme). Ipak, politička dinamika ne utječe na liberalan smjer estonske politike.

Ekonomska politika i reforme

Snažna liberalizacija estonskog gospodarstva značila je velike skokove. Stopa zaposlenosti radno aktivnog stanovništva u dobi 20-64 g. iznosi 76%, što je daleko iznad uobičajenog tranzicijskog prosjeka koji je znatno niži od 70% (u Hrvatskoj jedva oko 60%), blizak najvišoj skandinavskoj normi. Stopa nezaposlenosti niža je od prosjeka EU. Realni BDP je već 1997. ostvario rast od 12% i 2006. 10%. Godišnje stope rasta realnog BDP-a u razdoblju 2000.-2007. bile su barem 7% (Bank of Estonia). U razdoblju 2006.-2016. kupovni standard po stanovniku skočio je sa 64% na 74% EU prosjeka, dok je hrvatski «skočio» s 58% na 59%. Estonski standard je 1996. bio na samo 35% EU prosjeka, a već 2007. na 65%. U istom razdoblju se na primjer mađarski prosjek pomaknuo sa 49% na 64% (Eurostat), što znači da je Estonija daleko brže napredovala.

Kada se pogleda estonski Nacionalni program reformi 2017., glavni estonski cilj je povećanje produktivnosti zaposlenih do 80% prosjeka EU 2020. Znači da bi produktivnost po zaposlenom Estoncu trebala u prosjeku rasti 2 postotna boda brže od prosjeka EU. Estonija je prema produktivnosti 2015. bila na 73% EU prosjeka, a 2000. na 47%.

Niski porezi potaknuli su poduzetništvo i ulaganja. Porez na dohodak je jedinstvenih 20%. Kod poreza na dobit oporezuje se samo isplaćena dobit po stopi od 20%, dok je reinvestirana dobit neoporezovana. Stopa PDV-a iznosi 20%. Socijalni doprinosi su ukupno 33%. Nema posebnog poreza na kapitalnu dobit i dividende. Regulacija poduzetništva je relativno blaga, dijelom i zbog raširene digitalizacije javne uprave.

Estonija je poznata po nizu liberalnih javnih politika koje su dovele do estonskog gospodarskog čuda, kao primjerice:

  • Monetarna stabilizacija i sniženje inflacije (u početku tranzicije)
  • Uravnoteženi proračun, rezanje rashoda i reduciranje opsega države
  • Ukidanje subvencija državnim poduzećima i „lakih“ kredita, pod motom „Počnite, radite ili umrite“, uz masovne privatizacije
  • Vaučerska privatizacija zemljišta i nekretnina
  • Slobodna trgovina kroz reduciranje carinskih i necarinskih prepreka
  • Poticanje tržišne konkurencije u nizu sektora
  • Rezanje regulatornih troškova i nameta, ukidanje licenciranja te borba protiv koruptivne regulacije
  • Flat tax koji potiče štednju i ulaganja, umjesto da kažnjava uspjeh
  • Porezno oslobođenje reinvestirane dobiti
  • Maksimalno 3 minute za e-poreznu prijavu (skratili sa 5 minuta, a sad žele automatsku naplatu poreza preko bankovnog računa, uz suglasnost građanina)
  • Usluga e-Residency (koja je poznata i među hrvatskim poduzetnicima, a promovira se i pod nazivom Nova digitalna nacija)
  • Projekt nulte birokracije (The Zero Bureaucracy Project) koji podrazumijeva detekciju svih preostalih suvišnih administrativnih opterećenja, smanjenje broja javnih službenika i dodatnu deregulaciju tržišta
  • 99% javnih usluga je digitalizirano, a fizička prisutnost u državnim institucijama još je potrebna samo za sklapanje braka.

Procjenjuje se da Estonija samo zbog eliminacije birokratske papirologije godišnje štedi oko 2% BDP-a. U fizičkom smislu, Estonija svakog mjeseca uštedi papir u visini Eiffelovog tornja. Estonci su vješti u marketingu, pa su od ove vrste projekata napravili brend e-Estonia Showroom koji posjećuju brojni politički i korporativni lideri i javni službenici iz drugih zemalja kako bi naučili primjenu tri načela e-Estonije: (1) once-only (građanin jednim kontaktom rješava sve), (2) digital by default i (3) no legacy. S obzirom da su ova načela već primijenjena, estonska javna administracija kreće u sljedeću razvojnu fazu na temelju zero click filozofije. Iza zero click pristupa kriju se algoritmi ili, u razvijenijoj formi, aplikacije zasnovane na umjetnoj inteligenciji, koje pri prvoj interakciji s korisnikom nude već gotovo, sugerirano rješenje. U Estoniji se sve javne usluge rješavaju pomoću e-osobne iskaznice (eID).

Gdje je Estonija danas u svijetu zbog takvog pristupa?

Osim toga, Estonija uspješno izvozi svoja rješenja. Nedavno pokrenuta platforma za ulaganja u start-upove Funderbeam pokazala se zanimljiva i hrvatskim poduzetnicima. Preko te platforme u okviru EU omogućeno je znatno ubrzanje ulaganja i u društva sa ograničenom odgovornošću u zemljama poput Hrvatske, gdje su takvi procesi zamorni i skupi. Već tri manje dokapitalizacije poduzeća (ispod milijun eura) dogodile su se putem ove platforme. Druga je detaljno opisana na Ekonomskom labu.

Mali se moraju diferencirati da bi bili uočeni: ima li opravdanja za Hrvatsku?

Estonija je prva digitalizirana država. Nema sumnje da je digitalizacija nastala kao proizvod tri dublje potrebe. Prva je potreba biti drukčiji, biti uočen. Estonci su u tu svrhu odabrali ICT i digitalizaciju i sada su u poziciji lidera EU kojom će sada predsjedati. Estonija poput kakvog laboratorija može pokazati drugim državama EU kako to izgleda i nametati rješenja. Druga je potreba duboko demokratska i liberalna. Građanin je u centru, građanin vodi igru: on zahtijeva uslugu od javnih službenika, on ih digitalno kontrolira. Treća je potreba sigurnosna. Nema sumnje da se potreba za historijskim odmakom od Rusije i kontrola stanovništva, dakle sigurnost, svrstavaju među motivatore promjena. No, straha od «Velikog brata» nema, zbog faktora broj dva.

Može li i treba li Hrvatska učiti od Estonije? Hrvatski tražitelji alibija će vjerojatno posezati za raznim izgovorima: 1. Estonija nije imala rat. 2. Estonci su ipak protestantskog mentaliteta. 3. Estoncima su pomogli Skandinavci, a mi  (Hrvatska op. aut.) nismo imali sponzora široke ruke, bili smo više neka vrst neželjenog djeteta Europe. Izgovori su uvijek opravdanje za zonu udobnosti koja ne dopušta inicijativu i naporan rad na postizanju ciljeva.

Provjerimo vezu triju izgovora i stvarnosti:

  1. izgovor je točan u smislu da Estonija nije imala rat, ali kakve to ima veze, kad je Estonija Hrvatsku prestigla tek 2005., deset godina nakon završetka Domovinskog rata. Dok su Hrvati investirali u infrastrukturu iz sredine XX. stoljeća (previše autocesta, sportskih dvorana) uz mnogo korupcije, Estonci su investirali u digitalne „autoputeve“ uz nultu toleranciju prema korupciji. Prema tome, taj izgovor nije prihvatljiv.
  1. izgovor je točan, Hrvati nisu protestantskog mentaliteta, ali danas nije toliko presudan. Ova teza Maxa Webera koju je do nas prenio mladi Mijo Mirković prije Drugog svjetskog rata je u današnje doba tek relativna. Danas treba uzimati i niz drugih faktora. Kakav su napredak ostvarili katolici Irci, Litvanci i Poljaci, pokazavši zavidnu sposobnost za reforme i gospodarski rast u protekla dva desetljeća? Mentalitet ne može biti izgovor za nečinjenje.
  1. izgovor je vrlo točan i relevantan. Estonci promoviraju svoju nordijsku kulturu. Imaju vrlo jake veze s nordijskim zemljama, što posebice ljuti Ruse. Ipak, nitko dobronamjeran ne bi spriječio Hrvate da uče od Skandinavaca (ili od Austrijanaca?). Danas imamo e-učenje, konzultacije su moguće u svakom trenutku, EU pruža brojne mogućnosti suradnje (koje čak i plaća). Mogu se čitati i knjige, a Internet je prepun informacija. Odlične knjige o liberalnim reformama prodaje švedski Timbro institut. Skandinavci su pomogli jer im je to i politika – poticati liberalno-demokratske vrijednosti.

Zaključno

Sigurno je da se ne može sve tek tako preslikati bez razumijevanja kulture. Ipak, nitko nas ne sprječava da usvajamo dobre kulturne navike. Zar bi Estonci bili ljuti kada bismo se odlučili utrkivati s njima u procesu konvergencije, kada bismo odlučili postati ambiciozni radi naše djece i zaustavljanja iseljavanja? Podsjetimo se za kraj da je Estonija među prvima priznala Hrvatsku kao samostalnu državu. Takozvani mali narodi se razumiju i njihova suradnja, potpora i uzajamno promatranje i učenje jako su važni u okviru EU.

Unijom od 1. srpnja predsjeda Estonija čudo tranzicije. Ovo je zlatna prilika Hrvatskoj za obrazovnu reformu. Učenje prakse je najbolje učenje.

Kategorije: BiH

Živimo u najboljem svijetu koji je ikad postojao

Pon, 03/07/2017 - 07:44
“Srećom, istinu je lako potvrditi: istinu da mi na Zapadu živimo u najboljem svijetu koji je ikada postojao. Ne možemo da dopustimo da se ta istina ne kaže. Mediji, koji su u pogledu ovoga najviše krivi, treba da se ubijede u to da su oni ti koji prouzrokuju najveću moguću štetu. Njih moramo prisiliti da učine svoj mali doprinos ka poboljšanju. Mediji moraju biti natjerani da uvide i kažu istinu, da shvate skrivenu opasnost koju sami predstavljaju, da razviju samokritički stav (kao što to čini svaka zdrava institucija), i da sebe poprave. To je sada njihov zadatak. Ali oni čine veliku štetu. I ako mediji ne budu sarađivali sa nama biće gotovo nemoguće da se ostane optimista”.

Karl Popper

  Piše: Danijal Hadžović

Pjesma “Wind of Change” njemačkog benda Scorpions iz 1991. postala je svojevrsna himna rušena Berlinskog zida i najava novog, boljeg svijeta u kojem će vladati  blagostanje, sloboda, tolerancija i saradnja među ljudima. 26 godina poslije da li možemo reći da zaista živimo u boljem svijetu? Oh, da, itekako!

Prema podacima Svjetske banke, po prvi put u ljudskoj historiji broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu pao je na ispod 10%. Banka je koristila novu mjeru prihoda od 1,90 dolara dnevno za definisanje ekstremnog siromaštva, u odnosu na prošlo mjerenje kada je iznos bio 1,25 dolara. Predviđa se da će udio svjetske populacije u ovoj kategoriji pasti sa 12,8% u 2012. godini na 9,6% do kraja ove godine. Predsjednik svjetske banke Jim Yong Kim ovu vijest je nazvao “najboljom pričom u historiju svijeta”.

I vjerovatno je u pravu. Ono što većina ljudi potpuno zanemaruje kada se govori o siromaštvu jeste da ono nije trenutno stvoreno, nije od jučer, nije rezultat aktuelnih politika ili trenutnog ekonomskog sistema, ono je – kao što su to naučnici davno prepoznali – bilo norma za većinu običnih ljudi kroz cjelokupnu historiju čovječanstva. Tako se primjerice krajem 18. stoljeća, od 23 miliona stanovnika koliko je imala Francuska, njih 10 miliona oslanjalo na neku vrstu državne ili privatne pomoći kako bi preživjeli, dok je oko tri miliona ljudi živjelo od prosjaćenja.

Zahvaljujući industrijskoj revoluciji i razvoju trgovine, ekonomski rast na Zapadu doživio je historijski neviđene razmjere. Tokom 19. i 20. stoljeća prosječni realni dohodak u zapadnom svijetu povećao se petnaest puta.

Ipak, ponor u standardu življenja koji nekada postojao između istoka i zapada polako se zatvara. Uspon nezapadnog svijeta, nedvojbeno, rezultat je ekonomskog rasta potaknutog napuštanjem centralnog planiranja i integracijom mnogih nezapadnih država u svjetsku ekonomiju. Npr., nakon ekonomske liberalizacije u Kini 1978. godine, realni dohodak u toj zemlji porastao je trinaest puta.

Kako dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije i profesor Angus Deaton u svojoj knjizi „Veliki bijeg“ bilježi: „Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali i u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad“.

Dakle, samo kada se pogleda napredak Kine ili Indije, zemalja koje čine oko trećinu svjetskog stanovništva, koji je ostvaren u proteklih nekoliko decenija, jasno se dolazi do zaključka da je svijet danas nemjerljivo prosperitetnije, razvijenije i bolje mjestu nego što je bio prije nekih tridesetak godina. No ne samo Indije i Kine. Pogledajte napredak koji su zemlje bivšeg istočnog bloka ostvarile nakon oslobađanja od sovjetske okupacije i prateće planske ekonomije, i koje su danas uspješne i stabilne članice Evropske unije!

Pogledajte napredak koji je ostvarila u našoj zemlji mnogima omiljena Turska! Ali pogledajte i razvijene zapadne zemlje, koje zadnjih nekoliko decenija imaju manje-više kontinuiran ekonomski rast, a kriza s kojom se suočavaju pojedine države EU, ipak je ograničena samo na te zemlje bez bitnijeg utjecaja na ukupno stanje svjetske ekonomije.

Dakle, s punim pravom se može reći da, globalno gledajući, živimo u najprosperitetnijem i najboljem vremenu u historiji čovječanstva i da će prema svim naznakama stvari vremenom postojati sve bolje i bolje, te da zahvaljujući razvoju tehnologije i globalizaciji obični čovjek nikada nije imao veće mogućnosti da realizira svoja znanja i  talente, drugim riječima – da živi bolje!

Međutim, u medijima i u javnosti, uprkos svim činjenicama i zdravorazumskim pokazateljima, ovo rijetko ili skoro nikada ne čujemo. Umjesto toga, sa svih strana slušamo tu sumornu, zaglušujuću buku o užasnom, surovom i nepravednom svijetu u kojem je mali čovjek osuđen na propast, i kojem se svake godine najavljuje nekakva nova  klimatska, ekonomska, ekološka, majanska i ko zna kakva već sve ne apokalipsa, dok floskule tipa „bogati postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji“ ili „nikada nije bilo više gladnih i siromašnih“ svuda okolo bruje.

Pod utjecajem ovakvih i sličnih mračnih tonova, na pitanje da li danas u svijetu ima manje ili više siromašnih ili da li se živi bolje ili gore, većina ljudi bi vam odgovorila da smo siromašniji i da živimo gore. Razlog ovom sveprisutnom pesimizmu leži u samoj ljudskoj prirodi koja nikad nije zadovoljna s položajem koji trenutno ima.

I dok takvo stanje svijesti s jedne strane predstavlja osnov kompletnog progresa ljudskog roda koji nas tjera na rad, učenje, inovativnost i težnju da budemo bolji što jesmo, s druge je strane je također i pogodno tlo za sveprisutni pesimizam i nezadovoljstvo. Kao što je to zaključio austrijski ekonomist Ludwig von Mises „svačije samopouzdanje i moralna ravnoteža potkopani su prizorom onih koji su dokazali veće sposobnosti i kapacitete“.

Kakav god da položaj zauzima u društvu, svako od nas misli da po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama zaslužuje mnogo više od toga, dok oko sebe gledamo ljude koji su uspjeli tamo gdje mi nismo, a takvih uvijek ima. Takav je stav skitnice prema čovjeku koji ima redovan posao, takav je stav radnika prema predradniku, izvršnog direktora prema potpredsjedniku, potpredsjednika prema predsjedniku firme, čovjeka koji je vrijedan tristo hiljada dolara prema čovjeku koji je milioner i tako dalje.

Stoga ljudi ne žele čuti da im je dobro, da stvari napreduju, da imaju više prilika za uspjeh i udoban život nego ikad prije (koje oni nisu iskoristili, ili barem ne u željenoj mjeri), ma koliko činjenice to govorile. Umjesto toga, pesimistični tonovi da nam je teško ili sve gore, da svijetom bujaju nejadnakost, nepravda i beznađe, uz one ideološke trubadure i mislioce koji nas uvjeravaju da je položaj u kojem se nalazimo rezultat nepravednog sistema koji treba radikalno mijenjati, a ne naših grešaka i propusta, bit će naširoko prihvaćeni i omiljeni. Oni drugi pak, koji nam govore stvarno stanje stvari, bit će ignorisani, ili još gore, prezreni i omraženi.

Naravno, naš svijet nije idealan. Ratovi, siromaštvo, nesloboda i nepravda i danas haraju dobrim dijelom planete. No, historijski gledano, svega toga je danas daleko manje nego u bilo kojoj prethodnoj dekadi, a svijet se kreće u dobrom pravcu. Život sam po sebi nije pravedan, on pred nas konstantno stavlja zadatke i probleme, no naša sposobnost da ih rješavamo neophodan je uslov našeg odrastanja i napretka, kako svakog čovjeka ponaosob, tako i kompletnog ljudskog roda.

 

Kategorije: BiH

SVJETSKI LIDER U OPOREZIVANJU: Do kada će rasti akcize na duhan u BiH?

Ned, 02/07/2017 - 02:18
Kako plaćamo porez na duhan i duhanske proizvode?

Bosna i Hercegovina je 2014. godine bila svjetski lider u oporezivanju duhana, sa prosječnim udjelom poreza od 86% od ukupne maloprodajne cijene (MPC) jedne kutije od 20 cigareta. Kako bi bolje razumjeli kako se ta ista kutija oporezuje, slijedi kratko objašnjenje. Kada distributer izmiri carinske dadžbine, te sačini kalkulaciju MPC, u kojoj iskazuje iznos obračunate akcize na proizvod – plaća 42% akcize (proporcionalno cijeni), te posebnu akcizu na količinu (koja trenutno iznosi 67,50 KM na 1000 cigareta, odnosno 1,35KM po jednoj kutiji). Prema trenutnom Zakonu o akcizama, akcizeukupno iznose najmanje 2,42 KM na najjeftinije pakovanje od 20 komada. Na tu cijenu dodaje se PDV, te kompletan poreski teret na kraju snose potrošači. U Zakonu je također definisano kako je planiran rast stope posebne akcize na količinu, koja trenutno iznosi 67,5, dok iznos ne dosegne vrijednost od 126 KM na 1000 cigareta, tačnije dok posebna akciza na količinu ne bude iznosila najmanje 2,52 KM (buduće povećanje za 1,17 KM). Pogledajmo, međutim, šta se do danas postiglo ovakvim politikama.

 Rezultati poreske politike

Kao posljedica konstantnog povećanja oporezivanja duhana, učešće duhanske industrije u BDP-u Bosne i Hercegovine drastično je smanjeno – sa 0,25% 2006. godine, na 0,07% 2015. godine. Uzmemo li u obzir činjenicu da BDP zemlje u istom vremenskom periodu nije značajno rastao, možemo zaključiti da je ovaj pad (od 72%) približan padu obima proizvodnje. Samim padom obima proizvodnje, pali su profiti domaćih proizvođača, ali i potražnja za duhanom kao sirovinom, što je direktno uticalo na slabije prihode poljoprivrednih proizvođača duhana.

Istovremeno je prosječna potrošnja na duhanske i alkoholne proizvode povećana sa 5,69% na 9,3% po domaćinstvu. Kako bi se prilagodili rapidnom rastu cijena duhanskih proizvoda, brojni se konzumenti cigareta umjesto predviđenog prestanka konzumacije, prebacuju na kupovinu rezanog duhana, koji je bio niže oporezovan.

Nakon što se posljednjim povećanjem poreski udio u cijeni rezanog duhana povećao, pušači slabije kupovne moći prelaze na crno tržište, a rast crnog tržišta je jedna od najznačajnijih negativnih posljedica ovakve politike. Prema Bijeloj knjizi3 Vijeća stranih investitora, oko 200 miliona KM akciza i PDV-a se izgubilo na ovom tržištu u 2014. godini, što predstavlja drastičan porast sa 69,2 miliona iz 2013. godine.

Dakle, posljedice povećanja akciza na duhan u BiH su: opterećenje domaće duhanske industrije, udar na poljoprivrednike koji se bave uzgojem duhana, povećanje ukupne potrošnje građana na duhan, porast crnog tržišta.

Evropske prakse, preporuke stručnjaka

Izuzetno bitno je navesti i činjenicu da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), kao efektivnu mjeru suzbijanja pušenja preporučila stopu od 70% učešća poreza u MPC duhanskih proizvoda4, koju je BiH već odavno postigla. Domaći, ali i međunarodni zvaničnici će reći da usklađuju akcize sa stopama u EU i da je to naša obaveza na evropskom putu zemlje. Realnost je nešto drugačija od toga, jer ekonomski najrazvijenije evropske zemlje duhanske proizvode oporezuju stopom koja je jednaka ili približna preporuci WHO od 70%. Za detalje o učešću poreza u maloprodajnoj cijeni cigareta u zemljama EU pogledajte sliku ispod.

   

Kako su zdravstveni rizici povezani sa pušenjem dobro dokumentovani, širom svijeta se povlače potezi da se smanji rasprostranjenost pušenja. Bosna i Hercegovina je ispunila i premašila iznos udjela poreza u kutiji cigareta koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija kao poreznu stopu efektivnu za suzbijanje korištenja duhana. Ipak, nismo proveli ostale preporuke koje su obavezne uz provođenje ovako rigoroznih poreskih politika, koje se “najbolje kombinuju sa jakom poreskom upravom, uključujući upotrebu vrhunskih sistema za monitoring, praćenje i pronalaženje, a koji uključuju tehnološki napredne akcizne markice i licenciranje svih uključenih u proizvodnju i distribuciju duhanskih proizvoda, i korištenje adekvatne prisile, (op.a. inspekcijskog nadzora), te brzih i ozbiljnih kazni za prekršioce”.

Uzevši u obzir tu činjenicu, može se reći da dalji rast akciza ne služi zaštiti zdravlja stanovništva, već isključivo ispunjavanju fiskalnih potreba vlasti. Dakle, ne postoji validan razlog za dalje povećanje akciza u zemlji ni sa ekonomskog ni društvenog aspekta, a u obzir treba uzeti okolnosti u kojima se nalazi zemlja, a to su kupovna moć stanovništva, fiskalne politike zemalja u okruženju, kapacitet zaštite granica i recentni uspjeh u suzbijanju crnog tržišta duhana. Ako se objektivno sagledaju sve navedene okolnosti, može se zaključiti da će dalje povećanje akciza na duhan i duhanske proizvode umjesto povećanja priliva javnih prihoda za servisiranje dugova zdravstvenog sektora, imati suprotan efekat i izazvati dalji pad poreskih prihoda po ovom osnovu.

Šta dalje?

Umjesto daljeg povećanja oporezivanja duhana u budućnosti, trebalo bi kreirati akcizni model utemeljen na dobrim praksama zemalja EU i regiona, koje uglavnom imaju manje poreze, odnosno koji bi doveo do uspostavljanja dinamike rasta akciza primjerene standardu i kupovnoj moći. Dodatno, potrebno je intenzivirati terenski inspekcijski nadzor kako bi se suzbilo crno tržište duhana i duhanskih prerađevina. Usporavanje rasta akciza bi osiguralo stabilnost priliva javnih prihoda i prirodno smanjilo crno tržište, dok bi pojačan inspekcijski nadzor osigurao veći priliv sredstava u budžete i zdravstvene fondove, te u isto vrijeme osigurao stabilnost tržišne konkurentnosti, poboljšavajući poziciju legalnim proizvođačima i distributerima.

Na stranici www.mojporez.ba možete pogledati koliko poreza plaćate na svoj rad, te na potrošnju prilikom kupovine robe široke potrošnje i akciznih roba poput goriva, alkoholnih napitaka i duhanskih proizvoda. Također možete saznati koji porezi se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, koliko novca izdvajate za plaćanje poreza na godišnjom nivou, te dobiti jasan pregled utroška Vašeg novca kroz budžete.

 

 

(Reforma.ba)

Kategorije: BiH

Jednakost u bogatstvu je besmislica u slobodnom društvu

Pet, 30/06/2017 - 11:45

Piše: Leonid V. Nikonov

Tržišta ne dovode nužno do jednakih ishoda niti zahtijevaju iste mogućnosti. To je riječ o nedostatku postojanja tržišta. Nejednakost nije samo prirodan ishod postojanja tržišne razmjene. Ona je preduslov trgovine, bez koje razmjena ne bi imala smisla. Smiješno je očekivati da jednakost proizlazi iz trgovine i društva gdje se resursi raspoređuju kroz tržište. Jednaka temeljna prava, uključujući slobodu razmjene nužna su za slobodno tržište, ali ne smije se očekivati da će slobodno tržište generirati jednak ishod, niti se treba oslanjati na jednakost osim jednakih prava pred zakonom.

Ideal jednake trgovine može se odnositi na jednakost mogućnosti i jednakost ishoda. Kada bi imali jednakost razmjene, onda bi samo strane koje su jednake u svakom relevantnom smislu mogle pristupiti razmjeni; bilo koja razlika naštetila bi jednakosti trgovine, zbog čega neki smatraju ugovore o radu između poslodavca i radnika izrazito nejednakim (i nepravednim). U odnosu na jednakost ishoda, značilo bi da dolazi do razmjene iste vrijednosti ili da su ishodi trgovine vrijednosno jednaki. Primjerice, kada bi se ista količina dobara jednake kvalitete prenosila s jednog sudionika na drugoga, onda bi razmjena zadovoljila uvjete jednakosti. Zamislite nadrealan prizor u kojem dva čovjeka koja su potpuno slična jedan drugome (npr. nemaju ličnih razlika koje bi ih mogle odrediti nejednakima) razmjenjuju posve identične stvari među sobom. Ako izuzmemo averziju koju u nama budi takav prizor, zdravorazumski možemo zaključiti da sama ideja jednake razmjene nema smisla. Takva razmjena ništa ne mijenja; ne bi se poboljšala pozicija ni jedne strane te samim time ne bi došlo do razmjene jer ne bi bilo razloga za istom. (Karl Marx je zagovarao nedosljednu ekonomsku teoriju gdje bi tržišna razmjena trebala biti utemljena na jednakosti). Kada bi se tržišna razmjena temeljelila na jednakosti izgubio bi se smisao razmjene, odnosno smisao razmjene poboljšanje je stanja osoba u razmjeni. Ekonomska logika razmjene temelji se na različitosti potreba za različitim dobrima i uslugama između strana koje sudjeluju u razmjeni.

Ideja jednakosti svejedno je mnogima privlačna s etičkog gledišta. Opća karakteristika mnogih moralnih sudova često počiva na deontološkom modalitetu, odnosno moralni sudovi su često podređeni dužnostima. Gleda se samo ono što bi se trebalo učiniti, ono što jednostavno postoji ili ono što će postojati ako se nešto učini dok se ekonomska logika zanemaruje. Prema Immanuelu Kantu, primjerice, obaveza zahtijeva izvršenje bez obzira na rezultate, posljedice i mogućnosti. Reći da se nešto mora je reći da se nešto može. Prema tome, čak i da takva jednaka razmjena ekonomski apsurdna, neki je mogu posmatrati (i posmatraju je) kao moralno uzorit čin.

Moralno pitanje jednakosti veoma je kompleksna tema. Možemo razlikovati one kojima je pitanje jednakosti glavni interes od onih kojima nije, dakle razlikujemo one s egalitarnim gledištem od onih koji imaju neegalitarno gledište. Neegalitarijanci nisu protiv jednakosti, ali nisu za nju; oni jednostavno odbacuju egalitarni cilj jednakosti, posebno kada je taj cilj usmjeren na jednakost bogatstva. Klasično liberalni (ili libertarijanski) neegalitarijanci smatraju važnim neke oblike jednakosti, poput jednakosti temeljnih prava, koja smatraju nespojivim s pravom jednakih ishoda, tako da ih možemo smatrati egalitarijancima u nekom drugom smislu. (Jednakost prava nalazimo u zatvoru, u pravu na vlasništvo i toleranciji, a danas je ljudi u savremenom društvu uzimaju zdravo za gotovo).

Neegalitarijanski libertarijanci i klasični liberali brane svoje stajalište jednako kao čisti, konzistentni i održivi oblik jednakosti dok zagovornici materijalne jednakosti smatraju takav neegalitarijanski pogled pukom formalnošću, jednakošću lijepih riječi bez djela. (U tome su donekle u pravu jer je pravna jednakost većinom povezana s načinom ljudskog razmišljanja i djelovanja, a ne s državnom preraspodjelom dobara. Je li takav pristup puka formalnost bez sadržaja ovisi o načinu na koji se gleda na važnost pravnih procedura i načina ponašanja)..

Neuobičajeno je raspravljati o nekim filozofskim pitanjima dok ona nisu jasno postavljena. Filozofi po cijelom svijetu hiljadama su godina predlagali različite etičke doktrine prije bilo kakve sistemske analize odluka vezanih uz dužnost i performativnu logiku. To je krenulo tek s Humeom, nastavilo se s Kantom, a zatim i s pozitivističkim filozofima poput Georgea Morrea, Alfreda Ayera, Richarda Harea i drugih; danas se istraživanje performativne i deontičke logike nastavlja. Makar prijepor između egalitarijanskog i neegalitarijanskog mišljenja nije oganičen samo na logičku poveznicu ravnopravnosti i moralnosti, razumijevanje odnosa između ravnopravnosti i moralnosti vrijedan je doprinos u stalnoj raspravi oko pitanja prihvatljivosti prisilne preraspodjele onog dijela bogatstva koje nastaje slobodnotržišnim djelovanjem. (Ovdje nije riječ o problematici otuđivanja privatne imovine koje vrši država ili zločinac pa se ta imovina treba vratiti svom zakonitom vlasniku).

Razmotrimo problem moralnosti jednakosti jednostavnim pitanjem: zašto je jednakost, bilo da je riječ o jednakosti mogućnosti ili ishoda, moralno superiornija nejednakosti (i obrnuto)? Takvo bi se pitanje trebalo postaviit egalitarijancima i onima koji to nisu kako bi nastao otvoreni pokušaj ispravnog razrješenja rasprave.
Opseg mogućih odgovora je ograničen. Neko bi prvo pokušao odrediti određene numeričke proporcije (jednakosti ili nejednakosti) koje su bolje u odnosu na ostale. Na primjer, odnos X i Y je moralno superiorniji ako su vrijednosti varijabli jednake, a ako nisu onda je inferioran, tj. vrijednost „1:1“ je superiorna u odnosu „1:2“ (i superiorna je spram „1:10“).

Uprkos tome što se ovako određene pozicije stranaka čine prilično jasnim, formuliranje konačnog i definitivnog odgovora na pitanje moralnih značajki nije lako. Vrijednosti koje su etički neutralne ne proizlaze iz matematičkih omjera. Sasvim je proizvoljno tvrdit o superiornosti jednog matematičkog omjera nad drugim, kao i praksom pitagorejaca, koji su brojeve dijelili na muške, ženske, prijateljske, savršene, manjkave, itd…

Umjesto pridavanja pažnje jednakosti početnih pozicija, više smisla ima usredočiti se na jednakost ili nejadnakost nečijeg ličnog moralnog statusa (i njegovo ponašanje u razmjeni) kao temelj evaluacije odnosa među ljudima. Samim time: nijedna osoba nema moralno superiorniji (ili inferiorniji) status od druge osobe, odnosno da su neki ljudi moralno superiorniji (ili inferiorniji) od drugih. Na toj bi se osnovi mogla procijeniti poželjnost ili nepoželjnost zagovaranja jednakih šansi i rezultata. Oba gledišta mogla bi naginjati nasilnoj preraspodjeli ili da se eliminira ili uspostavi nejednakost i u oba slučaja glavno bi opravdanje bilo vezano uz pitanje morala, bez obzira ne nepremostivu konceptualnu prazninu između same ideje moralnost statusa i stvarnih položaja u kojima se ljudi nalaze.

Imajući to na umu, glavno pitanje koje se postavlja je odnos između ljudskog moralnog statusa s jedne strane i količine, vrijednosti i kvalitete dobara kojima ta osoba ima pristup s druge. Trebali bismo se upitati zašto bi dvije jednako moralne osobe trebale biti kafu u istoji količini, kvaliteti i vrijednosti ujutro? Treba li darežljivi pojedinac i njegov škrti susjed, bili obojica na istoj moralnoj razini (jesu li uopće?), uređivati voćnjak koji donosi jednako dobre plodove? Čini se kako moralna pozicija nema utjecaja na jednakost šansi, rezultata i bogatstva. Jednaki moralni status, čini se, nema nikakvu očitu važnost u jednakosti početnih pozicija ili potrošnje ili privređivanja. Uzmimo u obzir jednake moralne pozicije dvojice igrača šaha. Znači li njihova moralna jednakost da moraju imati istu razinu vještine igranja šaha ili da svaka partija mora završiti neriješeno? Ili se od njih traži da igraju po istim pravilima, što ne bi nužno značilo da njihove partije moraju završiti neriješeno. Ne postoji direktna veza između jednakog moralnog statusa i početne mogućnosti te određenog ishoda.

Usredotočimo li se na ponašanje i pravila, umjesto na mogućnosti i rezultate, vidimo da su postupci uslovljeni ljudskim ponašanjem, izborima te (naročito u slučaju kriminaliteta) namjerama. Koliko neko ima novaca u svom novčaniku uporedno s drugom osobom nije moralno značajan faktor ljudskog života. Važan je način na koji je neko došao do novaca. Tajkun i taksist mogu biti pravedni ili nepravedni, a to zavisi o tome koliko su njihova djelovanja kompatibilna s moralom, primjerice, imaju li moralnost usađenu u svoju ličnost i imaju li osjećaj za pravičnost. Pohvale i krivnje nisu ovisne o imovinskom statusu, nego o ljudskim postupcima. Različite situacije nude različite mogućnosti za dobro ili ponašanje, vrline ili poroke, pravdu ili nepravdu te one određuju ljudsko ponašanje, a ne mogućnosti ili ishodi. Dosljedna primjena standarda realizacija je moralne ravnopravnosti na temelju koje možemo moralno prosuđivati o ponašanju. Moralna ravnopravnost znači da je zločin zločin bez obzira počinio ga tajkun ili taksist, a poštena trgovina koja rezultira s dobiti je poštena razmjena, nezavisno da li su je izvršila dva taksista, dva tajkuna li tajkun i taksist.

Vratimo se razmatranju odnosa bogatstva i jednakosti. Vlasništvo nad imovinom može biti ishod poštenog rada ili prisile. Slobodnotržišna razmjena može rezultirati većom nejednakošću ili većom jednakošću, a državni intervencionizam i raspodjela također može rezultirati većom nejednakošću ili većom jednakošću. Ništa nije samo po se sebi jednako ili nejednako u oba slučaja interakcije. Poduzetik može stvoriti novu vrijednost i time biti bogatiji od druge osobe iako je stvaranje nove vrijednosti također pogodovalo drugoj osobi. Širenje ukupnog prosperiteta rezultat je slobodnotržišne razmjene kao i organičenje nepravedne moći privilegovanih, naslijeđene iz prošlih sistema. Razbojnik krađom može postati imućniji i tako doprinijeti porastu nejednakosti ili će pljačkom biti izjednačen s bogatstvom žrtve te time doprinijeti jednakosti. Slično tome, intervencija organizirana pomoću državne prisile može značajno doprinijeti ogromnoj nejednakosti bogatstva, bilo prekrajanjem izbora koje rade dionici na tržištu (pomoću protekcionizma, subvencija ili rentijerstva) ili jednostavno korištenjem brutalne sile kao što se događalo u komunističkim zemljama. (Kao što je gorko iskustvo tokom desetljeća pokazalo, nije isto službeno podržavati jednakost te stvarno doprinositi istoj).

Stvara li se neki pravni i geografski sistem veće ili manje mogućnosti jednakosti dohotka je empirijsko, a ne konceptualno pitanje. Izvješće o ekonomskoj slobodi (www.freetheworld.com) mjeri nivoe ekonomske slobode i uspoređuje različite pokazatelje ekonomskog blagostanja (dugovječnost, pismenost, korumpiranost, dohodak po stanovniku, itd). Podaci ne pokazuju samo da su stanovnici zemalja s većom ekonomskom slobodom mnogo bogatiji od onih gdje su indeksi ekonomske slobode niski nego i da nejednakost dohotka (posebno dio prihoda najsiromašnijih 10 posto stanovnika neke zemlje) nije značajka različitih politika , a da količina tog dohotka je. Prosječni dio nacionalnog dohotka za 10 posto najsiromašnijih stanovina u četvrtini svjetski zemalja koje su najniže po indeksu ekonomskih sloboda (uključujući države poput Zimbabvea, Mianmara i Srijije) 2008. godine (zadnja godina s dostupnim podacima) bila je 2.47 posto; u sljedećoj četvrtini (treći po slobodi) iznosi 2.19 posto; u idućoj (drugoj po slobodi) četvrtini je 2.27 posto; u najslobodnijoj četvrtini je 2.58 posto. Razlike su gotovo neznatne. Znači da je takva nejednakost imuna na odluke provedene ekonomskom politikom. S druge strane, iznos dohotka od 10 posto najsiromašnijih izuzetno varira, upravo zato što takva varijabla, sigurno nije imuna na odluke ekonomske politike. Biti među najsiromašnijih 10 posto u zemljama s najnižim nivoom ekonomske slobode znači imati prosječni godišnji dohodak od 910 dolara dok biti među najsiromašnijih 10 posto u slobodnotržišnim ekonomijama znači imati prosječni godišnji dohodak od oko 8,474 dolara. Iz toga je vidljivo da je daleko bolje biti siromašan u Švicarskoj, nego u Siriji.

Nije moralno problematično ako vi ili ja imamo različite početne pozicije prije razmjene ili jednako bogatstvo nakon razmjene. S druge strane pokušaj stvaranja jednakosti različitim načinima postupanja s ljudima, koji bi pravno trebali biti jednaki (što općenito nije uspješan poduhvat, obzirom da se takvim ishodima ne može lako manipulisati), u svakom slučaju je moralno problematičan. Važno je razumjeti da bi u tom slučaju došlo do narušavanja moralne jednakosti.

Najveća sramota vezana uz nejednakost bogatstva u svijetu nije između bogatih i siromašnih u ekonomski slobodnim društvima, nego između ljudi u ekonomski slobodnim i ekonomski neslobodnim društvima. Razlika između bogatstva i siromaštva u svakom slučaju se može smanjiti promjenom pravila, primjerice promjenom ekonomske slobode. Ekonomskim oslobođenjem ljudi ekonomski neslobodnih društvava omogućilo bi se stvaranje velike količine novog bogatstva koje bi umanjile razliku između bogatih i siromašnih u svijetu više nego bilo koja druga moguća politika. Štaviše, bila bi riječ o pozitivnoj posljedici pravde izvršene eliminiranjem nejednakog postupanja prema ljudima u državama gdje vlada kronizam, etatizam, militarizam, socijalizam i sirova sila. Ekonomska sloboda, koju u stvari znači jednakost pred zakonom te slobodnu proizvodnju i razmjenu, ispravno je mjerilo pravde kod moralnih bića.

Kategorije: BiH

Vi volite kapitalizam, a prezirete veliku državu. Ne vjerujete? Dokazat ću vam

Čet, 22/06/2017 - 01:50

Piše: Danijal Hadžović

Kada se spomene kapitalizam mnogi, pa možda i većina, vjerovatno će pomisliti na stvari poput izrabljivanja radnika, zagađivanja prirodne sredine, imperijalnih ratova, iskorištavanja jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta, ogromnih socijalnih razlika, itd…

Antikapitalističkoj propagandi se mora skinuti kapa da je uradila enorman posao u demonizaciji kapitalizma i nametanju onih loših primjera iz čovječanstva kao slike kompletnog sistema. Kako je to rekao nobelovac Milton Friedmana: „Sva sreća da je kapitalizam tako prokleti efikasan. Jer s obzirom koliki broj ljudi ga mrzi, u suprotnom bi davno bio izbrisan s lica zemlje“.

No, ako pokušate pogledati stvari iz drugog ugla shvatit ćete da vi zapravo volite kapitalizam. Ozbiljno vam kažem – volite ga.

 

Ne vjerujte mi? Onda razmislite o ovim stvarima

 

Tražite li stvari na Googleu?
Gledati li kablovsku televiziju?
Gledate li video klipove na YouTubeu? Filmove na Netflixu?

Kupujete li na Amazonu?
Plaćate li preko PayPala?

Pijete li Coca-Colu?
Nosite li Nike ili Adidas teninise?

Jesi li na Facebooku? Ili Instagramu? Tvitujete li?

 

Vjerojatno upotrebljavate mnoge, ako ne i sve, od ovih stvari, i vjerovatno ih volite. Moderni život se praktično ne može zamisliti bez njih.
Odukle su nam došle sve ove stvari i ko nam ih je omogućio? Inovatori i poduzetnici  s velikim idejama i slobodom da ih plasiraju na tržište. To je ono što se zove – kapitalizam.

No, iako mnogi od vas u praksi zapravo misle da bi vam država trebala pružati veću sigurnost i rješavati probleme, vi zapravo i ne volite veliku državu s prevelikim ovlastima. Ne vjeujete? Sada razmotrite neke druge stvari koje također nerijetko činite:

 

Jeste li ikad čekali u redu za vađenje dokumenata i suočavali se s neljubaznošću teta za šalterom?

Čekali na graničnom prelazu?

Prošli kroz sigurni sistem na aerodromu?

Ispunjavali poresku karticu?

Beskonačno čekali na red za pregled u državnoj bolnici?

Vozili u smrdljivim vozilima i suočavali s neljubaznim revizorima u javnom gradskom prevozu?

 

Jesu li vam ova iskustva bila ugodna? Šta razlikuje gornje od potonjih primjera?

Jeste li se ikad zapitali primjerice zašto državne zgrade su redom oronulih fasada, prljave i zapuštene, a privatne zgrade ili kuće čiste, uredne i s održavanim fasadama? Razlog je što potonje nemaju  veze s državnom.

A jedna je država. Zakone i propise koje u ime države donose političari nameću se silom i postaju obaveza za cijelo društvo da ih slijedi. Privatne firme i pojedinci na tržištu ukoliko žele opstati moraju vam ponuditi proizvod i uslugu za koje ćete biti spremni izdvojiti novac. Drugim riječima, moraju ispunjavati vaše potrebe. Što većem broju ljudi ispune njihove potrebe, to će im biti i veći profit. Ko ne odgovori ovom zadatku, propada.

Stoga, u uspješnom i zdravom društvu svrha države ne bi trebala da bude upravljanje ekonomijom i bavljenje proizvodnjom. Još jednom na trenutak pomislite samo na sve te usluge koje vas država primorava da koristite pa se zapitajte želite li još takvih stvari od države? Vrlo vjerovatno ne. Vjerovatno smatrate da i trenutni poslovi kroz koje morate prolaziti s državom su mučni, spori i loši. Možda shvatate da i nema potrebe da se država bavi bilo čim od onih poslova koje bi vam mogao pružiti privatni sektor. To je zato što vam pojedinci motivirani profitom  moraju pružiti kvalitetne usluge kako bi zadovoljili vaše želje. Da li ćete davati svoj novac firmi koja ne ispunjava vaša očekivanja ili ćete otići kod konkurencije? Čovjek na državnom šalteru ne mora zadovoljavati bilo koga. Niste u mogućnosti otići u drugu poreznu upravu ili u alternativnoj općini izvaditi dokumenta.

Možete li zamisliti da je Steve Jobs mora tražiti odobrenje vlade za svaki novi dizajn iPhonea? Da li bi ikad uspio stići do iPhonea 3g?

Pogledajte Uber. Vjerovatno znate šta je, iako ga u BiH još nemamo. U našoj zemlji taksisti su prijetili da će, ako treba i nasiljem spriječiti pojavu novog i modernijeg načina prevoza, dok upravo ovih dana u Hrvatskoj traju veliki protesti taksista protiv Ubera. Na Balkanu se, nažalost, ljudi još uvijek bore protiv „parnih mašina“, no u uređenim zemljama Uber je već odavno realnost. Šta im je on donio? Prije samo nekoliko godina, pozivanje privatnog vozača da stigne za nekoliko minuta, koji bi vas odveo tamo gdje želite ići, bila je izuzetno skupa usluga dostupna samo najbogatijim. No, sada, zahvaljujući kapitalizmu, privatne vožnje su pristupačna i jeftina opcija za obične ljude širom svijeta. Vjerovatno vas je nekada na ulici zatekla iznenadna žestoka kiša. Tražili ste taksi, kao i još hiljade ljudi u gradu. I dok ste stajali na kiši pored vas su prolazila već zauzeta taksi vozila kojima ste uzaludno mahali. Znate li kako je Uber ovaj problem riješio? Podigao je cijene za vrijeme kiše kako bi potaknuli više vozača u Uberu da dođu do ceste. Naći Uber dok pada kiša – nikakav problem!

Država to nikada nije mogla izmisliti. Šta bi državnog službenika motiviralo da se bavi takvim stvarima? Kako bi on znao da želimo usluge kao što je Uber? I da je znao, odakle bi mogao dobiti sredstva za jedan takav projekt? Da li bi mu ostale državne birokrate dale novac za to? I kada bi ga dobio, zašto bi on imao ličnu motivaciju da ulaže svoj rad i trud u razvoj nečega takvog ukoliko to ne bi mogao naplatiti?

Stvari poput Ubera, Google ili desetina programa na kablovskoj televiziji imamo zahvaljujući kapitalizmu. Upravo motiv profita, mogućnost da se postane bogat, uspješan i slavan ono što je motiviše pojedince da ulaze u goleme poduzetničke rizike i u konačnici nam podare sve te stvari koje život čine lakšim.

Cinici bi na ovo mogli reći da pripisivati zasluge za ove stvari kapitalizmu je kao hvaliti feudalizam zbog nastanka kompasa. No, proste činjenice i zdrav razum ih demantuju. Era inovativnosti, rapidnog ekonomskog i tehnološkog napretka započinje upravo s uvođenjem modernog kapitalističkog načina proizvodnje. Ili kako je i sam Karl Marx u svom Komunističkom manifestu iz 1858. napisao: „Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije ikolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno.“

Ukratko, gotovo svi proizvodi koje koristite rezultat su sistemskih preduslova za rad i inovativnost koje stvara kapitalizam; stvari koje radite s državom uglavnom su vam mučne i ponižavajuće.

Naravno, za uspješno funkcionisanje društva treba nam ijedno i drugo. No, ovo potonje da bude što manje, što transparentnije i postavi što kvalitetniji mogući okvir u kojem će ljudska inovativnost i poduzetnost moći doći do punog izražaja.

Znači, volite kapitalizam? Naravno da volite. Samo toga trebate postati svjesni i uočiti njegove blagodati.

Kategorije: BiH

Nobelovac Mario Vargas Llosa: ‘Kao mlad vjerovao sam u utopiju socijalizma. To je bila golema greška…’

Pon, 19/06/2017 - 17:55

U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i prosperitetna. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. To je bila golema greška

Dobrim dijelom emocionalno distanciranom ocu, kojega prvih deset godina uopće nije bilo u njegovu životu (razvodom braka posramljena majčina obitelj lagala je dječaku da je umro), a kad se pojavio sina je uglavnom kinjio, plašio i činio tjeskobnim, Vargas Llosa može zahvaliti da se okuražio pisati. Jer “Grad i psi”, njegov prvijenac kojega su po Limi 1960-ih palili generali, ne bi nastao da ga otac nije, ne bi li, nadao se, od literaturom zadojena mekušca napravio macho muškarca, poslao u – vojnu školu. Tamo je Vargas Llosa, bijelac, odrastao u gornjoj srednjoj klasi, otkrio “pravi Peru”, brutalnu zemlju sveprisutne diskriminacije, svu materijalnu bijedu, nedaće cholosa oko njega, predrasude, nasilje, tamo je “dobio” materijal za prvi roman. I baš je u vojnoj školi, više negoli ikada prije, utočište našao u knjigama; čitao je puno, k’o na traci pisao ljubavna pisma za one koji to nisu umjeli a imali su kome, takvi bi mu plaćali cigaretama. Cigarete je dobivao i za erotske priče; tako motiviran čini prve korake u literaturu.

Tko zna što bi bilo da je, kao kandidat desnog centra, zagovarajući neoliberalne reforme, neku vrstu andskog tačerizma, 1990. postao predsjednikom Perua. Kako je jednom kazao prijatelj mu, kubanski pisac Guillermo Cabrera Infante, “Peru bi dobio, literatura izgubila. A književnost je vječnost, politika tek povijest.” Pitanje je, doduše, što bi tad Peru dobio s Vargas Llosinom liberalnom doktrinom slobodnog tržišta, gdje je svako uplitanje države proglašavano radikalnim etatizmom, makar gori od populista i kriminalca Fujimorija, od kojeg je tad izgubio izbore, teško da je mogao biti.

Zanima li vas Vargas Llosin ekonomski liberalizam, bolje rečeno ta priča o transformaciji nekad uvjerena ljevičara i simpatizera kubanske revolucije u zagovaratelja liberalnog kapitalizma, uvjerenog, kako piše i u autobiografiji, da je “zbunjujuća mješavina socijalizma, nacionalizma i populizma upropastila Latinsku Ameriku”, polovicu u nas neprevedene autobiografije “Riba u vodi” autor je potrošio na to da objasni, pojednostavljeno rečeno, kako zadrugari, za razliku od veleposjednika, ne znaju upravljati i kako zemlja, u rukama populista i neukih seljaka, bira nerazvijenost, baš kao i da piše o tome zašto mu nije pošlo za rukom skupiti glasove sirotinje za koju je tvrdio da ima recept kako ih izvući iz siromaštva.

Predvidljiva je, moguće i ponešto promašena, vječita potreba za uspoređivanjem Vargasa Llose i García Márqueza. Osim što su stvarali u isto vrijeme, neke godine proveli prijateljujući oko literature i politike, sasvim su različiti autori, moguće i ljudi. García Márquez u Stockholm je 1982. doputovao u zgužvanoj liquiliqui, odijelu latinoameričkih seljaka; onih nekoliko laureatskih minuta za govornicom iskoristio je da podsjeti, među ostalim, i na europski kolonijalizam, progovori o bijedi i volji za napretkom u Latinskoj Americi.

Osamnaest godina kasnije, Vargas Llosa Nobela je primio u smokingu s pozornice pričajući o – samome sebi.

Iako i dalje fokusirano piše, posljednjih je godina, nepravedno, možda i češće na stranicama žute štampe negoli u kulturnim rubrikama. Onaj, moguće najpoznatiji neliterarni okršaj među književnicima u 20. st. do danas je ostao nerazjašnjen; ne zna se je li Vargas Llosa Garcíju Márqueza na meksičkom trgu dohvatio šakom jer ga je zasmetala njegova tvrdoglava zadojenost Castrom ili zato što je koketirao s tadašnjom mu ženom. Istu tu Patriciju, rođakinju s kojom je proveo život, nedavno je, 2015., kratko nakon zlatnog pira, ostavio ne bi li oženio Isabel Preysler, nekad udanu za Julia Iglesiasa.

U nas će ove godine biti objavljena dva romana Vargasa Llose. Jedan sasvim recentan, drugi iz ranije faze njegove karijere. ”Cinco Esquinas”, koji će stići za Interliber, na španjolskom objavljen 2016., opisuje kako je Fujimorijeva diktatura koristila novinarstvo skandala i žutu štampu kao moćno političko oružje ne bi li denuncirala, u moralnom pogledu uništila ugled političkih neistomišljenika i protivnika. S druge strane, pokazuje i kako novinarstvo, odjednom, postaje platforma za građansku obranu i oslobođenje društva.

S prvim danima srpnja iz tiska izlazi hrvatski prijevod u opusu peruanskog književnika bitnog romana “Teta Julia i piskaralo” (Maja Tančik, Vuković & Runjić), u njemu je dobro vidljiv autorov smisao za humor, a inspiriran je, među ostalim, piščevim brakom iz mladosti, iz vremena kad se kao 18-godišnjak oženio 14 godina starijom Bolivijkom, rođakinjom mu Juliom Urquidi Illanes, koja ga je naposljetku zbog dijelova spomenutog romana dala i sudski goniti.

Ima točno četrdeset godina da je objavljeno prvo izdanje “Tete Julije i piskarala”. Što vama danas, s vremenske distance, znači taj roman?

– Taj sam roman napisao jer sam u glavi puno godina čuvao sjećanje na čovjeka kojeg sam upoznao dok sam, u studentsko doba, bio mladi novinar na radiopostaji u Peruu. Pisao je, radio romane, radio serije koje su u to doba bile silno popularne diljem Latinske Amerike. Pazite, to je vrijeme prije televizije. Taj lik je bio posebna vrsta čovjeka. Ne samo da je pisao sapunice, već je u njima glumio, a i režirao ih. Ono što mu se naposljetku dogodilo bilo je u isti čas tragično i komično. U nekom trenutku, jer je radio tako puno, počeo bi zaboravljati priče ili bi se te priče pomiješale u njegovoj glavi. To su, jasno, otkrili slušatelji, zvali su radio.

Dakle, od te priče je počeo čitav roman. A onda se na to nakalemila i moja osobna priča, jer i ona je bila neka vrsta soap opere pa se odlično uklopila, taj moj prvi brak i skandal koji je donio u moju širu obitelj. Nisam pisac fantazija, realist sam, pa nisam bježao staviti i soap opera priču iz realnog života u roman, makar to bila i moja vlastita.

Tako ste vi, točno onako kako kaže Flaubert u onoj njegovoj da je “literatura način života”, a pisac uvijek senzibiliziran prepoznati priču u događajima oko sebe… tako ste vi, dijelom sebe, prikupljali i bilježili taj “sirovi materijal” čak i u braku.

– Ne bih se vraćao na taj brak. Ali, svi su se moji romani, više ili manje, rodili iz nečeg što mi se dogodilo ili se dogodilo drugima oko mene. U memoriji ostanu slike, s vremenom jedna od tih slika, malo-pomalo, preraste u opsesiju i postane sirovi materijal za roman. Ne znam kad točno i kako neko iskustvo, slika, “uspomena” postane toliko silno persuazivna, gotovo pa opsesija pa da moram napisati roman oko nje. Nije to samo s romanima, tako je i s kratkim pričama, dramama, esejima koje pišem.

Vodite li i dalje onaj život disciplinirana pisca koji ujutro piše od kuće, a poslijepodne isti rukopis uređuje za stolom kakve kavane ili u knjižnici?

– Da, pišem svaki dan, radim baš svaki dan. To ne znači da i napredujem svaki dan, ali imam veliku potrebu raditi svaki dan, jer kad to ne bih činio, imam osjećaj da bi “stabilnost” mojih priča bila ugrožena. Da bi sve to kolabiralo i da bi mi onda bilo jako teško pohvatati konce. Ono što je Flaubert rekao, a što ste i vi spomenuli, da je “bavljenje književnošću način života”, to se točno meni dogodilo. Ta njegova rečenica zrcali moj život. Jer, moj način postojanja jest da pišem. Moram pisati svaki dan, to meni daje red, kontinuitet i na određeni način unosi mir u moj život.

Što vam najteže pada u tom procesu stvaranja?

– Možda je to u neku ruku i dalje – nedostatak samopouzdanja. To što pišem dugo, što sam objavio puno, dobio nagrade ne znači da mi je pomoglo ojačati spisateljsko samopouzdanje. Kod mene je obrnuto – to mi je pojačalo nesigurnost. Danas pišem s manje samopouzdanja negoli na početku. Zato i radim puno, jer samo radeći puno mogu se boriti protiv tog viška nesigurnosti koji dijelom dolazi od povećane samokritičnosti, a možda i od viška ambicije.

Tri mjeseca smo dogovarali ovaj intervju, za to ste vrijeme putovali po barem tri kontinenta. Zar i putujući pišete svaki dan?

– Ako, primjerice, ne mogu pisati jer putujem, onda patim. Dobijem dojam da mi je život ometan, gotovo prekinut, da se odvija na način na koji ne bi trebao. I zato, kad god mogu, moram raditi svaki dan. Pisanje mi je veliko zadovoljstvo, način na koji ja uživam u životu.

Premda imam 81 godinu, i dalje sam silno znatiželjna osoba, jednako zainteresiran za stvari koje ne znam i voljan učiti. Pokušavam učiti svaki dan. To što sam kao pisac i dalje jako aktivan za mene nije pritisak… Dapače, to je bitan dio moje sreće u životu.

Kad se osvrnete unatrag, koje su najveće greške što ste ih napravili? O nekima ste pisali vrlo ekstenzivno u autobiografiji “Riba u vodi”.

– Ha-ha. Napravio sam ja puno grešaka. Ali, mislim da bi to bilo bolje pitati moje neprijatelje, a njih je jako puno. Bili bi sretni da vam podastru precizan i dug odgovor na to pitanje. U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i prosperitetna. Golema greška. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. Nismo vjerovali u demokraciju, mislili smo da je revolucija ono što nam treba da prevladamo nerazvijenost, siromaštvo, nepravdu. Tek poslije smo shvatili da je tip društva koji želimo čak i više nepravedan negoli društvo koje smo tada imali. Kako sam kasnije bolje upoznavao demokratske kulture, educirao se, razmišljao, gledao oko sebe, tako sam promijenio mišljenje. Svi radimo greške u životu. No, najgora je greška ne učiti iz greške.

Kad će Martin Gerald objaviti vašu biografiju i kako vam je bilo raditi s njim? Nakon one koju je objavio o Garcíji Márquezu, ne dvojim da će biti zanimljivo čitati i što piše o vama.

– Nemam pojma kad će završiti. Ali, iskreno se nadam da će mu trebati još puno, puno godina. Ne radujem se toj knjizi. Ne želim vidjeti tu biografiju. Gerald je vrlo ozbiljan istraživač i bojim se da će u toj knjizi biti sasvim gadnih otkrića. (smijeh) Šalim se…

Mlađe generacije pisaca Latinske Amerike sve manje zanima politika. Zašto?

– U moje je vrijeme bilo nezamislivo biti pisac i biti potpuno nezainteresiran za politiku, vjerojatno zato što smo živjeli pod diktaturama. Danas politiku vide kao nešto prljavo što ne bi trebao miješati s umjetnošću. Takav stav si mogu priuštiti zato što demokracija i ekonomska stabilnost jačaju.

Volite isticati da ste bili i ostali novinar. I danas pišete kolumne. Koji intervju što ste ga vodili kao novinar posebno pamtite? Onaj s Borgesom?

– Taj svakako pamtim. Nije to bio naš prvi susret, upoznali smo se u Parizu 1960-ih gdje je on predavao književnost,radio sam s njih više intervjua za francusku televiziju, ponekad bismo se viđali u Peruu i drugdje po svijetu.

Jedan sam razgovor s njim radio u Buenos Airesu, za peruansku televiziju. Mislim da mi je zamjerio neka pitanja, premda sam zapravo bio jako pažljiv i obazriv. No, na koncu sam nemušto prokomentirao kako sam iznenađen skromnošću kuće u kojoj živi, jer krov je tamo prokišnjavao, a zidovi su bili u jako lošem stanju. Kasnije sam shvatio da sam ga time jako uvrijedio, zapravo to mi je rekao Octavio Paz.

Da ste Latinoamerikanac, a ne samo Peruanac, osvijestili ste, kao i mnogi vaši kolege latinoamerički umjetnici – u Parizu 1960-ih. Kako danas vidite sebe, gdje pripadate?

– Dok sam živio u Peruu, u mladosti, znao sam vrlo malo o literaturi Čilea, Kolumbije, Ekvadora… U to je doba Latinska Amerika bila neka vrsta arhipelaga, barem u smislu kulture, gotovo da i nije bilo komunikacije između naših latinoameričkih zemalja.

Mnogi od nas morali su doći u Francusku, sresti jedni druge da bi otkrili da je Latinska Amerika zajednica, da imamo zajednički nazivnik, iste političke, ekonomske, socijalne, kulturne probleme. U Parizu sam otkrio da iz susjednih mi zemalja stiže vrlo zanimljiva književnost.

Ja sam Latinoamerikanac i Peruanac, moj jezik je španjolski, latinoamerički, preciznije peruanski, a jezik je za pisca vjerojatno najvažniji signal identiteta. Ali, držim sebe i Europljaninom, ne samo stoga što imam španjolsku putovnicu, uz peruansku, već zato što sam jako vezan uz europsku kulturu.

Imaju li Latinoamerikanci općenito osjećaj zajedništva kakav ste vi i kolege umjetnici osvijestili 1960-ih godina u Europi? Koliko je on snažan?

– Latinoamerikanizam kao zajednički nazivnik silno je važan u kulturološkom smislu. Nacionalizmi su na tom kontinentu i dalje snažni, njih brižljivo njeguju, jer političarima idu na ruku. No kad uđete u sferu kulture toga nema, ili ga je puno manje. U kulturološkom smislu i životu mislim da Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci i ostali razumiju da je Latinska Amerika zajednica u kojoj je ono što nam je zajedničko daleko važnije ono onoga po čemu se razlikujemo. Zajednički jezik je stvorio neku vrstu bratstva među našim narodima. Među nama je puno više zajedničkih nazivnika negoli razlika, a i te razlike nisu nacionalne, već unutar regija u svakoj zemlji imate razlike, ponekad brojne, uglavnom kulturološke, od jezika pa dalje…

Dvije su dominantne teme Latinske Amerike – siromaštvo i nasilje. Puno je na svijetu mjesta jednako očajno siromašnih, ali gotovo nigdje nije tako visoka stopa kriminala kao u nekima od zemalja Latinske Amerike. Kako objašnjavate to sveprisutno nasilje? Konačno, baš ste vi u puno svojih romana opisivali brutalnost i teror.

– Nasilje ima jaku tradiciju u Latinskoj Americi. S druge strane, mi nemamo neku snažnu tradiciju koegzistencije različitosti, a to je temeljni sastojak demokratske kulture. Mi pripadamo objema kulturama – hispanskoj i prethispanskoj, prethispansku kulturu željeli su sasvim uništiti, tad nam iz Europe nisu donijeli toleranciju. I to je proželo latinoameričku kulturu. Nemamo ni tradiciju poštivanja zakona. Ljudi u Latinskoj Americi jako često misle da oni trebaju uzeti zakon u svoje ruke, a ne držati se zakona.

U Europu ste došli 1950-ih i barem pola života otad naovamo proveli ovdje. Što bi Europa mogla naučiti od Latinske Amerike?

– U Latinskoj je Americi vidljiva vitalnost i entuzijazam za novim, a toga je u Europi, takvog stava i atmosfere, sve manje. Otvorenost i sklonost mašti, fantaziji ono što je konačno puno pomoglo razvoju latinoameričke literature, u Europi to kopni, ta inklinacija životu, potrebi da ste živi; kao da je toga danas u Europi manje.

Što mislite o katalonskom pokretu za nezavisnost?

– To je potpuno demagoška doktrina, sasvim anakrona. U ovom je vremenu važna globalizacija, nestajanje granica, a ne njihovo ponovno postavljanje, posebno u zemlji koja ima barem 500 godina zajedništva. Ne mislim da će uspjeti. Španjolska će sačuvati cjelovitost, ostat će jedna zemlja s puno različitih kultura, nacionalnosti i etniciteta, jer sve to može dobro koegzistirati u demokratskom društvu kakvo španjolsko danas jest. Pokreti za nezavisnost šire se poput bolesti. Pokreće ih nacionalizam, a nacionalizam je, vidjeli smo, pokretao najbrutalnije ratove.

Prije dva tjedna u Americi je, u želji da upozori na 50 godina izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, izašla knjiga “Kingdom of Olives and Ash”, u kojoj je objavljen i vaš esej, skupa s esejima više svjetski poznatih autora. Lani ste boravili među Palestincima, što vas se posebno dojmilo?

– Priče ljudi koji svaki dan pate zbog izraelske okupacije, ta živa svjedočanstva. Nisam protiv Izraela, oduvijek branim pravo Izraela na postojanje. Ali, jako je bitno da prijatelji Izraela, a ja se osjećam jednim od njih, kritiziraju ono što je apsolutno pogrešno, okupacijom i nasiljem prema Palestincima Izrael je postao kolonizatorska zemlja. I zbog budućnosti Izraela je jako bitno boriti se protiv izraelske okupacije palestinskog naroda.

Kategorije: BiH

Rođendan Adama Smitha: Čovjek koji je “izmislio” ekonomiju i liberalni poredak!

Sub, 17/06/2017 - 02:04

Danas je rođendan Adama Smitha.

Bar tako mislimo. Znamo kada je njegovo rođenje upisano u lokalnoj crkvi 1723. i pretpostavka je da je rođen nekoliko dana ranije. Nakon toga treba dodati nekoliko dana zbog promjene kalendara 1750. I tako dođemo do 16. juna.

Nakon uglavnom tihog detinjstva u Kirkaldiju, na istočnoj obali Škotske (iako je kratkrotrajno bio kidnapovan od strane skitnica) Smith se upisao na Univerzitet u Glazogovu, a zatim je otišao na Bailliol College, Oxford – gdje je ustanovio da su profesori “digli ruke čak i od privida obrazovanja” jer su bili plaćeni bez obzira na uspjeh njihovog rada.

Nakon povratka u Škotsku, pridružio se Univerzitetu u Glazgovu, gde je napisao knjigu o etici, Teorija moralnih osjećaja koja mu je donijela slavu. Mislioci Prosvjetljenja tražili su čvršću osnovu za etiku od dogmi sveštenika i komandi kraljeva. Neki su tražili “racionalnu” alternativu. Smith, međutim, prepoznaje moral kao karakteristiku ljudske socijalne psihologije. Mi imamo prirodnu simpatiju prema drugima. Njihovo zadovoljstvo ili bol utječu na nas i volimo da se ponašamo na način koji zadovoljava druge. Knjiga počinje:

Koliko god se može pretpostaviti sebičnost čovjeka, očigledno postoje neki principi u njegovoj prirodi, zbog kojih ga interesuje sudbina drugih i čini njihovu sreću njemu neophodnom, iako on sam ne izvodi ništa iz nje osim zadovoljstva da je vidi.

Ovo prirodno saosjećanje nas sve povezuje i koristi cijeloj ljudskoj vrsti.

Uspjeh knjige podstakao je poočima Vojvode od Buccleucha da zaposli Smitha kao tutora mladom vojvodi i dodijeli mu doživotnu penziju. Tokom zajedničkog obilaska Evrope, Smith je pokupio brojne činjenice o različitim sistemima trgovine i regulacije. Počeo je pisati Bogatstvo naroda, kreirajući od postojećih i originalnih ideja, novi sistematski i moderan pristup ekonomiji.

Knjiga je razgolitila merkantilizam, preovlađujući sistem kojim su države pokušavale da povećaju svoja novčana sredstva prodajom drugima što je više moguće ali kupujući što je manje moguće. Stoga su subvencionsale izvoz i povećavale otpor uvozu.

Smith je međutim pokazao, da obje strane imaju korist od trgovine a ne samo prodavac. Prodavci dobijaju gotovinu ali kupci dobijaju dobra koju vrednuju više od cijene. Ono što državu čini bogatom nisu zlatne rezerve već energična trgovina. Bogatstvo dolazi oslobađanjem trgovine, a ne ograničavanjem.

Ogromna povećanja produktivnosti omogućena podjelom rada još više je povećala to bogatstvo. Specijalizovani proizvođači mogu biti hiljadu puta produktivniji od amatera. Oni mogu da proizvedu višak koji mogu prodati, dobijajući tako sredstva za investiranje u opremu – povećavajući produktivnost još više. Ovo rade za svoju korist ali od njihovog djelovanja korist imaju svi:

Svaki pojedinac… niti namjerava da promoviše javni interes, niti zna koliko ga promoviše… on želi sopstvenu sigurnost; usmjeravajući industriju na onaj način koji će njemu proizvesti najveću vrednost, on namjerava samo sopstvenu korist, i on je u ovome, kao i u mnogim dugim slučajevima rukovođen nevidljiom rukom da promoviše rezultat koji nije bio dio njegove namjere.

Drugi neplanirano benefit trgovine je da ona automatski usmjerava resurse tamo gdje su potrebni. Gdje su stvari rijetke kupci će ih plaćati više pa će dobavljači proizvoditi više. Kada postoji izobilje cjene padaju i proizvođači će svoje napore usmjeriti na profitabilnije proizvode. Dakle bez regulacije i planiranja:

Očigledan i jednostavan sistem prirodne slobode uspostavlja se sam od sebe. Svaki čovjek… je ostavljen potpuno slobodan da slijedi svoj interes na svoj način… Suveren je oslobođen dužnosti (za koju) nijedna ljudksa mudrost ili znanje nikada neće biti dovoljne; dužnosti nadziranja privatne industrije i njenog usmjeravanja ka najpogodnijim interesima društva.

Liberalni sistem najviše koristi donosi siromašnim. Smith se borio protiv trgovaca koji koriste politički utjecaj da dobiju monopole, poreske povlastice, kontrolu i druge privilegije koje narušavaju tržište u njihovu korist – ono što danas nazivamo ortačkim kapitalizmom. Zaključio je da vlada mora biti ograničeni na svoje osnovne funkcije pružanja odbrane, pravde i infrastrukture koja je neophodna za uspjeh trgovine. Ostavite ljude slobodnim, okončajte kronizam i rezultati će vas zadiviti.

 

Smithove ideje su bile veoma uticajne. Velika era slobodne trgovine koju su pokrenule i ogroman rast bogatstva koje je stvoreno – posebno za siromašne – je zaista zadivilo svijet.

 

Sretan rođendan, Adame Smithe!

 

 

Preveo: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Ronald Reagan: Čovjek koji je porazio komunizam

Pet, 16/06/2017 - 06:30

Piše: Danijal Hadžović

Postoji mnogo načina da sudite o uspješnosti nekog predsjednika, ili bilo kojeg čovjeka. Jedan, staromodni je prema rezultatima koje postiže. Drugi, mnogo popularniji način u zadnjih nekoliko decenija je prema tome koliko se uklapa u ukus intelektualaca i medija.

Prema ovom drugom kriteriju Reagan je bio, većina intelektualaca jasno je vidjela, krivi čovjek za posao. Da biste bili predsjednik SAD-a u hladnoratovskoj grmljavini i ekonomskom mrazu ranih osamdesetih, trebali ste biti neko ko ima um dovoljno oštar da pola tuceta problema istovremeno rješava, neko ko je u stanju 18 sati dnevno razmatrati činjenice i brojke, rođeni vođa svemoćne sile – trebali ste biti, pa, jasno je, intelektualac.

Ronald Reagan nje bio ni približno takav. Kada je postao predsjednik, samo dvije sedmice su ga dijelile od 70. rođendana. Nekada osrednji glumac filmova B kategorije, završio je samo prvi stepen na marginalnom Eureka Collegeu. Na sastancima kabineta često je djelovao izgubljeno. Ni najmanje mu se nisu sviđali, a nekada ih je i otvoreno izbjegavao, bolni argumenti koje su mu neugodne kolege često iznosili. Mnoge mutne stvari koje su mu se dešavale iza leđa nije bio u stanju vidjeti. On definitivno nije bio intelektualac. Ukratko, bio je osuđen da bude promašaj.

No, umjesto toga, Reagonovo predsjednikovanje od 1981. do 1989. trajno je promijenilo lice svijeta. Alijansa predvođena Amerikom izašla je kao pobjednik iz Hladnog rata, potencijalno i krvavijeg sukoba od krvoprolića evropskih nacionalizama u Prvom svjetskom ratu i šestogodišnje borbe protiv Hitlera i njegovih prijatelja u Drugom svjetskom ratu. Ronald Reagan okončao je jedno od najkrvavijih stoljeća u ljudskoj historiji otvarajući vrata mogućnosti da barem u nekoliko sljedećih desetljeća nakon hladnog rata, iako oni nikad ne mogu biti iskorijenjeni, ratovi postanu rjeđi horor nego u prošlosti, a demokratija dostupna daleko većem broju pripadnika ljudskog roda. U svojoj vanjskoj politici, u apsolutno svakom pogledu, ispostavilo se da je bio najuspješniji američki predsjednik u 20. stoljeću.

Decenija koja je promijenila svijet

Teško je bilo zamisliti da će ovo desiti kada je 1980. izabran za predsjednika. Kasne šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka bile su viđene kao veliki kontranapad komunizma nakon njegovog djelomičnog poraza u Kubanskoj krizi 1962. Sovjetski Savez je brutalno zgazio pokušaj čehoslovačke da osvoji malo slobode za Centralnu Evropu, a izgradnjom nuklearne raketne sile koja je sada bez problema mogla doprijeti i do SAD-a, Zapadnoj Evropi je prijetila opasnost da ostane bez američke nuklearne zaštite. Sjevernom Vijetnamu je pomognuto da pobijedi u ratu i uspostavi jednopartijsku komunističku diktaturu i nad Južnom Vijetnamu, iako većina njegovih stanovnika to nije željela. Rusi su užurbano gradili mrežu saveznika na Bliskom Istoku i u Africi. Hladni rat, činilo se u tom trenutku, trajat će u nedogled.

No Reagan ni najmanje nije držao do takvih gledišta. Od prvog trenutka kada je preuzeo kabinet, jasno je pokazao svoja uvjerenja: iza Amerike stoji plemenita, a iza Rusije zla ideja; slijeđenje koncepta o balansiranju moći između njih dvoje radi sprječavanja – „sigurnog međusobnog uništenja“ – moralno je krajnje pogrešno; iza ruske vojne mašinerije ne stoji nikakva stvarna ekonomska moć koja je može poduprijeti. Stoga je odlučio da znatno poveća izdvajanja za američke oružane snage i u Evropi je instalirao nuklearne projektile srednjeg dometa. Na taj način, Zapadnoj Evropi više nije bio neophodan američki interkontinentalni udar. Ako bi ponovo žestoko naoružavana Amerika stajala nos uz nos sa svojim neprijateljima, i čvrsto ali i pristojno odbijala da popusti, Reagan je vjerovao da bi na kraju izašla kao pobjednik. I bio je potpuno u pravu. U godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam.

Ipak, treba biti iskren pa reći da Reaganova politika nije bila savršena. On nije znao šta činiti s Kubom. Bio je dosta neodlučan po pitanju Kine. Učinio je vrlo malo glede konflikta Izraela i Palestine.

Najgora epizoda Reaganovog predsjednikovanja svakako je iranska kontraafera. Tajno je odobrio prodaju američkog oružja navodnim umjerenjacima u iranskoj vladi. Novac dobijen u toj transakciji iskorišten je za finansiranje američkim interesima bliskih pobunjenika koji su se borili protiv ljevičarske vlade u Nikaragvi. Cijela priča uključivala je mnoštvo bezočnih laganja, nesuvisla i uvredljiva opravdavanja koja su akteri davali kada su neke od tih laži bile otkrivene, i predsjednika – barem ako je vjerovati zvaničnoj verziji – koji o svemu nije ništa znao.

Također, obožavatelji Reagana trebaju biti oprezni u tvrdnjama da bez njega nikad ne bi došlo do sloma komunizma. U jednom trenutku propao bi svakako. Sistem koji vjeruje da mala grupa samoizabranih posjednika istine zna kako upravljati doslovno svakim aspektom društva, prije ili kasnije mora udariti u zid. No Reagan je uveliko približio taj zid. Zahvaljujući reformi poreskog sistema i ponovnom oslobađanju tržišnih snaga, omogućio je američkoj ekonomiji znatan rast. A kada je najavio pokretanje programa Ratova zvijezda – Sovjetski savez zahvatila je opšta panika. Sovjetima je postalo jasno ono što prethodne administracije i američki intelektualci nisu bili u stanju vidjeti, a što je Reagan od prvog dana mandata isticao – SSSR nije bio ravnopravan; nije mogao ni približno parirati američkoj nadmoći u tehnologiji, ekonomiji i vojnoj snazi. Konačan rezultat: možda dvadeset godina kraće je trajala markističko-lenjinistička ideološka arogancija, koja je uništavala svaku državu u kojoj se instalirala i držala svijet u neizvjesnosti hladnog rata.

Taj divni osjećaj pobjede

Kako je to kauboj iz Kalifornije uspio postići, stidljivo se pitaju intelektualci do današnjeg dana? Tako što je, za razliku od njih, na prvom mjestu bio Amerikanac, običan –
neposredan, srdačan, pun optimizma, tvrdoglav kao mazga kada je bilo potrebno. Tako što je osebujnim govorima bio u stanju dirnuti srca ljudi, a autori njegovih govora znali su da će fraze poput – „osorni okovi zemlje“, „mi smo Amerikanci“ –prirodno i uvjerljivo teči s njegovih usana. Ali prije svega tako što je znao da intelekt sam, iako svakako najbitniji, čini samo polovinu snage koja je potrebna za donošenje historijskih odluka. Neophodan vam je također odličan urođeni instinkt, osjećaj, ili kako već želite nazvati onaj drugi, neophodni dio svakog velikog uma. „Imam dobar predosjećaj“, rečenica je koju je Reagan iznova i iznova ponavljao kada je donosio velike odluke.

Ronald Reagan je istinski vjerovao u američku moć, ne samo vojnu, nego prije svega u onu ekonomsku, baziranu na vjeri u sposobnost i snagu američkog čovjeka za postizanje velikih rezultata. On nije imao problema s idejom američke imperije. No pod tom riječi on nije mislio na onu vrstu imperija koju su Evropljani imali.

Evropske imperije bile su sastavljene od udaljenih zemalja držanih pod čvrstom kontrolom imperijalnih careva, koji bi u njih slali svoje vojnike, birokrate i „sakupljače“ da upravljaju životima domicilnih ljdui. Kada je hladni rat došao svom kraju, Reagan se nadao da će Amerika kao jedina preostala supersila svoju moć sada moći upotrijebiti da udaljenim narodima pomogne u donošenju odluke kako žele da se njima upravlja. On je računao da će većina njih izabrati put demokratije i slobode, čije je ostvarivanje svakako trnovito i teško – te u konačnici biti zahvalni Americi.

Kada bi danas ustao iz groba, teško da bi mogao biti zadovoljan s onim što je njegova zemlja postala. U trenutku kada je on bi na njenom čelu, Amerika je milionima ljudi širom svijeta, posebno onim pritisnutim sovjetskom totalitarnom čizmom, predstavljala istinski simbol slobode i nade, nade koja ih je podstakla na konačno skidanje komunističkih okova. Reaganova Amerika bila je zemlja koja je zapadni, demokratski blok vodila do pobjede u hladnom ratu i ljudskom rodu u jednom trenutku podarila iskrenu nadu da nas nakon pobjede nad totalitarizmima 20. stoljeća očekuje bolji i mirniji svijet.

Danas, nakon dugogodišnjih iscrpnih ratova u Iraku i Afganistanu, uspona islamističkog terorizma, ekonomske krize i nikad nestabilnijeg Bliskog Istoka, Amerika rijetko da još ikome predstavlja svjetionik slobode i nade; naročito ne onima koji su pod jagmom današnjih diktatura.

Današnja Amerika zasigurno nije ista ona zemlja koju je Reagan ostavio iza sebe.

Kategorije: BiH

Uzrokuje li kapitalizam siromaštvo?

Sub, 10/06/2017 - 12:24

Piše: Ricardo Hausmann

 

Današnji se kapitalizam brani od gomile upućenih mu prijekora: da uzrokuje siromaštvo, nejednakost, nezaposlenost i čak globalno zagrijavanje. Ili, kao što je u Boliviji rekao papa Franjo: »To je sistem koji se povijesno pokazao neodrživim: neodrživ je za seljake, neodrživ je za radnike, neodrživ je za zajednice, neodrživ je za narode. I neodrživ je – kao što bi rekao sveti Franjo – i za samu Zemlju, našu sestru, Majku Zemlju.«

No jesu li problemi koji su razbjesnili papu doista posljedica onoga što je nazvao »neobuzdani kapitalizam«? Ili su pak te teškoće zapravo posljedica iznenađujuće neuspješnosti kapitalizma da dosegne očekivane ciljeve? Treba li se dakle plan za pospješivanje socijalne pravednosti temeljiti na obuzdavanju kapitalizma ili na otklanjanju prepreka koje priječe njegovo širenje?

Za Latinsku Ameriku, Afriku, Bliski istok i Aziju nesumnjivo vrijedi zadnji odgovor, što ćemo lakše razumjeti sjetimo li se kako je budućnost zamišljao Karl Marx.

Marx je povijesnu ulogu kapitalizma vidio u reorganizaciji proizvodnje. Porodična gazdinstva, obrtničke radionice i »narod trgovaca«, kako je Napoleon prezrivo imenovao Veliku Britaniju, trebali bi nestati. Sve te sitne građanske djelatnosti trebali bi pregaziti ekvivalenti današnjih Zara, Toyota, Airbusa ili Walmarta.

Posljedično bi vlasništvo sredstava za proizvodnju prešlo iz ruku onih koji s njima rade – dakle iz ruku članova porodice na gazdinstvima te iz ruku obrtnika u njihovim radionicama – u ruke »kapitala«. Radnici bi imali biti vlasnici samo svoje radne snage koju bi razmjenjivali za mizerne plaće. I unatoč tome prošli bi mnogo bolje nego »rezervna vojska nezaposlenih« –   dovoljno velika zaliha radne snage da onima koji rade izaziva strah od gubitka posla i ujedno dovoljno malena da se ne izgubi višak vrijednosti, koji bi se mogao izvući iz njihova rada.
Kad se sve dotadašnje društvene klase preoblikuju u radničku klasu i kad sva sredstva za proizvodnju prijeđu u ruke sve manje šačice vlasnika »kapitala«, tada će proleterska revolucija čovječanstvo odvesti u svijet savršene pravednosti: »Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama,« kako glasi Marxova znamenita izreka.

Pjesnik i filozof Paul Valéry očito je imao pravo: »Budućnost, kao i sve ostalo, nije više ono što je nekoć bila.« No svejedno se Marxovoj pogrešnoj prognozi ne bismo smjeli rugati. Naposljetku, kao što je sardonično upozorio fizičar Niels Bohr: »Teško je prognozirati, posebno budućnost.«

Danas znamo da je istodobno dok se sušilo crnilo Komunističkog manifesta započinjalo 160 godina dugo razdoblje rasta plaća, čime su radnici postali dio srednje klase s automobilima, hipotekama, penzijama i svim sitnim građanskim brigama. Danas političari obećavaju da će kreirati nova radna mjesta – odnosno više mogućnosti da se iskoristi kapital – a ne da će preuzeti sredstva za proizvodnju.

Takva je preobrazba snašla kapitalizam jer je reorganizacija proizvodnje omogućila iznimni rast produktivnosti. Podjela rada unutar poduzeća i između njih, odnosno motor rasta što ga je već 1776. godine predvidio Adam Smith, omogućila  je takvu podjelu znanja i iskustava među pojedincima da je opseg znanja cjeline nadmašio svotu pojedinačnih znanja, s posljedicom da su se počele oblikovati brzo rastuće mreže razmjene i suradnje.

U današnjem suvremenom poduzeću djeluje cijeli niz stručnjaka – na području proizvodnje, oblikovanja, trženja, prodaje, financija, računovodstva, upravljanja ljudskim resursima, pa stručnjaci na području logistike, poreza, ugovornog prava i tako dalje. Suvremena proizvodnja nije samo gomilanje zgrada i opreme, kojih je vlasnik das Kapital, s mehaničkim radom što ga obavljaju zamjenljivi radnici. Umjesto toga, oblikovala se koordinirana mreža ljudi koja vlada različitim vještinama ljudskog kapitala – das Humankapital. Stoji da je kapitalizam u razvijenom svijetu gotovo svakoga preoblikovao u najamnog radnika, ali ga je ujedno oslobodio siromaštva i omogućio mu više blagostanja nego što je to Marx mogao zamišljati.

No to nije jedina Marxova zabluda. Još više iznenađuje razmah kapitalističke reorganizacije proizvodnje na države u razvoju, čime je većina radne snage izbjegla njezinom nadzoru. Brojke su fascinantne. Dok je u Sjedinjenim Državama samozaposlen samo jedan od devet ljudi, u Indiji taj udio doseže 19 od 20 ljudi. U Peruu je manje od petine radnika zaposleno u takvom privatnom poduzeću kakvog ga je zamislio Marx, a u Meksiku je u takvom razmjeru zaposlena samo približno trećina ljudi.

I unutar pojedinih država mjerila su blagostanja snažno povezana s udjelom radne snage zaposlene u kapitalističkoj produkciji. U meksičkoj saveznoj državi Nuevo León su u privatnim poduzećima zaposlene dvije trećine radnika, u Chiapasu pak samo jedan od sedmoro. Nije čudno onda da dohodak po stanovniku u državi Nuevo León više nego devet puta nadmašuje dohodak u Chiapasu. Slično je u Kolumbiji dohodak na stanovnika u Bogoti četiri puta veći nego u Maicau. Ne iznenađuje da je u Bogoti udio kapitalističkog zapošljavanja šest puta veći.

Papa Franjo je u osiromašenoj Boliviji kritizirao »mentalitet dosezanja profita po svaku cijenu, bez brige za socijalno isključivanje ili uništavanje prirode« i »neutemeljeno i naivno povjerenje u dobrotu onih koji u svojim rukama drže ekonomsku moć i u posvećenost djelovanja dominantnog privrednog sistema«.

Ali takvo je tumačenje neuspješnosti kapitalizma posve pogrešno. Boliviju ne iskorištavaju najprofitabilnija poduzeća na svijetu. Tamo ih jednostavno nema, jer im se taj okoliš ne čini dovoljno profitabilnim. Temeljna teškoća svijeta u razvoju jest činjenica da kapitalizam nije reorganizirao proizvodnju i zaposlenost i u najsiromašnijim državama i regijama, a time je izvan okvira svojega djelovanja postavio i većinu tamošnje radne snage.

Kao što tvrde Rafael Di Tella i Robert MacCulloch, za najsiromašnije države na svijetu nije karakteristično naivno povjerenje u kapitalizam, nego, naprotiv, krajnje nepovjerenje u kapitalizam, što vodi do opsežnih državnih intervencija i regulacije poslovanja. U takvim uvjetima kapitalizam ne uspijeva i privrede ostaju jadne.

Ispravno je da Franjo svoju pažnju usredotočuje na nevolju najsiromašnijih na svijetu. No njihova bijeda nije posljedica neobuzdanog kapitalizma, nego kapitalizma koji je bio na pogrešan način obuzdan.

 

 

Ricardo Hausmann, nekadašnji venecuelanski ministar planiranja i nekadašnji glavni ekonomist Međuameričke razvojne banke, profesor prakse privrednog razvoja na Univerzitetu Harvard, gdje je i direktor Centra za međunarodni razvoj.

 

Preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

Da li su islam i liberalizam kompatibilni?

Uto, 06/06/2017 - 11:37

Piše: Mustafa Akyol

Na prvi pogled, islam i klasični liberalizam mogu se činiti ne samo kao nespojivi, već kao potpuno suprotstavljeni.

Klasični liberalizam je politička filozofija koji ima za cilj maksimizirati individualnu slobodu. Islam, s druge strane, je religija koja naglašava „podnošenje“ i „poslušnost“.

Štaviše, današnja muslimanska društva nisu svjetla slobode – blago rečeno. Muslimanski svijet je pun diktatura, od kojih se neke – poput Irana ili Saudijske Arabije – opravdavaju pozivanjem na islam. Prema Freedom Houseu, think thanku u Washingtonu koji mjeri stepen sloboda u svijetu, među 50 većinski muslimanskih država u svijetu, samo je jedna, Tunis, rangirna kao slobodna.

Sve je to navelo neke klasične liberale i libertarijance do zaključka da je islam neprijatelj slobode – zapravo najveća prijetnja slobodi u 21. stoljeću. Po mom mišljenju, međutim, prave grešku. Oni gledaju krute, radikalne i agresivne manifestacije savremenog islama, a zatim cijelu religiju prosuđuju u skladu s tim.

S istom logikom mogao se imati vrlo negativan pogled prema kršćanstvu prije hiljadu godina gledajući njegove najkritičnije, najradikalnije i najagresivnije manifestacije – poput inkvizicije koja je mučila „heretike“ ili križara koji su ubijali „nevjernike“. Isto to kršćanstvo, međutim, dalo nam je mislioce poput Johna Lockea i Adama Smitha koji su vidjeli slobodu kao božanski dar. Islam je isto tako kompleksna religija, a dok je njegvo tamno doba sada u zenitu, islam također ima klasično liberalne interpretacije koje nam daju nadu za budućnost.

 Osnove

Baš kao i judaizam i kršćanstvo, islam je abrahamska religija. Temelji se na uvjerenju da je cijeli svemir stvoren i podržan od svemogućeg, sveznajućeg Boga koji vodi čovječanstvo kroz proročanstva i objave. Islam, ustvari, poštuje postojeće monoteističke religije, tvrdeći da ih je dovršio posljednjim otkrivenjem poslaniku Muhamedu, koje je Ku'ran.

Kur'an – baš kao i Biblija – ima različite zapovijedi koje se miješaju u ljudske živote: Nemojte se klanjati idolima. Nemojte jesti svinjetinu. Nemojte konzumirati alkohol. Nemojte imati izvanbračni seks. Nemojte ni jesti ni piti tokom dana u vrijeme svetog mjeseca Ramazana. Jesu li ove zapovijesti, po definiciji, ograničavanja ljudske slobode?

Odgovor zavisi od toga jesu li ove zapovijedi moralne ili pravne. Drugim riječima, je li suzdržavanje od opijata – alkohola, droga – moralna zapovijest koju musliman može (ili ne) odlučiti slijediti? Ili je to pravni diktat koji se mora nametnuti svakom pojedincu?

Ako su islamske zapovijesti moralne kategorije, tada nema sukoba s klasičnim liberalizmom. Baš kao i oprezni Jevreji u zapadnim društvima koji jedu samo košer hranu ili se odmaraju subotom, muslimani mogu slobodno izabrat da budu promatrači. Konzervativne muslimanke mogu slobodno izabrati da pokrivaju glave, na primjer, i to bi bio način na koji doživljavaju slobodu.

Međutim, ako su islamske zapovijedi pravne kategorije, onda Kur'an naizgled opravdava države poput Saudijske Arabije ili Irana, koje zakonom nameću svoju viziju „islamskog načina života“. Oni prisiljavaju svoje žene da pokrivaju glave i kažnjavaju ljude koji se „nemoralno ponašaju“ ili šire „lažne religije“. Ove države također kriminaliziraju djela koja se smatraju otpadništvom od vjere ili bogohuljenjem, što dovodi do dramatičnih kršenja slobode vjeroispovijesti i slobode govora.

Ključno pitanje je, je li islam religija koju dobrovoljno prate pojedinci i zajednice u slobodnom društvu ili pravni sistem koji mora biti nametnut od teokratske države.

 

„Nema prisile u religiji“

O tom ključnom pitanju moram priznati da klasična mainstream tumačenja islama imaju tendenciju prema teokratiji. Od samog početka islama, muslimani su imali političku moć, a božanske zapovijedi evoluirale su u zemaljski zakon široko znan kao šerijat.

U klasičnom periodu islama –recimo, od 7. do 19. stoljeća – bila je barem jedna dobit u korist slobode: muslimanske države nisu imale jedan zakon zemlje. One su umjesto toga imale više pravnih sistema gdje su pojedinci pravno tretirani na osnovu zakona koji su se bazirali na njihovoj religiji. U Osmanskom carstvu, na primjer, šerijatski zakon se odnosio samo na muslimane, dok su kršćani i jevreji imali svoje vlastite. Dok je alkohol bio zabranjen muslimanima, bio je dopušten kršćanima.

U savremenom dobu, teokratske države poput Saudijske Arabije poduzele su mnogo gore mjere, čineći šerijatski zakon zakonom zemlje. Tako su šerijatske zapovijesti postale obavezujuće i za nemuslimane. Dakle, kršćani koji posjećuju Saudijsku Arabiju ne smiju konzumirati ili posjedovati alkohol – ili, nažalost, ni kopiju Biblije –te se suočavaju sa zatvorom ako prekrše ova pravila.

Ipak, u savremenom dobu pojavili su se i reformistički muslimani koji pozivaju na ponovno razmatranje ove ideje o državnoj religiji. Ti reformisti – ponizno mogu reći da sam i sam među njima – tvrde da je brak između države i islama samo splet nesretnih historijskih okolnosti, a ne uslov religije.

Oni istču Kur'anski ajet: „Neka ne bude prisile u vjeri“ (2: 258) i tvrde da se šerijat mora reinterpretirati u svjetlu ovog načela. Prisiljavanje, dodaju, ne uzgaja istinsku religioznost, nego samo licemjerje. Džihad, oni tvrde, samo je opravdanje za odbrambeni i pravedan rat, a ne nalog za agresiju i osvajanje.

Ovaj reformistički argument ima smisla mnogim muslimanima širom svijeta, a promoviše ga mnogo naučnika, intelektualaca, pokreta i stranaka.  (Nedavni uspjeh Tunisa omogućen je dijelom zato što je glavnu proislamskau stranku  En-Nahda predvodio Rashid  Ghannouchi – istaknuti islamski učenjak koji ozbiljno shvaća načelo “bez prisile u religiji”).

 

Ograničena muslimanska država

Dok muslimanski reformisti raspravljaju protiv nekih aspekata islamske tradicije, oni prihvataju njene druge aspekte. Jedan od njih je malo zapaženo, ali ključno obilježje šerijata: on nije zakon koji je bio osmišljen uz pomoć državne moći. Bio je to prije zakon stvoren od islamskih učenjaka koji su često bili nezavisni od državne vlasti.

To je razlog zašto i kako je tokom dugog perioda klasičnog islama šerijat djelovao kao ograničavajući faktor na proizvoljnu vlast i postao čuvar prava. (Nije slučajno da se na arapskom pojam „zakon“ prevodi kao  huquq, što doslovno znači “pravo“). Prava koja su šerijatom zaštićena uključivala su imovinska prava. Ova zaštita bila je presudna u vrijeme kada je despotska država pljačkala bogatstvo po volji.

Kada je Alaud-din Khilji, muslimanski vladar iz 14. stoljeća u Indiji, želio drakonski oporezovati bogate hinduističke podanike, njegov vrhunski učenjak ga je spriječio u tome dajući mu do znanja da  bi time kršio imovinska prava priznata od strane islama. “Kad god želim objediniti svoju vlast”, žalio se Khilji, “neko mi govori da je to protiv šerijata.”

Da bi se dalje konsolidirala zaštita privatne imovine, srednjovjekovni islamski učenjači razvili su verziju pravnog nauka povjerenja. To je omogućilo prenošenje bogatstva generacijama kroz stvaranje dobrotvornih udruženja, vakufa, koji je legalno bio imun na uplitanje vlasti. Rezultat je bilo snažno civilno društvo, uključujući dobrotvorne ustanove, bolnice i škole, koje su podržavala privatna udruženja pod šerijanskom zaštitom.

Srednjovjekovna muslimanska država, drugim riječima, bila je država ograničena zakonom. Zahvaljujući svetosti i nezavisnosti šerijata, uspostavljen je oblik provjera i ravnoteže koji su dopuštali procvat nedržavnih institucija. Ako postoji tajna za zlatni period islama, onda je to bio pojam ograničene države.

Danas, šta bismo trebali shvatiti iz sveukupnog naslijeđa Šerijata? Dobar odgovor dolazi iz teorije koju je razvio islamski učenjak iz 14. stoljeća Imam Shatibi. Proučavao je sve zapovijedi šerijata i tumačio da bi se “namjere”  svih njih mogle svesti na zaštitu pet vrijednosti: religije, života, imovine, intelekta i loze. Reformistički muslimani često uzimaju ovih “pet namjera” šerijata kao vodilju i tvrde da je svaka država koja ih štiti – i koja je ograničena njima – dobrodošla, bez obzira je li “islamska” ili ne.

 

Islamski kapitalizam

Postoji još jedno područje koje treba razmotriti: ekonomija. Kakvu ekonomiju predviđa islam? Odgovori među muslimanima variraju, budući da postoje branitelji tzv. “Islamskog socijalizma”. Drugi, međutim, tvrde da ako postoji određeni islamski model ekonomije, onda je to svakako kapitalizam.

Ovaj argument za kapitalizam djelomično je ukorijenjen u životu poslanika Muhammeda. Prije početka svoje vjerske misije u dobi od 40 godina u gradu Meki bio je uspješan trgovac. To je značilo da je vidio blagoslove trgovine i razumio mehanizme tržišta. Nije ni čudo da ima mnogo zabilježenih izreka u kojima promovira trgovinu i pohvaljuje “iskrenog trgovca”.

Isti duh se može naći u Kur'anu. Mnogo puta je isticano da je najduži stih Kur'ana (2: 282) o tome kako napisati pravi ugovor o zajmu s pravim svjedocima.

U izvanrednoj epizodi u životu poslanika Muhameda, čitamo također da su od njega njegovi  odani vjernici zatražili da regulira sve veće cijene na tržištu. Negativno je odgovorio riječima: “Samo Bog kontrolira cijene.” Neki su kasniji komentatori u ovome vidjeli duh sličan nevidljivoj ruci Adam Smitha.

Protrgovački duh islamskog poslanika i spisa doveo je do porasta financijskog i komercijalnog kapitalizma na Bliskom istoku u ranim stoljećima islama. Neke od izuma ovog “islamskog kapitalizma” kasnije su posudili Evropljani. (Zato, na primjer, engleska riječ “ček” dolazi od arapske riječi saqq, što znači “pisani dokument”).

U svojoj izuzetnoj knjizi „Rani islam i rođenje kapitalizma“, ekonomist Benedikt Koehler dokumentira sva ta ekonomska postignuća islama. “Korijeni ekonomije u Chicagu”, on čak tvrdi, “leže u Medini sedmog stoljeća”.

Pad ovog srednjovjekovnog islamskog kapitalizma – zbog mnogih čimbenika, uključujući ratove, invazije i promjenu trgovinskih puteva – doveli su do sveukupnog pada muslimanske civilizacije. Muslimanski svijet stagnirao je, zaostao, i naposljetku se uspaničio pred mnogo naprednijim Zapadom. To je trauma koja je još uvijek živa i bolna. A rješenje leži u revitalizaciji kapitalističke kreativnosti islamskog zlatnog doba.

 

Muslimanski liberali

Ništa od toga ne znači da je klasični liberalizam popularna ideja među muslimanima danas. Upravo suprotno – među muslimanima postoje vrlo moćni ilirberalni, etatistički, autokratski trendovi, a da ne spominjemo nasilne ekstremiste koji nam svima prijete.

Ali odbrana klasičnog liberalizma na islamskoj osnovi je moguća – i nije nečuvena. Mnogi muslimani, osobito oni koji žive na Zapadu, intuitivno prihvaćaju klasično liberalne ideje. Štaviše, postoje inicijative i organizacije posvećene ovom cilju, kao što su Minaret slobode i Muslimani za slobodu u Sjedinjenim Američkim Državama, Islamski renesansni front u Maleziji i Liberalna islamska mreža u Indoneziji. Njih vode muslimani koji ozbiljno razmišljaju o svojoj vjeri i koji su iskreni u svojoj predanosti slobodi.

Takvi pobožni muslimani mogu uvesti reformu u islamu prema principima “bez prisile u vjeri” i slobodi za sve. Ovaj koncept slobode nije nešto što će biti usmjereno protiv Boga. Naprotiv: to je sloboda koju daje Bog.

 

Mustafa Akyol je turski novinar i publicist, jedan od vodećih teoretičara i zagovornika klasičnog liberalizma iz muslimanskog svijeta.

 

Preveo: Danijal Hadžović

Kategorije: BiH

Goethe: Svi ga znaju kao velikog književnika, ali evo šta je uradio u politici kao klasični liberal

Pon, 05/06/2017 - 06:26

Johann Wolfgang von Goethe, najveći njemački književnik i mislilac, poznat je prvenstveno po svojim književnim djelima, među kojima su najpoznatiji “Faust” i “Patnje mladog Werthera”. Međutim, malo je poznato da se Goethe u svojim starijim danima u prvoj polovini 19. stoljeća aktivno bavio i politikom.

Goethe je od svog preseljenja u gradić Weimar, koji je tada bio glavni grad države Saxe-Weimar-Eisenach, već bio popularan među pukom. Družio se s vojvodom koji mu je pomogao da uđe u samoupravno državno vijeće (nešto kao vlada). Goethe je bio klasični liberal koji se zalagao za manje državne rashode i što veće osobne slobode. U vijeću se bavio svim resorima: prepolovio je vojsku, smanjio poreze i brinuo o kvaliteti Sveučilišta Jena.

Nakon Napoleonovog poraza i Francuske revolucije na području njemačkih država jačala je nacionalna svijest. Mnogi su liberali postali demokrati te su se zalagali za političko ujedinjenje svih njemačkih država. Osim toga, nastajao je i trend da se stvori ekonomska “jednakost”. Goethe se tada istaknuo kao jedan od rijetkih političara koji su se tome usprotivili. U svome djelu “Maximen und Reflexionen” napisao je:

“Zakonodavci i revolucionari koji obećavaju u isto vrijeme slobodu i jednakost su ili psihopati ili šarlatani.”

Politička centralizacija Njemačke, Goethe je objašnjavao, dovest će do kulturne destrukcije:

Ne bojim se ujedinjene Njemačke. Naše odlične ulice i buduća željeznica će postojati svakako. Njemačka je već ujedinjena u svome domoljublju i suprotstavljanju vanjskim neprijateljima. Ujedinjena je zato što njemački talir i groš imaju jednaku vrijednost na cijelom području i zato što moj kovčeg može proći kroz svih 36 država bez otvaranja. Njemačka je ujedinjena po pitanju mjera, trgovine i migracije, kao i po još stotinu sličnih stvari koje ne moram ni spominjati.

Međutim, griješe oni koji misle da bi se njemačko ujedinjenje trebalo pokazati u formi jednog glavnog grada, i da bi samo taj grad i nekoliko istaknutih pojedinaca trebali od toga imati korist.”

Zamislite kad bi samo današnji birokrati u Bruxellesu razumjeli što je Goethe tada govorio! On je, kao principijelni liberal, ostao dosljedan vrijednostima kao što su decentralizacija, sloboda kretanja i trgovine među manjim državama, a opet što veća njihova samostalnost. Zajedničko EU tržište je upravo ono što je Goethe hvalio u tadašnjem zajedničkom njemačkom tržištu, ali je tvrdio da ne treba biti jedan zajednički glavni grad s posebnom administracijom koja će postavljati uvjete i regulacije za sve.

Goethe je shvaćao da sva genijalnost ljudi dolazi iz naroda, a ne od birokrata. Rekao je Eckermannu da “Njemačku čini velikom njena popularna kultura, koja se prostire po svim dijelovima zemlje. Nije li zato bolje da svaki dio zadrži vlastite posebnosti i zakone? Zamisli da je stoljećima u Njemačkoj vlast bila centralizirana u samo jednom gradu, kultura sigurno ne bi bila ovako razvijena, razvio bi se samo taj grad, a bez kulture ne bi bilo ni prosperiteta osim u tom gradu”, tvrdio je Goethe.

Pročitajte još nekoliko zanimljivih Goetheovih citata koji još više pokazuju njegovu pripadnost klasično liberalnom valu toga vremena:

“Najbolja vlada je ona koja nas uči da vladamo sami sobom.”

“Nitko nije toliko beznadno zarobljen kao onaj tko pogrešno vjeruje da je slobodan.”

“Lako je vladati, ali ne i upravljati.”

“Patriotizam kvari historiju.”

“Ratovi u današnje vrijeme čine mnoge nesretnima dok traju, a nikoga sretnim kad završe.”

“Mrzim nesposobnost kao što mrzim grijeh, ali posebno nesposobnost u politici jer ona vodi do bijede i čini štetu hiljadamaa ili milionima ljudi.”

Tekst je preuzet s prijateljskog portala Liberal.hr.

Kategorije: BiH

Kako je socijalna država upropastila Švedsku

Ned, 28/05/2017 - 07:54

Naziv „država blagostanja“ pojavio se tokom javne rasprave 1928. godine. Skovao ga je Per Albin Hanson (šve. Per Albin Hansson). Drugi prijedlog je bio „Dom građana“, ali se na kraju ipak odlučio za prvobitni naziv. Država blagostanja (šve. Folkhemmet) je politički koncept koji se najčešće odnosi na period švedske istorije od 1932 – 1976. godine kada je švedska Socijaldemokratska stranka (šve. Sveriges socialdemokratiska arbetareparti, skraćeno Socialdemokraterna; doslovno, „Socijaldemokratska radnička partija Švedske“ i „Socijaldemokrate“) bila na vlasti i izgradila jak sistem socijalne zaštite.

 

Piše: Per Bylund

Nekada su ljudi u Švedskoj govorili da biti Šveđanin znači sam obezbjeđivati sebe i svoju porodicu, brinuti se sam o sebi i nikad ne biti nekom na teretu. Za njih, pristojan i moralan život značio je nezavisnost i vrijedan rad. Tako je bilo prije manje od sto godina.

Moja pokojna baka često je govorila da sa svijetom nešto nije u redu. Bila je ponosna što nikad nije tražila pomoć, što je uvijek mogla da se osloni na svog supruga i sebe, ponosna što su cijelog života mogli sami da obezbijede sve što je bilo potrebno za svoju porodicu. I kada je napustila ovaj svijet sa navršenih 85 godina života, njeno dostojanstvo nije bilo narušeno. Nikada i nikom nije bila na teretu.

Moja baka, rođena 1920. godine, pripadala je posljednjoj ponosnoj generaciji Šveđana, generaciji sa jakim osjećanjem moralne obaveze da se bude nezavisan u životu – da čovjek mora da bude gospodar svoje sopstvene sudbine. Ljudi njene generacije doživjeli su i preživjeli jedan ili oba svjetska rata (iako Švedska nije bila zahvaćena nijednim), a podigli su ih i vaspitali siromašni švedski seljaci i industrijski radnici. Bili su svjedoci i učesnici švedskog “privrednog čuda”.

Njihov moral pomogao im je da opstanu u svakakvim uslovima. Onda kada nisu mogli da žive od svojih zarada, radili bi još više i duže. Bili su i arhitekti i graditelji svojih sopstvenih života, iako je to značilo da moraju mnogo da rade i da preživljavaju i naizgled bezizlazne situacije.

Iako ni oni sami nisu imali puno, rado su pružali pomoć onima za koje su mislili da im je potrebna, ali oni sami teško bi prihvatali ponuđenu pomoć. Bili su ponosni na to što su u stanju da brinu o sebi. Visoko su cijenili nezavisnost i odsustvo potrebe da traže pomoć. Mislili su da, ako nešto nisu mogli sami sebi da obezbijede, nemaju pravo da traže pomoć drugih.

Pa ipak, povjerovali su obećanjima tadašnjih političara da će “pomagati slabima”, vrsti ljudi koja u to vrijeme u stvari nije ni postojala jer tada niko ne bi priznao da nije u stanju da se brine o sebi. Oni su bili dobri i vrijedni ljudi i vjerovatno su mislili da će mali doprinos za one koji su bili u mnogo težem položaju biti dobro djelo.

Teoretski, to je možda razumljivo pa čak i poželjno. Oni i njihovi roditelji dobrovoljno su bili dio (privatne) zajednice koja je novčano pomagala bolesne i nezaposlene. U teškim vremenima recesije ili brzih društvenih promjena ovo je bilo opterećenje, ali prihvatano je dobrovoljno i bilo je u njihovom sopstvenom interesu. Uvećana (državna) verzija iste vrste međusobne pomoći je vjerovatno zvučala kao dobra ideja, i pored toga što je bila finansirana prinudno – oporezivanjem.

Problem je u tome što je time stvorena „država blagostanja“, koja će dramatično izmijeniti ljudske živote i promijeniti moral iz temelja. Država blagostanja možda je mogla da bude uspješan projekat da su ljudi i dalje imali ponos i moral koji ih uči da brinu o sebi i da traže pomoć samo kada im je zaista potrebna. To znači, država blagostanja mogla je da uspije da se ljudi (tj. njihova shvatanja i moral) nisu promijenili, jer to je pretpostavka ovakve države. Ali svijet se neprekidno mijenja a država blagostanja zahtijeva ljude koji su još čvršći i moralniji nego ljudi u društvima bez nje.

Ovo tada nije bilo shvaćeno – a nije ni danas. Ljudi su tada smatrali da je prirodno da budu ponosni na svoj rad i na svoju porodicu. S te tačke gledišta, država blagostanja je morala izgledati kao dobra stvar. Sve što je trebalo da urade, rekli su im, bilo je da ostave politiku (i nešto malo moći) političarima. Žao mi je što moram da konstatujem da većina stanovnika Švedske i danas vjeruje u to. Šveđani uglavnom odobravaju prijedloge da se političarima da još više vlasti, pa čak odobravaju i prijedloge za dalje povećavanje poreza.

Pristojan moral je stvar daleke prošlosti. Potpuno je uništen tokom nešto više od dvije generacije – kroz javne programe socijalne zaštite i koncept prava na socijalno blagostanje.

Djeca države blagostanja

Deca generacije moje bake, među njima i moji roditelji, brzo su naučila i prihvatila novi moral utemeljen na “pravima” na socijalno blagostanje koja je nudio državni sistem socijalne zaštite. Iako je za stariju generaciju bilo neprihvatljivo da zavise od drugih (uključujući i državu i njene programe socijale), oni se ipak nisu usprotivili slanju svoje djece u državne škole da tamo steknu obrazovanje. Siguran sam da nikad nisu pomislili da imaju nekakvo “pravo” na to da njihova djeca budu obrazovana. Prije će biti da su prihvatili i bili zahvalni za mogućnost da njihova djeca dobiju šansu koju oni nikad nisu imali – kroz “besplatno” obrazovanje.

I tako je generacija mojih roditelja išla u državne škole gdje su ih učili o matematici i jezicima, a takođe i o prednostima i moralnosti države blagostanja. Upoznali su rad mašinerije države blagostanja i prihvatili potpuno novo (pogrešno) shvatanje prava, prema kome svi građani imaju pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, pomoć u slučaju nezaposlenosti i socijalnu zaštitu – prosto zato što su građani.

Biti individua, učili su ih, u stvari znači imati pravo na pomoć u zadovoljavanju individualnih potreba. To znači da svako ima pravo na sve resurse koji su potrebni za obezbjeđenje svoje sopstvene i društvene sreće, govorili su im. Na primjer, svako treba da koristi svoje pravo da svoju djecu smjesti u državno obdanište dok je na poslu, što omogućuje da svaka porodica ima dvije plate (ali ne i vrijeme da podiže svoju djecu). Mogućnosti za “udoban život”, bar novčano, starijim generacijama sigurno su izgledale fenomenalno.

Novi moral se proširio i postao “prirodno” stanje stvari, bar u glavama ljudi. Ova generacija, rođena tokom dvije ili tri decenije nakon II svjetskog rata značajno se razlikuje od generacije svojih roditelja i moralno i filozofski. Navikli su na ogroman poslijeratni ekonomski rast (koji je rezultat nezahvaćenosti Švedske svjetskim ratovima) i stalno rastuća prava na socijalno blagostanje čije je uživanje obezbjeđivao sve veći švedski državni aparat. (Da bi održala rast države blagostanja i zadovoljila tražnju za socijalnim programima, švedska vlada je više puta devalvirala švedsku krunu tokom 1970-ih i 1980-ih godina).

Odrastanje ove generacije i njen ulazak na tržište rada imao je dvije posljedice: povećan pritisak javnosti da se vodi progresivna politika i opšte-društveni neuspjeh u podizanju djece koja bi trebalo da budu nezavisna i da imaju moral potreban da svako od njih bude sam svoj gazda u životu.

Već tada je moralna i filozofska promjena u društvu postala očigledna. Dok su početkom 20. vijeka socijaldemokrati, vodeća politička partija u švedskoj politici tokom čitavog vijeka (a i kasnije), zahtijevali smanjenje poreza da bi oslobodili radnike nepotrebnog tereta, tada su hitro postali partija koja traži povećanje poreza i širenje države blagostanja i koja se zalaže za “liberalnu” reformu društva. Mase glasača, djeca države blagostanja odrasla u logici zavisnosti, podržale su rast poreza koji je ubrzo prešao 50%. Također su zahtijevali socijalne programe na teret poreskih obveznika čija je cijena ubrzo prevazišla i ove povećane poreze.

Političke promjene izazvane odrastanjem djece države blagostanja i njihovim ulaskom u politiku bile su ogromne. Prilično komunistički obojeni studentski protesti 1968. godine bili su vjerovatno maksimum zahtjeva ove radikalne generacije da za sebe dobije više kroz mehanizam državne preraspodjele bogatstva. Nisu prihvatali nikakvu ličnu odgovornost za svoje živote, niti su ikada pomislili da treba da se za sebe sami potrude. “Ja imam svoje potrebe” tvrdili su i iz te tvrdnje neposredno izvodili zaključak da imaju pravo da zadovolje te potrebe – bilo da je su to potrebe za hranom, za stanom ili posjedovanjem novog automobila.

Dok su moji roditelji na neki misteriozan način naslijedili “stari” moral, većina ljudi njihovih godina, a pogotovo mlađi od njih, dijametralno se razlikuju od generacije njihovih roditelja. Oni su djeca države socijalnog blagostanja i potpuno su svjesni socijalnih programa na koje imaju “pravo”. Oni ne razmišljaju o tome odakle ove beneficije dolaze, ali su vrlo sumnjičavi prema političarima za koje sumnjaju da bi mogli da ih njima oduzmu. “Promjena” je ubrzo postala ružna riječ, jer ona označava promjenu sistema od koga ljudi parazitski zavise.

Za ovu generaciju, nekada opšteprihvaćeni stav da proizvodnja mora da prethodi potrošnji, zamijenjena je vjerovanjem da postoji nepovredivo i prirodno “ljudsko pravo” na socijalne usluge koje obezbjeđuje država. Posredovanjem uticajnih sindikalnih organizacija, zaposleni Šveđani dobijali su povišice svake godine, nezavisno od stvarne produktivnosti i sa vremenom godišnje povećanje plate postalo je uobičajeno. Ljudi koji nisu dobili povišicu smatrali su sebe “kažnjenim” od strane zlog poslodavca i sve češće zahtijevali sudsku pomoć u borbi protiv poslodavaca. Razmišljanje je išlo otprilike ovako: čovjek ima “pravo” na veću platu sljedeće godine, kao što ovogodišnja plata mora biti veća od prošlogodišnje.

Promjeni u shvatanju, kao što smo vidjeli, prethodila je promjena u vrijednostima. Društvena promjena dovela je do promjena u filozofiji i takođe do pojave novih, destruktivnih teorija. Djeca ove generacije, rođena u 1970-im, 1980-im i 1990-im godinama uglavnom su rasla “slobodno” (u skladu sa idealima iz 1968. godine), što u suštini znači djetinjstvo “bez pravila” i “bez odgovornosti”. Za ovu generaciju uopšte ne postoje uzroci i posljedice u društvenom životu. Šta god da uradiš, nisi odgovoran za posljedice – čak ni ako je to odluka da se ima dijete. Ova generacija – to su odrasli ljudi u švedskom društvu danas.

Unuci države blagostanja

I ja pripadam toj, drugoj po redu generaciji odrasloj i formiranoj u državi blagostanja. Značajna razlika između moje generacije i prethodne je da većinu nas uopšte nisu podigli naši roditelji. Podigla nas je državna vlast u državnim obdaništima od najranijeg djetinjstva. Potom smo prošli kroz državne osnovne škole, državne srednje škole i državne fakultete. A onda smo se zaposlili u državnim preduzećima i pridružili moćnim sindikatima i prošli kroz njihove obrazovne organizacije. Država je uvijek i svuda prisutna i za mnoge je jedini način da opstanu – a njeni socijalni programi jedini način da se stekne nezavisnost.

Razlika u odnosu na starije generacije je očigledna. Generacija moje bake (tj. roditelja mojih roditelja) živjela je u moralno i filozofski potpuno drugačijem svijetu, a moji roditelji još imaju ostatke tog “starog” osjećaja za pravdu i razliku između dobrog i lošeg. Dok je generacija mojih roditelja “donekle pokvarena” (što je dovoljno loše), moja generacija je potpuno upropašćena. Odrasli bez zdravih rezona naših deda i baka, i umesto toga pod patronatom države-dadilje, unuci države blagostanja nemaju pojma o tome kako funkcioniše ekonomija.

Uobičajeno shvatanje pravde među “unucima” je da pojedinci (individue) imaju vječito pravo da im društvo obezbijedi šta god smatraju za potrebno (ili prijatno). Nedavno je švedska državna televizija prenosila diskusiju u kojoj su predstavnici generacija djece i unuka države blagostanja diskutovali problem nezaposlenosti i druge probleme sa kojima se suočavaju mladi prilikom odrastanja i ulaska na tržište rada. Zahtjev predstavnika generacije “unuka” doslovno je bio da “stari ljudi” (rođeni u kasnim 1940-im, 1950-im i 1960-im godinama) treba da se sklone (to jest, da prestanu da rade) jer njihov rad „krade“ posao mladima!

 

”Logika blagostanja” kojom se objašnjavaju ovako besmisleni zahtjevi ide otprilike ovako. Premisa je da svaki pojedinac ima pravo na ugodan život. Budući da je život ugodan samo onda kada čovjek ne mora da brine o materijalnom bogatstvu, neophodno je postojanje programa socijalnog blagostanja za sticanje finansijske “nezavisnosti”. Dalje, finansijska nezavisnost zahtijeva prestižan, dobro plaćen i ne previše zahtjevan posao. Tako se dolazi do zaključka da je dobro radno mjesto ljudsko pravo. Stariji ljudi koji imaju posao doslovce zauzimaju nečije mjesto i prema tome predstavljaju prepreku – svako od njih krši moje pravo na posao. Prema tome, svako ko ima više od određenog broja godina i istovremeno ima posao krši moja prava i zato je kriminalac.

A svi znamo šta se radi sa kriminalcima: treba ih baciti iza rešetaka. Ovakvu presudu zahtijeva za sada malobrojna, ali sve brojnija grupa mladih ljudi u Švedskoj – za vlasnike firmi koji ne žele da ih zaposle ili za starije ljude koji zauzimaju pozicije koje oni priželjkuju. Pojavljuje se “potreba” za progresivnijim zakonodavstvom.

Međutim, ovu ideju ne zastupa samo neuka omladina. Na dan 14. maja, nacionalni sindikat iznio je zahtjev da država “preraspodijeli” radna mjesta tako što će ljudima u šezdesetim godinama života ponuditi državne penzije ako se povuku a njihovi poslodavci zaposle mlade, sada nezaposlene ljude umjesto njih. Prema kalkulacijama sindikata, ovakva majstorija bi “stvorila” 55,000 novih radnih mjesta.

Ovo pokazuje da “oslobađanje” starijih ljudi od njihovih radnih mjesta mladima izgleda kao jedini zamisliv način da za sebe obezbijede radna mjesta. Činjenica je da radnih mjesta nema dovoljno i da nezaposlenost raste iako istovremeno raste i potražnja za proizvodima i uslugama – sve ovo se dešava zahvaljujući državnoj regulaciji tržišta. Država blagostanja pravi probleme i sukobe na svim nivoima društva, prisiljavajući ljude da se između sebe bore za dio sve manjeg “kolača” bogatstva. A kao rješenje za ovu situaciju se nudi još više državne regulacije koja dovodi do još sporijeg razvoja ekonomije. To je ono što se događa onda kada i u javnom i u ličnom moralu na mjesto vrline i iskustva stavimo potrebe i želje.

Zahtjevi da društvo preuzme odgovornost

Deformisani moral i odsustvo razumijevanja stvarnog i prirodnog poretka stvari je očigledno i u situacijama koje zahtijevaju ličnu odgovornost i poštovanje za svoje sugrađane. Stari ljudi sada su više tretirani kao balast nego kao ljudska bića i bliski rođaci. Pripadnici mlade generacije osjećaju da imaju “pravo” da budu oslobođeni brige za svoje roditelje, dede i bake, i zato sada zahtevaju da ih država oslobodi ovog tereta.

Kao posljedica toga, većina starih u Švedskoj ili žive sami i depresivni, čekajući kraj života u svojim domovima ili su smješteni u državne staračke domove kako ne bi bili na teretu radno aktivnoj mlađoj generaciji. Neki od njih vide svoje unuke i rođake tek na sat-dva za Božić, kada njihove porodice učine napor da posjete svoje “probleme”.

Ipak, stari ljudi nisu jedini koji se nalaze na periferiji društva blagostanja u državi koja brine o zaposlenom stanovništvu. Isto se dešava i najmlađima koje roditelji predaju državi na brigu i staranje, umjesto da ih sami podižu i obrazuju.

Moja majka, predavač u srednjoj školi, suočavala se sa zahtjevima roditelja da “uradi nešto” u vezi sa njihovom napetom porodičnom situacijom. Oni zahtijevaju da “društvo” preuzme odgovornost za podizanje njihove djece jer su oni već uložili “previše godina” u brigu o njima. (“Briga” se obično odnosi na ostavljanje djece u državnom obdaništu u 7 ujutro i uzimanje u 6 uveče.)

Oni bučno zahtijevaju “pravo” da budu oslobođeni ovog tereta. Očekuju da probleme sa nevaspitanom i neposlušnom djecom izazvane kod kuće treba da rješavaju nastavnici u školskim učionicama i vaspitači u vrtićima. ”Djeca treba da se vide, ali ne i da se čuju” i ni na koji način ne smiju da ometaju prava roditelja na uspješnu karijeru, duga ljetovanja u inostranstvu i uživanje u izlascima i zabavama.

Da bi obezbijedila odraslu populaciju koja radi i proizvodi bogatstvo koje se može oporezovati (poreska stopa već za niske zarade sada je oko 65%), švedska država blagostanja neprestano pokreće napredne programe zaštite od svih mogućih neugodnosti i problema. Sloboda u državi blagostanja je egzistencija bez problema, bez odgovornosti i sa puno pogodnosti koje stvara ta država.

Stanje koje sada možemo da vidimo u Švedskoj je savršeno logična posljedica države blagostanja. Kada država isporučuje usluge socijale i time otklanja potrebu da pojedinac bude odgovoran za svoj život, time se stvara nova vrsta pojedinca – nezreo, neodgovoran i nesamostalan. Država blagostanja stvorila je tako stanovništvo koje se sastoji od psihološke i moralne djece – isto kao što roditelji koji nikada ne dozvole da se njihova djeca suoče sa problemima, preuzmu odgovornost i sama ih riješe, stvaraju nesposobno, razmaženo i beskrajno zahtjevno potomstvo.

Analogija sa razmaženom djecom pokazuje se tačnom i u svakodnevnom životu ljudi koji rade u javnim službama i susreću se sa zahtjevima stanovništva. Saznajem da nije rijetkost da mladi roditelji prigovaraju nastavnicima zbog “nepotrebnog“ opterećivanja djece domaćim zadacima. Djeca imaju pravo na znanje, ali izgleda da im nije potrebno obrazovanje, jer ono zahtijeva naporno učenje. Očigledno je da oni misle da se uloga nastavnika sastoji u tome da isporuče djeci znanje koje mogu da usvoje bez potrebe da misle (a kamoli da uče).

 

”Ugnjetavanje” je po njima kad čovjek nešto mora sam za sebe da uradi. “Obaveza”, čak i kada je posljedica zakona prirode, potpuno je nepravedna i predstavlja kršenje prava čovjeka na bezbrižan život. Čak i sama priroda, sa svojim zakonima, postaje “teret”.

Ekonomija zavisnosti

Možda ovakav mentalitet objašnjava sve veću popularnost teorija suprotstavljenih realnosti, kao što su skepticizam i postmodernizam, prema kojima ništa ne može biti određeno. Logika je, tvrdi se, samo društvena konstrukcija koja nema nikakvu vezu sa realnim svijetom (ako on uopšte postoji). Veličina ovih teorija ogleda se u činjenici da ne mogu biti ni dokazane ni pobijene. Šta god da kažeš, nikada ne moraš da preuzmeš odgovornost za svoju izjavu – niko ne može da utvrdi njenu tačnost, niko ne može da je kritikuje, i nikome nije ni od kakve koristi. Tvoja je i postoji samo za tebe – i istinita je samo za tebe.

Beskorisnost takve teorije trebalo bi da bude očigledna. Također bi trebalo da bude očigledno da zastupnici ovakvih teorija određene stvari, kao što je obezbjeđenje uslova života, smatraju unaprijed riješenim – oni nikada ne temelje svoje stvarne živote na sumnji i na “znanju” da se ništa ne može znati, odnosno da ništa nije onako kao što izgleda. U tome je, izgleda, ljepota dotičnih teorija.

Oni na neki način premisu austrijske škole ekonomije o “subjektivnim vrijednostima” uzimaju suviše doslovno. U ovim “modernim” teorijama, subjektivnost je (kao princip) osnova realnosti, a ne način na koji se realnost shvata ili tumači. Ovo “shvatanje” direktno je izvedeno iz relativnosti morala i relativnosti logike djece i unuka države blagostanja. Za njih ne postoji potreba da neko nešto prvo proizvede da bi onda neko to mogao da troši – i stoga uopšte nije neophodno da neko podnese teret obezbjeđivanja pogodnosti koje su meni potrebne da bih imao “ugodan” život. Konačno, ugodan život je ljudsko pravo. A pravo je jedina čvrsta tačka u zauvijek promenljivom i subjektivno zasnovanom svijetu.

Iz perspektive objektivnog posmatrača (kakvim sebe smatram) ipak ima smisla u ovom ludilu: učiti ljude da ne treba da brinu o posljedicama njihovih djela od njih stvara dobrovoljno zavisne podanike. Država blagostanja stvorila je samožive nakaze od kojih je tvrdila da nas štiti – davanjem privilegija i usluga svima na “ničiji” račun.

Graditelji države blagostanja očigledno nikada nisu uzeli u obzir moguću promjenu u moralu i shvatanju – jednostavno su željeli sistem koji garantuje sigurnost svima. Sistem u kome sposobni žele i mogu da rade i izdržavaju sebe, ali u kome i nesposobni mogu da žive dostojanstveno. Ko je mogao da zamisli da će se progresivne reforme sa početka 20. vijeka, sa ciljem da obezbijede prava zaposlenih i napredak za sve, izroditi u svoju moralnu i filozofsku suprotnost?

Trebalo bi da je očigledno da se ništa nije dogodilo kao što je bilo očekivano – razvoj društva ne može se predvidjeti kao što je bilo predviđeno.

Novi moral je očigledna suprotnost moralu prethodnih generacija. To je moral zasnovan na tvrđenju da se nezavisnost može steći prenošenjem odgovornosti na druge i da se može biti slobodan samo ako svi živimo u ropstvu. Posljedica tako deformisanog morala je propast društva: ekonomska, društvena, psihološka i filozofska.

Ali ovo je isto tako i lična tragedija za hiljade Šveđana. Izgleda da čovjek ne može da uživa u životu ako za svoje izbore i za svoja djela nije on sam odgovoran i da ne može da bude ponosan i nezavisan ako sam ne upravlja svojim životom. Država blagostanja stvara nesamostalne ljude potpuno nesposobne da pronađu prave vrijednosti u životu. Takvi ljudi nisu u stanju da osjećaju ponos, poštovanje, nesposobni su za razumijevanje i saosjećanje. Ova osjećanja, kao i sredstva da se živi smisleni život, konfiskovala je država blagostanja.

Možda se ovim može objasniti rašireno korišćenje antidepresanata u mlađoj populaciji, bez kojih su praktično nesposobni da normalno funkcionišu u društvu. I možda to objašnjava zašto je broj samoubistava među mladima koji nikada nisu zaista upoznali svoje roditelje u dramatičnom porastu (dok je ukupan broj samoubistava ostao približno isti). Ljudi nisu u stanju ni da prepoznaju problem niti da nađu rješenje. Kao razmažena djeca, oni opet traže “pomoć” od države.

Ovo moja pokojna baka nikada ne bi mogla da razumije.

Preuzeto sa: www.mises.org. Prevod: Andrej Stanimirović

Per Bylund je profesor ekonomije i poduzetništva rodom iz Švedske, te saradnik američkog Mises instituta te šverskog Ratio instituta. Trenutno živi i radi u SAD-u.

Kategorije: BiH

Vaclav Klaus: Zašto jesam konzervativac

Sri, 24/05/2017 - 17:33

Izražavati pripadnost konzervativizmu kao političkom programu i pogledu na svijet nije zahvalno, naročito u postkomunističkim državama u ranim devedesetim kakva je čehoslovačka. Sama riječ konzervativizam daje mogućnost njegovim protivnicima da osobe koje se nazivaju tim imenom u startu otpišu kao antiprogresivne, antiliberalne, antisocijalne. Konzervativci su ostali u prošlosti, a sada se sumnja da se oni boje promjene i napretka, da su oni – u najboljem slučaju – isuviše umjereni u promociji potrebnih promjena, i – u najgorem slučaju – neprijatelji bilo kakvih promjena.
Ovakav karikaturalni pogled na konzervativizam, međutim, duboko je pogrešan i pojednostavljen. Kredo konzervativizma je želja da se pod svaku cijenu očuvaju sve stare prave i najbolje vrijednosti koje postoje već dugo vremena, a mi želimo da se na njima i dalje nastavi naša civilizacija.

Naglašavam riječ očuvati ili održati, jer konzervativci nemaju ambicije da konstitutivne vrijednosti naše civilizacije izmisle ili izgrade, nego pokušavamo naći stvarnost u historiji i tradiciji, što predstavlja prirodni, spontani razvoj svijeta. Osnovni građevinski materijal naše civilizacije nije nešto što izmišlja nekoliko mudraca i što uvode „prosvijećeni“, bilo demokratski ili nedemokratski izabrani lideri.

Ono je nešto što je neogranizovanim i neplaniranim putem stvoreno tokom hiljada godina evolucije ljudi i čovječanstva, što je iskristalizovano tokom života naših predaka i sačuvano u njihovim radovima koji su preživjeli do danas, i što je ostalo neizbrisivo urezano u naš današnji život. Prepoznavanje tih stvari nije jednostavno, i nije jednostavno očuvati ih i braniti od svih onih koji imaju određenu moć i pokušavaju ih zamijeniti drugim vrijednostima. U odbrani vrijednosti koje priznaje konzervativizam ne smije se biti umjeren. Američki senator Barry Goldwater nekoć je to definisao ovim riječima: “Ekstremizam u odbrani slobode nije porok, kao što ni umjerenost u ostvarivanju pravde nije vrlina” .

Kao što smo rekli, imenica konzervativizam budi pogrešne asocijacije da konzervativci ne žele promjene i da im je jedini cilj očuvati statu quo. To je naravno istina u onim vremenima kada je društvo čvrsto utemljeno na konzervatnim vrijednostima, kada ih dosljedno poštuje i njima se upravlja. U takvim situacijama konzervativci djeluju kao „nerevolucionari“, čuvari postojećeg koji žele sačuvati društvo onakvim kakvo ono jeste. Ali u društvu u kojem su istinske stare vrijednosti okončane nasilno, u kojem su revolucionarna gibanja i haos u ime utopijske vizije progresivističkih ideologa i intelektualnih idealista društvu nametnuli neprirodni poredak, zasnovan na pogrešnim i tragično lažnim vrijednostima, cilj konzervativne desnice je da koliko god je to moguće ponovo obnovi i vrati stare vrijednosti na kojima je drutšvo nekoć bilo zasnovano. To je razlog zašto je konzervativizam našeg doba krajnje revolucionarna snaga, potpuno je neumjeren i programski. Strpljenje u obnovi stvarnih vrijednosti nije opcija i samim tim ne može biti tolerancije i kompromisa s onima koji su te vrijednosti toliko dugo uništavali.

Današnji konzervativizam prošlost, ipak, ne želi pasivno da imitira. On želi da obnovi stare i nikad i ničim zamjenjive vrijednosti. Takve vrijednosti, koje su kreirale zapadnu civilizaciju u prvom redu određuje individualna sloboda – prirodno pravo čovjeka da slobodno traži i slobodno bira svoje sklonosti i svoju sreću.

Klasični liberalizam, koji je ovu vrijednost izdigao kao svoj najviši cilj, često se smatra (a i tumači u našoj zemlji) kao pogled na svijet koji je suprotstavljen konzervativizmu. Ipak, ovo je dubinska greška, anahronizam koji je ostatak ideoloških sukoba iz 18. stoljeća, kada su oni koji su djelovali u odbrani novih ideala slobode i poštovanja prema čovjeku, sebe nazivali liberalima, dok su njihovi protivnici, nastojeći očuvati prethodnu autoritarnu organizaciju društva, prozvani konzervativcima. Konzervativizam kao takav, ni u kom slučaju se ne može izjednačiti sa autoritarnošću i idejom snažne države. Naprotiv. Današnji konzervativizam karakteriše klasični liberalizam, u promociji individualizma, slobode i tržišta, sa određenim tradicionalističkim pozivanjem na obnovu moralnih vrijednosti iz prošlosti.

Dok je konzervativac 18. stoljeća (za razliku od liberala) vjerovao da autoritet moralnih vrijednosti može biti proveden isključivo od strane državnih institucija, današnji konzervativci autoritet moralnih vrijednosti i autoritet države stavljaju jedan nasuprot drugog, i u duhu klasičnog liberalizma žele da moralne vrijednosti promovišu kao slobodu individualnog izbora. U snažnoj državi, posebno u uzurpaciji ekonomske moći od strane politike, današnji konzervativizam vidi prijetnju tradicionalnim vrijednostima, i stoga zabrinuto upozorava na opasnost velike države – Levijatana, koji stvara plodno tlo za različite kolektivističke ideologije.

Pioniri Američke revolucije kao što su bili Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i John Adams su ovo jako dobro razumjeli, zbog čega su u američki Ustav ugrađene značajne kočnice rastu države. Danas su osnivači američke demokratije označeni kao predstavnici američkog konzervativizma, dok su kasnije „moderne“ zagovornike kolektivističkih i konstruktivističkih ideja jake države u SAD-u (na veliku žalost i bespotrebno) počeli nazivati „liberalima“. Američki kolektivistički liberalizam, naravno, nema nikakve veze s klasičnim (evropskim) liberalizmom, jer kao jaje jajetu sliči današnjem zapadnoevropskom socijalizmu. Klasični (evropski) liberalizam, s druge strane, vrlo je sličan tradicionalnom američkom konzervativizmu…

Već smo rekli da su individualizam, sloboda i tržište primjeri ideoloških vrijednosti na kojima konzervativizam počiva, a koje su ostvarene kao rezultat hiljada godina razvoja zapadne civilizacije. One su, međutim, posredne vrijednosti, vrijednosti koje predstavljaju sredstvo, a ne krajnji cilj individualnih ljudskih nastojanja. I ovdje je izvor daljih nesporazuma. Liberalizam (u klasičnom evropskom smislu), gura se u suprotnost konzervativizmu, često obojenom kršćanskim tradicionalizmom. Tradicionalisti kritikuju liberale zbog ideološkog siromaštva, optužujući ih za veličanje egoizma (koji se često pogrešno miješa s individualizmom), s utilitarističkog stanovništa za nepoštivanje reda, te nedostatak ekstremnog racionalizma i ukorijenjenih moralnih vrijednosti.

Tradicionalisti (a sa njima i ideolozi nekih od naših kršćanski orijentisanih stranaka koji stvari posmatraju na ovaj način) su u krivu, jer ne postoji konzervativizam ove vrste. Američki filozof i politolog Frank S. Meyer u svojim radovima uvjerljivo pojašnjava zašto je posljednjih godina u SAD-u paralelno narastao val i tradicionalizma i libertarijanizma (američki naziv za klasični liberalizam). On smatra da je to direktna posljedica intelektualnog debakla kolektivističkih, socijalističkih i obojenih škola mišljenja, uključujući kejnzijanizam, te ističe koliko zajedničkih stavova i libertarijanaca i tradicionalista se može pronaći u razmišljanjima mislilaca kao što su Friedrich von Hayek i Milton Friedman.

Obje ove škole imaju ne samo zajedničkog neprijatelja – kolektivizam, socijalizam, marksizam i autoritarijanizam – nego i zajedničke ideološke korijene i tradicije, koje promovišu i na koje se stalno vraćaju. Tradicionalisti, tvrdi Meyer, nastoje vratiti „stare vrijednosti sumirajući hiljadugodišnju mudrost čovječanstva“, odnosno naporan rad, skromnost i kršćanski moral. Libertarijanci pozivaju na obnovu individualne slobode i eliminaciju vladinog uplitanja u živote pojedinaca. Obje ove struje odbijaju progresivni američki liberalizam, toliko nevjerovatnu samouvjerenost socijalističkih (ljevičarskih) intelektualaca koji smatraju da znaju sve potrebne recepte za kreiranje novih vrijednosti, novog poretka, novog društva. Obje ove struje odbijaju aroganciju marksizma i njegovih kolektivističkih ideologa koji tvrde da „individualizam ubija, ubija dušu“. Obje ove struje vide koliko se ova pogubna ideologija uvukla u umove današnjih ljevičarskih političara i ideologa. Iako liberali više insistiraju na slobodi i razumu, dok se tradicionalisti više uzdaju u moral, tradiciju i vjerovanje, ove vrijednosti nisu međusobno u sukobu, i zbog toga pronalaze svoj zajednički izraz u savremenom konzervativizmu.

Čini mi se, iako možda i previše pojednostavljujem, da mi svjedočimo konstantnom sukobu samo dva ključna pogleda na svijet – konzervativnom i konstruktivističkom. Konzervativizam vjeruje u spontanost razvoja, tradiciju i vrijednosti, stvorene i akumulirane kroz dugi historijski razvoj, u individualizam, u slobodu pojedinca, mudrost i sposobnost pojedinca kome država mora da služi, a ne da ga kontroliše.

Konstruktivizam, koje god bio nijanse, stvarajući utopijsku viziju i dizajn „pravednog društva“ i pozivajući na njegovo autoritativno nametanje, nema poštovanje prema tradiciji ili prošlosti, i uvijek je spreman da žrtvuje pojedinačne nadležnosti države i nametne svoju volju „kolektivno“, ili preciznije, kroz elitističke intelektualce i tribune, uvjerene u vlastitu jedinstvenost. On uvijek počinje na isti način – ističu se nedostaci liberalnog poretka društva (nejednakost u bogatstvu, „eksploatacija“ siromašnih, nered, itd.) i obećava se promjena svega. No, ono što ti ljudi eventualno i stvore, ne traje dugo. Ono što oni unište, konzervativci kasnije pokušavaju obnoviti. Jedna stvar je imati poštovanje prema intelektu, a sasvim druga tolerisati ambiciju i aroganciju intelektualaca koji „socijalnim inženjeringom“ pokušavaju oblikovati svijet u skladu sa svojim lijepim željama. Jedna stvar je poznavati i razumjeti prirodu čovjeka, a sasvim druga „htjeti naučiti ga“ nešto što sam nije shvatio, ili čemu još nije dorastao.

Naš neprijatelj, dakle, nije razum, nego ponos razuma. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i zakona, jer moja sloboda implicitno uključuje poštovanje za slobodu drugih i to je fundamentalni zakon. Mi ne osjetimo kontradikciju između napretka i tradicije, jer oni dolaze iz istog izvora – mudrosti života i historije. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i morala, jer moralne vrijednosti su prihvatljive isključivo kao rezultat slobode izbora i nikako prisile. Osjećamo, međutim, nesklad između individualističke prirode čovjeka i njegovog kolektivističkog porobljavanja.

Konzervativizam je širi pogled na svijet i posjeduje bogatiji program od liberalizma. Liberalizam je uključen u konzervativizam, njegov je dio, i stoga ja sam konzervativac.

6. 2. 1992

Preveo: Danijal Hadžović

Vaclav Klaus je bivši češki premijer, predsjednik i osnivač liberalno-konzervativne ODS stranke. Smatra se za jednog od najvećih istočnoevropskih reformatora u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Kategorije: BiH

Eamonn Butler: Liberalna alternativa Ludwiga von Misesa

Pet, 19/05/2017 - 02:16

Živeći u Evropi između dva svjetska rata, Ludwig von Mises je vidio neke od najgorih učinaka nacionalizma i zamrzio ga je. Mislio je da je jedan od njegovih izvora i intervencionizam, koji nužno zahtijeva nadzor nad uvozom i migracijom kako bi se zaštitio. Mjere za očuvanje visokih plaća i visokih profita, recimo, dotok bi jeftine radne snage i dobara iz inozemstva potkopao. Ali te barijere, tvrdio je, pobuđuju neprijateljstvo među strancima, povećavaju napetosti i često izazivaju konflikte.

Kapitalizam pak pripisuje državi mnogo manju ulogu i zahtijeva trgovinu, a ne protekcionizam, kako bi uspješno djelovao. Mises čak tumači (premda tvrdnja nije izvorno njegova) da kapitalizam djeluje tim bolje što je trgovina slobodnija i otvorenija. Ako su narodi ovisni jedni o drugima, rat postaje nezamisliv. Trajni mir, zaključuje Mises, moguć je samo pod temeljitim, liberalnim kapitalizmom.

Mises nije imao potpuno pravo tvrdeći da trgovinski partneri neće ući u rat. Zapravo je to čak najčešći oblik konflikta. No nema nikakve sumnje da su očuvanjem miroljubivih odnosa s trgovinskim partnerima najbolje zadovoljeni interesi građana u svakoj državi. Možda to prividno proturječje ilustrira nešto drugo, nešto na što je Mises često upozoravao – da se interesi političara često snažno razlikuju od interesa opće javnosti.

Unatoč tome, za Misesa je liberalizam najbolji društveni poredak zato jer djeluje. Ograničava konflikte među različitim skupinama i potiče dobrovoljnu suradnju među pojedincima. Velika era slobodne trgovine i deregulacije u 19. stoljeću donijela je, na primjer, val produktivnosti i povećanja životnog standarda koji se širio među sve brojnijim stanovništvom.

Pa ipak je ponekad za liberalizam teško dobiti potporu. Njegova najveća korist –  da se s više slobode u trgovanju na dugi rok obogaćuje cijelo stanovništvo – ljudima je manje vidljiva nego neposredna poboljšanja koja su posljedica intervencije u privredu. Liberalizam ne obećava ni privilegije svojim privrženicima: njegov je cilj poboljšanje života svih.

Isto tako cilj liberalizma nije stvoriti određenu društvenu strukturu ili određenu preraspodjelu dohotka. Liberalizam uspostavlja samo okvir mira, stabilnosti i jednakosti pred zakonom i unutar toga okvira ljudi mogu slobodno sudjelovati onako kako im se čini primjerenim. Liberalizam ne govori što se treba proizvoditi ili koliko i tko treba proizvoditi. Te stvari su samo ishod kompleksnih dobrovoljnih povezanosti među slobodnim pojedincima.

Ludwig von Mises ustrajava da će liberalni okvir stvoriti miroljubivo i djelotvorno sudjelovanje među pojedincima i skupinama. Pod liberalizmom naše razlike nisu možebitni izvor spora, nego prilika za trgovanje. Što ljudi različitije nešto vrednuju, to svatko od njih nešto pridobiva ako to razmjeni. Razmjena nam pak omogućuje da se specijaliziramo, da svoje različite sposobnosti upotrijebimo u svoju korist i tako sebi zadajemo posao stvaranja stvari koji bi inače nadilazio sposobnosti bilo kojeg pojedinca ponaosob.

Za Misesa uloga liberalne države nije u tome da pojedince sili da djeluju na određen način, nego da čuva okvir koji im omogućuje da sudjeluju, maksimizirajući ujedno mogućnost za dobrovoljno djelovanje i minimalizirajući potrebu za prisilom. Za očuvanje toga okvira od ključna su značenja tri stvari: mir, sloboda i svojina.

Mir je bitan, budući da privredno djelovanje, kao što su ulaganja u nove proizvodne procese, zahtijeva od nas da donosimo odluke zasnovane na predviđanju budućnosti. Ako je država u ratu, budućnost nije moguće predskazati. Seljaci, na primjer, ne mogu mirno saditi svoje proizvode ako postoji velika opasnost da će im prinos biti uništen ili da će im neprijateljske sile okupirati teritorij.

Sloboda je bitna, budući da ljudi ne mogu donositi racionalne ekonomske odluke ako im drugi diktiraju kako trebaju djelovati. Pa i inače su ljudi koji djeluju prema vlastitoj volji neprimjereno  produktivniji nego robovi koji su prisiljeni raditi za nekoga drugoga.

Vlasništvo je bitno da sistem specijalizacije i trgovine uspije. Da bi ljudi štedjeli i ulagali u kapitalna dobra, moraju znati da je njihova investicija sigurna i da mogu uživati plodove tog nastojanja.

S obzirom na činjenicu da je liberalizam tako ovisan o privatnom vlasništvu, mogli bismo zaključiti da on najviše koristi bogatašima i poduzetnicima. Mises to odlučno odbacuje. Za njega je privatno vlasništvo bitni uvjet djelotvorne proizvodnje i više životne razine koju može donijeti specijalizacija. Pod liberalizmom ljudi nisu prisiljeni truditi se oko materijalnog bogatstva, oni se mogu truditi i oko bilo čega drugoga. No i oni koji čak nemaju svojinu, svejedno će biti na boljem zbog općeg povišenja životne razine što ga stvara liberalizam i prilika što se otvaraju kad se ukinu privilegiji i različiti oblici nadzora.

U kapitalizmu je suveren masa potrošača, a ne šačica bogataša. Proizvođači svoje proizvode ne mogu nikome nametnuti: potrošači ih kupuju samo ako su ih sami odabrali. Nije slučajnost da je epoha kapitalizma doba masovne proizvodnje. Dostup do primjerene hrane, odjeće i stana omogućila je svima, a ne samo bogatima. Čak luksuzne stvari, poput automobila i televizora, važe danas kao same po sebi razumljive. Stvarnost kapitalizma je u oštroj suprotnosti s Marxovom prognozom da će kapitalizam spustiti plaće radnicima ispod razine koja još omogućuje preživljavanje.

Liberalizam daje širem stanovništvu snagu još na jedan način. Omogućuje im planiranje. Planiranje, kaže Mises, nije nešto što bi bilo ograničeno na središnju vlast: svi planiramo. Nije riječ o izboru planirati ili ne planirati, nego o tome čiji plan dominira. I jer samo pojedinci poznaju svoje potrebe, ciljeve i vrijednosti, posebno u dinamičnoj privredi, Mises misli da je mnogo bolje pojedincima prepustiti da sami planiraju za sebe.

No unatoč tome, zbog činjenice da liberalizam ne obećava dohodovnu jednakost, neke kritičare brine sudbina onih koji završavaju u siromaštvu. Mises taj strah smatra neopravdanim. Siromašnim radničkim slojevima u današnjim naprednim privredama neprimjereno je bolje nego u pred-kapitalističkim društvima, gdje moraju skucati sredstva za život od zemlje – ako imaju zemlju.

U kapitalizmu pak gotovo svatko nađe neku proizvodnu nišu koja koristi drugima i tako donosi barem nešto nagrade.  Ako je ne uspije naći, za njega se pobrinu porodica i dobrotvorne organizacije. Kritičari mogu odgovoriti da dobrotvorne organizacije nisu dorasle tom zadatku: ali najveći val filantropije, kaže Mises, dogodio se upravo pod kapitalizmom. Uz povećanje životnog standarda, što ga donosi kapitalizam, više je bogatstva na volju za dobrotvorne organizacije; i čak oni sa skromnim dohocima mogu se preko osiguranja  bolje postarati za sebe. Intervencionizam je taj koji ždere kapital ljudi i osiromašuje dobrotvorne organizacije – a to dakako izaziva zahtjeve za što više intervencija u obliku socijalne pomoći.

Kritičari pogrešno razumiju prirodu jednakosti pod liberalizmom, koja je posve drukčija nego nejednakost u pred-kapitalističkom svijetu. U tržišnom društvu bogatstvo nije privilegij, nego dolazi samo jamčenjem koristi potrošačima. I traje onoliko dugo koliko proizvođači osiguravaju te koristi.

Osim toga, luksuzne stvari, u kojima uživaju bogataši, nisu trajno nedostupne nama ostalima. Tržišna privreda je dinamična. Sve inovacije – automobili, sanitarije, struja – započinju kao luksuz za bogate, kaže Mises, ali uskoro postaju „temeljne potrebe“ svih.

No, rast blagostanja za sve ljude mora dakako biti glavni cilj ekonomske politike i razlog zašto moramo razumjeti pravu prirodu i osnovne temelje ekonomske znanosti.

 

Preveo Mario Kopić

 

Eamonn Butler, Ludwig von Mises – a Primer, Institut of Economic Affairs 2010.

Kategorije: BiH

Matthew Iglesias: Argumenti za imigraciju

Čet, 18/05/2017 - 13:35
Piše: Matthew Iglesias (Vox.com)

George Washington je pokrenuo strategiju toliko radikalnu da je Sjedinjene Američke Države učinila najsnažnijom i najbogatijom državom na svijetu – imigraciju.

Prihvatio je viziju otvorene Amerike koja bi danas djelovala kao idealizam ili altruizam.

„Amerika je otvorena da prihvati ne samo imućne i poštovane strance već i potlačene i progonjene svih nacija i religija,“ rekao je novopridošlim Ircima 1783. Uvjeravao ih je da će oni „ako svojom pristojnošću, osobinama i ponašanjem budu dostojni učešća u njima biti dobrodošli da dijele sva prava i privilegije.“

No njegova vizija nije bila primarno usmjerena na pomaganje drugima i milosrđe. To je bila vizija izgradnje države kakva je želio da Sjedinjene Države postanu. Veličina zahtijeva velike ljude, i Americi je bilo potrebno više ljudi nego što je imala.

Savremena debata oko imigracije često se vodi u okvirima ose sebičnosti i velikodušnosti, Tramp govori o tome da je neophodno postaviti Ameriku na prvo mjesto „America first“, dok njegovi protivnici pričaju srcecjepajuće priče o deportacijama i razbijenim zajednicama. Debata o tome kako primjenjivati postojeće zakone je potisnula diskusiju o tome kakav bi zakon trebao biti.

Ova diskusija se ne dotiče osnovne poente. Imigracija u Sjedinjene Države istorijski nije bila čin milosrđa prema strancima. To je bila strategija nacionalnog rasta i postizanja nacionalne veličine.

Vašington i drugi osnivači SAD su mogli ustanoviti Sjedinjene Države kao svojevrsni ekskluzivni klub. Današnje Sjedinjene Države bi i u tom slučaju bez sumnje bile prosperitetna i za život prijatna država, ali gradovi bi bili manji, globalni utjecaj smanjen i značajno manje najinovativnijih svjetskih kompanija bi bilo iz Sjedinjenih Država.

Kao i mnoge manje države patile bi od odliva mozgova ka većim i značajnijim. Sa mnogo manje ljudi, Sjedinjene Države ne bi bile velika nacija kao danas.

Mnogo toga se promijjenilo od Vašingtonovog doba, no dva fundamenta nisu. Sjedinjene Države su i dalje država sa misijom i željom za veličinom na svjetskoj pozornici a otvorenost prema ljudima koji žele da dođu i da stvore bolji život za sebe je gorivo koje pogoni tu veličinu.

Ljudi pogone rast privrede i plata

Glavni izvori imigracije – i najčešća zanimanja u kojima imigranti mogu naći zaposlenje – su se tokom vremena promijenila, ali priča je ostala ista kao na samom početku. Velika i raznovrsna populacija podržava intenzivniji razvoj dostupnih resursa i kompleksniju podjelu rada, vodeći, postojano, tokom vremena do sofisticiranije i prosperitetnije nacionalne ekonomije.

Jedna osoba na ostrvu, iako je okružena prirodnim bogatstvima teško će preživljavati. Manja grupa će moći da preživi, ali da bi postigli obilje neophodno je steći mogućnost specijalizacije i međusobne trgovine. U savremenom svijetu u izvjesnoj mjeri to znači pristup globalnom tržištu – žito možemo slati u Evropu a drvo u Japan. No za najveći broj ljudi to znači direktan pristup drugim ljudima koji učestvuju kao kupci, saradnici i dobavljači dobara.

Lionel Fontagné i Gianluca Santoni nalaze da gusto naseljene oblasti nude viši nivo produktivnosti rada i više plate zato što „gušće naseljene oblasti izgleda nude bolje spojeve među poslodavcima i zaposlenima.“ Što više ljudi ima, više vrsta poslova je moguće razviti i moguća je finija specijalizacija, što znači da će bilo kojoj osobi biti pogodnije da radi na nekom mjestu u gradu. Ovo je najlakše primjetiti na nivou rutinske maloprodaje – veliki gradovi imaju specijalizovane prodavnice i veoma fokusirane restorane prije nego prodavnice robe široke potrošnje i generičke restorane. Istraživanje koje su sproveli Jason Abel, Ishita Dey i Todd Gabe pokazuje da je pozitivni utjecaj gustine naseljenosti na produktivnost posebno izražen u industrijama koje zahitjevaju visoke nivoe obrazovanja.

Ovi nalazi nisu specifični za imigraciju, ali početak mudrosti u imigracionoj politici je da su imigranti ljudi.

Zaista, kada izbacimo element „stranaca“ većina ljudi shvata da depopulacija nije ekonomska strategija koja vodi rastu. Teksašani – često oni najkonzervativniji – hvale se kako u njihovu državu dolaze ljudi iz drugih država pokrećući rast dinamične ekonomije njegovih metropola. Kada ti ljudi dobiju djecu to naravno predstavlja kratkoročni pritisak na lokalni obrazovni sistem, ali takođe izgrađuje dugotrajnu budućnost nacionalne zajednice.

Takođe postoji prilično snažan konsenzus da imigracija podiže i prihode domaće redne snage. Kada je Boot School Čikaškog univerziteta sproveo istraživanje među poznatim akademskim ekonomistima 52% se složilo sa tvrdnjom da bi primanje više imigranata sa nižim kvalifikacijama učinilo prosječnog građanina bogatijim. Svega 9% se nije složilo. Panel se složio da bi primanje visoko kvalifikovanih imigranata bilo pozitivno sa 98 prema 0 procenata.

Ovo nije zbog toga što povećanje zalihe radne snage nema negativne efekte na sve, već kako tvrdi Heidi Shierholz iz liberalnog Economic Policy Institute na osnovu njenog pregleda literature, zbog toga što su „raniji imigranti grupa koja je najnegativnije pogođena imigracijom“ pošto su oni ljudi koji su najčešće konkurencija novim imigrantima. Raspon procjena efekta na plate, “uglavnom je vrlo mali i u prosjeku skromno pozitivan.“

Michael Greenstone i Adam Looney, istraživači iz ka lijevom centru orijentisanog Hamilton Projecta tvrde da je to zbog toga što „imigranti i radnici rođeni u SAD se uglavnom ne takmiče za iste poslove, umjesto toga mnogi imigranti nadopunjuju rad zaposlenih Amerikanaca i povećavaju njihovu produktivnost.“

Drugim riječima, ako se u grad doseli veliki broj građevinski radnika koji govore samo španski to su najvjerovatnije loše vesti za druge građevinske radnike u gradu koji govore samo španski. No prisustvo tih radnika će otvoriti šanse za upravljačke poslove među onima koji su rođeni u gradu i već govore engleski a povećanjem broja građevinskih projekata povećat će se i potražnja za specijalizovanim radnicima – vodinstalaterima, električarima i drugim koji nadopunjuju rad običnih građevinskih radnika.

Imigracija puni federalni budžet

Skeptici se često okreću sa argumenata ekonomije tržišta rada ka ideji da imigranti, posebno zastrašujući ilegalni imigranti, iscrpljuju javne resurse. Donald Trump je otišao toliko daleko da je tokom kampanje tvrdio da ilegalni imigranti koji rade na crno imaju veći pristup javnim službama nego veterani.

Ova ideja ima značajnu arhitektonsku ulogu u održavanju koalicije savremenog konzervativizma, promovisanju ideje da je smanjenje poreza kompatibilno sa finansijskom podrškom starijima zato što će biti dovoljno novca za sve kada se oslobodimo stranih pijavica.

Ali ova tvrdnja nije istinita. Radnici na crno imaju pristup malom broju javnih usluga i službi (koriste javni prevoz ali se ne mogu prijaviti na programe socijalne pomoći) a doprinose poreskoj osnovi. U stvari zato što ilegalni imigranti često plaćaju za Socijalno Osiguranje (Social Security) a nemaju pristup benefitima istog na neki način oni su heroji američkog budžeta.

Najbolje istraživanje o utjecaju imigrantske populacije na budžet dolazi od Nacionalne akademije nauka, inženjerstva i medicine u kojem je zaključeno da tokom perioda od 75 godina, „fiskalni utjecaj imigranata je generalno pozitivan na federalnom nivou i negativan na lokalnom nivou i nivou država.“ Drugim riječima imigranti plaćaju federalnoj vladi više poreza nego što preuzimaju benefita, dok obrnuto važi za lokalni nivou vlasti i države.

Negativan utjecaj na budžete država i lokalnih organa vlasti je značajan i uglavnom potiče od toga da imigranti imaju djecu koja moraju pohađati škole. Dobre vijesti su da ta djeca odrastaju i postaju druga generacija imigranata koja „najviše doprinosi od svih generacija budžetima država.“

Šira slika nam takođe pokazuje da je američkoj državi blagostanja, usmjerenoj ka pomoći iz oblasti zdravstva i osiguranja penzija starijim građanima, neophodna rastuća populacija i ekonomija. Imigranti doprinose ostvarenju oba cilja, direktno kroz njihovo prisustvo u državi i indirektno kroz potomstvo. Čak su i skeptici kao George Borjas prihvatili da imigranti doprinose rastu ekonomije, a da lično ne ubiru 100% benefita tog rasta, što znači da njihovo prisustvo povećava količinu resursa dostupnih starosjedilačkoj populaciji.

Imigranti čine zločine po nižoj stopi od starosjedilaca

Imigranti možda grade američki prosperitet ali život je više od ekonomije. Za Trumpa centralnu ulogu u antiimigrantskoj retorici je zauzimao visceralni strah od nasilja, od njegovog prvobitnog upozorenja o nadolazećoj navali meksičkih silovatelja do različitih pokušaja da ograniči mogućnost muslimanima da putuju u SAD. Izvršnom naredbom naredio je i kreiranje nove federalne agencije VOICE sa specifičnim ciljem da objavljuje zločine počinjene od strane imigranata.

„Dajemo glas onima koji su bili ignorisani od naših medija i ućutkivani od strane specijalnih interesa,“ rekao je na zajedničkoj sednici Kongresa.

Ukoliko je cilj povećanje antiimigrantske histerije to je dobra ideja. Postoje milioni građana koji su rođeni van SAD i prirodno svakog dana neki od njih su uhvaćeni dok čine zločine. U stvari zbog toga što su imigranti u prosjeku mlađi od građana rođenih u SAD oni čine donekle natprosječan dio zločina.

Pew

Ali kako Bianca Bersani sa Univerziteta Masačusetsa pokazuje na godišnjoj bazi, manje su šanse da mladi imigranti učestvuju u kriminalnim aktivnostima. U stvari trajektorija imigracije i kriminala je da omladina druge generacije imigranta , uglavnom asimilovana u društvene norme SAD ne zadržava dobro ponašanje njihovih roditelja rođenih van SAD.

„Rođeni i socijalizovani u mejnstrim SAD,“ piše Bersani, „druga generacija imigranata je jednostavno starosjedilačka omladina“

Postoji veoma stvaran problem maloljetničke delinkvencije u Sjedinjenim Državama – posebno zahvaljujući raširenosti vatrenog oružja koja čini kriminal u SAD smrtonosnijim nego kriminal u Aziji i Evropi – ali imigranti njemu doprinose u smislu da doprinose ukupnom stanovništvu. Na pojedinačnom nivou, imigranti se bolje ponašaju nego starosjedioci i potomci imigranta koja se ponašaju lošije između ostalog zato što su naučili da se više ponašaju kao Amerikanci.

Nema mnogo eksperata koji su i imigracioni skeptici.

Nijedna tema iz ekonomije nije bez svojih podjela i zbog toga što je imigracija sporno političko pitanje ponekada dolazi do toga da mediji prenaglase nivo neslaganja među ekspertima oko ekonomije imigracije. Stoga rad Georga Borjasa profesora na Harvard Kennedy School koji je autor velikog djela istraživanja koja se ne slažu sa optimističnim konsenzusom ima prenaglašenu ulogu u medijima.

Njegov rad, sažet za ekspertsku publiku u njegovoj knjizi Immigration Economics iz 2014.i za širu publiku u knjizi We Wanted Workers iz 2016. predstavlja odstupanje kako po zaključcima tako i prema metodologiji.

Jedna velika razlika koju ističu David Card sa UC Berkeley i Giovanni Peri sa UC Davis u kritici Immigration Economic je u tehničkom pitanju kako treba mjeriti broj imigranata u određenom tržištu rada. Naivan način za konstruisanje argumenta u korist imigracije bi bio kada bi primjetili da se na listi deset država sa najmanjim brojem stanovnika rođenim u inostranstvu koju predvodi Zapadna Virdžinija nalaze i Misisipi, Kentaki i Alabama. Države sa velikim brojem imigranata poput Kalifornije, Njujorka, Nju Džerzija. Merilenda i Masačusetsa su značajno bogatije.

Census Bureau

Problem je naravno da dok je moguće da je Zapadna Virdžinija siromašna zato što se stranci ne doseljavaju, jednako je moguće da se stranci ne doseljavaju upravo zato što je Zapadna Virdžinija siromašna. Razumna ekonomska studija mora da gleda u promjene tokom vremena i u broju imigranata ali i ishodima tržišta rada po starosjedioce.

Većina istraživača ovo radi tako što proučava korelaciju između promjena u broju imigranata i ishoda za starosjedioce. Ono što Borjas proučava je promjena u udjelu imigranata u radnoj snazi i ishod za starosjedioce. Card i Peri tvrde da ovo u osnovi pretjerano kompenzuje za problem Zapadne Virdžinije. Ako se veliki broj imigranata preseli negdje (recimo, Teksas), i to dovede do povećanja potražnje za starosjedilačkom radnom snagom te dovode i do doseljavanja starosjedilačke radne snage u Teksas, Borjas bi to odbacio kao argument za to da imigracija pojačava ekonomiju jer se udio imigrantske radne snage nije povećao. Ako pak prebacimo na mjerenje samo brojeva imigranata loši ishodi u tržištu rada, koje on pronalazi, nestaju.

Kako Noah Smith piše, „težina argumenata je protiv Borjasa i mnogi od njegovih metoda izgledaju slabo kada su izloženi pažljivom ispitivanju.“ Ali ako imate neki poseban ne-ekonomski razlog da ograničite imigraciju i želite da ubijedite sebe da je to dobra ideja i iz ekonomskih razloga, te ideje su vam dostupne. Isto tako, ako ste političar koji je ubijeđen da vaši glasači žele da glasate za manje imigranta i tražite dobro opravdanje, Borjas je tu da ga navodite. No njegovi nalazi su odstupanja bazirana na neuobičajenoj metodologiji.

 Imigracija obogaćuje kulturu i širi mogućnosti

Izmjeriti plate je jednostavno, stoga se mnoga istraživanja fokusiraju na njih zbog metodološke jednostavnosti. Ali život je više od plate i istraživanja su pokazala da imigracija ima značajne indirektne benefite.

Jedan primjer su nalazi do kojih su došli Michal Clemens, Ethan Lewis i Hannah Postel kada su pogledali šta se dešavalo tokom šezdesetih kada su SAD odlučile da iz poljoprivredne radne snage eliminišu meksičke sezonske radnike. Ovi radnici, zvani braceros, bili su prisutni u velikom broju u nekim državama poput Kalifornije i Teksasa, Druge države kao Džordžija i Vašington imale su ih u manjem broju a u nekim ih nije uopšte bilo. Upoređujući trendove u državama sa visokim i srednjim brojem sezonskih radnika kao i u onim bez njih došli su do zaključka da izbacivanje ovih radnika iz radne snage nije imalo nikakav realni utjecaj na plate.

Clemens, Lewis, and Postel

To ne znači da su zakoni ponude i potražnje magično prestali da važe. Međutim ukazuju na to da su zemljoposednici promijenili strategiju. Za neke usjeve poput paradajza, šećerne repe proizvođači su počeli da se oslanjaju i koriste mehanizaciju – po potrebi žrtvujući kvalitet kao u slučaju paradajza.

Za druge vrste usjeva uključujući asparagus, jagode, celer, zelenu salatu, krastavce pak nije bilo moguće mehanizovati proizvodnju i proizvodnja je jednostavno opala. Plate se nisu povećale, umjesto toga Amerikanci su naučili da žive sa manjim izborom povrća.

Utjecaj na izbor postoji i u oblasti usluga i prodaje. Ako posjetite mjesta u kojima ima manje imigranata iz Meksika – Francusku ili Fargo – nećete pronaći da prodavci takosa zarađuju više novca od onih u Teksasu već da tamo ima manje dobrih  mjesta sa takosima.

Ovo nije kraj svijeta bar ne više od toga koliko nestašica asparagusa predstavlja akutnu društvenu krizu, ali to je jedan od razloga zašto odstranjivanje imigrantske radne snage ne dovodi do povećanja plata. Ljudi nastave da žive bez dobara i usluga koje imigranti pružaju.

Peri i koautor Gianmarco Ottaviano smatraju da vrijednost povećane kulturne raznolikosti ove vrste mogu dijelom mjeriti kroz veću vrijednost stambenih objekata u kulturno raznolikim gradovima – ljudi su spremni da plate višeetničku kuhinju – međutim neće izmjeriti koliki je nacionalni utjecaj plime koja podiže sve brodove

 Debata je o imigrantima ne o vještinama

Čest retorički potez u Sjedinjenim Državama je argumentovanje da problem sa trenutnim sistemom je da izdavanje zelenih karti više zavisi od postojanja rodbine nego od posjedovanja ponude za posao ili traženih vještina. Trampova administracija je počela da naziva alternativu za koju misle da već postoji u Australiji i Kanadi sistem baziran na osnovu vrijednosti.

Nick Adams new book, Green Card Warrior, is a must read. The merit-based system is the way to go. Canada, Australia! @foxandfriends

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) March 3, 2017


Za početak jezik “vrijednosti” je prilično uvrijedljiv i obezvrijeđujući način razmišljanja o ljudskim bićima. Neko bi pomislio da je ovakav jezik prije svega uvrjedljiv za Trampove glasače i da bi se oni prvi pobunili protiv njega ako bi ga koristili u odnosu na bazu Republikanske stranke koju čine bijelci bez fakultetske diplome i kada bi im rekli da ne posjeduju odgovarajuću vrijednost.

Ono što jeste istina je da osobe s više diploma – posebno osobe sa diplomama iz tehničkih nauka – zarađuju natprosječno i da visokoobrazovani imigranti imaju pozitivniji uticaj na budžet nego manje obrazovani. Promjena imigracione politike kako bi se primat stavio na vještine koje se traže, nivo obrazovanja, sposobnost privlačenja natprosječnih plata i rad u oblastima u kojima se povećanje radne snage smatra društveno prihvatljivim je perfektno racionalan prijedlog.

Ipak bila bi greška posmatrati ovaj argument kao jezgro današnje debate o imigraciji.

Na primjer, kongresmen Darryl Issa, Republikanac iz Kalifornije je predložio SKILLS zakon koji bi ograničio postojeći sistem viza izdatih na osnovu “raznolikosti” i zamijenio ga programom baziranim na vještinama koji bi povećao broj imigranata u Sjedinjene Države. Kongresna kancelarija za budžet je potvrdila da bi ovakva promjena imala pozitivan fiskalni rezultat ali niti jedan Demokrata nije želio da podrži SKILLS smatrajući da je zamišljen da potkopa tadašnju težnju za obimnom imigracionom reformom. Još efektinje o podršci zakonu govori da je imao podršku svega 22 člana Kongresa i da iako je dobio odobrenje odbora za pravosuđe nikada nije stavljen na dnevni red za glasanje niti je ponovo predložen tokom narednih saziva Kongresa.

Trumpova administracija u međuvremenu već radi na ograničavanju viza za gostujuće kvalifikovane tehničke radnike. Stiv Banon koji je izgleda vodeći čovjek administracije iz oblasti imigracije već dugo je skeptičan prema ekonomskom uspjehu imigranata.

Bitnije od toga je da bez obzira smatrate li da postoje razlozi za primjenu programa više orijentisanog ka vještinama, trenutni američki imigracioni zakoni već djeluju tako da su novopridošli imigranti bolje obrazovani od starosjedilaca.

 

Veliki ekonomski benefiti imigracije po imigrante su značajni

Valja napomenuti čak i u protekcionističkom „America first“ raspoloženju da imigracija donosi značajne benefite samim imigrantima.

Indijskim programerima koji dolaze u SAD na osnovu H-1B viza za gostujuće radnike prihodi se uvećavaju pet do šest puta. Ovo je izuzetno ogromna korist ali u široj slici ekonomije imigracije relativno je mala.Programiranje na kraju krajeva u teoriji može biti vršeno i sa udaljenosti. Clemens nalazi da slabo kvalifikovani radnici mogu ostvariti i desetostruko uvećanje prihoda selidbom iz siromašne države u bogatu.

Ovako veliki benefiti su bitni i zbog toga što su imigranti ljudska bića čiji životi i interesi bi trebalo da se računaju u našim kalkulacijama.

Drugim rječima, u onoj mjeri u kojoj postoji razlog da vjerujemo da bi ograničavanje sposobnosti određenoj klasi imigranata da uđu u SAD imalo neke pozitivne efekte na neki segment starosjedilačke radne snage, vrijedno je zadržati na umu da je zadržavanje potencijalnog radnika van SAD izuzetno skupo. Nešto manje radikalne mjere poput uvođenja posebnog poreza na imigrantsku radnu snagu i ako bi koristili taj novac za finansiranje socijalnog osiguranja ili subvencionisanje niskih plata bi imale pozitivnije efekte po sve.

Relevantna je i korist koji dobijaju imigranti pošto ekonomija nije fiksirana. Ako se programer rođen u Indiji doseli u Sjedinjene države i uveća svoje prihode petostruko mnogo su veće šanse da će kupiti automobil proizveden u SAD nego da je ostao u Aziji zarađujući drastično manje. Rast izvoza američkih proizvoda je postala opsesija ali prodaja na domaćem tržištu ima iste benefite. Dovođenje kupaca na naše obale čini ih dostupnijim a značajno uvećanje njihovih prihoda značajno uvećava njihovu kupovnu sposobnost.

Imigranti su sastavni dio Američke veličine

Posljednje ali nikako najmanje značajno je da dok je istina da Amerikanci brinu za blagostanje sugrađana, oni brinu o još nečemu – veličini, u nedostatku boljeg izraza.

U prihodima po glavi stanovnika, Sjedinjene države je po mnogim mjerilima prestigla Švajcarska. Holandija je relativno blizu a kada se uzme u obzir razlika između javnih usluga koje uživa, prosječan stanovnik Holandije vjerovatno uživa veći standard života od prosječnog Amerikanca. Ovakve stvari su značajne. Ali postoji razlog zašto Amerikanci kada misle o nacionalnom opadanju misle o Kini a ne o Švicarskoj. Holandija je odlično mjesto za život ali nije značajna nacija od ranog 17. vijeka.

Drugim riječima gomilanje stanovništva je bitno.

Da je Amerika poslušala savet Know-Nothing pokreta iz pedesetih godina devetnaestog vijeka i drastično smanjila imigraciju sa područja van protestantske Evrope Sjedinjene Države bi i dalje najvjerovatnije bile bogata država. Ali drugačija od one koju poznajemo – imala bi manje gradove i manji broj gradova, uglavnom fokusirana na izvoz poljoprivrednih dobara i drugih prirodnih resursa. Mjesto poput Kanade ili ogromna verzija Novog Zelanda a ne industrijska i tehnološka supersila koje je odlučujuće intervenisala u dva svjetska rata i vodila koaliciju liberalnih država koje su porazile komunizam.

Demografi predviđaju da će imigracija – ljudi koje direktno obezbkeđuje i njihovi potomci – biti jedini razlog zbog kog se radna snaga neće smanjivati. Ovo je dvostruko tačno kada uzmemo u obzir da rad imigranata u domaćinstvima i sektoru brige o djeci utiče i na povećanje nataliteta starosjedilaca.

Smanjivanje radne snage, koje već možemo videti u Japanu i državama južne Evrope stavlja nacionalne ekonomije pred ozbiljne probleme. Stvara tendenciju smanjivanja kamatnih stopa do izuzetno niskog nivoa, otežavajući centralnim bankama reakcije u slučaju recesije. Također otežava održavanje državnog penzionog sektora i brigu o starijima uopšte.

Postoje određene prednosti (manji pritisak na infrastrukturu) i kao i sve drugo, problemi se mogu riješiti. U osnovi pak Amerika koja se smanjuje će gubiti značaj u svijetu za razliku od Amerike koja raste. Istina je takođe da ako Amerika nastavi da bude otvorena za imigraciju postaće sve manje bjelačka i sve manje hrišćanska država. To je prijeteći koncept za mnoge bijele hrišćane koji implicitno definišu državu u etničkom i religioznom okviru. No zvanična definicija Amerike nikad nije bila u tom okviru.

Za one koji vjeruju u principe Deklaracije o nezavisnosti i vjeruju u ideale Amerike, prihvatanje budućnosti opadanja i povlačenja u ime etničke čistoće nije moguće. Da će etnički homogenija Amerika biti ne samo manja i slabija nego i siromašnija po glavi stanovnika samo podvlači kakva ludost bi bila prihvatiti ovako usku viziju. To što stotine miliona ljude želi da se doseli na naše obale – i to što Amerika ima dugu istoriju asimilovanja stranaca, politički mit i građansku kulturu koji to čine mogućim – je ogroman izvor nacionalne snage.

I vreme je da to tako i posmatramo.

Izvor: Matthew Iglesias, The case for imigration; Vox.com

prevod: Nikola Mojović

Kategorije: BiH