BiH

Još jedan uspjeh baltičke države: Estonija i dalje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta

Liberalni forum - Uto, 21/11/2017 - 14:18

Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta. Estonija ima kombinaciju niskih, ravnih i jednakih poreza (flat tax). Američki Tax Foundation donosi Međunarodni indeks porezne konkurentnosti zemalja OECD-a. U TOP10 su čak 4 zemlje iz regije Jadran-Baltik-Crno More, što može biti nagrada za duboke porezne reforme.

TOP10 porezno najkonkurentnijih zemalja čine Estonija, Novi Zeland, Švicarska, Latvija, Luksemburg, Švedska, Australija, Nizozemska, Češka i Slovačka. U TOP10 su čak 4 zemlje iz regije Jadran-Baltik-Crno More, što može biti nagrada za duboke porezne reforme. Mjereno je ukupno 35 članica OECD-a, a na zadnjem je mjestu Francuska. Sjedinjene Američke Države je ovaj američki institut stavio tek na 30. mjesto.

Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta jer ima najbolji porezni sustav. Porez na dobit od 20% se plaća samo na distribuciju dobiti, dok se zadržana i reinvestirana dobit ne oporezuju. Porez na dohodak je jedinstvenih 20% (flat tax). Porez na imovinu se odnosi samo na vrijednost zemljišta, umjesto na vrijednost nekretnine i kapitala. Također, Estonija ima teritorijalni porezni sustav (za razliku od SAD-a). Stoga su estonske kompanije oslobođene plaćanja poreza u zemlji za profite ostvare izvan zemlje.

Metodologija

Međunarodni indeks porezne konkurentnosti (International Tax Competitiveness Index – ITCI) mjeri razinu konkurentnosti i neutralnosti poreznih sustava zemalja OECD-a. Metodologija mjeri 42 varijabli kroz 5 kategorija porezne politike – porez na dobit, porez na dohodak, porez na potrošnju (PDV), porez na imovinu i međunarodna porezna pravila.

Koriste se različiti izvori kao što su: 1. PricewaterhouseCoopers Worldwide Tax Summaries, 2. Ernst & Young International Tax Guides, 3. Deloitte International Tax Source i dr.

Metodologija nagrađuje niske i proporcionalne porezne sustave. Manji porezi potiču rast poslovnog sektora. Proporcionalno oporezivanje uvodi jednakost tretiranja kroz jedinstvenu (graničnu) stopu, uz mali ili nepostojeći broj izuzeća, olakšica i poticaja. Na taj način su poznate flat tax reforme koje su provele gotovo sve zemlje Srednje Istočne Europe. Flat tax sustavi su bazično neutralni spram porezne baze jer ne iskazuju preferencije ovisno o dohodovnim razredima. Takvi sustavi minimiziraju ekonomske distorzije za razliku od progresivnih oporezivanja s više graničnih stopi. Također, neutralni porezni sustavi ne preferiraju potrošnju u odnosu na štednju. Osim poreza na dohodak, gleda se i visina doprinosa. Sve se zajedno računa kao porezno opterećenje rada. Ono je 54% u Belgiji, a samo 7% u Čileu.

Dodatna opterećenja pojedincima mogu predstavljati porezi na kapitalne dobitke i dividende.

Tax Foundation se oslanja i na Doing Business metodologiju u kontekstu plaćanja poreza. Pritom se gleda ne samo broj već i učestalost plaćanja (općih) poreza, doprinosa i neporeznih davanja (od kojih su mnoga zapravo porezi).

Tax Foundation u svojem izvješću donosi i pregled poreznih stopi u svih 35 mjerenih članica OECD-a. Tako primjerice najviši porez na dobit ima SAD (koji planira veliko porezno rezanje), dok najnižu stopu ima Mađarska (9%). Mnogo je zemalja čiji granični porez na dohodak prelazi 50%, dok je na drugoj strani Latvija.

Tax Foundation nastoji uzimati svježe podatke za godinu na koju se izvješće odnosi. Ipak, ističu kako izvješća ne mogu odražavati porezne promjene u zemljama s brzim reformama.

Zaključno

Dok Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta, postavlja pitanje što možemo napraviti. Porezna politika se odgovorno može voditi samo uz prethodno planiranje i reduciranje rashodovne strane proračuna kroz setove strukturnih reformi. To se pogotovo odnosi na pitanje poreznog rasterećenja rada, koje je nemoguće bez preispitivanja mreže bolnica i stečenih mirovinskih prava.

Prioriteti bi trebali biti u snižavanju visokih stopi doprinosa i ukidanju granične progresivne stope poreza na dohodak. Porez na dobit je sasvim konkurentan, a može se sniziti. PDV vjerojatno ostaje vječna tema koja ne bi toliko značajno dovela do očekivanih sniženja cijena koliko do gubitka prilike za bavljenje fiskalnim prioritetima vezanim uz isplativost rada, što prethodno ovisi o provedbi vrlo dubokih reformi.

Usporedba sa Estonijom nije samo pitanje visine poreza, već i složenost poreznih pravila. Estonija ima digitalizirane porezne prijave, a obrasci sadrže mnogo manje podataka nego hrvatski. Kombinacija poreznih rezova i pojednostavljenja poreznih obveza nudi odgovore. Metodologija je dovoljno jasna kako bi se otkrila konkretna rješenja. U međuvremenu, Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta.

 

Kategorije: BiH

Karl Marx bio je radikalni antisemit i rasist

Liberalni forum - Sub, 18/11/2017 - 09:28

Piše: Michael Ezra (The Philosopher's Magazine)

U analizi nedavno objavljene knjige „Antisemitski mitovi: Historisjka i savremena antologija“ koju su uredili Marvin Perry i Frederick M. Schweitzer, David Hirsh je tvrdio da je riječ o “standardnom pogrešnom tumačenju” Marxa kada se kaže da je “Marx bio antisemit . “Time se slaže s Robertom Fine, koji je pokušao „raskrinkati mit“ o Marxovom antisemitizmu. Prema profesoru Fineu, oni koji vjeruju u taj  “mit” su “nesposobni” čitati Marxa ili shvatiti Marxov “ironijski stil” pisanja.

Koliko ima istine ovom argumentu? Marxov esej, o jevrejskom pitanju, izvorno objavljen 1844. Godine, sadrži sljedeće:

“Koja je svjetovna osnova jevrejstva? Praktička potreba, sebičnost. Koji je svjetovni kult Jevreja? Trgovanje. Ko je njegov svjetovni bog? Novac…Novac je ljubomorni bog Izraela, na čijem mjestu ne može postojati niti jedan drugi bog. Novac razgrađuje sve bogove čovjeka i pretvara ih u robu …. Mjenica je pravi bog Židova. Njegov bog je samo iluzorna mjenica …. Nepostojeće je državljanstvo Židova nacionalnost trgovca, čovjeka novca općenito.

Marx tvrdi da je ““emmancipacija Jevreja je u svom krajnjem značenju emancipacija čovječanstva od jevrejstva.””. Larry Ray objašnjava, “Marxova pozicija je u suštini asimilizacijska u kojoj nema mjesta u emancipiranom čovječanstvu za Jevreje kao zaseban etnički ili kulturni identitet “. Dennis Fischman ističe “Jevreji, čini se, po Marx mogu postati slobodni tek kad, kao Jevreji, prestanu da postoje. ”

Britanski novinar i historičar Paul Johnson tvrdi da je “drugi dio Marxovog eseja gotovo klasičan antisemitski trakt temeljen na fantaziranom jevrejskom arhetipu i zavjeri za korupciju svijeta”. Američki historičar Gertrude Himmelfarb tvrdi da se ne može se zanijekati da u svom eseju o jevrejskom pitanju Marx izražava stavove koji su “bili dio klasičnog repertoara antisemitizma”. I tako nastavlja. Priznati stručnjak za antisemitizam, Robert Wistrich, izjavio je (“Sovjetski jevrejski poslovi”, 4: 1, 1974), “neto rezultat Marxovog eseja [o jevrejskom pitanju] jest ojačati tradicionalni antijevrejski stereotip – identificiranje Jevreja sa zgrtanjem novca – na najoštriji mogući način “. U svojoj knjizi „Politički diskurs u progonstvu: Karl Marx i Jevrejsko pitanje“, Dennis Fischman primjećuje da  u drugom dijelu svojega eseja “Marx izgleda prilično ostrašćen u  svojim antijevrejskim osjećajima „.

Čak i anticionistički Joel Kovel, za čije političke stavove obično nemam vremena,  je rekao:

„Pod antisemitizmom mislim na odbijanje prava Jevrejima na autonomno postojanje, tj. slobodnog određivanja nečijeg vlastitog bića kao Jevreja. Antisemitizam stoga uključuje stav neprijateljstva prema Jevreju kao Jevreju. To je čin nasilja usmjeren na bitno svojstvo čovječanstva: osjećaj identiteta, što se može shvatiti kao društveno podijeljeno strukturiranje subjektivnosti. Napad na slobodnu pretpostavku identiteta potkopava društvenu osnovu nečije ličnosti. Sudeći po tim kriterijima, OJQ [o židovskom pitanju] bez ikakve sumnje je antisemitski trakt – značajno, samo u svom drugom dijelu, “Die Fähigkeit”.  Niti jedan pokušaj da se ove stranice prikažu kao igra riječi ne može prikriti neprijateljstvo koja ih prožima i upravo je usmjereno protiv identiteta Jevreja“.

U stvari, tako se obično drži stajalište da je Marx bio antisemit, da je 1964. Shlomo Avineri, vodeći komentator Marxa, izjavio (“Marx and Jewish Emancipation”, Journal of History of Ideas, 1964.) “Da je Karl Marx bio nepobjediv antisemit,  danas se smatra jednim uobičajenim mjestom koja se gotovo nikada ne dovodi u pitanje“. Unatoč mišljenjima brojnih komentatora, za profesora Finea, Marxovi izričaji nisu antisemitski nego “duhoviti ” i “ironični”. , Marx govori o “praktičnoj dominaciji judaizma nad kršćanskim svijetom”.  Nisam siguran je li to “duhovito” ili “ironično”. Možda bi profesor Fine želio objasniti. Marxov esej također sadrži optužbe protiv jevrejske religije za koju Marx kaže da predstavlja “prezir prema teoriji, umjetnosti, historiji i čovjeku kao svrsi po sebi.” Duhovito? Ironično? Mislim da nije.

U odbranu profesora Finea, on ne opravdava ljevicu: “savremeni, politički antisemitizam je kreacija i ljevice i desnice”, ali ono što čini čini se je pokušaj odvajanja lijevog antisemitizma od Marxa.

Ulrike Meinhof iz marksističke Frakcije crvene armije postavila je pitanje “Kako je Auschwitz bio moguć, što je bio antisemitizam?” I izrazila je mišljenje da  “Auschwitz znači da je šest milona Jevreja ubijeno i odvezeno na smetljište Europe jer su bili u prvom redu – Jevreji novca“. Štose  nje tiče, mržnja prema Jevrejima bila je zapravo mržnja kapitalizmu, a time i je ubistvo izraelskog olimpijskog tima, 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu, ne samo opravdano, nego nešto što bi trebalo biti hvaljeno. Dok je Meinhofovo objašnjenje perverzno, sliku zašto je ono takvo i kako bi marksisti trebali gledati na Jevreje dobijamo Marxovim vlastitim esejom,“ Jevrejsko pitanje“.

Kad razmišljamo o Marxu i njegovim pogledima prema Jevrejima, moramo ići dalje od njegovog nečasnog eseja, također treba razmotriti njegovu korespondenciju. Marx je koristio Bambergere da posuđujue novac, ali ih je prezirao. Na ponižavajući način nazivao je oca i sina  “Jevrej Bamberger” ili “mali Jevrej Bamberger”. Slično tome, Spielmanna, čije ime često pojavljuje u korespondenciji između Marxa i Engelsa, naziva “Jevrejom Spielmannom”. Tokom odmora u Ramsgateu 1879. godine, Marx je Engelsu izvijestio da je mjesto sadržavalo “mnogo Jevreja i buha”. U ranijem pismu Engelsu, Marx je Ferdinanda Lassalleu nazvao “jevrejskom crnčugom”. Profesor Fine nije o tome raspravljao, alije  ne vidim takve komentaei kao “duhovite” ili “ironične”, jednostavno su rasistički.

Ako ne zanemaruju takve izraze, apologete  Marx će čak pokušati da ih zatrpatju. U sovjetsko-engleskom izdanju iz 1942. „Karl Marx i Frederick Engels: Izabrana pisma, 1846.-1895.“, takva  terminologija se nije mogla zanemariti, a sljedeća nota (citirana od strane Diane Paul, “U interesu civilizacije”: Marksistički pogled na rasu i kulturu u devetnaestom stoljeću “,” Journal of History of Ideas “, 1981.) je bila uključena:“

„U vezi s upotrebom riječi “crnčuga”, koja se pojavljuje u ovoj knjizi: Marx je koristio tu riječ dok je živio u Engleskoj, u prošlom stoljeću. Riječ nema istu konotaciju kao danas u SAD-u i treba je čitati kao “crnac” svaki put kad se pojavi u tekstu“.

Čini se da nam ovom izlikom u stvari poručuju: “Da, upotrijebljen je rasistički izraz, ali pretvarajte se da niste pročitali rasistički izraz.” To je jednostavno smiješan izgovor i i pokazuje dubine na koje su pristalice Marxa zbog njegove odbrane spremne potonuti.

U svom članku “Ruski zajam”, koji je objavljen u New York Daily Tribuneu 4. Januara 1856. godine, groteskni  antisemitizam pisanja Karla Marxa bio je u punom prikazu:

„Tako nalazimo da je svaki tiranin podupiran od strane Jevreja, kao i svaki Papa od isusovaca. Zapravo, žudnja tlačitelja bila bi beznadna i praktičnost rata ne bi dolazila u obzir, da nije bilo vojske isusovaca da ubiju misao i šačice Jevreja da opljačkaju džepove“.

… pravi posao je obavljen od Jevreja, i može biti obavljen jedino od njih,  jer monopoliziraju mašineriju  davanja zajmova koncentrirajući svoju energiju na trgovinu vrijednosnim papirima .

.. Ovdje, tamo i svugdje, uvijek postoji jedan od tih malih Jevreja koji su spremni napraviti mali posao ili dati malo kredita. Najpametniji drumski razbojik Abruzzi nije bolji po sigurnost novca u džepovima ili novčanicima putnika nego što je Jevrej po kapital u rukama trgovaca…

… Tako će ti zajmovi, koji su prokletstvo ljudi, propast za primaoce i opasnost za vlade, postati blagoslov za domove Judinih sinova. Ta je jevrejska organizacija posrednika za zajmove opasna za ljude jednako kao i aristokratska organizacija zemljoposjednika … Imaju ogromno bogatstvo prikupljeno od tih zajmoprimaca, ali nepravde i patnje  koje to stvara ljudima, a ohrabruje  njihove tlačitelje kojima je sv to omogućeno, tek treba objasniti.

… Činjenica da je prije 1855 Krist izbacio jevrejske iznajmljivače novca iz hrama i da su se zajmodavci našeg doba koji su se našli na strani tiranije uglavnom ponavljali kao Jevreji, možda nije ništa više od historijske  slučajnosti. Jevreji Europe koji posuđuju zajam čine samo na većem i nepristojnijem nivou ono što mnogi drugi rade na manjem i manje značajnom. Ali to je samo zato što su Židovi tako jaki da je pravovremeno i svrhovito otkriti i stigmatizirati njihovu organizaciju.

Marksistička web stranica dala je popis članaka koje je napisao Karl Marx između 1852. i 1861. za New York Daily Tribune. Ne iznenađuje me da se “Ruski zajam” ne pojavljuje na ovom popisu. Kad se branitelji  Marxovog antisemitizma povode za objašnjenjima, jednostavno ignorišu njegove riječi.

Kategorije: BiH

Euroskepticizam, mitovi i činjenice: Ko najviše dobiva, a ko gubi članstvom u EU?

Liberalni forum - Čet, 16/11/2017 - 14:17

Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)

 

Jedan od najčešćih mitova vezanih za Europsku uniju je onaj da Nijemci najviše ili čak jedini “profitiraju” od članstva, i to nauštrb drugih članica. Istina, Njemačka je profitirala ulaskom siromašnijih istočnoeuropskih zemalja u Uniju na tri načina: kroz lakši plasman svojih proizvoda u druge zemlje bez carinskih barijera, kroz imigraciju stanovništva iz siromašnijih zemalja koji su Njemačkoj dobrodošli kao relativno kvalitetna, ali vrijedna i jeftinija radna snaga, i kroz otvaranje pogona njemačkih poduzetnika u zemljama s jeftinijom radnom snagom.

Međutim, sve tri komponente su stvar tržišnog natjecanja gospodarstvenika i, što je još bolje, od svega toga imale su korist i te siromašnije zemlje. Jer kad Nijemci otvore pogon u Češkoj, Česi dobivaju radna mjesta s boljim uvjetima od onih koje su imali prije, a novac od poreza ide zemlji u kojoj se industrija nalazi. I od trgovinske razmjene, čak i kad je ona više uvozna nego izvozna poput Hrvatske, opet profitiraju i zemlje koje uvoze robu jer njihovi stanovnici prolaze jeftinije bez uvoznih tarifa te imaju bolji izbor.

Kad bismo gledali isključivo neto razliku kod punjenja EU budžeta i povlačenja novca iz europskih fondova, ispada da je Njemačka debelo u minusu svake godine. Nijemci su među nekolicinom “gubitaša”, odnosno onih koji više uplaćuju u zajednički proračun nego što iz njega izvlače. Njemačka je u 2015. uplatila 24,3 milijarde eura Bruxellesu, a nazad je povukla samo 11 milijardi što znači da Njemačka gubi oko 13 milijardi eura godišnje zbog članstva u Europskoj uniji. 13 milijardi svake godine!

Ali ima i većih “gubitaša”. Najviše se za EU žrtvuju stanovnici Nizozemskekoji uplaćuju 5,8 milijardi, a vraćaju 2,4 milijarde eura, što znači da plaćaju 2,5 puta više nego što vrate. Među većim gubitnicima je i Velika Britanija (10 milijardi eura u minusu), a slijede Švedska, Danska, Austrija, Italija, Finska i Francuska. To su zemlje koje više daju nego što uzimaju.

Najviše koristi od članstva od EU imaju stanovnici Luksemburga koji povlače od EU peterostruko više novca nego što ulažu u zajednički budžet. Međutim, ako gledamo striktno po iznosima, najviše novca ide na istok – u zemlje Nove Europe gdje, izuzevši Sloveniju, Hrvatsku i Cipar, svaka država povlači između 3 do 5 puta više nego što uplaćuje. Hrvatska je uvjerljivo najslabija među ovim zemljama. Uplaćuje 357 milijuna eura, a povlači nazad 605 milijuna, što znači da joj omjer nije ni 1:2. Za usporedbu, Poljska je 2015. uplatila 3,7 milijardi, a povukla nazad 13,4 milijarde eura od čega 60% za regionalnu infrastrukturu.


Plavo = neto gubitaši, crveno = neto dobitnici

Poljska je tijekom zadnjih 13 godina povukla više od 250 milijardi eura što je najviše među svim EU članicama, pa opet su njeni stanovnici spremni žrtvovati članstvo u EU i sve te milijarde eura samo da ne puste imigrante u svoju zemlju.

Zanimljivo je da je, prema istraživanjima, najveći euroskepticizam među stanovnicima Grčke koja je debelo u plusu i pitanje je kako bi Grci danas živjeli da nema EU i njene novčane pomoći. Pri vrhu euroskepticizma nalaze se i Češka i Mađarska koje također debelo profitiraju od EU.

Bitno je razlikovati euroskepticizam u Velikoj Britaniji i onaj na istoku Europe. Englezi imaju realnog razloga biti euroskeptici. Zbog Brexita već prolaze malo teže razdoblje i ono će vjerojatno potrajati neko vrijeme, ali dugoročno gledano UK će biti bolje izvan EU. Izlaskom Velike Britanije najviše će izgubiti zemlje istočne Europe jer ovako ispada da Englezi rade za Poljake. Britanci imaju i realnog razloga za fobiju od imigranata budući da su ih imigranti posljednjih godina preplavili, ali Česi i Poljaci nemaju. Euroskepticizam na istoku Europe, uključujući i Hrvatsku, temelji se isključivo na neznanju, dezinformiranosti i utjecaju ruske propagande.

Ako uzmemo u obzir ove podatke, jasno je i zašto francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže preustroj Unije. Ovakav način, kad nekoliko država financira sve ostale, nije ni pravedan ni dugoročno održiv. Dok se narod na istoku buni što nisu instantno po ulasku u Uniju dobili standard kao u Njemačkoj i Nizozemskoj, ove dvije zemlje su cijelo vrijeme financijski pomagale razvoj istoka. Što dobivaju nazad? Stagnaciju i kočenje vlastitog gospodarskog rasta. Macron je shvatio da je ovakva preraspodjela loša i da bi njegova država lakše napredovala da nema istočnih “utega”. A da stvar bude gora, najveći europski utezi poput Grčke i Poljske u velikoj mjeri nisu ni svjesni ni zahvalni za to što dobivaju.

Kategorije: BiH

Što čuveni ekonomist Arthur Laffer preporučuje BiH vol. 2

Liberalni forum - Uto, 14/11/2017 - 09:49

“Ako oporezujete ljude koji rade, a plaćate one koji ne rade, nemojte se iznenaditi kad vidite da veliki broj ljudi ne radi”, rekao je čuveni američki ekonomist Arthur Laffer u razgovoru za televiziju Al Jazeera Balkans.

Laffer je bio savjetnik mnogim vladama u svijetu, a poznat je po izumu Lafferove krivulje koja preporučuje “gornju točku do koje vlada može ići s oporezivanjem gospodarstva”. Laffer je u intervjuu dao zanimljive savjete političarima u BiH, ali i cijelom svijetu.

“Svaki porez je loš. Nezaposlenost, spori rast i niska primanja su rezultati miješanja vlade u privatni sektor…Snizite sve poreze. Ostavite ljude da se brinu o sebi i vidjet ćete da to odlično rade. Vi znate daleko bolje nego Vlada što je dobro za vas.”

Kategorije: BiH

Postoji li racionalna računica po kojoj se neko vrijeme bude podstanar, a da se kasnije kupi nekretnina?

Grujin svijet - Ned, 12/11/2017 - 12:49
Izvor: screenshot iz Dnevnika 2 Radio Televizije Republike SrpskeDanas sam bio sagovornik novinaru Radio Televizije Republike Srpske, Đorđu Vujatoviću u jutarnjem programu a onda u Dnevniku. Tema razgovora se odnosila na dilemu da li postoji neka ekonomska kalkulacija da se neko vrijeme bude podstanar a da se kasnije kupi nekretnina. U prilog tvrdnji da postoji opravdana ekonomska računica ide činjenica da je na tržištu sve više nekretnina, a sve manji broj stanovnika, čak i u Banjaluci. Svaki dan čujemo da ima mnogo porođaja. To nije samo prirodni priraštaj Banjaluke, nego i iz okolnih opština. Već neko vrijeme znamo da se broj stanovnika smanjuje, što prirodnim putem, što iseljavanjem. Uprkos svim ovim pokazateljima, zgrade i dalje niču, kao pečurke poslije kiše, a cijene kvadrata i dalje rastu.
U razgovoru sam istakao da je normalno je da se vrijednost kredita smanjuje svake godine. Međutim, mi na kredit plaćamo i neku određenu kamatu, tako da na određeni iznos kredita, plačamo i troškove obrade kredita, troškove vođenja kredita i još neke druge stvari koje trebaju da dobijemo kredit. S druge strane, možemo određeni iznos novca da štedimo. Primjera radi, rata kredita može da bude 500 KM. Vi, s druge strane, možete da štedite 300 ili 200 KM, a da jedan dio vremena živimo kao podstanar. I onda svu tu razliku, koja bi bila do rate kredita, ostavljamo u banku po određenoj kamatnoj stopi. Time bi naša ušteđevina vremenom rasla i onda bismo došli u situaciju da prije otplate kredita bili kupimo određenu nekretninu jer stan koji bismo kupili, otplaćujetmo svake godine, a realno, on se amortizuje - on gubi vrijednost. Ako je naš kredit na 20 godina, možemo da 15 godina živimo kao podstanar i da onda kupimo isti taj stan, koji je već, u međuvremenu, izgubio vrijednost.
Svi izražavamo vrijednost na osnovu samo neto iznosa koji smo posudili od banke.Međutim, treba da vratimo kamatu na određeni period, što će možda i da udvostruči taj iznos. Ljudi često izraze samo nominalnu kamatnu stopu po kojoj ste dobili kredit. Tu postoji i efektivna kamatna stopa, koja obuhvata sve druge troškove koje vi imamo tokom otplate kredita. Većina banaka traži procjenu vještaka prilikom kupovine nekretnine, a onda dodaje i troškove praćenja kredita. Na kredit od 20 godina, ako imate troškove monitoringa od 50 KM godišnje to vam ne izgleda puno. Međutim, to je 1.000 KM za čitav taj iznos perioda otplate. Recimo, na posuđen iznos od 100.000 naraka na 20 godina, tih 1.000 KM vam povećava kamatnu stopu za jedan odsto, a to niko ne vidi, tako da treba imati u vidu da je čitav iznos koji vi vratite, podijeljen sa cijenom kvadrata, iznos koji po kojem smo kupili stan po kvadratu.
Čitav prilog možete pogledati i pročitati na ovom linku.

Na kraju, evo primjera koji pokazuje da ima ekonomske racionalnosti u izboru da jedan dio života život živite kao podstanar a da razliku štedite.  Pretpostavimo da ste stan od 60 m2 platili 108.000 KM tj. 1.800 KM/m2. Neka sta za to uzeli kredit na 20 godina po kamatnoj stopi od 5,00%. Neka je vođenje kredita 50 KM godišnje a troškovi obrade 0,25% od iznosa kredita. Ne računajući efektivnu kamatnu stopu možete reći da je mjesečna rata oko 713 KM a da ćete vratiti ukupno 172.331 KM. Dakle, stan vas će vas koštati zapravo 2.872 KM/m2. S druge strane, recimo da isti stan možete izjamiti za 450 KM mjesečno. Po pretpostavkom da napravite neki ugovor o nepromjenjivoj renti mogli biste u istom stanu za taj iznos da živite 32 godina. Drugim riječima, kada biste stan izjamljivali svaki mjesec bez prestanka po toj cijeni on bi se isplatio (bez održavanja) za 32 godine. Međutim, postoji još nešto. Obezvređenje. Neka je procjenjeni “rok trajanja zgrade” 60 godina. To bi značilo da vaš stan gubi oko 1,66% knjigovodstvene vrijednosti godišnje. U našem primjeru to je 1.800 KM godišnje ili 36.000 KM za 20 godina. Dakle, nakon uplate zadnje rate vrijednost stana po knjigama bi bila 72.000 KM. Doduše, samo po knjigama, od uslova na tržištu će zavisiti da li biste ga prodali po većoj ili manjoj cijeni. Zamislite sada da se odlučili da živite kao podstanar a da razliku do 713 KM tj. 263 KM štedite po prosječno 2% godišnje. Za 20 godina biste na računu imali 75.796,60 KM i mogli biste u gotovini da kupite stan o kojem pričamo.

Kategorije: BiH

Lekcija iz Danske: Zašto smo među najprosperitetnijim na svijetu

Liberalni forum - Sub, 11/11/2017 - 09:58

piše: Lars Løkke Rasmussen

 

– Jedan od najvećih izazova za evropske stvaraoce politika danas je pomoć našim društvima i tržištima rada da se prilagode savremenoj, digitalizovanoj globalnoj ekonomiji koja se razvija velikom brzinom.

Ovo od nas zahtijeva ne samo da stvaramo rast i poslove kroz tradicionalnu ekonomsku politiku, već da stvaramo fleksibilna tržišta rada koja će omogućiti našim ekonomijama da se prilagode dok građanima pružaju pouzdanu sigurnosnu mrežu. Takođe, neophodno je investirati u obrazovanje i stručne treninge kako bismo omogućili radnoj snazi da se prilagodi novim potrebama i novim vrstama poslova.

Čekanje da „Evropa“ riješi ove probleme nije opcija. Mi moramo preuzeti odgovornost na nacionalnom nivou. Ako ne budemo djelovali na vrijeme postat ćemo siromašnijii i time nesposobni da očuvamo pravedne i obimne evropske „države blagostanja“

Ovo je razlog mog entuzijazma oko reformi tržišta rada koje uvodi predsjednik Emmanuel Macron u Francuskoj. Njegovi prijedlozi predstavljaju neophodna i racionalna rješenja.

Naravno, ne postoje jednostavna i univerzalna rješenja za stalan ekonomski i društveni progres u savremenim društvima – ni u Danskoj, ni u Francuskoj niti bilo gdje drugdje. Ali izazovi koji su širom Evrope pred nama u osnovi su isti, mi treba da tražimo inspiraciju jedni od drugih dok težimo da optimiziramo naše ekonomije za 21. vijek.

U Danskoj mi imamo dugačku istoriju uspješnih nacionalnih reformi, iz koje bi, moje je uvjerenje, ostale Evropske države mogle učiti.

Stvorili smo model koji kombinuje visoku fleksibilnost prilikom zapošljavanja i otpuštanja sa robusnim sistemom socijalne sigurnosti: takozvani flexicurity model.

Ovaj model uživa veoma široku političku i javnu podršku u Danskoj, i tokom godina je razvijan uz blisku saradnju među nizom Danskih vlada – kako desno tako i lijevog centra – sindikata, poslodavaca i preduzeća.

Osnova modela je da dozvoljava kompanijama i javnim institucijama da vrlo brzo odgovore na promjene u potražnji i u ekonomiji, dok osigurava socijalnu sigurnost radnika koji izgube posao i pruža im pristup obukama i novim vještinama koje će im omogućiti povratak na tržište rada.

Rezultat je tržište rada koje ima visok promet poslova i mnoga otvorena radna mjesta – ali takođe i nizak nivou dugotrajne nezaposlenosti. Najvažnije, Danci ga smatraju uspješnim. I pored ograničene formalne zaštite, Danci su rangirani među najpozitivnijim u EU po pitanju zadovoljstva ličnom poslovnom situacijom. Ovo je slučaj već godinama.

Model služi interesima i poslodavaca i radnika i omogućio je da se Danska ekonomija lako prilagođava promjenama u globalnoj ekonomiji.

Kada naša tekstilna industrija više nije mogla da se uspješno takmiči na internacionalnom tržištu, ovaj model nam je omogućio da razvijemo privredu tekstilnog dizajna. Kada naša brodogradilišta više nisu bila konkurentna, omogućio nam je da obučimo i usmjerimo naše brodograđevinare u proizvodnju vjetro elektrana.

Ovi primjeri ističu zašto je naš model bio uspješan, i vjerovatno djelimično objašnjava zašto su Danci tako otvoreni prema globalizaciji i slobodnoj trgovini. Uticaj globalizacije je jednostavno benigniji ako je društvo spremno da prihvati promjenu i ublaži manje poželjne efekte globalizacije.

Naravno, kao i svaki drugi model, dansko tržište rada mora stalno da se podešava. Na primjer, naučili smo da moramo biti voljni da nagradimo dostupnost tržištu rada. Ako prihvaćanje posla nije dovoljno atraktivno nezaposlenom, sistem bi propao pod težinom sopstvenog budžeta koji je finansiran prilično visokim porezom.

Kao posljedicu, vlade stranaka lijevog centra i stranaka desnog centra su od 1993. smanjivale period tokom kog se prima pomoć za nezaposlene sa sedam godina na dvije i povećale zahtjeve primaocima pomoći u oblasti spremnosti da se prihvate poslovi i učestvuje u obukama za poboljšanje i učenje novih vještina.

Trenutno, radimo na smanjenju poreza za one sa najnižim prihodima kako bi smo pronalaženje posla učinili još prihvatljivijim.

Svijet se uvijek mijenja i mi ne možemo da stanemo. To je razlog zašto sa uspostavio „savjet za disrupciju“ koji okuplja članove iz širokog spektra društvenih djelatnika uključujući preduzeća, društvene partnere, akademike i ljude „slobodnog duha“ kako bi diskutovali kako da globalizaciju dočekamo spremni.

Ovakva kooperacija je bila ključ za uspjeh danskih reformi. Moje iskustvo mi kaže da uključivanje širokih društvenih snaga u kreiranju reforme ja pravi način za dostizanje dugotrajnog napretka.

 

Lars Løkke Rasmussen je premijer Danske i predsjednik konzervativne-liberalne partije Venstre.

 

Izvor: politico.com

Preveo: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Slaba drzava i parcijalna zastita: Vlasnicka prava na Zapadnom Balkanu

Kutak slobode - Čet, 09/11/2017 - 04:00
Neki opis za ovu temu.
Kategorije: BiH

Stoljeće krvavog komunizma

Liberalni forum - Pon, 06/11/2017 - 12:01

Piše: Stephen Kotkin, WSJ
Preuzeto sa: Liberal.hr

Prije jednog stoljeća komunizam je preuzeo Rusko carstvo, najveću državu svijeta u to vrijeme. Ljevičarska kretanja raznih vrsta bila su slična u europskoj politici davno prije revolucije 25. listopada 1917. (koja je postala 7. studenoga u reformiranom ruskom kalendaru), ali Vladimir Lenjin i njegovi boljševici bili su drukčiji. Oni nisu bili samo fanatični u svojim uvjerenjima, već fleksibilni u svojoj taktici – i imali su sreće sa svojim protivnicima.

Komunizam je ušao u povijest kao divovska, ali idealistička osuda kapitalizma, obećavajući bolji svijet. Njegovi sljedbenici, poput drugih na lijevoj strani, okrivljavali su kapitalizam za bijedne uvjete koji su pogodili seljake i radnike, kao i za prevalenciju ugroženog i dječjeg rada. Komunisti su vidjeli pokolj I. svjetskog rata kao izravni rezultat žestokog natjecanja među velikim kapitalističkim silama za prekomorska tržišta.

No, stoljeće komunizma na vlasti – iako i danas postoji na Kubi, u Vijetnamu i Kini – jasno je utvrdilo ljudske troškove političkog programa usmjerenog na rušenje kapitalizma. Opetovani napor za uklanjanje tržišta i privatnog vlasništva doveo je do smrti zapanjujućeg broja ljudi. Od 1917. godine u Sovjetskom Savezu, Kini, Mongoliji, istočnoj Europi, Indokini, Africi, Afganistanu i dijelovima Latinske Amerike – komunizam je odnio najmanje 65 milijuna života, prema rezultatima napornih istraživanja demografa.

Komunistički alati za uništenje uključivali su masovne deportacije, logore prisilnog rada i terorizam policije i države – model koji je utemeljio Lenjin, a unaprijedio njegov nasljednik Josef Staljin. Taj je model u svijetu nadaleko oponašan. Iako je komunizam ubijao ogroman broj ljudi namjerno, čak i više njegovih žrtava je umrlo od izgladnjivanja zbog njegovih okrutnih projekata društvenog inženjeringa u ekonomiji.

Za ove epske zločine, Lenjin i Staljin snose osobnu odgovornost, kao i Mao Zedong u Kini, Pol Pot u Kambodži, dinastija Kim u Sjevernoj Koreji i ostali manji komunistički tirani. Ali ne smijemo zaboraviti na ideje koje su potaknule ove zlobne ljude da ubijaju u tako ogromnoj mjeri, ili nacionalistički kontekst u kojem su prihvaćene takve ideje. Antikapitalizam je bio atraktivan za njih sam po sebi, ali je također služio kao instrument, u svojim mislima, da se nazadne zemlje dovede u redove velikih sila.

Komunistička revolucija sada može biti potrošena, ali njena stogodišnjica, kao veliki antikapitalistički uzrok, i dalje zahtijeva odgovarajuće odgovore.

U veljači 1917. car Nikola II. skida se s vlasti se pod pritiskom svojih generala koji su se zabrinuli da radnički marševi i štrajkovi u St. Petersburgu potkopavaju ratne napore protiv Njemačke i njenih saveznika. Februarska revolucija, kada je sve počelo, donijela je neizabranu privremenu vladu koja je odlučila vladati bez izabranog parlamenta. Seljaci su počeli oduzimati zemlju vlasnicima, a sovjeti (ili politička vijeća) počeli su se formirati među vojnicima, kao što se već dogodilo među političkim skupinama u gradovima.

U toj jeseni, kada je rat bjesnio, Lenjinovi boljševici poduzimali su oružani ustanak koji uključuje vjerojatno više od 10.000 ljudi. Oni nisu usmjeravali svoj udar protiv privremene vlade, koja je odavno umrla, već protiv glavnog sovjeta u glavnom gradu, u kojem su dominirali drugi, umjereniji socijalisti. Oktobarska revolucija započela je kao borba radikalne lijeve strane protiv ostatka lijeve strane, čiji su članovi osudili boljševike zbog kršenja svih normi, a potom izašli iz sovjeta.

Boljševici, poput mnogih njihovih suparnika, bili su sljedbenici Karla Marxa, koji je vidio klasnu borbu kao veliki motor povijesti. Ono što je nazvao feudalizmom bi stvorilo put kapitalizmu, koji bi se zamijenio socijalizmom i, konačno, udaljenom utopijom komunizma. Marx je zamislio novu eru slobode i obilja, a njegov je preduvjet bio uništavanje “ropstva plaća” i kapitalističke eksploatacije. Kao što su on i njegov suradnik Friedrich Engelsnapisali u Komunističkom manifestu iz 1848. godine, njihova se teorija “može sažeti u jednoj rečenici: ukidanje privatne imovine“.

Nakon što su osvojili vlast, boljševici su se preimenovali u komunističku stranku dok su pokušavali prisiliti Rusiju na socijalizam i, konačno, na završnu fazu povijesti. Milijuni su se odlučili pokušati živjeti na nove načine. Nitko, međutim, nije točno znao kako bi trebalo izgledati novo društvo. “Ne možemo dati karakterizaciju socijalizma”, priznao je Lenjin u ožujku 1918. “Kakav će socijalizam biti kad dođe do ispunjenog oblika koji ne znamo, ne možemo reći”.

Ali jedno im je bilo jasno: socijalizam ne smije podsjećati na kapitalizam. Režim bi zamijenio privatnu imovinu kolektivnom imovinom, tržišta planiranjem i “buržoaske” parlamente “ljudskom moći”. U praksi, međutim, znanstveno planiranje gospodarstva bilo je nedostižno, kao što su i neki komunisti priznali u to vrijeme. Što se tiče kolektiviranja imovine, ona nije ovlašćivala ljude, nego državu.

Postupak koji su pokrenuli komunisti obuhvatio je ogromno širenje tajnog policijskog aparata za rješavanje uhićenja, internih deportacija i egzekucija “klasnih neprijatelja”. Oduzimanje imovine kapitalistima također je obogatilo novu klasu državnih funkcionera koji su dobili kontrolu nad bogatstvom zemlje. Sve strane i stajališta izvan službene doktrine bili su potisnuti, eliminirajući politiku kao korektivni mehanizam.

Deklarativni ciljevi revolucije 1917. bili su obilje i društvena pravda, ali predanost uništenju kapitalizma dovela je do struktura koje su im onemogućile postizanje tih ciljeva.

U urbanim područjima, sovjetski je režim bio u stanju privući spremne radnike u tvornice, željne regrutiranja u stranku i tajnu policiju, te mlade ljude nestrpljive za izgradnju novog svijeta. Na selu, međutim, seljaštvo – oko 120 milijuna ljudi – provodilo je vlastitu revoluciju, ubijajući plemiće i uspostavljajući de facto seljačko vlasništvo nad zemljom.

Uz devastiranu zemlju na rubu gladi, Lenjin je prisiljavao stranačke kadrove da za sada prihvate zasebnu seljačku revoluciju. Na selu, usprkos prigovorima komunističkih purista, omogućeno je kvazi-tržišno gospodarstvo.

Lenjinovom smrću 1924. godine to je postao Staljinov problem. Ne više od 1% poljoprivrednog zemljišta dobrovoljno je kolektivizirano do 1928. Do tada su ključne tvornice u velikoj mjeri bile u vlasništvu države, a režim se obvezao na petogodišnji plan industrijalizacije. Revolucionari su se uznemirili što je Sovjetski Savez imao dva nespojiva sustava – socijalizam u gradu i kapitalizam na selu.

Staljin nije htio čekati. Nametnuo je prisilnu kolektivizaciju od Baltičkog mora do Tihog oceana, čak i pred masovnom seljačkom pobunom. Prijetio je dužnosnicima stranke, govoreći im da, ako nisu ozbiljni u iskorjenjivanju kapitalizma, trebali bi biti spremni predati moć rastućoj ruralnoj buržoaziji. Potaknuo je radničku klasu protiv “kulaka” i svih koji su ih branili, nametnuvši kvote za masovna uhićenja i unutarnje deportacije.

Staljin je bio jasan o ideološkim razlozima. “Možemo li razviti poljoprivredu u kulak modi, kao pojedinačne farme, uz mnoštvo velikih farmi” kao u “Americi i tako dalje?”, upitao je. “Ne, nismo mogli. Mi smo sovjetska zemlja. Želimo ugraditi kolektivno gospodarstvo, ne samo u industriji, već i u poljoprivredi.”

I nikad nije promijenio stav, čak ni kada je, kao rezultat njegove politike, zemlja ulazila u još jednu glad, od 1931. do 1933. godine. Prisilna kolektivizacija tijekom ovih nekoliko godina odnijela je između 5 i 7 milijuna života.

Strašni presedan Sovjetskog Saveza nije bio dovoljan da spriječi druge komunističke revolucionare. Mao Zedong, tvrdi čovjek poput Staljina, probio se na vrh kineskog pokreta, a 1949. on i njegovi drugovi izašli su kao pobjednici u Kineskom građanskom ratu. Mao je vidio kolosalan gubitak života u sovjetskom eksperimentu kao svojstveni uspjeh.

Njegov veliki skok, nasilna kampanja od 1958. do 1962. godine, bio je pokušaj kolektivizacije oko 700 milijuna kineskih seljaka i širenja industrije diljem sela. “Tri godine napornog rada i patnje, i tisuću godina blagostanja”, glasio je istaknuti slogan toga doba.

Falsificirana izvješća o trijumfalnim žetvama i radosnim seljacima preplavila su bogatu komunističku elitu u Pekingu. U stvarnosti Maoov program rezultirao je jednom od najsmrtonosnijih bijeda u povijesti čovječanstva, koja je odnijela između 16 i 32 milijuna žrtava. Nakon katastrofe, koju su preživjeli nazivali “komunistički vjetar”, Mao je blokirao pozive na povlačenje iz kolektivizacije. Kao što je izjavio, “seljaci žele slobodu, ali žele socijalizam.”

Ni to nije iscrpjelo repertoar komunističke brutalnosti u ime uništavanja kapitalizma. Osvajanjem Kambodže 1975. godine Pol Pot i njegovi Crveni Kmeri prisilno su premjestili milijune ljudi iz gradova u selo da sudjeluju u kolektivnim projektima prisilnog rada. Tražili su da se Kambodža rebrendira kao besklasna država, isključivo agrarno društvo.

Crveni Kmeri ukinuli su novac, zabranili komercijalni ribolov i progonili budiste, muslimane i etničke vijetnamske i kineske manjine u zemlji kao “infiltratore”. Pol Potov režim također je plijenio djecu koja su “naslijedila ideološku infekciju od kapitalističkih roditelja”.

Sve u svemu, možda čak 2 milijuna Kambodžana, četvrtina stanovništva, poginula je kao posljedica izgladnjivanja, bolesti i masovnih pogubljenja tijekom četiri misije Pol Potove vlasti. U nekim regijama lubanje su se mogle naći u svakom ribnjaku.

Marxova klasna analiza demantirala je legitimitet bilo kojoj političkoj opoziciji, ne samo iz “buržoaskih” elemenata, nego i samih komunističkih pokreta – jer su na različite načine “objektivno” služili interesima međunarodnog kapitalističkog poretka. Neumoljiva logika antikapitalističkih revolucija ukazivala je uvijek isto – jedan vođa u jednostranačkom sustavu.

Od SSSR-a i Kine do Kambodže, Sjeverne Koreje i Kube, komunistički su diktatori imali neke zajedničke osobine. Svi su se više ili manje prilagodili lenjinističkom tipu: spoju militantnog ideologa i neprincipijelnog intriganta. I svi su imali ekstremnu volju – preduvjet za postizanje onoga što bi samo neizrecivo krvoproliće moglo donijeti.

Komunizam u prošlom stoljeću nije bio jedini počinitelj velikih pokolja. U nacističkoj represiji i ratovima rasističkog istrebljenja ubijeno je najmanje 40 milijuna ljudi, a tijekom Hladnog rata antikomunizam je izazvao nasilje u Indoneziji, Latinskoj Americi i drugdje.

Dokazi komunističkih užasa, koji su se pojavljivali tek kasnije, s pravom su šokirali liberale i ljevičare na Zapadu, koji su dijelili mnoge egalitarne ciljeve revolucionara. Neki su odbacili Sovjetski Savez kao deformaciju socijalizma, pripisujući zločine režima zaostalošću Rusije ili osobnostima Lenjina i Staljina. Uostalom, Marx nikada nije zagovarao masovno ubojstvo ili gulagove, radne kampove. Nigdje nije tvrdio da se tajna policija, deportacija stočarskog automobila i masovna smrt od gladi trebaju koristiti za uspostavljanje kolektivnih farmi.

Međutim, ako smo naučili jednu lekciju iz komunističkog stoljeća, ona glasi: za provedbu marksističkih ideala potrebna je njihova izdaja. Marxovo nastojanje da se “ukine privatna imovina” bilo je poziv na akciju – i neumoljivo put do stvaranja ugnjetavajuće, neprovjerene države.

Nekolicina socijalista počela je prepoznavati da ne može biti slobode bez tržišta i privatne imovine. Kad su prihvatili postojanje kapitalizma, nadajući se da će ga regulirati, a ne ukinuti, u početku su izazvali otkazivanje kao otpadništvo. S vremenom je sve više socijalista prihvatilo socijalnu državu ili tržišnu ekonomiju s preraspodjelom. Ali pozivi na transcendiranje kapitalizma još uvijek su aktualni među nekima slijeva.

Komunizam i dalje živi, iako ne baš u ortodoksnom marksističkom modelu, u Rusiji i Kini, nakon velikih redukcija komunističkog stoljeća. Obje zemlje i dalje ne vjeruju u ono što je možda najvažnije za slobodna tržišta i privatnu imovinu: njihovu sposobnost da neovisnost akcije i misli daju običnim ljudima da provode vlastite interese kakve smatraju prikladnima, u privatnom životu, civilnom društvu i političkoj sferi.

Ali antikapitalizam je također služio kao program alternativnog svjetskog poretka, u kojem bi se mogli ostvariti dugo potisnuti nacionalistički ciljevi. Za Staljina i Maa, nasljednici ponosnih drevnih civilizacija, Europe i SAD-a predstavljaju privlačnost i prijetnju nadređenog Zapada. Komunisti su postavili zadatak usklađivanja i nadvladavanja svojih kapitalističkih suparnika i osvajanja središnjeg mjesta za svoje zemlje na međunarodnoj sceni. Ova revolucionarna borba dopustila je Rusiji da zadovolji svoj stoljetni san posebne misije u svijetu, dok je u Kini išla k tome da bude još jednom Središnje Kraljevstvo.

Otpor prema Zapadu Vladimira Putina, svojom neobičnom mješavinom sovjetske nostalgije i ruskog pravoslavnog oživljavanja, temelji se na Staljinu. Naravno, Kina je i dalje posljednji komunistički div, čak i dok Peking potiče i pokušava kontrolirati uglavnom tržišno gospodarstvo. Pod Xi Jinpingom, zemlja sada prihvaća i komunističku ideologiju i tradicionalnu kinesku kulturu u želji da podigne svoj položaj kao alternativu Zapadu.

Krvavo stoljeće komunizma završilo je, a mi možemo samo proslaviti njegovo prolaz. Ali, moramo izdržati i zabrinjavajuće aspekte njegova naslijeđa.

Kategorije: BiH

Svi porezi su loši, ali oni u BiH su najgori: Šta je Arthur Laffer poručio Bosni i Hercegovini

Liberalni forum - Sub, 04/11/2017 - 03:10

Piše: Danijal Hadžović

Gostovanje Arthura Laffera u Sarajevo najavljeno je tek jednom kratkom informacijom na zvaničnoj stranici njegovog domaćina, Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Nije bilo medijskih najava, press konferencija, zapravo ničega što bi nagovještavalo da dolazi jedan istinski svjetski velikan, kakvih u glavnom gradu BiH odveć nema prečesto. Ipak, uprkos lošoj promociji, amfiteatar EFSA u ponedjeljak je bio dupke popunjen uglavnom studentskom populacijom, a cijeli događaj šturo su popratili i vodeć bh.i mediji. Sasvim razumljivo, kada se uzme u obzir da je u Sarajevu gostovao jedan od najutjecajnijih ekonomista posljednjih decenija i jedan od glavnih arhitekata ekonomskog poretka u kome danas živimo.

U historiju ekonomske nauke Laffer se upisao davne 1974. godine… Na salveti! Na večeri u Čikagu s Dickom Cheneyem i Donaldom Rumsfeldom, Laffer je tadašnjim funkcionerima administracije Geralda Forda (koji će najviše funkcije zauzimati i u administracije Georgea Busha mlađeg), nastojao objasniti kako funkcionira odnos poreznog opterećenja i prihoda države. Na salveti je nacrtao pravilnu krivulju demonstrirajući tezu kako je porezni prihod jednak i u slučaju kad porezna stopa iznosi 100 posto kao i kad iznosi 0 posto. Tako je rođena “Lafferova krivulja”. Pojednostavljeno rečeno, rastom poreznog opterećenja rastu i prihodi, ali samo do određene “kritične tačke”. Kad porezni teret nadmaši tu tačku, prihodi počnu padati jer se porezna baza počinje smanjivati, odnosno sve je manje onih koji, uz tako veliko opterećenje, mogu (i žele) poslovati i plaćati porez. U prevodu na “narodni jezik”, Lafferova krivulja najbolje pojašnjava činjenicu da mrtvi magarac, čak i ako ga se tuče, više neće moći vući teret.

laffer-curve-1000px-laffer-curve-svg_-656x528

Ova krivulja posebno je postala popularna među neoklasičnim ekonomistima u SAD-u i s njima povezanom Republikanskom strankom. Kada je Ronald Reagan, političar čvrsto privržen principima ograničene uloge države u društvu i slobodnog tržišta postao lider slobodnog svijeta 1981., Laffer je imenovan za jednog od njegovih glavnih ekonomskih savjetnika. S ove funkcije bio je jedan od glavnih kreatora politike koja je popularno nazvana “Reaganomics”, a koja je uključivale masivne deregulacije tržišta i smanjenje poreskih stopa, posebno za najbogatije Amerikance (najviša stopa poreza na dohodak smanjena je sa 70 na 28%, što predstavlja najveće smanjenje poreza u historiji SAD-a). Iako će lijevi ekonomisti tvrditi da su ove reforme uzrokovale veliki rast socijalnih razlika i nebouzdano divljanje finansijskog sektora, činjenica je da je osamdesete u Americi obilježio veliki ekonomski rast i otvaranje cijelih 20 miliona novih radnih mjesta, dok su Lafferove ideje u velikoj mjeri inspirisale i reforme u ostatku čovječanstva, od kojih su posebno značajne one u zemljama bivšeg Istočnog bloka.

Iako bi vas silni grafikoni i formile mogli zavaravati, ekonomija je zapravo krajnje jednostavna nauka, posebno kada o njoj učite iz usta Laffera. Sva superiornost Lafferovog pristupa posebno je bila uočljiva u lakoći i uvjerljivosti kojom je, jasnim, kratkim i ubitačnim argumentima pobijao pokušaje osporavanja svojih tvrdnji od lijevo usmjerenih profesora EFSA, kojima pretjerano nisu pomogli ni napamet naučeni statistički podaci.

Samo istinski veliki umovi su u stanju najkompleksnije predočiti najrazumljivim mogućim rječnikom. A Lafferove poruke i rješenja za BiH bila su krajnje jasna i nedvosmislena:

– Svi porezi su loši, ali određeni porezi su lošiji od drugih. Najmanje štetan je onaj koji je nizak, fiksan i zasnovan na široj osnovi.

– Ako hoćemo da se borimo protiv sive ekonomije najbolji način su niski porezi. Niski porezi povećavaju naplatu i u konačnici čini neisplativim ulaziti u rizik varanja države. Previsoki porezi pak varanje države čine nužnim.

– Imamo ogromne poreze. Pošto oporezujemo ljude koji rade i dajemo novac ljudima koji ne rade, nemojmo biti iznenađeni ako se poveća broj ljudi koji ne rade. Neka nas ne čudi najveća nezaposlenost u Evropi s obzirom da su nam i doprinosi na plate među najvećim, pa smo rad učinili najskupljom robom. Ukoliko je neka djelatnost atraktivnija, onda će se ljudi više njom baviti i suprotno, a porezi čine neku djelatnost manje atraktivnom.

– Duhan je štetan i zaslužuje da se na njega uvede poseban porez. No uvesti toliki porez na njega da se uništi domaća industrija, smanji budžetski prihod od duhana i ojača crno tržište, što je urađeno u BiH, je čista glupost. To je Lafferova krivulja u praksi.

– Koja je logika da autoput gradimo od povećanja akcize na gorivo? Možda političare misle da će se narod više voziti tim putevima ako budu skuplje plaćali gorivo.

Sve što trebamo uraditi da uspijemo kao zemlja, prema Lafferu je, da snizimo poreze, pojednostavimo regulacije i pustimo ljude da rade. Ono što su činile i najrazvijenije zapadne zemlje prije nego što su postale bogate pa počele eksperimentisati sa socijalnom državom, i što i danas još uvijek čine zemlje poput Irske ili Švicarske. Tako jednostavno. A opet, u društvu kakvo je BiH tako teško provedivo, jer bi dirnulo u osinje gnijezdo vladajućih političkih elita, u tu budžetsku armiju zavisnika, tu bosansku verziju Levijatana, birokratsku hobotnicu koju valja nahranit… Dok nas jednog dana sve ne proguta.

Kategorije: BiH

Bosna i Hercegovina: Građanska ili tronacionalna država?

Liberalni forum - Pet, 03/11/2017 - 07:02

U sklopu Open Festa 2017., Liberalni Forum organizirao je debatu “BiH: građanska ili tronacionalna država” a u kojoj su učestvovali Prof. dr Dženeta Omerdić sa Pravnog fakulteta Tuzla i Milan Sitarski iz IDPI Mostar, dok je moderator debate bio predsjednik LF, Danijal HadžovićDebata je održana 30.10.2017. u hotelu “Europe” u Sarajevu.

Kategorije: BiH

Liberalni Forum na Open Festu o regionalnoj saradnji, Misesu, uređenju BiH i filozofiji

Liberalni forum - Pet, 03/11/2017 - 04:34

Prije nekoliko dana završen je drugi Open Fest u Sarajevu na kojem je Liberalni Forum bio učesnik ili organizator četiri događaja. Sam Fest trajao je od 27. do 31.10.2017.

Slobodan Franeta iz Lucha instituta (Crna Gora), Ivan Bertović iz ESFL (Hrvatska) i Darjan Minov, izvršni direktor Liberalnog Foruma učestvovali su na panelu “Sloboda na Balkanu” organiziranog u sklopu Open Festa koji se u Sarajevu održava od 27. do 31.10.2017. godine. Učesnici panela naglasili su važnost komuniciranja poruka slobode te regionalne povezanosti i saradnje među organizacijama čiji su ciljevi promoviranje liberalnih i libertarijanskih ideja. “Pritiscima na neformalne krugove moći kroz rad sa javnosti, studentima i medijima te bez antagoniziranja protivnika nego razvijanjem kvalitetnih metodologija i argumentacija možemo uraditi mnogo. Naši neprijatelji nisu javni sektor, ljevica, desnica, radikalizam per se nego njihove ideje, metodi i uticaji. Siguran sam da tu postoji veliki broj pojedinaca sa kojima se može kvalitetno raditi. Regionalno umrežavanje nam je važno, ono jača naše razumijevanje ideja i teorija ali i oslobađa našu kreativnost kroz koju utičemo na javni diskurs. Ovakvi događaji su važni jer donose ideje pred javnost kojima ona ne bi bila izložena na drugačiji način”, izjavio je tom prilikom izvršni direktor LF, Darjan Minov.

Panel "Liberty on Balkans"

Treći dan Open Festa, promoviran je projekt prijevoda knjige “Liberalizam” na južnoslovenske jezike. „Liberalizam“ je čuveno djelo velikog ekonomiste i liberalnog mislioca Ludwiga von Misesa napisano u odbranu slobodnog društva, te jedno od posljednih djela stare liberalne škole iz kojeg možemo mnogo toga naučiti o liberalnoj ideologiji. Ova knjiga već 90 godina smatra se jednim od najvažnijih liberalnih testamenata za slobodarske pokrete širem svijeta. Ipak, o intelektualnoj klimi koja vlada u zemljama bivše Jugoslavije slikovito svjedoči činjenica da ni gotovo 3 decenije nakon sloma komunizma ova knjiga još uvijek nije prevedena ni na jedan od južnoslavenskih jezika.Upravo iz ovih razloga, nevladina organizacija Liberalni forum iz Bosne i Hercegovine i portal liberal.hr iz Hrvatske organizirali su crowdfunding kampanju za prevod ovog izvanrednog djela na južnoslovenske jezike. Nakon uspješno provedene kampanje slijedi prevod a potom i izdavanje samog djela. O knjizi su govorili Darjan Minov, Danijal Hadžović, Admir Čavalić i Omer Bakalović.

Promocija projekta "Liberalizam"

Debata Liberalnog Foruma, “Bosna i Hercegovina: građanska ili tronacionalna država” održana je 30.10. u hotelu “Europe”. Cilj debate je da kroz sučeljavanje argumenata analizira različite modele građanskog i federalističkog uređenja Bosne i Hercegovine te da ponude svoje viđenje najboljeg modela za našu zemlju. Učesnici debate bili su dr.sc. Dženeta Omerdić, vanredna profesorica Pravnog Fakulteta u Tuzli i Milan Sitarski, stručni saradnik Instituta za društvenopolitička istraživanja iz Mostara. Moderator debate bio je Danijal Hadžović, predsjednik Liberalnog foruma. Snimak debate možete pogledati u nastavku članka.

Posljednjeg dana Festa, studentima univerziteta u Bosni i Hercegovini predavanje o razlikama između libertarijanizma i objektivizma održao je Darjan Minov. Predavanje je bilo organizirano u okviru škole savremene filozofije koju je organizirao Balkanski objektivistički centar, a održano je na Burch univerzitetu.

 građanska ili tronacionalna država"

Najznačajniji rezultat Open Festa za našu organizaciju bio je učvršćivanje partnerstva sa našim prijateljskim organizacijama, Udruženjem “Multi”, Europskim studentima za slobodu, Balkanskim objektivističkim centrom i Lucha Insititutom. Značajni regionalni kontakti ostvareni su sa međunarodnim i domaćim stručnjacima te je veliki broj mladih upoznat sa aktivnostima i planovima Liberalnog Foruma. Tim Foruma zadovoljan je učešćem na ovogodišnjem Open Festu te se raduje susretima i naredne godine.

Libertarijanizam vs. Objektivizam

Kategorije: BiH

"Od obveznica procvetala Dubica"

Grujin svijet - Čet, 02/11/2017 - 15:49
Bio sam sagovornik u (meni) izuzetno zanimljivom razgovoru. Članak objavljen u Večernjim novostima. Tekst prenosim sa originalnog linka.Emitovane municipalne obveznice na Banjalučkoj berziOpština Kozarska Dubica emitovala je u oktobru obveznice u iznosu od 10,5 miliona maraka po kamatnoj stopi 5,70 odsto na Banjalučkoj berzi i tako postala prva opština u Republici Srpskoj koja je nakon pet godina emitovala i prodala obveznice. Pre Dubice, 17 oština u Srpskoj je od 2008. do 2012. godine emitovalo obveznice u vrednosti od 77,8 miliona maraka!
Radenko Reljić, načelnik Kozarske Dubice kaže za "Novosti" da su se odlučili na ovaj potez, jer je Kozarska Dubica jedna od najzaduženijih opština u Republici Srpskoj, ali i zbog toga što je mnogo povoljnije emitovati obveznice i doći do novca, jer je kamata 5,25 dok u bankama iznosi 7 ili 8 odsto.- Opterećenja naše opštine su oko 26 miliona i traju do 2030. godine. Kako bismo se rešili određenih kredita koje opština ima kod banaka i smanjili mesečnu ratu koja sada iznosi 115.000 maraka, obraćali smo se bankama gde imamo kredite da ih prepakujemo, ali se nismo dogovorili. Tako smo pronašli rešenje u emitovanju obveznica. Dobili smo saglasnost Ministarstva finansija RS i uspeli, vrlo brzo obveznice su kupili PREF, IRB, Grave osiguranje i druge firme, ali i banke iz Srpske - kaže Reljić.On dodaje da je opština dobijenim novcem zatvorila kredite, isplatila deo duga dobavljačima, a uložiće oko 300.000 maraka u sanaciju putne mreže i druge projekte.
IMIDžKROZ emitovanje obveznica, kaže Miloš Grujić, popravlja se imidž opštine ili grada, jer se lokalna vlast dovodi u fokus javnosti i podleže većoj kontroli javnog mnjenja. Istovremeno, građanima se omogućava da kroz tržište kapitala ulažu u razvitak svoje lokalne zajednice.- Obaveze su se nakupile u proteklih desetak godina i sada su stigle na naplatu. Uz dobijeni novac konačno možemo malo da prodišemo - poručio je Reljić.
Miloš Grujić, član Udruženja ekonomista RS SVOT, kaže za "Novosti" da prema tradicionalnom, teorijskom shvatanju, municipalne obveznice, kao i druge obveznice predstavljaju dužničke hartije od vrednosti, koje emitenta, tj. lokalne vlasti (opštinu i grad) obavezuju da kupcima obveznica isplati pozajmljeni iznos zajedno sa pripadajućom kamatom, u utvrđenom vremenskom periodu.
- Praksa je da se obveznice emituju na duži rok, često duži i od deset godina. One nose kamatu po fiksnoj ili promenjivoj kamatnoj stopi. Izdavanje obveznica je jedan od načina da lokalne vlasti na tržištu kapitala prikupe novac za izgradnju, sanaciju i modernizaciju ili proširenje puteva, mostova, bolnica, sportsko-rekreativnih centara, izgradnju i proširenje kapaciteta za proizvodnju i distribuciju toplotne energije ili škola, unapređenje vodosnabdevanja... Takav instrument banke nerado kupuju zbog dugog roka dospeća i male likvidnosti. S druge strane, osiguravajuća društva, pogotovo ona koja daju životno osiguranje, rado ulažu u ove instrumente - pojašnjava Grujić.
INVESTICIONI MENADžERI
GRUJIĆ kaže da je prepreka za ulaganje u obveznice strah uzrokovan nespremnošću i nedovoljnom edukacijom učesnika na tržištu, ali i drugi problemi u poslovanju investitora.- Na primer, osiguravajuća društva su, po teoriji, uz društva za upravljanje investicionim fondovima i banke najznačajni institucionalni investitori. Međutim, osiguravajuća društva kod nas nemaju zaposlene investicione menadžere koji bi analizirali prednosti i nedostatke ulaganja u obveznice - ističe Grujić.Promet obveznicama po godinama
---
Dodao bih još da se municipalne obveznice smatraju manje rizičnim od drugih vrsta ulaganja, prvenstveno od tržišta korporativnih hartija od vrijednosti. Tokom poslednjih decenija u svijetu je primjetan rast interesovanja za municipalne obveznice sa tendencijom daljeg povećanja iz godine u godinu. Najčešći razlog zbog kojeg državni organi emituju hartije od vrijednosti je namjera za pokriće budžetskog deficita ili prikuplјanje sredstva za finansiranje odreženih projekata i potreba.

Kao i kod kreditnog zaduživanja i emitenti obveznica u prospektu mogu da ostave mogućnost prijevremenog ispunjenja obaveza tj. otkupa prije roka dospjeća. Štaviše, u propektu ova mogućnost, za razliku od prijevremenog vraćanja duga banci, može da se predvidi tako da emitent ne plaća dodatne „penale“. Osim toga, u prospektu prije emisije obveznica može se precizirati da ugovorena kamatna stopa ne podliježe tržišnim kamatama;. Međutim, za razliku od klasičnog načina zaduživanja u bankarskom sektoru, emitovanjem municipalnih obveznica mogu da se obezbijede jeftiniji izvori finansiranja. Važan efekat emisije municipalnih obveznica je povećanje odgovornosti nosilaca lokalne vlasti, jer se zbog transparentnosti emitovanja pažlјivije pristupa razvoju projekta i podliježe većoj kontroli javnosti čime se ostvaruje i određen marketinški efekat. Ilustracije radi, naglašava se finansiranje projekata zajedno sa građanima i institucijama kao u opštini Laktaši: „Igrajmo zajedno“. Dakle, emisijom municipalnih obveznica se povećava popravlja imidž lokalne samouprave jer se lokalna vlast dovodi u fokus pažnje javnosti i podliježe većoj kontroli javnog mnjenja. Posljednje ali ne i najmanje važno emisija municipalnih obveznica omogućava i građanima da kroz tržište kapitala ulažu u razvitak svoje lokalne zajednice.
S druge strane, u teoriji se, kao nedostaci i opasnosti pribavljanja novca emisijom municipalnih obveznica navode se da su municipalne obveznice nerazvijen tržišni instrument, komplikovanija i duža procedura pribavljanja novca u poređenju sa bankarskim kreditom i veća neizvjesnost u pogledu pribavljanja dovoljnih sredstava u poređenju sa bankarskim kreditom. Iskustva na svim tržištima kapitala pokazuju da je sekundarno tržište municipalnih obveznica zaista znatno pasivnije i manje likvidno u odnosu na tržište akcija ili tržište državnih obveznica. Zbog te karakteristike, neki investitori, uslijed različitih faktora, nerijetko prodaju municipalne obveznice prije roka dospijeća po nižim cijenama od onih koje su bile pri javnoj ponudi. Takođe, kupovina municipalnih obveznica često može predstavljati problem ako su prodavci zadovoljni novčanim tokovima od obveznica.

U nekim zemljama, na primjer kao u Sjedinjenim Američkim Državama, prihodi od kamata od municipalnih obveznica su često izuzeti iz federalnog poreza na dohodak i od poreza na dohodak države u kojima su izdate što predstavlja podsticaj investitorima da kupuju municipalne obveznice. Dakle, lokalni organi se trude da emisije ovih hartija učine što atraktivnijim tako što investitorima u ove instrumente nude različita poreska oslobađanja.

Iskustva razvijenih tržišta kapitala, ali i zemalja u tranziciji, pokazuju da municipalne obveznice, osim što osvježavaju i diversifikuju tržište, povećavaju konkurentnost među finansijskim instrumentima. Osim lokalnih zajednica, direktne koristi ima država što je jedan od sinergetskih efekata pojavljivanja municipalnih obveznica na tržištu kapitala. S druge strane, prirodno je da se broj „manjih“ preduzeća koja su, „silom zakona“ – privatizacijom, listirana na berzi, smanji pod uticajem izmijenjene zakonske regulative. Ona podrazumjeva da većinski vlasnik koji u preduzeću ima 95 odsto vlasništva, može da kupi preostali dio, da promijeni pravnu formu preduzeća i da ga delistira. Zabluda je da manji broj preduzeća znači manje razvijeno tržište kapitala. Berze u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji imaju veći broj listiranih akcija nego berze u Austriji, Sloveniji, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj a promet na tim berzama je neuporedivo manji nego na evropskim berzama. Na primjer, Na Bečkoj berzi je listirano 98 akcija a 3.304 obveznica. Osim toga, na ovoj berzi je 4.826 strukturnih proizvoda (eng. structured products). Prirodno je da se broj listiranih akcija smanjuje, a paralelno sa tim, raste ponuda obveznica.

S ciljem povećanja atraktivnosti municipalnih obveznica kod osiguravajućih kuća, fondova i banaka, obveznice je moguće, po uzoru na Skandinavske zemlje, „prepakovati“ u - muncipalni fond. Takav fond bi bio otvoren i njime bi upravljala upravo Investiciono-razvojna banka. Na primjer, na početku bi fondovi, kojima upravlja IRB, posjedovali sve udjele u ovom fondu po osnovu otkupa već kupljenih obveznica. Razvojem sekundarnog tržišta i novim emsijama, taj udio bi se smanjivao, jer bi investitori mogli da kupuju udjele tog fonda na berzi. Kupujući udjele ovog fonda na sekundarnom tržištu, investitori bi bili izloženi manjim troškovima i manjem riziku, a vrijednost udjela bi se uvećavala za iznos propisanih kamata. To znači da ako bi početna vrijednost udjela municipalnog fonda bila 100 KM i ako bi se po osnovu isplate kamata i glavnica uvećavala - za godinu dana rast vrijednosti udjela iznosio bi oko šest odsto odnosno udjel bi iznosio oko 106 KM. U odnosu na postojeći sistem prednost ovog modela je u tome što bi pojedinačni investitor u svakom momentu mogao da traži otkup svog uloga u skladu s njegovom trenutnom vrijednošću. Pri tom, od dobijenog novca od otplate glavnice i kamata i novouplaćenih uloga, fond bi bio u mogućnosti da ulaže u nove emisije obveznica. Takvim povećanjem likvidnosti i broja ulagača će i naše tržište kapitala potvrditi svoju osnovnu ulogu - pravilnu alokaciju novca i podstaći ekonomski razvoj RS.

Kategorije: BiH

Kako je Estonija postala svjetski lider u tehnologiji?

Liberalni forum - Sri, 01/11/2017 - 12:50

Kad je Estonija vratila nezavisnost 1991. godine, nakon raspada Sovjetskog Saveza, manje od polovine njennog stanovništva imalo je telefonsku liniju, a jedina nezavisna veza s vanjskim svijetom bio je finski mobilni telefon skriven u vrtu ministra vanjskih poslova. Dva desetljeća kasnije, ova zemlja je svjetski lider u tehnologiji. Estonski šteberi razvili su kodove koji stoje iza Skypea i Kazaa (rana mreža za dijeljenje datoteka). Godine 2007. Estonija je postala prva zemlja koja je omogućila online glasanje na općim izborima. Ona ima jedan od najbržih interneta na svijetu i drži rekord za start-upove po osobi. Njenih 1,3 miliona građana plaćaju parkirno mjesto svojim mobilnim telefonima i pohranjuju svoje zdravstvene podatke u digitalnom oblaku. Podnošenje godišnje porezne prijave online, kako to 95% Estonaca radi, traje oko pet minuta. Kako je najmanja baltička država razvila tako snažnu tehničku kulturu?

Temelji su postavljeni 1992. godine kada je Mart Laar, premijer Estonije u to vrijeme, uspostavio ekonomiju s ravnim linijama. U manje od dvije godine njegova mlada vlada (prosječna starost: 35 godina) dala je Estoniji ravni porez na dohodak (s jedinstvenom stopom za sve), slobodnu trgovinu, stabilnu valutu i privatizaciju. Nove kompanije mogle su se registrirati glatko i bez odgađanja, što je bio važan poticaj za geekove koji su čekali. Loša infrastruktura, naslijeđe sovjetske ere, značila je da je nova politička klasa počinje od nule. Kada je Finska odlučila izgraditi digitalne telefonske veze, svoju staru analognu telefonsku tehnogoliju iz 1970-ih ponudila je Estoniji besplatno. Estonija je odbila prijedlog i izgradila vlastiti digitalni sistem. Isto tako, zemlja je prešla od toga da uopšte nema zemljišne knjige do stvaranja digitalnih . “Upravo smo preskočili određene stvari … Mozaik (prvi popularni web preglednik) upravo je bio izašao i svi su bili na ravnopravnoj poziciji”, prisjeća se bivši predsjednik Toomas Hendrik Ilves. Bez naslijeđene tehnologije, mladi ministri zemlje stavili su svoju vjeru u internet.

Proveden je nacionalni projekt opremanja učionica s kompjuterima, pa su do 1998. sve škole bile online. Godine 2000., kada je estonska vlada pristup internetu proglasila ljudskim pravom, internet je postao dostupan i u najodsječenijim zabitima. Besplatni Wi-Fi postao je uobičajen. Pečati, papiri i dugački redovi ustupilu su mjesto “e-vladi”. Poteze vlade pratio je privatni sektor: prodaja Skypea eBay-u u 2005. godini za 2,6 milijardi dolara stvorila je novu klasu estonskih investitora koji su zaradili desetke miliona eura od svojih dionica – i iskoristili svoje iskustvo i dobru sreću u dobre svrhe. Danas Tehnopol, poslovno središte u Talinu, živahni kapital, u okviru sebe sadrži više od 150 tehnoloških kompanija. S obzirom na malo domaće tržište, start-upovi su bili prisiljeni razmišljati o globalnom tržištu, kaže Taavet Hinrikus, prvi Skypeov zaposlenik i suosnivač TransferWisa, službe za prijenos novca među korisnicima koja posluje širom Evrope i Amerike. Prema Svjetskoj banci, u Estoniji je registrirano više od 14.000 novih kompanija u 2011. godini, što je 40% više nego u istom razdoblju 2008. godine. Visoko tehnološke industrije sada čine oko 15% BDP-a.

Kako mogu druge zemlje – koje nemaju malu veličinu Estonije i čistu početnu poziciju – slijediti njen primjer? “Malo je to neugodno reći, no činite ono što smo učinili “, kaže gospodin Ilves. No, on tvrdi da uspjeh Estonije nije toliko vezan za uspjeh u razvoju tehnologije koliko je u bijegu od “naslijeđenog razmišljanja”. Primjerice, prebacivanje postupka prijave poreza s papira na kompjuter sam po sebi ne bi bio dobar; no učiniti da takvi obrasci budu unaprijed napunjeni tako da porezni obveznik mora samo provjeriti izračune učinio je sistem uspješnim. Obrazovanje je također važno: prošle godine, u javno-privatnom partnerstvu, objavljen je program pod nazivom ProgeTiiger (“Programerski Tiger”), koji je poučavao petogodišnjake osnovama kodiranja. “U 80-ima svaki dječak u srednjoj školi želio je biti rock zvijezda”, kaže gospodin Hinrikus. “Sada svi u srednjoj školi žele biti poduzetnici.”

 

 

Izvor: Economist

Kategorije: BiH

Sanandaji: Baltičke države nude model napretka za BiH

Liberalni forum - Sub, 28/10/2017 - 12:25

Iransko-švedski analitičar za Al Jazeeru ističe kako su potomci imigranata iz Irana i BiH ispred Šveđana po radnoj etici.

Skandinavske države su bile daleko ispred svijeta prije uvođenja pojma socijalne države koja stvara lažne poslove i donosi stagnaciju drušvu, smatra iransko-švedskianalitičar i pisac Nima Sanandaji.

Tokom gostovanja u Sarajevu održao je predavanje na ovu temu i istakao kako su nordijska društva, pojam socijalnog napretka u svijetu, zapravo daleko više napredovala i jačala u klasičnom kapitalističkom vremenu nego u modernom vremenu socijalne države.

U razgovoru za Al Jazeeru objašnjava svoje stavove, te nudi ideje kako balkanske države mogu izvući pouke iz skandinavskih, ali i iskustava drugih država.

  • U svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, a uostalom i u drugim krajevima Evrope, vlada uvjerenje kako je skandinavski model socijalne države najvažniji društveno-ekonomski izum današnjice. Međutim, vi kažete kako su države Skandinavije dosegle zavidan nivo društveno-ekonomskog razvoja prije nego što su uvele socijalnu državu blagostanja?

To i dokazujem sistematski kroz svoje knjige. Nije to samo moje vjerovanje već je to činjenično dokazano. Na primjer: životni vijek, ako se uporede nordijske države sa ostatkom svijeta. Tokom 1960-ih nordijske države su imale niske poreze i ograničene vlasti. Kako dokazujem u svojim knjigama, životni vijek u nordijskim državama je bio daleko iznad ostatka svijeta.

Danas je to drugačije sasvim i to se također odnosi na porast smrtnosti djece tokom poroda. Mnoge mjere su bile uspješne, no ustanovili smo kako su nordijske države bile daleko ispred cijelog svijeta prije nego su postale socijalne države.

  • Da li se onda može reći kako socijalna država potkopava ekonomske temelje društva?

To su možda prejake riječi. Ja, kroz svoja istraživanja, pokazujem kako je nordijski uspjeh u sferi zapošljavanja, prosperiteta, niskog mortaliteta novorođenčadi, dužeg životnog vijeka jednakosti u društvu, sve to, došao prije uvođenja socijalne države. Najbolja tačka usporedbe je 1960. godina jer su sve skandinavske države tada imale veoma niske poreze i ograničenu vlast i veoma kapitalistički sistem i zaštićenu privatnu imovinu.

Primjera radi, u Bosni i Hercegovini veliki problem je nepoznat vlasnik neke nekretnine, neke imovine. Tada se u Skandinaviji odlično znalo ko je vlasnik čega, privatna imovina je bila veoma bitna, veoma kapitalistički je to bilo uređeno.

Nakon tranzicije u socijalnu državu, sve se daleko sporije razvija, imetak stagnira, daleko manje se stvara novih radnih mjesta. Mnogo ljudi je ovisno o socijalnoj pomoći, država stvara „lažne poslove“ i sve po socijalnim mjerilima stagnira.

Ovo sve nije neko moje mišljenje, već činjenično stanje, objavljeno je na stotine radova i članaka na temu mojih istraživanja. Socijalisti su pokušali to pobiti, ali to nisu uspjeli i sve se to može provjeriti.

  • Također često kritizirate skandinavski sistem socijalne zaštite imigranata. Da li je takav sistem smanjio odgovornost imigranata prema radu i prihvatanju novog sistema života i rada?

Ne govorim kako imigranti iskorištavaju sistem, ja lično sam imigrant iz Irana. Oni su zarobljeni u sistemu jer, vi dođete kao imigrant i dobijete socijalnu pomoć, ali ne i posao. Iako vi tražite posao, govorite kako želite raditi i zarađivati, oni vam kažu kako to ne možete kao imigrant već ćete nekoliko godina primati socijalnu pomoć od države.

Primoravaju vas da primate socijalnu pomoć, a kasnije, kao što je bio slučaj sa mojom majkom kada je počela raditi 1990-ih, dobijete istu količinu novca, nekad čak i manje, za svoj rad. Tako je bilo 90-ih, sada je malo bolje jer su smanjili dobročinstvo kroz povećanje poreza. Sistem zarobljava imigrante u ovisnost o socijalnoj pomoći.

Jednu stvar Vam moram kazati u ovom intervjuu, pisao sam mnogo o integraciji i utvrdio kako postoje dvije grupe imigranata koji su veoma uspješni u Švedskoj – Iranci i Bosanci. Ovo su jedine dvije imigrantske grupe gdje je veća vjerovatnoća da će njihova djeca imati univerzitetsko obrazovanje od samih Šveđana. Znači, Iranci i Bosanci imaju tako jaku radnu etiku, iako su roditelji zarobljeni u zamci socijalne pomoći, njihova djeca kažu kako žele raditi, kako žele biti doktori, inženjer i uspijevaju u toj namjeri. No, ono što pokušavam kazati je – ako su roditelji zarobljeni u ovisnosti o socijalnoj pomoći, teže je dobiti posao nego da vam roditelj radi.

  • Zanimljivo je kako ekonomski uspjeh temeljite na vrijednostima koje nisu ekonomske prirode. Da li su njegovanje kulture rada, radne etike i lične odgovornosti prema poslu generatori ekonomskog uspjeha?

Svi se pitaju zašto su skandinavske države tako uspješne? Ono što se tamo dešava je da imate protestantsku vjeroispovijest koja vam nalaže da samo radite. Protestanti su nevjerovatno fokusirani na svoj rad.

Također, činjenica je kako u Skandinaviji nije bilo feudalizma, ljudi su bili vlasnici svoje zemlje što je jedinstveno u Evropi. Bili su siromašni, ali su bili vlasnici zemlje.

Treći faktor je također važan. Recimo, BiH je prelijepa država i da ste bili seljak ovdje prije 200 godina, ne bi imali toliko poteškoća kao seljak u Švedskoj koji je morao raditi kao lud jer mraz ubija zasade, kiša ubija zasade, zime su veoma duge, ljeta izuzetno kratka i zbog toga su Skandinavci morali raditi jer ih je priroda primorala da budu marljivi radnici.

Priroda ih je natjerala da budu takvi. Neki govore kako je činjenica što su protestanti najzaslužnija, no nije tako. Da su bili, na primjer, muslimani, zbog klime bi morali marljivo raditi svakako. Tako su dobili kulturu odgovornosti i normi kakvu niko nema i međusobno imaju povjerenje jer moraju raditi zajedno, morate dati hranu susjedu kako ne bi umro od gladi zbog vremena.

I to je stvorilo uspjeh Skandinavije i zato kažem da su bili uspješni prije nastanka socijalne države.

  • Sada ste u Sarajevu, u BiH koja je država sa velikom nezaposlenošću i dugotrajnom ekonomskom stagnacijom. Koja država je najbolji model za BiH, a i druge balkanske države za ubrzavanje ekonomskog razvoja? Na svome predavanju niste istakli Švedsku, već jednu drugu državu…

Švedska je u jednu ruku dobar primjer. U njoj je jako zaštićena privatna imovina, na mnogo načina je dobra za poslove i biznis, svi su zakoni takvi, samo su porezi visoki. Inače je više kapitalistička od SAD-a i to važi za sve skandinavske države, naročito za Dansku.

No, najbolji primjeri su baltičke države: Estonija, Litvanija i Latvija. Pogledajte kako su bili siromašni i kako su sada uspješni. Uspjeli su se izvući iz jako velike, teške krize, samo rekli: ‘Idemo raditi, stvoriti nove poslove i izvući se’. Oni su zaista uspješni bili u prelasku iz komunizma u sistem slobodnog tržišta i sada se takmiče sa zapadnim državama u sferi razvoja tehnologije i smatram da je Estonija nakon raspada SSSR-a bila siromašnija i čak od BiH.

Ono što su oni uradili, a vi nažalost niste, jeste osiguranje privatne imovine. Zanimljiva činjenica, komunizam uništava inače privatnu imovinu, no stanovnici baltičkih država su zapamtili tačno koji je kamen granica kojeg posjeda i krili su podatke o tome. Čim je komunizam pao, odmah su riješili pitanje privatne imovine, što ovdje nikada nije urađeno.

Onda su rekli kako želimo imati najbolje vlasti sa najmanje birokratije na svijetu i sve su prebacili u digitalni sistem. Estonija vjerovatno ima najbolju digitalnu administraciju na svijetu.

Ove dvije stvari su učinile njihova tržišta uspješnim, a imaju veoma ograničenu socijalnu pomoć. Estonija ima odlične obrazovne resurse, daleko bolje od Švedske, ali upola manje troše jer su siromašni, imaju jaku disciplinu u školama i to od njih treba učiti. Ove četiri stvari će učiniti svaku državu uspješnom, jer će donijeti napredak.

 

Okrenuti se Evropi, ali i Bliskom istoku

  • U svim državama Zapadnog Balkana postoji uvjerenje kako ulazak u Evropsku uniju podrazumijeva i ekonomski razvitak zemlje. Da li članstvo u jednoj takvoj političkoj, ekonomskoj i monetarnoj uniji, podrazumijeva i razvoj države, da li je to garant njenog napretka?

Za to postoje određene mogućnosti, ali nema garancija. Moraju se provesti reforme, to su garancije, a Evropska unija će pomoći. Nema nikakvih garancija i sve je na ljudima.

Lično mislim, BiH i Balkan trebaju poslovati sa Evropom, ali i daleko više sa Bliskim istokom. Postoje historijske veze sa tim dijelom svijeta.

Moja naredna knjiga, i mislim da će biti jako uspješna, će biti o Bliskom istoku koji je bilo trgovinsko središte hiljadama godina, no nafta i kolonijalizam su to u posljednjih 200 godina to uništili. Mosul, Halep, Damask, Bagdad bili su tržišta najveća na svijetu i opet će biti i Balkan sa njima treba raditi, biti im luka, veza Bliskog istoka i Evrope, kao što je to slučaj sa kulturom.

 

(Izvor: Al Jazeera)

Kategorije: BiH

Minov: “Moramo osloboditi kreativnost i ojačati saradnju organizacija slobode u regionu”

Liberalni forum - Sub, 28/10/2017 - 00:23

Slobodan Franeta iz Lucha instituta (Crna Gora), Ivan Bertović iz ESFL (Hrvatska) i Darjan Minov, izvršni direktor Liberalnog Foruma učestvovali su jučer na panelu “Sloboda na Balkanu” organiziranog u sklopu Open Festa koji se u Sarajevu održava od 27. do 31.10.2017. godine. Učesnici panela naglasili su važnost komuniciranja poruka slobode te regionalne povezanosti i saradnje među organizacijama čiji su ciljevi promoviranje liberalnih i libertarijanskih ideja.

Govoreći kao uvodničar na panelu, Minov je istakao značaj jačanja liberalnih ideja uprkos lošoj poziciji balkanskih zemalja na ljestvicama slobode te populističkoj retorici. “Vjerujem da se populizmu daje veći značaj nego što on to realno zaslužuje. Zapravo je populizam samo metoda kojom se služe radikalna ljevica i desnica u napadu na slobodu. Vrijeme je da i liberalni pokret prihvati dozu lucidne hrabrosti koja mu nedostaje te da ideje izađu van akademskih krugova, think tankova i zatvorenih skupova”

“Pritiscima na neformalne krugove moći kroz rad sa javnosti, studentima i medijima te bez antagoniziranja protivnika nego razvijanjem kvalitetnih metodologija i argumentacija možemo uraditi mnogo. Naši neprijatelji nisu javni sektor, ljevica, desnica, radikalizam per se nego njihove ideje, metodi i uticaji. Siguran sam da tu postoji veliki broj pojedinaca sa kojima se može kvalitetno raditi. Regionalno umrežavanje nam je važno, ono jača naše razumijevanje ideja i teorija ali i oslobađa našu kreativnost kroz koju utičemo na javni diskurs. Ovakvi događaji su važni jer donose ideje pred javnost kojima ona ne bi bila izložena na drugačiji način”, zaključio je Minov.

Liberalni Forum na ovogodišnjem Open Festu učestvuje sa četiri događaja kao organizator ili partner, tako je i promocija projekta prevoda djela “Liberalizam” autora Ludwiga von Misesa zakazana za nedjelju, 29.10.2017. u 12 sati u Hotelu Europe.

 

Kategorije: BiH

Liberalni Forum član Državne radne grupe za monitoring reforme javne uprave

Liberalni forum - Čet, 26/10/2017 - 07:39

Na jučer održanom sastanku u Sarajevu, Liberalni Forum postao je nova organizacija članica Državne radne grupe za monitoring reforme javne uprave u okviru WEBER projekta. „Unapređenje kapaciteta civilnog društva Zapadnog Balkana za monitoring javne uprave“ je trogodišnji regionalni projekt kojeg realizuje Vanjskopolitička inicijativa BH.

Projekat se realizuje uz podršku Evropske komisije u okviru programa „Podrška civilnom društvu i medijima 2014-2015 – Podrška regionalnim tematskim mrežama organizacija civilnog društva” a u partnerstvu sa 6 organizacija sa Zapadnog Balkana i Evrope (European Policy Centre – Srbija, European Policy Institute – Makedonija, Institut Alternativa – Crna Gora, Institute for Democracy and Mediation– Albanija, Group for Legal and Political Studies – Kosovo and European Policy Centre – Belgija).

Cilj projekta je jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva i medija na Zapadnom Balkanu za učešće u kreiranju i implementacji reforme javne uprave. Organizacije civilnog društva prepoznate su kao značajni akteri u kreiranju javnih politika na nacionalnom i regionalnom nivou zbog čega ovaj projekat nastoji da ojača njihove nadzorne i konsultantske sposobnosti. Kvalitetno i analitično izveštavanje medija na temu reforme javne uprave zasnovano na argumentima i dokazima ima podjednako značajnu ulogu u ovim procesima. Zbog toga se projekat kao drugoj target grupi okreće upravo medijima.

Prilikom potpisivanja Memoranduma o suradnji, Darjan Minov, izvršni direktor Liberalnog Foruma istakao je: “Pristupanje naše organizacije ovoj radnoj grupi daje nam mogućnosti da učestvujemo u procesima važnim za Bosnu i Hercegovinu i njene građane. Vjerujem da ćemo dati značajan doprinos koristeći vlastita isksutva i istraživanja kao i kapacitete partnera i stručnjaka sa kojima sarađujemo. Javna uprava je neodvojiva od karaktera države i upravo se na ovaj način najbolje boriti protiv birokratizacije i neracionalnog trošenja poreznog novca u javnoj administraciji te za olakšanje procedura poput pokretanja biznisa i niza drugih administrativnih prepreka koje država BiH postavlja pred svoje građane.”

Svrha Državne radne grupe je učešće u diskusijama i konsultacijama PAR Monitora te u regionalnim i državnim izvještajima pripremljenim u sklopu projekta. Sama grupa predstavlja državni mehanizam za konsultacije javnog i civilnog sektora o osmišljavanju i praćenju procesa reforme javne uprave.

Kategorije: BiH

Zašto više kapitalizma donosi više ljevice u BiH

Liberalni forum - Pet, 20/10/2017 - 03:02

Piše: Nihad Hebibović

Jahorinska deklaracija koja je objavljena krajem prošle godine već unekoliko je doživjela i negativne i pozitivne kritike, premda šira rasprava o njoj tek treba da počne. Treba odmah reći i to da je Jahorinska deklaracija dobra. Deklarativno!

Uostalom od deklaracije kao akta se i ne može više očekivati. Nije to akt koji usvajanjem od strane opozicionih partija stupa na snagu poput nekog novog zakona da bih joj se učitavao onaj značaj koji nije ni dala sama sebi. Rečeno je da usvojenih četrnaest principa predstavljaju tek spisak želja i ništa više od toga. Sa time se dakako ne može složiti. Usvojeni  principi jesu temeljne vrijednosti ljevice ispod kojih se ne može ići a ne tek puki spisak želja i ta formulacija više predstavlja izraz jedne beskorisne ogorčenosti aktuelnim društveno političkim trenutkom.

Također, mnogog je čitatelja deklaracije zbunilo to što partije i kružok javnih ličnosti okupljenih oko Jahorinske deklaracije balansiraju između lijevog i građanskog koncepta, a na sve to poneki je desničarski telal dobacio da nisu samo ljevičari oni koji se mogu kititi građanskom orijentacijom ( što je tek djelomično pogrešno). Partije i javne ličnosti okupljenje oko Jahorinske deklaracije najpreciznije rečeno okupljaju građansku ljevicu. Nije to ljevica u proleterskom odnosno socijalističkom smislu nego upravo građanska (antinacionalistička) ljevica. Stoga bi odmah trebalo prekinuti jalovu raspravu oko toga da li je deklaracija više ljevičarska ili građanska. To što je sami kreatori i kritička javnost ne znaju ideološki odrediti ne znači da ona ideološki nije određena. Dakle radi se o građanskoj (antinacionalističkoj i kapitalističkoj) ljevici. Antinacionalistička crta koja je ponajviše izražena u njenoj sadržini rezultat je datih društvenih okolnosti a u zemljama nastalim raspadom SFRJ bazično pitanje o tome šta je ljevica a šta nije, ideološka linija razgraničenja između desnice i ljevice, nije ( samo) pitanje klasnih razlika nego pitanje odnosa prema nacionalizmu. Na tu dihotomiju upućuje svaka intervencija u polje real-političkog. Bez snažnog antinacionalističkog angažmana, kako u širem društvenom smislu tako i u dnevno-političkom životu, svaka mogućnost postojanja ozbiljnije ljevice sužena je do beznačajnosti.

Ljevica u BiH, bošnjačka ljevica, ljevica u Bošnjaka

Tačno je da u Bosni i Hercegovini, državi tri konstitutivna naroda, ne postoji neka svedržavna ljevica koja na svakom dijelu teritorije BiH u trenutnim političkim okolnostima može računati sa jednakom podrškom. Tačno je da Jahorinska deklaracija ne simbolizira svedržavnu bosanskohercegovačku ljevicu nego ljevicu u Bošnjaka. Međutim ta ljevica ne polazi od etničkog kao izvorišta svog političkog djelovanja, stoga se ne može reći da je to bošnjačka ljevica nego jednostavno ljevica u Bošnjaka. To razumije se nisu dva identična pojma jer ne određuje Jahorinsku deklaraciju bošnjačko nego građansko-ljevičarsko.  To što nacionalistički trubaduri, kako bošnjački, tako srpski i hrvatski već sada ocijenjuju da se radi o bošnjačkoj ljevici koja je uperena protiv Bošnjaka ili sa druge strane Hrvata i Srba samo je dokaz toga da takav koncept ima smisla. To što će eventualno Jahorinska deklaracija uglavnom naići na podršku kod Bošnjaka, opet nije problem ni te ljevice ni Bošnjaka. Treba sačekati dok se slične inicijative ne pojave među dominantno srpskom i hrvatskom nacionalnom korpusu, a do tada biti svjestan razloga zašto se ljevica u tim korpusima ne pojavljuje.  Svjestan toga da razlog izostanka ljevice kod Srba i Hrvata ne leži u tome što bi njena afirmacija dovela do slabljenja položaja srpskog i hrvatskog naroda u BiH nego prevashodno leži u tome što se u sredinama poput Republike Srpske i imaginarne tzv „Herceg Bosne“ ljudi uglavnom pitaju šta smiju pa tek onda poslije toga se pitaju šta mogu. Sva društva u historiji čovječanstva u kojima se čovjek prije svega pitao šta smije pa tek onda šta može su propala, pa tako će  propasti i ta koja neposjedovanje političkog pluralizma ne trebaju prebacati drugome, ako se radi ( kao što se ne radi) o samosvjesnim ljudima nego sebi.

Više kapitalizma – više ljevice

U svojih „Deset krvavih godina“ Miroslav Krleža kaže da „“ voditi politiku ljevice znači pogledati istini u oči i ne obmanjivati se frazama“.  Jahorinska deklaracija u svome sadržaju između ostalog govori o smanjivanju klasnih razlika i ulozi sindikata u novom lijevom političkom djelovanju. Jasno da smanjivanje klasnih razlika i sindikalno djelovanje nisu tek fraze ali one to mogu ostati ukoliko se bude primjenjivao dosadašnji princip po kojem se i na ovakve sindikate koji trenutno postoje u Bosni i Hercegovini gleda kao na nešto što je apriori ljevičarska baza, a gledajući istini u oči, kroz ovih dvadeset i nešto krvavih godina, vidimo da to nije slučaj. Baš naprotiv, postojeći sindikati, mahom u javnom sektoru ( u privatnom ih i nema) baza su nacionalističkih politika i njihova stranačka mašinerija. Stoga ljevica, ma koliko to ružno zvučalo, kod takvih sindikata nema šta tražiti. Ona u predstojećim godinama može mirno gledati kako nacionalističke politike, silom prilika,odnosno provođenjem tzv. bolnih reformi, režu granu na kojoj sjede i polagano gube svoju glasačku bazu, oličenu u žutim sindikatima i socijalnim kategorijama koje će, sviđalo se to nekome ili ne, u godinama koje su pred nama, morati da budu deganžirane sa budžeta, čime automatski prestaje njihov nesporedni interes da glasaju za nacionalističke politike koje su ih uvele u sva ta razna socijalna prava. Šta bi onda u takvim okolnostima bio zahtjev ljevice? Zahtjev za više kapitalizma! Zahtjev ne samo za revizijom spornih privatizacija nego za novim privatizacijama i što većim angažiranjem radne snage u privatnom sektoru, one radne snage koja nije materijalno ucijenjena time da glasa za nacionaliste od čije volje zavisi njihova sudbina. Ljevica bi dakle trebala proslaviti jednu potpunu propast javnog sektora u korist privatnog, u korist profita i kapitala koji jedini mogu angažirati sve one koji žude za kakvim takvim poslom. Poslom pri kojemu nije potrebna stranačka iskaznica nego sposobnost ( mozak, ruke, lopata). Tek u takvim nadolazećim okolnostima ljevica bi mogla da računa na sindikate u pravom smislu te riječi. I to je jedini način da ono što se naziva radničkom klasom ponovo postane ljevičarska baza.

Prema tome budućnost ljevice ovdje u Bosni i Hercegovini, zemlji koja dovršava svoj proces tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, u državi gdje ogroman broj ljudi pretendira da postane dijelom onoga što se naziva „radnička klasa“, dijela ljudi koji trenutno, nažalost, nema ni tu mogućnost, da za svoj rad bude plaćeno pa makar i bijedno; Budućnost ljevice nije u bilo kakvom zahtjevu, političkom ili retoričkom za „obuzdavanjem“ kapitalizma niti u odbrani socijalnih prava samo jednog (manjeg dijela) radništva koji je primarno i većinski (iako ne potpuno) vezan za javni sektor a samim time i za nacionalističke politike, kada su ta prava uskraćena za većinu radništva, bez bilo kakve polemike o tome. Shodno tome trebalo bi već jednom pustiti kapitalizam da prohoda, da i doista sve javno postane privatno ( u jednom procesu), ukoliko više-utoliko bolje, da i doista u što većoj mjeri profunkcionira ono što liberali nazivaju „slobodnim tržištem“, i to ne zbog ideala o „slobodnom tržištu“ nego zbog samih radnika i mogućnosti novih politika. U konačnici potrebno je da se desi jedan dijalektički obrat koji bi glasio ; „Sva vlast u ruke privatnih vlasnika“. Dakle ukoliko postoji bilo kakva budućnost ljevice, smislenost njenog političkog djelovanja na duže staze nije u moralističkom mistificiranju klasnih razlika i obmanjivanju frazama, kao što je to do sada bio slučaj nego u njihovom zaoštravanju. Uostalom, ne bi bilo prvi put da se ljevica u borbi za bolje i pravednije građansko društvo bori i za bolju poziciju u njemu. U protivnom ostaje samo pojam ljevice bremenit iskustvom svoje propasti. ..Trebalo bi vjerovati da su potpisnici Jahorinske deklaracije  prepoznali te nove okolnosti u kojima nova ljevica treba da djeluje.

Širi front 

Da bi se naprijed navedeno sprovelo u djelo nužno je proširiti broj političkih aktera okupljenih oko Jahorinske deklaracije. U taj red sigurno se mogu ubrojati još neke stranke, pojedinci i organizacije koje bi u jednom širem dijalogu pokušale ostvariti ono što je zacrtano. Potrebno je između ostalog u ovako lošoj amtosferi prevazići neke lične razmirice i sujete, ako se već želi djelovati u korist općeg dobra. Na kraju krajeva Jahorinska deklaracija, barem kako se čini, ne predstavlja kraj nego početak, i ne može se steći dojam da su njeni inicijatori za sobom zatvorili vrata. Kako će biti u budućnosti, to ipak ostaje da se vidi.

 

Izvor: Vijesti.ba

 

Kategorije: BiH

Mini serijal o novcu i finansijskoj pismenosti

Grujin svijet - Čet, 19/10/2017 - 22:19

Pri raspoređivanju novca i zaduživanju mnogi građani prave greške zbog kojih zapadaju u finansijske probleme i ugrožavaju egzistenciju. Razlog tome je izuzetno slaba finansijska pismenost većine stanovništva. Zbog toga je važno da se sa finansijskim opismenjavanjem počne što ranije. Dok se na zapadu lične finansije izučavaju od osnovne škole kod nas se ovaj predmet počinje izučavati tek na fakultetima koji su povezani sa ekonomijom.Očigledno je da ni većina odraslih ne zna mnogo o upravljanju novcem. Eto, naši roditelji su bili naših godina kada je inflacija „gutala“ zadnju ratu kredita. Neki nisu ni svjesni da danas nije tako. Oni i njihovi roditelji su kredite dobijali i vraćali u dinarima. Danas je ponuda različitih finansijskih proizvoda i usluga toliko široka da ni ekonomisti ne mogu da prate sve.
Djeca svijest o novcu stiču već od treće godine kroz sitne, ali svakodnevne lekcije. Prema tome, uvođenje finansijske pismenosti u škole u doba kada je naša generacija dobijala tehničko obrazovanje ili domaćinstvo je prekasno. To kažem jer nije praksa samo kod nas da su se ljudi opekli zbog nepoznavanja osnovnih stvari. Nisu potrebna nikakva istraživanje ni strategije da vidimo da, kao društvo, nismo dovoljni informatički niti finansijski pismeni.Hrvatska odavno radi na uvođenju predmeta lične finansije i u osnovne i u srednje škole. S druge strane, finansijska pismenost mladih kod nas je na niskom nivou, jer obrazovni programi nisu usaglašeni sa ekonomskim sistemom.Jedan od sterepotipa kod nas je da „novac kvari ljude“. Ovakve izjave djeci od malih nogu stvaraju neodgovoran odnos prema novcu. Kada steknu ovakav stav kao djeca ljudi se olako odriču novca ili imaju probleme u naplati svog rada. Dakle finansijska pismenost treba da počne iz kuće.Roditelji sa djecom treba da razgovaraju o novcu i da im usade naviku da ne troše impulsivno. Međutim, očigledno je da ni većina odraslih ne zna mnogo o upravljanju novcem. Zato bi bilo korisno uvesti finansijsku pismenost u škole da djeca shvate zašto roditelji rade, na šta troše novac i kako ga štede za nešto važno. Deca treba da uče kroz kroz sitne, ali svakodnevne lekcije. Na primjer, da se u kupovinu ide samo sa spiskom. Ipak, na spisak se stavi jedna stvar koju djeca vole. Tako se djeca uče ograničenjima i planiranju u trošenju.Eto, da li vam je ikad palo na pamet zašto pametni ljudi donose glupe odluke u vezi sa novcem? Najkraći odgovorni bi bio: “Niko ih nije naveo da razmišljaju o toj temi. Ni u školi, ni u kući ni na poslu.“ Većina ljudi prestane da uči o novcu i ličnim finansijama kada se zaposle i otvore račun u banci na koji im pristiže plata. Takođe, većina ljudi o finansijskoj budućnosti razmišlja tek kad zapadne u probleme. Nažalost, najčešći motiv za planiranje troškova je gubitak posla, bolesti ili povreda i druge neugodne situacije koje mogu dovesti u pitanje prilive novca ili izostanak prihoda. S tim u vezi najvažnija pravila za lične finansije su: 
  1. Svako (lice ili domaćinstvo) treba imati fond za „crne dane“.
  2. Izbori o obrazovanju i toku karijere jesu bitni ali nisu neophodni za vođenje ličnih finansija.
  3. Navike o trošenju novca razvijaju se već od djetinjstva ali se mogu i mijenjati.
  4. Zarade nemaju efekta ako se loše upravlja finansijama.
  5. Inflacija obezvrjeđuje novac, ali i druge oblike finansijske imovine.
  6. Izbjegavajte dopuštena zaduženja po tekućem računu.
  7. Ne propuštajte dobre prilike za ulaganja.
U vezi sa navedenom bio sam snažno motivisan da u proteklih mjesec dana napravim mini serijal o ličnim finansijama i finansijskoj pismenosti. Drago mi je da tekstovi nisu prošli nezapaženo. Tekstovi su objavljeni i na portalima BL moj Grad, Big portal, portal Buka i u Nezavisnim novinama.

NaslovBlogBLMojGradBig PortalNezavisne novineBukaZnačaj novca u svakodnevnom životu13.10.13.10.16.10.16.10.Koliko vremena potrošimo na brigu o novcu9.10.9.10.20.10.23.10.27.10.Kako preuzeti kontrolu nad vlastitim finansijama2.10.2.10.7.10.11.10.Kako preživjeti nepredviđene troškove – planiranje i zapisivanje troškova29.9.29.9.3.10.Šta ustvari znamo o kreditima i tumačenju  između redova efektivne kamatne stope22.9.25.9.22.9.25.9.

Zahvaljujem se svima koji su prepoznali moj trud i podržali me.
Na kraju, evo nekoliko lijepih izjava o novcu:
Ričard Fridman: „Novcem možeš kupiti najboljeg psa, ali jedino ljubav ga može natjerati da maše repom.“
Ajn Rand: „Novac je samo alat. Odvešće te gdje god poželiš ali neće zamijeniti tebe kao vozača.“
Ralf Valdo Emerson: „Može li se iko sjetiti kad to vremena nisu bila teška i kad novaca nije bilo malo?“
Džon Raskin: „Malo dobročinstvo i sjećanje su nekada vredniji od mnogo novca.“
David Geffen: „Ko god misli da će ga novac učiniti sretnim nije nikada ni imao novca.“
Džonatan Svift: „Mudar čovjek treba da ima novac na umu, ali ne na svom srcu.“
Samuel Batler: „Prijateljstvo je slično novcu - lakše ga je zaraditi nego zadržati.“
Ron Denis: „Novac je apsolutno nevažan, osim u slučaju kad ga nemaš.“
Seneka: „Ako ga umiješ koristiti, novac je sluškinja, u protivnom je gospodarica.“
Kategorije: BiH

Bosna i Hercegovina: građanska ili tronacionalna država?

Liberalni forum - Uto, 17/10/2017 - 02:51

U svjetlu najnovijih separatističkih težnji u Europi, najave promjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine te najavama novih referenduma u Bosni i Hercegovini, Liberalni forum u ponedjeljak, 30.10.2017. godine sa početkom u 18 sati, organizira debatu na temu “Bosna i Hercegovina: građanska ili tronacionalna država”, koja će se održati u Hotelu Europe u Sarajevu.

Cilj debate je da kroz sučeljavanje argumenata analizira različite modele građanskog i federalističkog uređenja Bosne i Hercegovine te da ponude svoje viđenje najboljeg modela za našu zemlju. Učesnici debate su dr.sc. Dženeta Omerdić, vanredna profesorica Pravnog Fakulteta u Tuzli i Milan Sitarski, stručni saradnik Instituta za društvenopolitička istraživanja iz Mostara. Moderator debate je Danijal Hadžović, predsjednik Liberalnog foruma.

Debata se realizira u okviru projekta “Jačanje slobode dijalogom” koji je podržan od strane Atlas mreže. Projekt će se realizirati kroz organizaciju pet debata na različite filozofsko-pravne, ekonomske, političke i praktične teme. Partner projekta je Open Fest koji se ove godine održava po drugi put u Sarajevu.

Kategorije: BiH

“Liberalizam” prvi put na južnoslovenskim jezicima

Liberalni forum - Uto, 17/10/2017 - 02:51

„Liberalizam“ je čuveno djelo velikog ekonomiste i liberalnog mislioca Ludwiga von Misesa napisano u odbranu slobodnog društva, te jedno od posljednih djela stare liberalne škole iz kojeg možemo mnogo toga naučiti o liberalnoj ideologiji. Ova knjiga već 90 godina smatra se jednim od najvažnijih liberalnih testamenata za slobodarske pokrete širem svijeta. Ipak, o intelektualnoj klimi koja vlada u zemljama bivše Jugoslavije slikovito svjedoči činjenica da ni gotovo 3 decenije nakon sloma komunizma ova knjiga još uvijek nije prevedena ni na jedan od južnoslavenskih jezika.

Objavljena 1927. godine, u jeku rasta popularnosti kolektivističkih ideologija komunizma i fašizma, knjiga postavlja ključno pitanje: ako ne socijalizam i ako ne fašizam ili intervencionizam, koja vrsta društvenog sistema najviše doprinosi ljudskom napretku i prosperitetu? Misesov odgovor sumiran je u naslovu, a podrazumijeva klasični liberalizam.

Ovo je jedna od najvažnijih Misesovih knjiga i također jedna od najispirativnijih knjiga o ideji slobode ikad napisanih. Ostaje jedna od onih knjiga koje u svijetu mogu poslužiti kao iskra za paljenje vatre slobode, što je vjerovatno razlog zašto je već prevedena na mnoštvo svjetskih jezika.

Upravo iz ovih razloga, nevladina organizacija Liberalni forum iz Bosne i Hercegovine i portal liberal.hr iz Hrvatske organizirali su crowdfunding kampanju za prevod ovog izvanrednog djela na južnoslovenske jezike. Nakon uspješno provedene kampanje slijedi prevod a potom i izdavanje samog djela. Projekt prevoda ove knjige bit će predstavljen na ovogodišnjem Open Festu u Sarajevu, 29.10.2017. godine u 12 sat u hotelu Europe i. O knjizi će govoriti: Darjan Minov, izvršni direktor Liberalnog foruma, Danijal Hadžović, predsjednik Liberalnog foruma, Admir Čavalić, ekonomski stručnjak i direktor udruženja Multi te Omer Bakalović, poduzetnik i suvlasnik kompanije Media Plus.

Kategorije: BiH