BiH

Predsjednik koji djeluje: Macron je već proveo reformu tržišta rada, a sada drastično smanjuje javnu potrošnju i poreze

Liberalni forum - Prije 2 sata 26 minuta

Administracija predsjednika Emmanua Macrona planira smanjiti francusku javnu potrošnju na najniži nivo od početka financijske krize sljedeće godine i smanjiti porez na najniži nivo još od 2010. godine kao dio strategije za preporod ekonomije i poboljšanje položaja zemolje u Evropi.

Vladini izdaci će pasti na 53,9 posto u 2018. godini, a porezni prihodi će se smanjiti na 44,3 posto, izjavio je u utorak ministar financija Bruno Le Maire. Francuski budžetski manjak će iznositi 2,9 posto bruto domaćeg proizvoda u 2017. godini i 2,6 posto sljedeće godine, s ostalim izvorima prihoda kao što su dividende državnih poduzeća koje dopunjuju dohodak od poreza.
Kako njegova reforma tržišta rada stupa na snagu u petak, Macron nastavlja s promjenama koje su Evropska komisija i Međunarodni monetarni fond preporučivali godinama. Francuska javna potrošnja iznosila je 57,3 posto BDP-a u 2015. godini, pa je 2016. godine pala na 57 posto.

“Ovo je malo bolje nego što smo predviđali”, izjavio je Le Maire u utorak Francuskoj 2 TV.

“Mi smo razvijena zemlja s najvećom javnom potrošnjom”, kazao je, dodajući kako je cilj vlade da smanji potrošnju na nešto jedva više od 50 posto BDP-a do kraja svog mandata.

Francuski sindikati javnog sektora zakazao je štrajk za 10. oktobar.

Kategorije: BiH

Dave Rubin: Zašto sam napustio ljevicu

Liberalni forum - Sri, 20/09/2017 - 12:59

Dave Rubin, voditelj političkog news talk showa na Youtubeu, “The Rubin Report”, nekoć je radio na popularnom ljevičarskom talk showu “The Young Turks”, ali ih je zbog svjetonazorskih razlika i neslaganja napustio.

Rubin je shvatio da nije ljevičar ni ono što oni nazivaju “progresivac”, nego da je liberal u klasičnom smislu. U ovom je videu objasnio kako je shvatio da ne pripada ljevici.

 

Vjerujete li u slobodu govora? Vjerujete li da bi se o ljudima trebalo prosuđivati na osnovi njihovog karaktera, a ne boje kože? Vjerujete li u slobodu vjeroispovijesti? Ako vjerujete u te stvari, onda vjerojatno niste progresivac.

Možda mislite da ste progresivac, i ja sam tako mislio. Moj show je bio dio progresivne mreže “The Young Turks”. Progresivci su mi djelovali kao liberali, no glasniji. Progresivci su bili dobri likovi, brinuli su se za malog čovjeka. Brinuli su se za žene i manjine, tražili su promjene. Ukratko, tko ne bi htio biti progresivac?

No, tijekom posljednjih godina značenje riječi “progresivac” se promijenilo. Progresivci su govorili: “Možda se ne slažem s onim što govoriš, ali borit ću se do smrti za tvoje pravo da to kažeš”. Više ne. Zabranjivati govornicima, s čijim se mišljenjem ne slažete, da održe govor na sveučilištima – to nije progresivno. Zabrana bilo kakvih riječi koje nisu odobrene kao “politički korektne” – ni to nije progresivno. Stavljanje upozorenja na knjige, filmove i glazbu koja bi mogla uvrijediti neke – ni to nije progresivno.

Sve me to dovelo do uvjerenja da veći dio ljevice nije više progresivan, nego je regresivan. To je jedan od razloga zašto sam potrošio dosta vremena u svojoj emisiji govoreći o regresivnoj ljevici. Ova regresivna ideologija ne prosuđuje ljude kao pojedince, nego kao kolektiv. Ako ste crnac, žensko, musliman ili pripadnik bilo koje manjinske skupine, drukčije vam se sudi od najvećeg zla koje postoji – bijeli, kršćanski muškarac. Regresivna ljevica rangira manjinske skupine hijerarhijski poput natjecanja na Olimpijskim igrama potlačenosti. Zlatna medalja ide onome tko se najviše uvrijedi.

San Martina Luthera Kinga da će njegova djeca biti prosuđivana na temelju njihovog karaktera, a ne boje kože, bila je liberalna ideja, ali nije današnji progresivni ideal.

A što je s vjerskom slobodom – idejom da vam nitko drugi ne može reći u što morate vjerovati? Sigurno progresivci i dalje podržavaju to temeljno ljudsko pravo…Pa, ne baš. Ja sam oženjeni homoseksualac pa možda mislite da cijenim kad država prisiljava kršćanskog fotografa, slastičara ili cvjećara da djeluju protiv svojih vjerskih uvjerenja kako bi sudjelovali u dekoraciji moga vjenčanja? Onda ste u krivu. Vlast koja može prisiliti kršćane da djeluju protiv svoje savjesti, može prisiliti i mene da djelujem protiv svoje volje. Ako vam slastičar ne želi ispeći tortu, pronađite drugog slastičara. Ne zahtijevajte da ga država prisiljava što da radi sa svojim privatnim poduzećem.

Ja sam pro-choice. Ali država koja može prisiliti skupinu katoličkih časnih sestara – doslovno se zovu “Male sestre siromašnih” – da djeluju protiv svoje vjere i financiraju kontracepciju koja izaziva pobačaj, može prisiliti bilo koga da učini bilo što. To nije progresivno, to je regresivno!

Današnji progresivizam je postao pokret lažnog morala koji nabacuje optužbe za rasizam, netrpeljivost, ksenofobiju, homofobiju, islamofobiju i mnoštvo drugih beznačajnih pomodnih riječi svima koji se ne slažu s njima. Bitka ideja je zamijenjena bitkom osjećaja, a iskrenost je zamijenjena bijesom. Različitost caruje, dok god to nije ona neugodna različitost mišljenja. To nije recept za slobodno društvo, to je recept za autoritarizam.

Iz tih razloga, ja sebe više ne nazivam progresivcem. Ne nazivam se više ni Demokratom. Ja sam klasični liberal, slobodni mislilac i, koliko god ne bih htio priznati, obrana mojih liberalnih vrijednosti je odjednom postala konzervativna pozicija.

Dakle, ako mislite da bi ljudi trebali reći što misle bez da budu kažnjeni za to, da ljude treba suditi po njihovom ponašanju, a ne po boji njihove kože i da bi ljudi trebali moći živjeti kako god oni žele, bez uplitanja države, onda kod ljevice nema puno toga za vas.

Kategorije: BiH

Najveći hrvatski liberal: Top 7 najvećih misli Vlade Gotovca

Liberalni forum - Uto, 19/09/2017 - 04:38

Vlado Gotovac bio je, bez sumnje, najveći borac za slobodu među političarima moderne Republike Hrvatske. Bio je pjesnik, filozof, političar, autor i povrh svega sanjar. Sanjao je bolju Hrvatsku, društvo koje stvara i koje se raduje različitostima. Njegove su ideje tijekom života bile prenapredne za ovu zemlju pa je i u bivšoj Jugoslaviji i kasnije u RH bio u opoziciji, disident i neprijatelj državne vlasti.

Komunisti su ga dvaput osudili na zatvorsku kaznu. Prvi put 1972. godine kao jednog od sudionika Hrvatskog proljeća, a drugi put 1977. zbog intervjua koji je dao Švedskoj televiziji. Oba puta je osuđen na dvije godine zatvora i još četiri godine gubitka građanskih prava.

Nakon osamostaljenja Hrvatske Gotovac je bio jedan od osnivača HSLS-a te je u Saboru bio jedan od najgorljivijih kritičara vladavine tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana kojeg je optuživao za autoritarnost. Tijekom predizborne kampanje za predsjednika države 1997. u Puli tjelesno ga je napao pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući “Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!”.

Vlado Gotovac je par godina prije smrti izašao iz HSLS-a i osnovao Liberalnu stranku. Preminuo je 7. prosinca 2000. godine, u 71. godini života, u Rimu.

Iza Gotovca ostale su pjesme, prozna djela i čuveni govori. Izdvojit ću nekoliko meni najdražih njegovih citata.

7. Društvo koje različitosti ne samo tolerira, nego im se i raduje

“Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje. Zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san!”

6. O služničkom mentalitetu

“Hrvati se boje vladanja svojom zemljom! Oni se bave politikom radi biranja stranih gospodara, unija, ujedinjenja! Sebi ne vjerujemo, prema strancima smo lakovjerni.”

5. Vlada u Njemačkoj, narod u Zanzibaru

“Ne može Vlada živjeti kao da je u Njemačkoj, a narod kao da je u Zanzibaru. Vlada mora dijeliti sudbinu svoga naroda, inače nema vjerodostojnosti ni politike ni političara.”

4. Politička samodostatnost

“Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj.”

3. O lažnom domoljublju

“Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan.”

2. Još nismo naučili

“Mi još nismo naučili, mi Hrvati, da samo o nama ovisi što je naše. Nije dovoljno čuvati samo vrijednosti: da bi se postojalo s perspektivom, one se moraju i stvarati.”

1. Poruka

“Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!”

Preuzeto sa: Liberal.hr

Kategorije: BiH

NBA liga pokazuje svu superiornost kapitalizma

Liberalni forum - Pon, 18/09/2017 - 05:44

Piše: Danijal Hadžović

Ako ste ljubitelj košarke kao što je potpisnik ovih redova, onda je NBA liga sigurno nezaobilazan dio vaših života. Rođen sam krajem osamdesetih, što znači da sam bio dovoljno star da imam privilegiju u direktnim prenosima pratiti najvećeg svih vremena Michaela Jordana, koji je karijeru završavao upravo u danima kada sam košarku počinjao aktivno pratiti. Nakon njega će i Kobe Bryant, Shaquille O'Neal, Tracy McGrady, Allen Iverson, LeBron James i ostali biti odgovorni za mnoge moje neprospavane noći. NBA liga bila je ono benigno emotivno zadovoljstvo, zabavni bijeg u veličanstveni svijet loptaških majstorija nabildanih dvometraša i važan dio odrastanja, nekoć puno važniji no što je sad.

Ipak, tek će mi u dvadesetim, zahvaljujući bitno većem znanju i spoznaji o društvenim i ekonomskim zakonitostima, postati jasno šta to stoji iza veličine NBA lige. Već gotovo 7 decenija ova liga je okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. I ako se Amerika, s pravom, smatra perjanicom i simbolom kapitalizma, onda je NBA liga jedan od najreprezentativnijih primjera tog simbola.

Ono što će mnogog Evropljanina naviklog na takmičenja pod kontrolom državnih sportskih saveza i uz nerijetke žestoke intervencije državnih vlasti u sport iznenaditi je da je NBA liga zapravo u privatnom vlasništvu. I ne samo da je u privatnom vlasništvu, nego je samo jedna od desetina privatnih liga koje postoje u američkom društvu.

Te lige su nekoć u manjoj ili većoj mjeri jedna drugoj konkurisale, ali NBA liga je zahvaljujući boljem poslovnom modelu i zanimljivijem takmičenju pobijedila konkurenciju. Ona je privukla najozbiljnije investitore koji su opet stvarali najozbiljnije klubove u američkim metropolama i dovodili najbolje igrače u svoje redove. Nekoć je to uglavnom bilo rezervisano samo za Amerikance. Danas, zahvaljujući globalizaciji, nijedan evropski košarkaš se više ne može nazvati istinski uspješnim dok se ne okuša u NBA-u. Evropska košarka postala je tek inkubator za kreiranje novih NBA košarkaša.

Kako je NBA liga privatna, takva su joj i mnoga pravila. Za razliku od dugotrajnog i tromog procesa donošenja pravila i odluka u evropskom sportu, koji se potom od vrhovnih organa nameću desetini podređenih, u NBA-u to sve funkcioniše mnogo brže i fleksibilnije. Evropski fudbal posljednjih godina se suočava sa sve većom razlikom u kvalitetu i moći između 5,6 vodećih klubova koji troše astronomske novce na dovođenje najboljih igrača i svih ostalih timova koji tome niti pribiližno ne mogu parirati. Rezultat je sve nezanimljiviji fudbal. NBA taj problem nema. Na zahtjeve navijača i tržišta da imaju što ravnopravniju ligu, vodstvo je odgovorila jednostavnim rješenjem: uveli su Salary cup, odnosno maksimalan novčani iznos koji pojedini tim može potrošiti na plate igrača. NBA tim koji sezonu završi među najgore plasiranim, pred početak sljedeće ima šansu da među prvim bira nekog od novajlija u NBA ligu. Ekipa koja završi na vrhu bira među posljednjim. Odnos snaga je krajnje promjenjiv. Ekipa koja je danas na vrhu već poslije nekoliko sezona može ponovo biti na dnu i obratno, i tako u krug. Svako ima šansu da uspije. Nema ni sumnje da bi, kao što je slučaj u evropskom fudbalu, mnogi milijarderi voljeli da tek tako mogu doći s golemim novcem i jednostavno kupiti najbolje igrače na svijetu. No NBA tako ne funkcioniše. Onaj ko hoće da bude dio društva najboljih, mora prihvatiti stroga pravila koja u njemu vladaju. U suprotnom je slobodan da ligu napusti i kupi sebi klub u nekom drugom takmičenju.

Također, vodi se računa i o finansijskoj jednakosti šansi. Klubovi zadržavaju samo određeni procenat prihoda koji ostvaruju. Ostatak ide u zajedničku klasu, a zatim se ravnopravno dijeli klubovima koje učestvuju u ligi.
Neki bi u svemu ovome mogli prepoznati argument protiv slobodnog tržišta, a u prilog miješanom obliku ekonomije sa snažnom ulogom države. Ako vam je ova misao na pameti, nemojte nipošto smetnuti s uma da je NBA liga privatna liga, gdje su vlasnici i uprava osmislili pravila poslovanja koja donose najbolji rezultat.

Na pravila i način funkcionisanja same NBA liga američka država nema nikakv utjecaj. I upravo u tom pogledu NBA je primjer sve superiornosti ekonomije slobodnog tržišta i rezultata koji se ostvaruju kada pojedincima date mogućnost slobodnog organizovanja i konkurencije.

Liberalni ekonomisti u svojim analizama često znaju tvrditi kako se u ekonomiji zasnovanoj na slobodnom tržištu diskriminacija ne isplati, no NBA je tačnost i takvih tvrdnji dokazala u praksi. Poput ostatka američkog društva, i NBA je tokom pedesetih patila od rasizma te je bila gotovo u potpunosti bjelačka liga. No, da se ne lažemo, crnci u prosjeku igraju bolje. I neki timovi su ih počeli dovoditi. Ti timovi su počeli pobjeđivati i to uvjerljivo. Drugi klubovi, htjeli ne htjeli, morali su slijediti njihov primjer. Da su nastavili diskriminisati, propali bi. I znate šta, već od šezdesetih NBA je od potpuno bjelačke postala dominatno crnačka liga, što je trend koji traje do danas. Da u NBA-u na vrijeme nisu počeli crnce draftovati, to bi učinila neka druga liga i vremenom bi postala atraktivnija i uspješnija.

Ovako je NBA u svom poslovanju bio bolji, brži i organizovaniji od konkurencije. I već je decenijama okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. A sve to zahvaljujući slobodnom tržištu, internim pravilima i bez ikakvog upliva države.

U BiH je danas vrlo teško pojmiti da neka liga može biti privatna te da možemo imati konkurenciju privatnih liga s vlastitim modelima poslovanja i takmičenja. Ne treba da čudi ako se uzme u obzir da je prema našem zakonu i dan-danas nemoguće imati vlasništvo nad nekim sportskim klubom. Naime, ni danas u 2017. godini klubovi u BiH nisu organizovani kao firme. Oni su registrovani kao udruženja.

Kategorije: BiH

Sličice fudbalera uče vas svemu što trebate znati o tržišnoj ekonomiji

Liberalni forum - Čet, 14/09/2017 - 06:36

Panini, italijanska kompanija, proizvodi albume sa sličicama fudbalera još od Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970.; u 2014. za popunjavanje albuma za Svjetsko prvenstvo u Brazilu trebalo je sakupiti 640 naljepnica. Tržište naljepnica nije samo za djecu; ono je također zahvalno i za mikroekonomiste. Kupovina svakog pakovanja sličica daje rane lekciju o zakonima vjerovatnoće; vrijednosti statističkih testova; zakonu ponude i potražnje; i važnosti likvidnosti.

Kada započnete album, prva naljepnica (u paketu dolazi njih 5) ima 640/640 vjerovatnost da bude ona koju još nemate. Kako se upražnjeni prostori popunjavaju, šanse da ćete kupiti paket u kojem će se naći sličica koja vam nedostaje se smanjuju. Prema Sylvainu Sardyju i Yvanu Veleniku, dvojici matemaričara s Univerziteta u Ženevi, broj paketa naljepnica koje biste trebali kupiti u prosjeku za popunjavanje albuma mehaničkom kupnjom paketa nakon pakiranja, bio bi 899. To pretpostavlja da ne postoji opskrbni šok na tržištu: krađa 300.000 naljepnica u Brazilu u aprilu 2014. uplašila je mnoge kolekcionere da će Panini ostati bez sličica.

Također pretpostavlja da tržište nije montirano. Panini tvrdi da je svaka naljepnica isprintana u jednakoj količini i nasumično raspoređena. No, mnogi će sakupljači biti progonjeni samo jednom karticom koju stalno dobijaju. U analizi za 2010. godinu, gospoda Sardy i Velenik odigrali su ulogu “regulatora” provjeravajući distribuciju naljepnica za 660 albuma koji su prodani u Švicarskoj za Svjetsko prvenstvo te godine. Na uzorku od 6.000 naljepnica, očekivali su da će se svaka naljepnica pojavljivati prosječno 9,09 puta (6000/660). Testirali su da li su stvarne fluktuacije oko tog broja bile u skladu s očekivanom raspodjelom naljepnica i utvrdili da jesu. Takva statistička ispitivanja sve se više primjenjuju na fiskiranje cijena i antikonkurentno ponašanje na financijskim tržištima, također.

Čak i na poštenom tržištu, besmisleno je kupovati paketić za paketićem kao pojedinac (a da ne spominjem ogromne troškove za roditelje). Odgovor je u stvaranju tržišta za sakupljače kako bi zamijenili svoje neželjene naljepnice. Dječije igralište je jedna verzija ovog tržišta, gdje dijete koje ima karticu koju mnogi  žele, iznenada razumije moć ograničene ponude. Sajmovi sličica su druga. Kao i kod svakog tržišta, likvidnost je važna. Što je više ljudi koji se mogu privući na tržište s duplim sličicama, to je veća vjerojatnost pronalaženja naljepnice koju želite. Sardy i Velenik smatraju da će skupina od deset ljudi, koja učinkovito zamjenjuje ​​naljepnice i koristi Paninijevu praksu prodaje posljednjih 50 naljepnica koje nisu na popisu, trebati između sebe razmijeniti samo 1.435 pakiranja za dovršetak svih deset albuma. Internetski forumi, gdje je potencijalno neograničeni broj ljudi s kojima možete zamijeniti naljepnice, znače da taj broj pada još više. Ideja potpuno djelotvornog tržišta trebala bi obeshrabriti Panini, što bi rezultiralo manjim brojem pakiranja. Na sreću, kao i na svim tržištima, ponašanje nije strogo racionalno. Unatoč molbama od roditelja i ekonomista, mlađi nogometni navijači uvijek će biti spremni uložiti većinu svojih naljepnica kako bi dobili Lionela Messija.

Izvor: Economist
Preveo: Danijal Hadžović

Kategorije: BiH

Liberalizam ili socijaldemokratija: U kojoj ideji je spas za BiH?

Liberalni forum - Uto, 12/09/2017 - 09:43

U 2017. i 2018. godini, Liberalni forum realizira projekt “Jačanje slobode dijalogom” podržan od strane Atlas mreže. Projekt će se realizirati kroz organizaciju pet debata na različite filozofsko-pravne, ekonomske, političke i praktične teme u kontekstu analiziranja pro-tržišnih rješenja, njihovih implikacija i kritike.

Cilj debata je pružiti zainteresiranim građankama i građanima Bosne i Hercegovine uvid u liberalni pogled na goruće probleme i pitanja razvoja naše zemlje uz istodobnu kritiku takvih pogleda kako bi posjetioci debata mogli objektivno donositit svoj sud. Debate će biti organizirane u pet gradova u Bosni i Hercegovini te će njhovi snimci biti dostupni putem online kanala Liberalnog foruma.

Prva debata bit će održana u Tuzli, dana 27.09.2017. sa početkom u 18,00 sati u prostorijama Hotela Tehnograd u Tuzli, Žarka Vukovića bb.

Tema:
Liberalizam ili socijaldemokratija: u kojoj ideji je spas za BiH?

Učesnici:
dr.sc. Dženeta Omerdić, vanredna profesorica Pravnog Fakulteta u Tuzli
dr.sc. Damir Arsenijević, vanredni profesor Filozofskoh fakulteta u Tuzli
mr.sc. Admir Čavalić, asistent na Ekonomskom fakultetu u Tuzli
Danijal Hadžović, izvršni direktor Liberalnog Foruma

Kategorije: BiH

Slaba drzava i parcijalna zastita: Vlasnicka prava na Zapadnom Balkanu

Kutak slobode - Sub, 09/09/2017 - 12:00
Neki opis za ovu temu.
Kategorije: BiH

Mises je bio u pravu: Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam

Liberalni forum - Sub, 09/09/2017 - 01:15

Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)

“Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam”, napisao je Ludwig von Mises u knjizi “Kritika intervencionizma” 1929. godine. Ta rečenica nije njegovo hvalisanje niti veličanje svjetonazora koji je ovaj ekonomist promicao, već puka činjenica, s time da on pritom nije mislio samo na liberalizam u ekonomiji. Govorio je o liberalizmu općenito – kao društveno-političkom pravcu. Znanje iz ekonomije, za one koji dosljedno prate ekonomske zakonitosti, zaista vodi u liberalizam. Dopustite da objasnim.

Ekonomija je društvena znanost koja proučava i analizira načine proizvodnje, distribucije, trgovine i konzumiranja dobara i usluga. Cilj ekonomije je poboljšati životne uvjete u nekom društvu i postaviti zdrave temelje za ostvarenje prosperiteta. Sve liberalne ekonomske škole polaze od teze da ekonomija treba omogućiti što veći izbor dobara i usluga koji će biti dostupni što širem krugu ljudi. To nije nikakva dogma. Prirodna i znanstveno utemeljena činjenica je da je pojedinac materijalno bogatiji kad mu je dostupan veći izbor robe i usluga koje poželi konzumirati.

Temelje svih liberalnih ekonomskih škola postavio je Adam Smith još krajem 18. stoljeća u knjizi “Bogatstvo naroda”. Ta knjiga je utjecala na sve škole ekonomije, s time da do 20. stoljeća nisu ni postojali drugi ekonomski pravci osim socijalizma i liberalizma. Konzervativci su u nedostatku vlastitih ekonomskih učenja prihvatili Smitha, Bastiata i druge liberalne ekonomiste 18. i 19. stoljeća. Smith je jednostavno prepoznao prirodne, elementarne ekonomske zakonitosti koje je opisao tako da se one mogu dalje razrađivati, ali ih se u praksi jednostavno ne može srušiti. Sve antiliberalne škole ekonomije u povijesti i danas zapravo samo pokušavaju naći načina kako bi se u praksi izbjegle Smithove zakonitosti ponude i potražnje te kupca kao krajnji cilj svake ekonomske akcije.

Marx i Engels pokušali su okrenuti proces u drugom smjeru i težište postaviti na proizvodnji (da proizvodnja postane cilj, a ne sredstvo), ali to se pokazalo u praksi lošom idejom. John Maynard Keynes i njegovi sljedbenici pokušavaju dokazati da postoje slučajevi kad država treba “potaknuti” tržište, ali i to se u praksi često pokazuje kao loša ideja. Uvijek se sve svodi na što bolji i veći izbor za kupca koji voli da mu je sve što želi imati što dostupnije. Zbog tog kupca postojat će ponuda bez obzira na državne intervencije, zbog tog kupca će se stvarati radna mjesta koja su samo sredstvo, ali taj kupac je cilj svega.

Zato se liberalni ekonomisti uvijek nastoje usredotočiti na to kako kupci ne bi bili zakinuti za svoj izbor dok političari teže podilaziti posebnim skupinama ili pojedincima među proizvođačima i trgovcima, ali na taj način uvijek štete kupcu koji biva zakinut za izbor ili dostupnost određenog proizvoda ili usluge.

Politika koja zatvara tržište nije dobra za bogatstvo naroda jer narod je siromašniji kad mu se ograničava izbor. Zamislite, recimo, da ste zatvoreni u prostoru s još desetak ljudi i svatko od vas se specijalizirao da nešto proizvodi. Vi sadite, recimo, krumpir i budući da ste posadili više nego što vam treba, želite taj višak prodati susjedima od kojih biste onda mogli kupiti drugo povrće. Ali, ne vole svi vaši susjedi krumpir pa će vam se mogućnost prodaje suziti samo na onu dvojicu koja vole. Sad zamislite da se taj prostor proširi na još 90 ljudi. Među stotinom ljudi sigurno će se naći puno više ljubitelja krumpira i sorte koju baš vi sadite. Sad već možete podizati cijenu i očekivati da ćete za svoj krumpir više dobiti. Također, među 100 ljudi naći ćete i veći izbor povrća koje vi želite kupiti, što znači da ćete moći birati prema kvaliteti i cijeni.

Drugim riječima, trgovina u većem društvu se više isplati nego trgovina u manjem društvu. Ista stvar je u ekonomskoj politici na nacionalnoj razini. Društvo koje se otvara trgovinski prema drugim zemljama i teži ka što slobodnijoj trgovinskoj razmjeni s drugim nacijama više će imati šanse profitirati i to u oba smjera – i kao prodavači i kao kupci. To znači, nacionalizam se ne isplati. Kada želite prodati nešto, ako će netko u Japanu nuditi više za vaš proizvod, prije ćete prodati njemu nego svome sunarodnjaku koji će vam nuditi manje, zar ne? A onaj Japanac će opet biti sretan jer to što on kupuje od vas sigurno ne može naći tamo i zato je spreman za to više novca izdvojiti. Drugim riječima, otvorenost i sloboda od predrasuda se isplati u ekonomiji. Diskriminacija se ne isplati. Slobodno tržište nagrađuje inkluzivnost i otvorenost, a kažnjava one koji se zatvaraju u svoje granice i svađaju sa svojim susjedima ili ne žele imati posla s ljudima koji su po nečemu drukčiji od njih. Takvi neće profitirati jer u homogenom društvu će svi jednako vrednovati dobra i usluge, a znamo da se najviše profitira kad nađete ljude koji će vaš proizvod vrednovati više.

Poznavanje ovih elementarnih zakonitosti vodi i u društveni i politički liberalizam jer čovjek naprosto počinje shvaćati kako nikakve predrasude prema ljudima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, nikakve izolacije niti nacionalizam nemaju smisla. Uz razumijevanje ekonomije postajemo otvoreniji i tolerantniji, a to su neke od temeljnih vrijednosti liberalizma.

Znanje iz ekonomije će vas uvjeriti i da nema smisla uvoditi zakonske zabrane za droge, alkohol, kocku, prostituciju i sl. Jednostavno, dok god postoji potražnja za nečim, postojat će i ponuda – na ovaj ili onaj način. Ako država zakonom zabrani ponudu, ona neće nestati nego će se preseliti u zonu crne ekonomije i postat će skuplja zbog većeg rizika proizvodnje. Poznavatelji ekonomskih zakona, stoga, bez obzira na njihovo osobno mišljenje o navedenim porocima, zauzimaju liberalni stav da država treba ukinuti zabrane koje postoje da bi sprječavale ljude od njihovih vlastitih izbora.

Mises je, dakle, s tom rečenicom rekao jako puno i mislio je na liberalizam u najširem mogućem značenju. Stoga mislim da bi svako društvo, a pogotovo naše, trebalo više učiti i bolje razumjeti osnove ekonomije kako bismo se lakše otvorili prema svijetu i bolje razumjeli izazove koji su pred nama.

———–

Prevedimo Misesa!

Uključite se u crowdfunding kampanju i pomozite nam da prevedemo, tiskamo i distribuiramo Misesovu knjigu “Liberalizam” u Hrvatskoj i BiH! Svoje donacije, prema vašim mogućnostima, uplatite ovdje.

Kategorije: BiH

Zašto u BiH pobjeđuju nacionalne stranke?

Liberalni forum - Uto, 05/09/2017 - 09:19

Piše: Danijal Hadžović

 

Na izborima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31. Muslimanska narodna organizacija je osvojila sve muslimanske mandate, njih 24. Katolici su pak svojih 16 mandata podijelili između dvije stranke:  Hrvatske narodne zajednice koja je osvojila  12, te „štadlerovaca“ (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katolička zajednica) koji su osvojili  4 mandata.

Gore opisano nije nikakva noćna mora glasanja u dejtonskoj BiH, nego rezultat prvih izbora ikad održanih za Bosanski sabor 1910. godine. I pored činjenice da je Bosanski sabor kao savjetodavni organ unutar Austro-Ugarske monarhije imao tek simboličnu ulogu te da je izlaznost na izborima bila ogromna, građani su glasali na način da je to više ličilo na nacionalni popis stanovništva nego na ozbiljne demokratske izbore.

Ova praksa nastavljena je i u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji), s tim što je sada težište srpskih i hrvatskih nacionalnih politika bilo izmješteno u Zagreb, odnosno Beograd. Tako je jedina autentična bosanskohercegovačka stranka postala Jugoslovenska muslimanska organizacija predvođena Mehmedom Spahom za koju je bošnjačko stanovništvo plebiscitarno glasalo. Bh. Hrvati su mahom bili uz Hrvatsku seljačku stranku Stjepana Radića, dok je jedini veći pluralizam postojao među srpskim kao većinskim narodom u državi koji je uglavnom birao između Demokratske stranke i Narodne radikalne stranke (i tu se, iz razumljivih razloga, paralela može povući s bošnjačkim narodom u BiH danas kod kojeg je, kao većinskog, politički pluralizam najizraženiji). Također, zanimljivo je istaći činjenicu da je Komunistička partija,  koja je uspijevala prevazilaziti granice etničkog i osvojiti glasove pripadnika svih jugoslovenskih naroda, na prvim izborima u Kraljevini SHS 1920. u BiH imala jedan od najlošijih rezultata, osvojivši manje od 10%.

Ova praksa prekinuta je nakon Drugog svjetskog rata  uspostavom komunističke diktature, da bi se na demokratskim  izborima 1990. godine narodi Bosne i Hercegovine  vratili starim tradicijama te velikom većinom glasali za tri nacionalne stranke.
Od lijevih i tzv. građanskih intelektualaca i aktivista često se može čuti stav kako problemi BiH nekako počinju s tom 1990. i izborom nacionalnih stranaka na vlast koje nakon krvavog rata i u postdejtonskoj BiH nastavljaju dominirati bh. političkim životom.  Ovakav pogled predstavlja miješanje uzroka i posljedica te negiranje historijskih okolnosti koje su rezultirale dominacijom politika u BiH zasnovanih na etničkoj pripadnosti i nacionalnom pitanju.

 

I prije nego što je postajao bilo kakav jasan i organizovan politički koncept o uspostavi BiH kao suverenog političkog entiteta u modernom smislu,  u Bosni i Hercegovini je sredinom 19. stoljeća započeo proces izgradnje srpskih i hrvatskih političkih nacija. Kako težište izgradnje tih nacija i političkih ideja koje su išli uz njih nije bilo u BiH, nego u Srbiji i Hrvatskoj, tako je i srpska i hrvatska politička i intelektualna elita koja se obrazovala u Bosni i Hercegovini u potpunosti slijedila političke idejne koncepte koji su bili kreirani u Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Drugim riječima, to je značilo da su Srbi Bosnu i Hercegovinu željeli vidjeti kao dio Srbije, a Hrvati kao dio Hrvatske,  u skladu s tadašnjim državnim politikama vladajućih elita tih zemalja koje je većina stanovništva prihvatala . Bošnjaci, s druge strane, kod kojih je zbog pretjeranog utjecaja vjerskog elementa i nepostojanja snažne građanske klase proces nacionalne emancipacije uveliko kasnio, lutali su u svojim političkim stremljenjima od autonomije BiH u okviru Austro-Ugarske, preko vraćanja pod suverinitet sultana, Jugoslavije, pa do čak pripajanja BiH Srbiji ili Hrvatskoj.

 

Proces izgradnje nacija u BiH odvijao se upravo sa suprotstavljenim težnjama o tome u kakvom državnom okviru svaka bh. nacija ponaosob sebe želi vidjeti. Minimalni zajednički sadržilac koji se tu u vrijeme Austro-Ugarske mogao naći kod sve tri ove politike bilo je jugoslovenstvo. Svi drugi koncepti podrazumijevali su negiranje onih ostalih i između njih bilo kakav kompromis o prihvatljivom državno-pravnom položaju Bosne i Hercegovine nije bio moguć.

Nakon kratke i nesretne epizode s Kraljevinom Jugoslavijom, te socijalističke Jugoslavije u kojoj su u ime bratstva i jedinstva i vladajuće dominantne doktrine ovi sukobi nacionalnih politika bili gurnuti pod tepih, na prvim izborima u BiH 1990. na stol je ponovo došlo pitanje starog historijskog sukoba – različitih vizija tri nacionalne politike koje narodi većinski slijede o optimalnom državno-pravnom položaju BiH.

Problem se incijativom velikosrpske politike pokušao riješiti ratom, nasilnim odvajanjem stanovništva i genocidom, što je okončano Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je zaustavio rat, no nije obezbijedio preduslove da BiH prevaziđe stadij suprotstavljenih nacionalnih politika. Naprotiv, s kategorijom konstitutivnih naroda, pratećim nacionalnim kvotama i entitetima, takve je politike dodatno institucionalizirao.

Kada se podvuče crta, dobijamo današnju situaciju u kojoj većina Bošnjaka teži ka nekoj vrsti građanske centralizovanije države, većina Hrvata u najmanju ruku vlastitoj federalnoj jedinici, dok se srpske težnje kreću od želje za očuvanjem ovlasti i političke moći Republike Srpske do potpunog odvajanja iz BiH. I dok je između koncepata srpske i hrvatske nacionalne politike kompromis danas moguć, što se ogleda i u logičnoj posljedici sve tješnije saradnje njihovih političkih elita u praksi, dotle je politički koncept koji slijedi većina Bošnjaka potpuno suprotstavljen i jednom i drugom.

 

Ovo u konačnici dovodi do toga da svaka politička organizacija u BiH najrpije mora biti nacionalna u najširem smislu, pa tek onda ideološka. Ukoliko misli posjedovati bilo kakav kredibilitet u društvu, najprije se mora izjasniti kakvu BiH želi, što je automatski svrstava u jedan od ova tri koncepta. Čak i u slučaju stranaka i organizacija koje nesumnjivo slijede savremene socijaldemokratske ili liberalne vrijednosti te u skladu s njima zagovaraju prevazileženje etničkog koncepta u političkom životu i teže građanskom društvu, zbog same činjenice da su upravo Bošnjaci većinski skloni takvom konceptu, te stranke će uglavnom biti ograničene na podršku unutar bošnjačkog naroda.

Zbog takvih, nepomirljivijih koncepata o optimalnom državno-pravnom položaju, BiH nije u stanju dostići stepen savremenih razvijenih demokratija gdje se politička borba vodi između socijaldemokrata, liberala i konzervativaca, nego ostaje zarobljena u nacionalnom stadiju borbe između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih politika i njihovih suprotstavljenih vizija optimalnog državnog uređenja, koje trajno u drugi plan bacaju ekonomska, socijalna i sva druga politička pitanja.

 

Rješenje za ovakav „bosanski čvor“ u konačnici leži ili u tome  da jedna od tri nacionalne politike svoj koncept silom nametne ostalima i uguši eventualni otpor, ili da se građani u doglednoj budućnosti većinski okrenu jednom od ovih koncepata.

Za sada, ni jedno ni drugo se ne čini realnim.

Kategorije: BiH

Ljevičarski mit o kubanskom ‘izvrsnom i besplatnom’ zdravstvenom sustavu

Liberalni forum - Pon, 04/09/2017 - 07:29

Mit o kubanskom superiornom zdravstvenom sustavu toliko se proširio da su nakon smrti Fidela Castra zaljubljenici u komunizam, pokušavajući na neki način opravdati ovog masovnog ubojicu i tamničara vlastitog naroda, uvijek naglašavali kako je “osigurao besplatno i kvalitetno zdravstvo za sve”. To, naravno, nije istina.

Taj mit o kubanskom zdravstvu pobijen je nebrojeno puta tijekom proteklih desetljeća u medijima, a i svjedočanstvima brojnim prebjezima s Kube, među kojima ima i dosta doktora. Međutim, za proširenje mita najviše se pobrinuo popularni protivnik kapitalizma (koji je, ironično, upravo zahvaljujući kapitalizmu zaradio ogromno bogatstvo), Michael Moore u svome filmu “Sicko” 2007. godine. Ako ga niste pogledali, dokumentarac ide ovako: Moore je poveo skupinu razboljelih Amerikanaca, mahom djelatnika hitne službe 911, kojima je navodno u SAD-u odbijena zdravstvena zaštita, na liječenje u Kubu. I tamo, naravno, sve super – dobili su vrhunsku njegu i liječenje.

Međutim, Moore je u filmu “slučajno” zanemario neke stvari.

Tri različita sustava – za tri različite klase

“Istina, na Kubi postoji odlična zdravstvena zaštita. No, ona nije namijenjena običnim Kubancima. Dr. Jaime Suchlicki sa Sveučilišta u Miamiju i Instituta za kubanske i američko-kubanske studije objašnjava kako Kuba nema jedan niti dva, nego čak tri različita zdravstvena sustava.

Prvi sustav je za strane turiste, znan kao “medicinski turizam”. Turisti plate u stranoj valuti, što je njima malo, ali režimu znači puno. Ustanove za njih su vrhunske: čiste, dobro opremljene, prava umjetnost. U tim se ustanovama radi i dobar državni biznis plastične kirurgije za strance. Zapamtite samo, na Kubi ima mnogo odvojenih zdravstvenih ustanova, ljudi to zovu “turistički apartheid”. Na primjer, postoje i odvojeni hoteli, plaže, restorani – sve je posebno za strane turiste, a posebno za Kubance.

Drugi zdravstveni sustav je za kubansku elitu – članove partije (Kubanska komunistička stranka je jedina zakonom dozvoljena politička stranka u zemlji), vojnike, službene (državne) umjetnike i pisce itd. U nekadašnjem Sovjetskom Savezu takve su ljude zvali “nomeklatura”. I taj je sustav, baš poput onog turističkog, vrhunski.

I onda, imaju i treći – pravi kubanski zdravstveni sustav, onaj za obične građane Kube – a on je užasan. Prema svjedočanstvima i prikupljenoj dokumentaciji, bolnice i klinike jedva opstaju. Uvjeti ne zadovoljavaju osnovne sanitetske standarde, tako da je pacijentima bolje ostati kod kuće. Ako baš moraju ići u bolnicu, sa sobom moraju nositi plahte, sapune, ručnike, hranu, čak i toaletni papir.

Dok je Moore u svome filmu prikazao kako se sofisticirani lijekovi tamo mogu lako i jeftino kupiti, u stvarnosti to nije baš tako. Čak je teško doći do Aspirina, a antibiotici postižu ogromnu cijenu na crnom tržištu.

Odbjegla medicinska sestra za kanadski National Post je rekla: “Tamo nemamo ništa. Nisam vidjela aspirin u kubanskoj ljekarni dulje od godinu dana.”

Ni liječnici, oni zaposleni u pravom zdravstvenom sustavu, onom za obične Kubance, ne žive baš najbolje. Liječnik u azilu je ispričao za Miami Herald 2003. godine, da je na Kubi zarađivao oko 25 dolara mjesečno. Morao je prodavati domaće životinje da bi preživio. A šef medicinske njege za cijelu kubansku vojsku morao je, uz svoj posao, rentati svoj automobil kao taxi vikendom.

Stanje državnog zdravstva na Kubi je toliko loše, da se čak i neke stare bolesti vraćaju kao pošasti. O tome je liječnik u azilu Dessy Mendoza Rivero, koji je bio neko vrijeme i zatočen na Kubi, napisao knjigu ‘Dengue! LaEpidemia Secreta de Fidel Castro’.

Tajna niskog mortaliteta novorođenčadi

Kad je Castro preuzeo vlast 1959. godine, Kuba je bila među razvijenijim zemljama Latinske Amerike. Njen mortalitet među novorođenim bebama je još tada bio među najmanjima u svijetu, točnije 13. od dna. Kuba je po tom pitanju i tada bolje stajala od Francuske, Belgije i Zapadne Njemačke.

Do pravih, točnih statistika u Castrovoj Kubi je jako teško doći jer je teško dobiti točne podatke i inače u bilo kojem totalitarnom društvu. Međutim, kubanske državne statistike pokazuju da je stanje mortaliteta kod novorođenčadi Kube i dalje na odličnoj, niskoj razini.

Možda ste već pretpostavili zašto je to tako – i u pravu ste. Režim jako puno drži do te statistike jer zna da se ona gleda u cijelom svijetu pa se trudi održati smrtnost novorođenčadi na najnižoj razini. Za to koriste najgore metode. Državna služba striktno prati razvoj fetusa kod svake trudnice i posebna se pažnja daje njihovom monitoringu. Čim se uoči bilo kakav problem, čak i najmanji, žena mora abortirati.

Kuba je, po broju stanovnika, među zemljama s najviše abortusa na svijetu i tako se održava niska stopa smrtnosti među novorođenima. Dok neke pro-choice aktivistice na Zapadu hvale kubanski režim zbog “poštivanja prava žene na izbor”, zapravo zanemaruju činjenicu da to nije njezin izbor, nego izbor države. Velik broj abortusa doveo je do toga da Kuba postane zemlja s najstarijim stanovništvom u Latinskoj Americi.

Takvom pristupu su se mnogi liječnici protivili, neki su pokušavali otvoriti privatne klinike i tako izbjeći rad po državnom režimu, no ubrzo im je zabranjen rad te su proglašeni državnim neprijateljima”, piše National Review.

Cijeli članak, s navodima svjedočanstava nekih odbjeglih kubanskih liječnika, pročitajte ovdje.

Ako želite pogledati kako izgledaju bolnice za obične Kubance, a ne turiste ili elitu, kliknite ovdje i ovdje.

 

Izvor: : National Review, Liberal.hr

Kategorije: BiH

Jer je država užasan vlasnik: Zašto Dom mladih treba biti privatizovan!

Liberalni forum - Ned, 03/09/2017 - 09:34

Piše: Danijal Hadžović

Dom mladih jedno je od čuvenih mjesta u Sarajevu za koje se vežu neki ljepši događaji iz bliže historije našeg grada. U ovom mjestu desili su se neki od najlegendarnijih koncerata i derneka u glavnom gradu BiH. To je mjesto na kojem je prve korake započela većina popularnijih sarajeskih bendova, od Indeksa preko Bijelog dugmeta do Crvene jabuke i Zabranjenog pušenja.

U ratu je Dom mladih, poput mnogih sarajevskih objekata, devastiran. Godinama je tako na Skenderiji stajalo zgarište, a sarajevske javnost je, sasvim opravdano, na sarajevske vlasti bacala drvlje i kamenje što ne čine ništa po pitanju restauracije ovog objekta. Ipak, zahvaljujući stranim donacijama ovaj Dom mladih je obnovljen i ponovo otvoren 2007. godine. Kako bi Dom mladih zadržao svoj nekadašnjih duh urbanog i progresivnog mjesta, “fina gradska raja” kao samoproglašene kulturna policija glavnog grada je preko svojih medija u počecima vršila ogroman pritisak i uspješno sabotirala svaki pokušaj da se u Dom mladih dovedu neki od popularnih pjevača koji nisu bili po ukusu naše napredne raje.

Danas, 10 godina poslije, u Domu mladih ne nastupaju turbofolk zvijezde. Danas, 10 godina poslije, u Domu mladih ne nastupa uglavnom niko. Upravu Doma mladih ovo ne brine. “Poslovna politika” uprave je da kada neko zatraži – oni mu iznajme prostor, pa se eventualno jednom ili dva puta u mjesecu u njemu održi koncert nekog umjereno traženog muzičara koji je nedovoljno popularan za Skenderiju ili Zetru, a previše ozbiljan za neki manji klub. Upravi ne pada na pamet da po tom pitanju išta uradi i pokrene bilo kakve aktivnosti. Na budžetu su. Država finansira održavanje Doma mladih. Plate su ionako sigurne, a niko se i ne buni ionako. Oni razumiju da je njihov posao da sjede i rentaju prostor. Ako se i ubere šta od rentanja, super.

A kako izgleda pokušaj organizacije nečega u Domu mladih svjedočio mi je jedan dobar poznanik koji je prije nekoliko mjeseci imao krajnje negativnu iskustvo s njegovom upravom. Najprije je za iznajmljivanje ovog prostora trebao platiti znatno veći novčani iznos od onoga koji traži konkurencija. Odlučio je pristati na to uzimajući u obzir kvalitet prostora i benefite koji bi mogao imati od njega zbog samog događaja. U tom smislu je namjeravao obezbijediti i bogatu ponudu pića i ostalih usluga. Od uprave Doma mladih, međutim, dobio je izričitu zabranu da to učini. Odgovorili su mu da oni imaj ugovor sa Sarajevskom pivarom i mogu se služiti isključivo proizvodi Sarajevske pivare. To vam je otprilike jedna vrsta piva i nekoliko gaziranih pića. Također, naglasili su mu da goste moraju služiti njihovi konobari te da sva zarada u konačnici ostaje Domu mladih.

Dakle, uslovi da nešto organizujete u Domu mladih je da platite znatno veću cijenu iznajmljivanja od konkurencije, da vas služi njihovo osoblje, da vam oni određuju ponudu i da vam zadrže kompletnu zaradu! Ne moram vam naglašavati da je moj poznanik na kraju odlučio da događaj ipak organizuje na drugom mjestu.

Da je Dom mladih u privatnom vlasništvu i oslobođen od državnih subvencija, imali bismo zasigurno potpuni drugačiji model poslovanja od navedenog. Kako bi mogao biti profitabilan i opstati na tržištu, vlasnik bi bio prinuđen redovno organizovati koncerte i na dnevnoj osnovi obezbijediti različite događaje. Ako bi imao i poslovnu politiku iznajmljivanja prostora, morao bi svakako voditi računa da ima što povoljnije uslove i njima privuće što veći broj klijenata. Grad bi u konačnici, nesumnjivo, bio bogatiji za bolji noćni život i više događaja. Bez privatnog vlasništva i motiva ostvarivanja profita nema ni uspješnog poslovanja, odnosno boljih usluga za korisnike.

No, kada bi se i pomislilo na privatizaciju Doma mladih, ne treba ni sumnjati da bi se digla i kuka i motika domaćih socijalista i “urbanog građanstva” koji bi se pobunili protiv prodaje “našeg kultnog mjesta” i jednog od “simbola Sarajeva”. Jer ovako kako je danas je valjda bolje. Ovako Dom mladih zjapi prazan i održava se rasipanjem novca poreskih obveznika. Upravi je svakako svejedno. Njoj su plate ionako sigurne.

Kategorije: BiH

Zašto je problem s islamskim radikalizmom rezultat 100 godina stare pogreške!

Liberalni forum - Ned, 03/09/2017 - 07:16

Svaki put kada je neki evropski grad potresen činom masovnog nasilja, vodeće evropske novine antagonizuju rasprave o tome šta je pošlo po zlu. Konkretno, diskutantni često postavljaju pitanje trebaju li evropske države drugačije reagovati na pojavu velikih, nezadovoljnih muslimanskim manjina, bilo većom tolerancijom prema kulturnim razlikama (kako pojedini predlažu) ili njihovim potiskivanjem? Čak i kada se ispostavi da islam uopšte i nije bio povodo za određeni napad, rasprave o kompatibilnosti islama sa zapadnom demokratijom se nastavljaju.

Jedan od vodećih američkih autoriteta po pitanju evropskog islama dao je prilično nijansiran i neobičan doprinos ovoj debati. Pišući u Frankfurter Allgemeine Zeitungu odgovor na kolomnu pod naslovom “Terorizam ima puno veze s islamom”, Jonathan Laurence tvrdi da su današnje patologije evropskog islama neka vrsta naknadnog šoka nakon jednog stoljeća stare pogreške. Ili, preciznije, kratkovide politike prije tačno 100 godina koja je imala neviđeno velike posljedice. U ljeto 1916. britanske vlasti i njihovi saveznici počeli su organizovati arapsku pobunu protiv političke i nadasve duhovne vlasti Osmanskog carstva. To je dovelo do britanskog osvajanja Jeruzalema i propasti osmanske vlasti nad islamskim najsvetijim mjestima, bilo u Levantu ili Arabiji. Kao alternativa turskoj vladavini nad Arapima, Britanci su u početku podupirali Hašemitsku dinastiju koja još vlada Jordanom; ali krajnji korisnik bio je kraljevska kuća Sauda koja je preuzela Meku i Medinu 1924.

Prema mišljenju g. Laurencea, profesora na Univerzitetu u Bostonu, ovo je okončalo razdoblje od nekoliko stoljeća u kojima je halifat (duhovna uloga koju su imale Osmanlije, sve do 1922. godine, sa svjetskim rangom sultana) imao općenito dobroćudni utjecaj na globalni islam. Ne samo unutar osmanlijske domovine, već daleko izvan nje, halifat je formirao vrhunac međunarodne mreže učitelja, propovjednika i sudaca. Kao što je pokazao Halil Inalcek, osmanski historičar koji je preminuo u dobi od 100 godina, stvarna moć sultanskih halifa varirala je mnogo s vremenom; neki su uspjeli kontrolirati ulemu ili vjerske učenjake, drugi nisu. No, globalna duhovna uloga institucije bila je naročito važna krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u konačnici obuhvaćajući više od 100 miliona Muslimana koji žive pod britanskom vladavinom (u Južnoj Aziji) i pod holandskom vladavinom (u modernoj Indoneziji). Kao što ističe Mustafa Akyol, turski pisac o religiji, halifov utjecaj na muslimane u azijsko-pacifičkoj regiji imao je benigne posljedice za Sjedinjene Države; Abdulhamid II (na slici), posljednji dugogodišnji sultan, pomogao je uvjeriti filipinske muslimane da prihvate američku vlast nad svojim arhipelagom. (Drugi imaju tamnije sjećanja na tog suverena, Armenci ga drže odgovornima za ubistvo desetaka hiljada njihovih rođaka 1895.)

Ipak, upravo zato što je osmanski halifat bio tako atraktivan za neke od svojih subjekata, evropske su sile teško uspijevale da ga potkopavaju. Od barem 1870., britanska diplomacija pokušala je prebaciti gravitacijski položaj u globalnom islamu od Turaka do Arapa. Holanđani su pokušali zaustaviti svoje muslimanske subjekte da se obraćaju halifi u svojim javnim molitvama. S nešto više uspjeha, Francuzi su promicali alternativne centre duhovne vlasti među muslimanima nad kojim su vladali u Alžiru i Maroku. Sve dok su Osmanlije zadržale kontrolu nad Libijom (tj. Sve do 1912.), halifat je zadržao nekakav utjecaj u Sjevernoj Africi. Ali kada su novi sekularni nacionalistički vladari Turske konačno ukinuli halifni ured 1924. godine, njihov posao je olakšan činjenicom da su evropske sile sabotirale sveto mjesto desetljećima.

Kao što g. Laurence vidi stvari, ukidanje starog halifata stvorilo je vakuum koji je u narednom stoljeću bio ispunjen mnogo mračnijim nadomjestacima, uključujući i novi halifat koji je proglasio Abu Bakr al-Baghdadi, vođa islamske države. Čak i tamo gdje ne prestaju poticati antizapadno nasilje, globalne mreže vjerskog fundamentalizma i puritanizma, poput onih koji povezuju propovjednike iz primjerice, Pakistana ili Saudijske Arabije, zamijenili su relativno smirujući ton koji su postavile osmanske halife, koji su bili poznavatelji zapadne umjetnosti i muzike, kao što je napisao kolega.

Je li to nešto više od intrigantnih detalja povijesti? Da, mnogo više, u pogledu gospodina Laurencea. Naivno je zamisliti da se današnji evropski islam može hermetički zatvoriti od utjecaja iz zemalja u kojima prevladava islam. Na jedan ili drugi način, muslimani u Evropi će biti dirnuti idejama i stilovima koji proizlaze iz zemalja u kojima prevladava njihova vjera. Današnje europske vlade moraju imati sofisticirano razumijevanje kako taj utjecaj funkcionira i prije svega razumjeti rizik od neželjenih posljedica. Otvaranjem jednog izvora kulturnog ili teološkog utjecaja, oni možda otvaraju put za mnogo gore stvari.

Izvor: Economist

Kategorije: BiH

Kako izgleda “nevidljiva ruka”?

Dnevnik jednog ekonomiste - Sri, 30/08/2017 - 09:33

Adam Smith u svojoj knjizi Bogatstvo naroda, koja predstavlja temeljnu knjigu moderne ekonomije, spominje mehanizam „nevidljive ruke“.

Prema njegovom shvatanju postoje dvije ruke, vidljiva i nevidljiva. Vidljiva ruka svoje djelovanje manifestuje kroz poreze. Visina poreza se može dobrovoljno odrediti i naplatiti, što je u odgovornosti vlasti. S druge strane mehanizam „nevidljive ruke“ se oslanja na cijene i ona se formira na tržištu. Po tom mehanizmu, svaki pojedinac teži da postane bogatiji, gledajući samo sebe i svoj interes. Da bi povećao svoje bogatstvo, on mora da izvrši razmjenu na tržištu gdje ono što on nudi neko drugi vrijednuje. U tom slučaju kupci će isto tako vođeni sebičnim interesom, da što manje potroše novca, birati najniže cijene. Istovremeno investitori vođeni interesom da što više zarade novca, tražit će način da ostvare najviše profite. Zato će potrošači usmjeriti investitore da investiraju u najprofitabilnije djelatnosti, odnosno u djelatnosti koje proizvode dobra koja se najviše vrijednuju od strane potrošača, što će dovesti do povećanja opšteg bogatstva ljudi.

Drugačije rečeno, svaki pojedinac se trudi da sazna kako da najpovoljnije angažuje kapital koji ima. Nekada je taj kapital novac, nekada znanje ili vještine, a danas je to vrlo često i vrijeme. Kombinujući kapital koji ima, rukovođen isključivo sopstvenim interesom, on prirodno ili bolje rečeno nužno doprinosi i društvu, i to često na mnogo bolji način nego kada bi zaista želio da ga unaprijedi.

Tako poduzetnik koji se bavi proizvodnjom hljeba, to prvenstveno radi da bi zaradio, a ne da bi nahranio gladne. S obzirom na to da je njegov interes da ljudi kupuju hljeb kod njega, a ne kod nekog drugog pekara, on će se truditi da proizvede što kvalitetniji hljeb i da ga nudi po što nižoj cijeni. Na taj način on će stvarati profit, a kupci će dobiti najkvaliteniji hljeb po najnižoj cijeni. Dakle, slijedeći sebični interes za profitom, on zaista uspijeva i da nahrani gladne, a time i da doprinese povećanju ukupnog nacionalnog dohotka i ukupne dobrobiti.

Isto tako, profesor u školi, koji je vođen vlastitim interesom da zaradi platu ili interesom da radi ono što voli, i koji svoj posao obavlja najbolje što može, ne doprinosi samo sebi zarađujući novac za život, već doprinosi društvu u cjelini tako što obrazuje mnoge generacije mladih ljudi, prenoseći im svoje znanje i iskustvo. Tako je i sa novinarima koji obavještavaju javnost o bitnim pitanjima, ljekarima koji liječe ljude, pravnicima koji tumače zakone, automehaničarima koji popravljaju auta, trgovcima koji nasmijani dočekuju kupce …. i svim ostalima koji rade svoj posao najbolje što mogu. Na ovaj način oni ne samo da prosperiraju kao pojedinci, već daju doprinos i društvu u cjelini, koje ima pozitivan efekat od njihovog angažmana.

Bitno je istaći da se koristi „nevidljive ruke“ u potpunosti ostvaruju samo u uslovima savršene konkurencije, u kojem tržište proizvodi tačno onoliko korisnih dobara i usluga koliko treba kupcima. Međutim, takve idealne, savršeno konkurentne ekonomije ne postoje. Štaviše, nedostaci “nevidljive ruke” su i više nego vidljivi: hronična neefikasnost, stvaranje monopola, svjetske ekonomske krize, kontinuirano povećavanje nejednakosti između bogatih i siromašnih itd.

Stoga, jedan od odgovora na pitanje kako izgleda „nevidljiva ruka“ bi mogao biti da je to društvo u kojem je obezbijeđeno postojanje jednakih šansi za sve i koje omogućava da pojedinac vođen vlastitim interesom, ne samo da ne nanosi štetu nikome, već da donosi korist i sebi i svima ostalima. Drugo je to, što u današnjoj ekonomiji, navedeno mnogima i izgleda „nevidljivo“.

Kategorije: BiH

Lockeov duh slobode je prijeko potreban muslimanskom svijetu

Liberalni forum - Uto, 29/08/2017 - 10:34

Već tri stoljeća engleski filozof slobode daje muslimanima i kršćanima hranu za razmišljanje.

Za svakoga ko vjeruje u slobodu misli, vjeroispovijesti i govora, John Locke mora biti visokopozicionirani genij. U doba kada je Europa bila poderana ratom između katoličkih i protestantskih kraljeva, iznio je revolucionarnu ideju da se država mora povući iz odlučivanja ili provođenja vjerskih doktrina. Stotinu godina kasnije, njegove su ideje imale odlučujući utjecaj na osnivače Sjedinjenih Država. I do današnjeg dana provocira bogatu intelektualnu raspravu kako među muslimanima, tako i kršćanima.

Jedan Lockeov citat često se navodi kako bi preispitao ideju da je kršćanstvo jednostavno ispred islama u učenju i prihvaćanju religijske raznolikosti. Kao neka vrsta igre uma, filozof je pozvao čitatelje da zamišljaju dvije doktrinarno različite kršćanske crkve koje stoje uz bok, bez ikakve nade da jedna zamijeni drugu. To bi bilo nemoguće u kršćanskom svijetu, sugerirao je, ali vrlo moguć među muslimanskim osmanlijama.

“Zamislimo dvije crkve, jednu od arminijanaca, drugu od kalvinista, koje su smještene u gradu Konstantinopolju. Hoće li iko predložiti da bilo koja od tih crkava ima pravo ostaviti ovu drugu bez imanja i slobode (kao što vidimo drugdje) zbog … razlike u nekim doktrinama i ceremonijama, dok Turci u međuvremenu nečujno stoje i smiju se tome s kakvom neljudskom okrutnošću kršćani pokazuju toliku bijesnu mržnju prema kršćanima? “

Reza Shah-Kazemi piše u monografiji Instituta Ismaili Studies, londonskom centru za islamske stipendije: “Jasno je da je Locke duboko udario kontrast između paradoksalno tolerantnih ‘barbara’ – muslimanskih osmanlija – i nasilno netolerantnih, ali naizgled “civiliziranih” kršćana. ”

Zapravo, veliki mislilac bio je malo previše duboko udario, ako se ispita cijela istina. Osmanlije zapravo jesu izabrali između kršćanskih skupina; oni su preferirali pravoslavce u odnosu na katolike, a uskraćivali su čak i pravoslavce mnogih “imanja i sloboda”, dok su pravoslavni sveštenici bili ugrađeni u imperijalnu strukturu moći. Većina samostanskog vlasništva postala je muslimansko vakufsko vlasništvo, dok je nešto zadržano u kršćanskim rukama, iako podložno sultanovoj volji. Ali možda Lockeova poenta nije bila strogo vezana za Osmanlije; pokušavao je pokazati apsurdnost bilo koje vlasti koja sudi između kršćanskih doktrina, naročito, ali ne samo, u slučajevima u kojima vlada nije bila uopće kršćanska.

U svakom slučaju, rasprava o Lockeu se nastavlja; i neki Turci čine više nego da se samo smiju. Mustafa Akyol, muslimanski mislilac, predložio je da je upravo Lockeov duh slobode korektivni utjecaj koji je današnjem muslimanskom svijetu, zaslijepljenom snovima o kalifatu, prijeko potreban. Kao što je primjetio s odobravanjem: “Locke … tvrdi da Biblija ne predlaže određeni sistem vlasti (poput božanskog prava kraljeva) … naglasio je da vjersko ubjeđenje pojedinca ima smisla samo kada se temelji na” unutrašnjem ubjeđenju uma” koje ne može nametnuti vanjska sila.” U Akyolovom čitanju Lockea, ne samo da bi upravljanje državom bilo zdravije ako bi bilo odvojeno od religije; i religija bi bila  zdravija također. Muslimani kao i kršćani trebali bi uzeti u obzir poglede ovog turskog  autora.

Usput, oni kalvininisti i arminci još se svađaju, naročito u svijetu američkog evanđeoskog kršćanstva, oko svojih proturječnih ideja o ljudskom spasenju i predodređenosti. Oni se se prepiru oko svojih teoloških učenja , ali ne i fizički. I niti jedna strana ne očekuje da federalci uđu i primjene argument sile; za ovo olakšanje, zahvalnosti dugujemo Johnu Lockeu.

(Izvor: Economist)

Kategorije: BiH

Marksist otkriva nelogičnosti Marxovih teorija: Koliko su one relevantne u 21. stoljeću?

Liberalni forum - Sub, 26/08/2017 - 10:48

Komunizam se urušio prije skoro prije trideset godina, ali je utjecaj Karla Marxa i dalje živ. Marxistički pristupi nalaze se u nekim od najzanimljivijih djela povijesti i sociologije koja se danas objavljuju. Marxova djela, uključujući “Komunistički manifest”, napisan s Friedrichom Engelsom 1848. godine, imala su veći utjecaj na moderni svijet nego što je itko očekivao. Od deset glavnih zahtjeva manifesta, možda su četiri ispunjena u mnogim bogatim zemljama, uključujući “besplatnu edukaciju za svu djecu u javnim školama” i “progresivni porez na dohodak”.

Nema boljeg vodiča za marksizam od Garetha Stedmana Jonesa s Kraljevskog sveučilišta u Londonu. U novoj knjizi nudi bogate opise Marxovog života, od kojih je velik dio potrošen u siromaštvu. “Karl”, rođen u Njemačkoj, radio je tri do četiri dana bez spavanja i stalno je bio bolestan (njegova beskompromisna prehrana, koja se temelji na “vrhunskim jelima, dimljenoj ribi, kavijaru i kiselom krastavcu zajedno s vinom Moselle”, pivo i likeri – teško može pomoći). Opisan je kao neugodan: arogantan, rasistički i stalno posuđuje novac od Engelsa.

Za čitatelje koji su najviše zainteresirani za takve detalje, preporučujemo biografiju Marxa, objavljenu 1999. godine, Francisa Wheena koja može biti bolji izbor. Knjiga g. Stedmana Jonesa prije svega je intelektualna biografija, koja se usredotočuje na filozofski i politički kontekst u kojem je Marx pisao. Doktorirao je filozofiju 1841. godine i bio je okružen žestokim raspravama o posljedicama industrijalizacije i mjestu religije u suvremenom svijetu. Bio je strastveni čitatelj The Economista dok ga je javno odbacivao kao “europski organ aristokracije financija”.

Za razliku od onoga što se često navodi, Marx nije izmislio komunizam. Radikali, uključujući Pierre-Josepha Proudhona (1809.-65.) i Chartistički pokret u Engleskoj, dugo su koristili jezik koji će moderni čitatelji prepoznati kao “marksizam” – “uživati ​​političku jednakost i ukinuti imovinu”; “rezervna vojska rada” i tako dalje.

Koji je onda njegov doprinos? Velik dio svog vremena proveo je u neslaganju s drugim radikalima, napadajući osobito Proudhona, kojeg je on usporedio s jednim od “buržoaskih ekonomista”. Daleko značajnije, pokušao je pružiti opći teorijski opis kako je kapitalizam djelovao, posebno u “Kapitalu” koji je objavljen 1867. godine.

Njegova karakterizacija kapitalizma elegantna je u svojoj jednostavnosti. Svaki dan, tvrdio je, radnici su proizveli veću vrijednost robe nego što je bilo neophodno da bi se održali. Kapitalisti su prisvojili ono što je preostalo. Radnici nisu mogli dobiti taj višak jer nisu imali vlastiti kapital (strojevi, zgrade i tako dalje). No, kako su oni proizveli više, stvorili su više kapitala, čime su ojačali dominaciju kapitalista. “Sustav koji naizgled odmara na ravnopravnoj i fer razmjeni može dosljedno donositi višak jednoj od stranaka u razmjeni”.

G. Stedman Jones je povjesničar s marksističkim sklonostima. Čitatelj bi stoga očekivao ​​zvonjavu prihvaćanja ideja velikog čovjeka. Međutim, autor je u mnogim dijelovima vrlo kritičan. Na primjer, on ističe da je Marx pokazao “sklonost razvoju političke ekonomije”, velika pogreška s obzirom na to kako se to područje brzo mijenja. Još uvredljivija kritika: “Grundrisse”, nedovršeni rukopis koji mnogi neomarksisti vide kao blago teorije, ima “nedostatke u temeljnim argumentima”.

G. Stedman Jones je iznimno kritičan prema dijelovima “Kapitala”. U jednom odlomku, Marx je pokušao odgovoriti na zagonetku: promjena razina ponude i potražnje objašnjava zašto cijena robe ide gore ili dolje, ali ne objašnjava zašto je ravnoteža cijena te robe ono što jest. Na primjer, zašto su jagode skuplje od jabuka?

Da bi riješio zagonetku, Marx se oslonio na “teoriju vrijednosti rada”. Pokušao je dokazati da je cijena robe određena time koliko je radno vrijeme uloženo u nju – što je pokazalo kako su radnici iskorišteni. Međutim, on je “samovoljno isključio relativnu poželjnost ili korisnost roba”, kaže g. Stedman Jones, koji bi većinu ljudi pogodio kao očito objašnjenje. Autor apelira na mnoge Marxove učenike: ako dobro proučite gusta, teorijska poglavlja “Kapitala”, bez obzira koliko se trudili, teško je izbjeći zaključak da u njemu postoji dosta gluposti.

Prava vrijednost takvog djela, u očima g. Stedmana Jonesa, leži u dokumentaciji stvarnog svakodnevnog života s kojima se suočavaju engleske radničke klase. Marx je sintetizirao “izvanredno bogatstvo statističkih podataka, službenih izvješća i komada novinskih izvješća” kako bi pokazao koliko je težak život za mnoge ljude koji žive u najnaprednijoj zemlji u svijetu. Ipak, čak i njegova empirijska istraživanja imala su nedostatke, nešto što g. Stedman Jones ističe. Nije obratio dovoljno pozornosti, na primjer, na objektivne mjere životnog standarda (kao što su stvarne plaće), koje su se 1850-ih jasno poboljšale.

Najvažniji dojam iz ove knjige je da je Marxova reputacija (barem u nekim dijelovima) kao ekonomista-filozofa bez premca, daleko precijenjena. Marx je planirao napisati “Kapital” u više svezaka. Prvi je završio. Ali kada je došlo do pisanja drugog, shvativši da će se suočiti s nepremostivim intelektualnim preprekama, pozivao se na bolest (iako se činilo sasvim sposobnim obavljati druge vrste istraživanja). Karl je bio u žiži intelektualnog razvoja 19. stoljeća. No, mit je impresivniji od stvarnosti.

 

Izvor: Economist, Liberal.hr

Kategorije: BiH

Zašto će Merkel ponovo pobijediti: U Njemačkoj najniža nezaposlenost od 1980.

Liberalni forum - Pet, 25/08/2017 - 07:29

U Njemačkoj se uskoro održavaju parlamentarni izbori. Ankete daju prednost stranci Angele Merkel (oko 40%). Iako se političke preferencije ne mogu uvijek objasniti ekonomskim rezultatima, gospodarstvo bi u ovom slučaju moglo biti presudno.

Prema podacima Saveznog statističkog ureda Destatis, Njemačka je u svibnju 2017. zabilježila rekordno nisku nezaposlenost. Sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti iznosila je tek 3,9%. To je isto kao mjesec dana ranije; na slici je usporedba sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom.

alt

Izvor: Eurostat, Destatis, Ured za statistiku rada (2017)

Radi se o najnižoj stopi nezaposlenosti zabilježenoj od kraja 1980., dakle u 36 godina. Istovremeno, stopa nezaposlenosti mladih (koja je uvijek malo veća od ukupne) nalazi se na samo 6,7%. U odnosu na svibanj 2016., stopa nezaposlenosti je pala za 7,8%, dok je stopa zaposlenosti porasla za 1,3%. (Razlike stopa ne govore mnogo jer je osnovica zaposlenosti veća, bitan je različit smjer).

SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, zemlje koje imaju fleksibilnija tržišta rada od Njemačke, također imaju padajuću stopu nezaposlenosti. Ipak, teško im je sustići Njemačku. Stopa nezaposlenosti u SAD-u se kreće oko također niskih 4,4%. Nižom stopom nezaposlenosti od Njemačke, u SAD-u se mogu pohvaliti samo najuspješnije savezne države North Dakota, Colorado, Hawaii, Nebraska i Idaho (svi sa stopama ispod 3%; stopa je najviša na Alasci, 7%). No, ako se nezaposlenost gleda po državama i regijama, onda se savezne države SAD-a trebaju natjecati s pojedinim njemačkim saveznim zemljama i regijama, pogotovo s juga. U Gornjoj Bavarskoj (predjel oko Minhena) nezaposlenosti gotovo da i nema. A regija je tek 300-injak kilometara udaljena od Bregane. Slično vrijedi i za nama bliža područja u Austriji oko Salzburga i Innsbrucka.

Zanimljivo da je unutar EU prema kriteriju stope nezaposlenosti u svibnju 2017. Njemačkoj najbliža jedna postkomunistička država – Češka – sa stopom nezaposlenosti od 4,1%.

Rezultati nisu slučajni. O uzrocima se vode velike rasprave, ali jedan sigurno leži u reformiranom tržištu rada. Daniel Hinšt će uskoro na Labu predstaviti Hartzovu reformu tržišta rada koja je uvela fleksibilnost u određivanju radnog vremena i plaća, uz kontrolu socijalnih naknada. Drugo, nadaleko je poznat dualni sustav obrazovanja koji pruža priliku za praktično studiranje (takav sustav je zbog njemačke sudetske tradicije naslijedila i Češka). Treće, u Njemačkoj je još od Ludwiga Erhardta (poslijeratni ministar gospodarstva i kancelar 1963.-1966.) prisutno ordoliberalno naslijeđe ekonomskog modela s naglaskom na poticanje tržišne konkurencije u okvirima čvrstih i jasnih institucionalnih pravila (inicijalno se taj sustav nazivao neoliberalizam, ali je pojam u međuvremenu toliko neprecizno korišten da je izgubio značenje). Ne smiju se zanemariti ni visoki standardi kvalitete, umješnost u upravljanju i razvoju talenata, jaki poslovni menadžment i razvijena organizacijska kultura u poslovanju.

Brzina tehnološkog napretka, koja je u Njemačkoj izuzetna, tek je rezultat takvih fundamentalnih utjecaja. Tehnologiju izmišljaju, proizvode i implementiraju ljudi. A kretanje stope nezaposlenosti u toj zemlji pokazuje da (novi) strojevi ne istiskuju ljude. Kao i u većem dijelu moderne povijesti, kapital i rad se razvijaju ruku pod ruku.

 

Kategorije: BiH

Liderstvo 21. vijeka: Inovativni lider

Nikola Kužet - Pet, 25/08/2017 - 06:18
"Inovacija čini razliku između lidera i pratioca" tvrdio je Steve Jobs. Brzina kojom se mijenja poslovno okruženje u kojem radimo, način na koji radimo i tehnologija koju koristimo tjera poslovne lidere na konstanto učenje i inoviranje. Cjeloživotno učenje je obaveza za svakog ko želi da postane i ostane ozbiljan igrač na tržištu. Sigurnost više ne postoji. Učenje, inovativnost i kreativnost moraju stalno biti u funkciji jer sasvim sigurno i konkurenti rade na tim poljima. Uspavanost i tvrdoglavost kompaniju mogu koštati sunovrata od svjetske dominacije do bankrota u samo nekoliko godina kao što se desilo Nokiji na tržištu mobilnih telefona.Hrvatski profesor, pisac i publicista Velimir Srića u svojoj knjizi „Inventivni menadžer u 100 lekcija“ pravi razliku između dvije vrste učenja:
  1. Učenje radi preživljavanja – predstavlja sposobnost prilagođavanja okolini odnosno, u poslovnom svijetu, tržištu. U ovoj vrsti učenja uči se na greškama i korištenjem dostupnih izvora informacija. Ova vrsta učenja je dovoljna samo za preživljavanje. Radi se o reaktivnom ponašanju i učenju kao odgovoru na probleme i izazove. Učim kad moram i kad osjetim da mi je novo znanje neophodno.[1] 
  2. Učenje radi stvaranja – ili generičko učenje koje ima aktivan pristup. Pokreće ga želja i potreba da se bude generator promjena, trendova i razvoja, a ne samo posmatrač i neko ko se prilagođava promjenama. Učenje radi stvaranja predstavlja sposobnost menadžera ili organizacije da aktivno mijenjaju svoju okolinu, da prepoznaju nove šanse i nalaze izvore kreativnih ideja, da se razvijaju sagledavajući i predviđajući, ili čak kreirajući razvojne trendove.[2]
Lider 21. vijeka uči radi stvaranja. Cjeloživotno učenje je njegovo opredjeljenje i on učenju pristupa sa strasti i željom za sticanjem novih saznanja koja će primjeniti u praksi. On uživa u ličnom razvoju.Lider 21. vijeka je prvenstveno inovativan, a nerijetko i inventan. Ova dva pojma se često poistovjećuju, a postoji značajna razlika. Inovacija je novi metod korištenja starih informacija ili stavljanje u praksu novih informacija. Inovacija treba da primjenom nove ili poboljšane ideje, resursa, postupka ili procesa donese nove koristi ili kvalitetu. Sa druge strane, invencija je neko naučno ili tehničko otkriće. Za invenciju je potrebno razmišljanje van konteksta poznatih stvari, ona se vezuje za apstraktnu misao i proces kreativnosti. Pod inventivnosti se podrazumjeva izumiteljski dar i stvaralačka fantazija. Može se reći i da je invencija otkriće, a inovacija način njegove primjene u praksi. Nikola Tesla je, na primjer, više bio posvećen inventivnom stvaralačkom radu, a Steve Jobs inovativnom, premda su i jedan i drugi djelovali na oba polja. Lider 21. vijeka mora biti inovativan, a još bolje ako je pri tom i inventivan.



Dvije vrste vještina na kojima mora stalno raditi su potrebne modernom lideru kako bi bio potpuni profesionalac i predvodnik promjena u svom okruženju. To su meke vještine (soft skills) i tvrde vještine (hard skills). Specifičnost doba interneta u kom živimo jeste da je svakom pojedincu željnom razvoja i učenja lako dostupna većina znanja neophodna za postizanje uspjeha. Moram li napominjati da nikad u ljudskoj istoriji niti jedna generacija nije imali ni sličnu privilegiju?
Meke vještine (soft skills) se ne uče kroz redovno obrazovanje. One su nastale kao rezultat tehnoloških i društvenih promjena i procesa globalizacije. Institucije formalnog obrazovanja ih za sad teško prihvataju i neke od ovih vještina se izučavaju tek na ponekim univerzitetima koji se trude da prate moderne trendove. Neke od mekih vještina su:
  1. Upravljanje promjenama
  2. Vještina komuniciranja
  3. Upravljanje projektima
  4. Pregovaranje
  5. Rješavanje problema
  6. Upravljanje stresom
  7. Upravljanje ljudskim potencijalima
  8. Upravljanje vremenom
  9. Kreativno pisanje
  10. Postavljanje i upravljanje ciljevima
  11. Lobiranje.
Tvrde vještine (hard skills) su one koje se uče kroz sistem redovnog obrazovanja. To su stručna i tehnološka znanja iz određenih oblasti. Tvrde vještine su specifične sposobnosti koje mogu da se definišu i izmjere. One uključuju:
  1. Stručne kvalifikacije
  2. Upravljanje mašinama i alatima
  3. Poznavanje procedura i metodologija
  4. Specijalizacije
  5. Analitika
  6. Kucanje, čitanje i pisanje
  7. Matematičke vještine
  8. Korištenje određenih softverskih programa.
Idealan menadžer je onaj koji ima razvijene i meke i tvrde vještine. U zavisnosti od konkretnog posla nekad su bitnije jedne, a nekad druge vještine, ali generalno, menadžer bez razvijenih mekih vještina neće biti u stanju da iz svog tima izvuče najbolje. Menadžer treba da bude stručnjak u oblasti kojom se bavi. Ne mora biti ekspert, jer njih može zaposliti, ali u određenoj mjeri mora biti stručan i poznavati oblast u kojoj posluje. Međutim, posjedovanje mekih vještina je magični sastojak koji će nekog napraviti dobrim liderom zbog kojeg će članovi njegovog tima pružati svoje maksimume.Početkom 1990-ih Lou Gerstner je došao na čelo tada posrnulog diva kompanije IBM. Mnogi su se pitali kako će takvog tehnološkog giganta voditi neko ko nije stručnjak za kompjutere. On je u svom pozdravnom govoru, obraćajući se zaposlenima rekao da on nije stručnjak za kompjutere, ali i da ne mora da bude jer oni to već jesu, a da je njegov zadatak da ih nauči poslovnoj strategiji, tržištu, timskom radu i boljoj organizaciji. Te oblasti su bile glavni problemi IBM-a. Napomenuo je da kompanija nije u krizi jer ne zna proizvoditi kompjutere, već zbog toga što je izgubila viziju, motivaciju, ima staromodnu organizaciju i nema dovoljno poštovanja prema svojim kupcima. Gerstner je potpuno preokrenuo poslovanje kompanije i vratio joj pobjednički mentalitet.Treneri vrhunskih sportista i sportskih timova sve više pažnje posvećuju razvoju mekih vještina kod sebe samih, ali i kod svojih pulena. Smatraju da nije dovoljno razvijati samo fizičke vještine kako bi se postigli dobri rezultati. Sportisti moraju biti dobri timski igrači, imati razvijene komunikacijske vještine, znati se nositi sa stresom i kvalitetno upravljati sa vremenom. Samo tako svoju vježbu i talente mogu maksimalno iskoristiti. Kao dodatni bonus za sportiste koji imaju razvijene meke vještine (na primjer verbalne i digitalne vještine komuniciranja) dolazi saradnja sa kompanijama koje ih rado i često angažuju kao promotere i brend ambasadore.




[1] Velimir Srića – Inventivni menadžer u 100 lekcija – str 18. – Znanje d.d. Zagreb – 2004. [2] Velimir Srića – Inventivni menadžer u 100 lekcija – str 18. – Znanje d.d. Zagreb – 2004.
Kategorije: BiH

Razbijanje desničarskih mitova: Je li Švedska stvarno postala centar silovanja?

Liberalni forum - Čet, 24/08/2017 - 10:38

Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)

Gostovao sam prije par dana u emisiji “Klopka” na SBTV-u na temu imigranata i terorizma. Bila je to debata 5 na 1 (pogledajte ovdje) i nažalost nisam imao dovoljno vremena odgovoriti na sve nebuloze i neistine iznesene u emisiji. Domagoj Pintarić, satiričar u Večernjem listu i predstavnik Udruge hrvatskih domoljuba “Projekt Velebit”, te Frano Čirko (donedavno predsjednik Mladeži HČSP-a, a sada predsjednik stranke GO) spomenuli su Švedsku u više navrata, kao primjer zemlje gdje su imigrantidonijeli “kulturu silovanja”.

Taj mit o Švedskoj kao središtu razvijenog svijeta za silovatelje već dugo kruži raznim desničarskim medijima i ponavlja se u hrvatskoj javnosti iako je već opovrgnut fact-checkerom.

Istina je da, prema međunarodnim statistikama, u Švedskoj je 63,5 prijavljenih seksualnih napada na 100.000 stanovnika, što ispada više nego u svim drugim zemljama zapadnog svijeta. Međutim, usporedba broja prijava nekog kaznenog djela između različitih zemalja nije relevantni pokazatelj stanja na terenu iz više razloga.

Prvo, način na koji državni aparat prikuplja podatke se razlikuje od zemlje do zemlje. U Švedskoj se svaki seksualni napad vodi kao zasebni slučaj, čak i kad se radi o višestrukom silovanju. Primjerice, ako žena prijavi seksualno zlostavljanje svoga partnera koje se događalo svakodnevno tijekom dva tjedna, švedska policija će podići kaznenu prijavu zbog 14 djela protiv iste osobe. U drugim zemljama, to je jedno jedinstveno djelo.

Drugo, Švedska je 2005. proširila zakonsku definiciju silovanja tako da se sad silovanje odnosi i na djela koja se u drugim zemljama tretiraju kao fizički napad ili oduzimanje spolne slobode. Nakon te izmjene zakona, koju su izlobirale švedske feministice, stopa silovanja u Švedskoj je znatno porasla. To ne znači da je porastao broj silovanja, nego da je više djela ušlo u taj zakonski opis.

Treće, Švedska je na svjetskom vrhu po spolnoj jednakosti stanovništva. U svijetu se inače seksualni napadi rjeđe prijavljuju jer se žrtva često boji da joj neće povjerovati ili da će joj se napadač osvetiti. U Švedskoj društvo i država aktivno ohrabruju i potiču žene da prijave policiji svaki oblik zlostavljanja. I to je jedan od bitnih razloga zašto u Švedskoj ima više prijava nego u drugim zemljama.

Četvrto, nije istina niti to da su za seksualne napade krivi imigranti. Prema Švedskom nacionalnom odboru za prevenciju kriminala (Bra), broj prijavljenih silovanja godišnje na 100.000 stanovnika se nije bitno mijenjao skoro 10 godina. U 2016. je bilo 67 prijavljenih silovanja na 100.000 stanovnika, godinu dana ranije 60, u 2014. ih je bilo 69, u 2013. ih je bilo 63, u 2012. ih je bilo 69. Dakle, 2016. je stopa silovanja bila niža nego četiri godine ranije.

Zaključno, tvrdnja da je Švedska puštanjem imigranata postala nekakav “centar silovanja” jednostavno ne odgovara istini, a širi se isključivo s namjerom da se prikaže imigrante, strance kao zlostavljače i da se proširi strah i mržnja među našim domicilnim stanovništvom.

Kategorije: BiH

Drugi OPEN Fest u Sarajevu

Sloboda i Prosperitet BiH - Sri, 23/08/2017 - 13:32

U Sarajevu će se u periodu od 27. do 31. oktobra ove godine, održati drugi OPEN Fest. Riječ je o najvećem libertarijanskom festivalu u Evropi, koji je prošle godine ugostio preko 5.000 domaćih i inostranih učesnika.

čitaj dalje

Kategorije: BiH

Zašto je Bosna propala u kapitalizmu i (p)ostala tamni vilajet Evrope?

Liberalni forum - Sri, 23/08/2017 - 10:46

Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u bivšoj Jugoslaviji, one zadnje predratne 1990., iznosio je oko 5.000 dolara. Danas, 25 godina nakon krvavog raspada bivše države, Bosna i Hercegovina kao jedna od njenih nasljednica, ima nominalni BDP po glavi stanovnika oko 4.500 dolara, dok po paritetu kupovne moći stojimo na nešto više od 9.000 godišnje.

Zaključak koji se pogledom na statistiku nedvojbeno nameće je da naša zemlja sve ove godine uglavnom stoji u mjestu. No, stvari su još i puno gore ako se uzme u obzir da smo u međuvremenu sebi potpunu razorili industriju i da je dohodak po glavi stanovnika danas znatno neravnomjernije raspoređen nego što je to bio slučaj u bivšoj nam državi.

Albanija, nekada vodeći evropski simbol bijede i neimaštine, već nas je prestigla po BDP-u, Hrvatska i pored svih enormnih ekonomskih problema je više nego dvostruko bolja, Sloveniju nije potrebno ni spominjati, a Srbija, koja je trenutno jedno koplje ispred, zbog funkcionalnijeg sistema i boljeg ekonomskog okvira prema svemu sudeći će u narednim godinama našu zemlju debelo ostaviti iza sebe.

No sve ovo (s izuzetkom možda Albanije koja je, s obzirom na startnu poziciju, ostvarila popriličan napredak), su primjeri loših đaka evropske ekonomije. Stvari posebno porazno izgledaju kada se vidi gdje u odnosu na našu zemlju stoje bivše zemlje bivšeg Istočnog bloka. Tako nekada omiljeni Česi i Slovaci koji su, kako to govore lovačke priče naših jugonostalgičnih roditelja, nekoć Jugoslovene posmatrali kao istinsku gospodu diveći se njihovom udobnom životu i širokom izboru robe u zemlji, danas u odnosu na BiH uživaju nekih četiri puta bolji standard, ili, konkretnije, Češki je BDP (PKM) trenutno na 26.590 dolara, a Slovačka je na 1 000 zelembaća manje.

 

Nekada omiljeni Česi i Slovaci koji su, kako to govore lovačke priče naših jugonostalgičnih roditelja, nekoć Jugoslovene posmatrali kao istinsku gospodu diveći se njihovom udobnom životu i širokom izboru robe u zemlji, danas u odnosu na BiH uživaju nekih četiri puta bolji standard, ili, konkretnije, Češki je BDP (PKM) trenutno na 26.590 dolara, a Slovačka je  na oko 1000 zelembaća manje.
Razlog ovog zaostajanja Bosne i Hercegovine u odnosu na zemlje koje su s njom u kapitalizam krenule s manje ili više jednake startne pozicije je jasan – ono što su oni učinili od tada bilo je uglavnom dobro, ono što je BiH činila – bilo je grozno.

Nakon pada Berlinskog zida i rušenja komunističke imperije, većinu srednjoevropskih država iza željezne zavjese preuzela je liberalna opozicija sastavljena od nekadašnjih disidenata i ljutitih neprijatelja režima. Imajući model u promjenama koje su u prethodnoj dekadi učinjene i u zapadnom svijetu pod vodstvom Margaret Thatcher I Ronalda Reagana, novi lideri bivših socijalističkih zemalja odlučno su krenuli u bezuslovne reforme kako bi svoje zemlje iz socijalističkih diktatura s planskom ekonomijom preobrazili u kapitalističke demokratije.

Danas nam rezultati kristalno jasno pokazuju da one države koje su najbrže i najtemeljitije provodile reforme, poput Češke, Slovačke ili tri baltičke zemlje, su na kraju ostvarile i najbolje rezultate. S druge strane, one države kod kojih je taj proces bio nešto sporiji, kao u Mađarskoj, završile su gore, dok su one kod kojih je to sve išlo puževom brzinom, poput naše države, ili čak drastičnije, Ukrajine ili Moldavije, po standardu življenja ostale prikovane za samo ekonomsko dno.

Ono što je omogućilo ovim državama da se okrenu temeljitim reformama i stvaranju društva zasnovanog na tržišnoj ekonomiji, vladavini prava i ograničenoj vladi jeste socijalni temelj koji su imale. Sve te zemlje postojale su kao države i prije Drugog svjetskog rata, imajući svoje razvijene institucije, intelektualnu elitu i državotvornu svijest. Nakon rušenja Berlinskog zida i kraha socijalističkog sistema, antikomunistička opozicija, čiji mnogi članovi su najbolje godine života zbog svojih uvjerenja proveli po zatvorima i kućnim pritvorima, bila je spremna preuzeti vlast i ponovo krenuti s gradnjom svojih nacionalnih država.

Razlog ovog zaostajanja Bosne i Hercegovine u odnosu na zemlje koje su s njom u kapitalizam krenule s manje ili više jednake startne pozicije je jasan – ono što su oni učinili od tada bilo je uglavnom dobro, ono što je BiH činila – bilo je grozno.

No ključ njihovog uspjeha možda i ponajprije leži u samom mentalitetu tih naroda. Stanovnici srednje i istočne Evrope, inače neskloni pretjeranoj kuknjavi, nakon što su osjetili blagodati socijalizma u kome su imali besplatno školstvo i zdravstvo, ali ne i mogućnost da kažu šta misle ili kupe ulje i puter u obližnjoj prodavnici, bili su spremni uzeti učešće u gradnji jednog potpuno novog svijeta gdje će se pojedinac ubuduće morati pobrinuti za sebe i zavisiti isključivo od vlastitog rada i sposobnosti. S takvim ljudima bilo je moguće da prva estonska vlada Marta Laara u dubinske reforme krene pod sloganom “Radi, ne čekaj pomoć”, ili da češki premijer Vaclav Klaus bez većeg otpora stanovništva ukine brojne socijalne privilegije naslijeđene iz bivšeg sistema.

Dakle, te države su imale sve ono što BiH nije. Naša zemlja čitavu historiju provela je po tuđim tutorima koji nisu previše držali do izgradnje bilo kakvih ozbiljnih institucija u našoj zemlji, pa se tako, prvi fakultet u BiH osniva tek u predvečerje Drugog svjetskog rata, 1939. godine. Zahvaljujući činjenici da je pobjednički komunistički pokret u Drugom svjetskom ratu odlučio da Bosnu i Hercegovinu učini jednom od ravnopravnih republika u jugoslovenskoj državi, političke i akademske institucije u BiH se u pravom smislu te riječi grade tek u drugoj polovini prošlog stoljeća i bile su, sasvim logično, obojene zvaničnom jarko crvenom marksističkom bojom.

Bez postojanja ukorijenjene prozapadne intelektualne i političke elite koja bi u datoj situaciji globalnog rušenja jednog svijeta bila u stanju preuzeti uzde društva u svoje ruke i približiti ga  drugom, demokratskom svijetu, Bosna i Hercegovina je rušenje Berlinskog zida, čak i u dalekoj većoj mjeri nego ostale jugoslovenska države, dočekala potpuno izgubljeno i bojažljivo. Nasuprot reformista i jedinog istinskog reformatora Ante Markovića koji je uzaludno pokušao da od Jugoslavije napravi pristojnu evropsku državu, na prvim izborima 1990. Bosanci i Hercegovci u velikoj većini odlučili su glasati za svoje nacionalne pokrete, planski navođene od obavještajnih struktura te sklepane od svega i svačega – bivših gorkih komunista, emigranata, političkih zatvorenika i sitnih kriminalaca. S tom boraca za veliku Srbiju, sanjara banovine Hrvatske i budućih ratnih zločinaca, okretanje prozapadnog kursa i držanje koraka s vremenom bilo je uzaludno očekvati. Umjesto toga, dobili smo četvorogodišnji krvavi rat, genocid, preko milion protjeranih i potpuno devastiranu ekonomiju.

S tom hrpom boraca za veliku Srbiju, sanjara banovine Hrvatske i budućih ratnih zločinaca, okretanje prozapadnog kursa i držanje koraka s vremenom bilo je uzaludno očekivati.

Ista ekipa je uz po koju promjenu i nakon rata nastavila vladati zemljom, a vodeća opozicija postali su im oni bivši komunisti koji su umjesto nacionalističkog obukli socijaldemokratski dres. U ratu i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma stanovništvo se separiralo i tu su sad de facto tri teritorijalizirane populacije razmještene u dva entiteta. Nacionalizam i etničke tenzije postali su glavni temelj političkog života u zemlji, a političaru koji bi činio ono što su njegove kolege u bivšim socijalističkim zemljama, ili bi bio spreman napraviti bilo kakav temeljitiji reformski posao, za sve ove godine nije bilo ni traga ni glasa.

S druge strane, samo stanovništvo Bosne i Hercegovine nikad i nije htjelo kapitalizam i demokratsko društvo po uzoru na zapadne zemlje. U narodu se često može čuti floskula kako nas “kad smo dobili demokratiju niko nije pitao hoćemo li i kapitalizam”. I zaista, iako se na prvim izborima glasalo za nacionalne stranke koje su, barem formalno, obećavale tržišnu ekonomiju, da ste tada organizovali referendum s pitanjem “socijalizam ili kapitalizam” ili da ga čak i danas organizujete, vrlo vjerovatno da bi većina ljudi izabrala ovo drugo. Za razliku od stanovnika bivšeg Istočnog bloka, većini građana BiH je specifični jugoslovenski “Coca-Cola socijalizam” ostao  u lijepom sjećanju kao period dobrog života i blagostanja, te većina i danas smatra da bi stalan posao i stan trebalo biti njihovo od države garantovano pravo, dok im je kapitalizam s druge strane bio i ostao sinonim za socijalnu nepravdu i izrabljivanje.

Stoga se ovdje promjena nije mogla desiti ni po sistemu odozgo prema dole – gdje bi vladajuća politička i društvena elita stanovništvu nametnula promjene i nova pravila koja bi bili obavezni slijediti, ali ni odozgo prema gore, gdje bi društvo izvršilo pritisak prema vlastodršcima da učine konkretne korake na dovršavanju procesa tranzicije i stvaranje jednog boljeg i funkcionalnijeg sistema. One rijetke ključne reforme koje su učinjene, učinjene su prvenstveno zahvaljujući pristisku međunarodne zajednice, često ne bez žestokog otpora domaće intelektualne, političke i medijske elite.

Rijetki su iznimci malih uspješnih sredina poput Tešnja, Žepča ili Gračanice, čiji građani su, zahvaljujući činjenici da im u socijalizmu nisu građeni “gigantic “i veliki privredni kombinati, uspjeli razviti poduzetničku svijest i snaći se u postratnom periodu. Ostali se uglavnom grebu, kukaju te sanjaju o zaposlenju u opštini.

Epilog svega je da je BiH, nakon što je uništila gotovo svu svoju industriju, što ratom što kriminalnom privatizacijom, gdje su nekoć uspješne firme podijeljene ratnim profiterima i bjelosvjetskim hoštaplerima, pretvorena u zemlju slučaj sa nevoljko započetom i nikad do kraja dovršeno tranzicijom, a od potpune propasti je dijele još samo strana sadaka i doznake, uz nešto malo turizma i poljoprivrede. Rijetki su iznimci malih uspješnih sredina poput Tešnja, Žepča ili Gračanice, čiji građani su, zahvaljujući činjenici da im u socijalizmu nisu građeni “gigantic “i veliki privredni kombinati, uspjeli razviti poduzetničku svijest i snaći se u postratnom periodu. Ostali se uglavnom grebu, kukaju te sanjaju o zaposlenju u opštini.

I dok jedna izrazito kapitalistička Estonija ima u prosjeku jedan od najrazvijenijih IT sektora u Evropi i svijetu podaruje Skype, dok ništa manje kapitalistička Slovačka proizvodi Volkswagenove, Pegeoutove i Kia-ine automobile, a najpopularniji zapadni prehrambeni brendovi koje možemo naći u bh. prodavnicama na sebi imaju naljepnicu “Made in Poland”, dotle za sve ove godine jedine dvije stvari koje u BiH bujaju su – državna administracija i nevladin sektor.

No u konačnici, i intelektualna elita i građanstvo će se složiti – u zemlji s najskupljim državnim sektorom u Evropi, , s najvećom javnom potrošnjom, s najgorom i najtežom poslovnom regulacijom među tranzicijskim zemljama, s ključnim industrijama i resursima u vlasništvu i pod kontrolom države i s većim brojem budžetskih korisnika od broja zaposlenih  – uzročnik svih problema je neoliberalni kapitalizam.

Kategorije: BiH